Sjedimo na verandi, ispred gostionice na Grabu, u istočnoj Hercegovini. Doveo nas je otac Goran Spaić, paroh dubrovački. Ovo je njegov rodni kraj.
S lijeve je strane, dolje, bliže puta, napuštena škola. Školsko dvorište s malim košarkaškim igralištem, i zarasli spomen park, sa bistom narodnoga heroja Spasoja Spaića.
Spasoje Spaić je i vlasnik gostionice. Ono mu je stric, po njemu je dobio ime.
Govori da je gostionica nekada pripadala jednome Konavljaninu. Na čas se stvori nelagoda da je to bilo u ovome zadnjem ratu.
Ali ne: nekoliko godina prije Prvoga svjetskog rata, Austro Ugarska je na Grabu podigla golemi logor, gdje se vojska pripremala za predstojeći proboj prema istoku. Za vojskom su u to malo selo stigli poduzetni ljudi s druge strane brda, one koja gleda prema moru, i otvorili dućane s metražnom i kolonijalnom robom, brijačnicu i krčmu.
Posao im je odlično išao sve dok se nije zaratilo.
1918. Konavljanin je Spaićima prodao gostionicu i kuću, i vratio se na morsku stranu brda.
Devedeset i dvije godine kasnije, gostioničar Spasoje Spaić o tome pripovijeda kao da se nedavno dogodilo, i kao da su svi ti ljudi živi, pa ćemo ih sresti kada se vratimo u Konavle.
Spasoje Spaić, onaj od kojeg je preostala samo bista, bio je student na Sorboni. Tamo je upoznao lijepu strankinju, Jevrejku iz jedne od baltičkih zemalja, i zaljubio se u nju. Pred Drugi svjetski rat doveo ju je na Grab. Vjenčali su se tu, na Zubcima.
Živjeli su sretno i kratko, u ovom selu nakraj svijeta, u kojem nije bilo ničega, osim priče o logoru jedne propale imperije.
Zajedno su otišli u partizane.
On je bio jedan od vođa partizanskoga ustanka, i vrlo brzo je poginuo, od zemljačke ruke.
Mina, tako se zvala, ostala je sama i nezaštićena, u Hercegovini gdje je na neko vrijeme propao ustanak. Lijepa strankinja jevrejske krvi, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na području na kojem su se izmijenjivale zaraćene vojske, a svaka je – osim jedne, one Spasojeve – bila neprijateljska.
Čuvali su je i skrivali seljaci s morske strane brda, iz konavoskoga sela Dunave, sve dok nije našla vezu za ponovni odlazak u partizane.
Tamo je vidjela lijepa konjanika, i zaljubila se.
Nakon što je sjahao, pošla je za njega, pa su ostali skupa cijeli život.
Ali Spasoja nikada nije prežalila. Kad bi došla na Grab, a dolazila je često, išla je njegovoj bisti.
Pitam oca Gorana zna li da je Mina živa.
Da, kaže, upravo je ovih dana tu, u Grahovu. A lani je slavila devedeseti rođendan. Poželjela je da to bude u istoj onoj gostionici u kojoj je bila svadba kada se udavala za Spasoja. Ljudi su joj to mogli ispuniti, jer je na tom mjestu i danas restoran, samo veći.
Na Grabu
Kraj je ljeta.
Sjedimo na verandi, ispred gostionice na Grabu, u istočnoj Hercegovini. Doveo nas je otac Goran Spaić, paroh dubrovački. Ovo je njegov rodni kraj.
S lijeve je strane, dolje, bliže puta, napuštena škola. Školsko dvorište s malim košarkaškim igralištem, i zarasli spomen park, sa bistom narodnoga heroja Spasoja Spaića.
Spasoje Spaić je i vlasnik gostionice. Ono mu je stric, po njemu je dobio ime.
Govori da je gostionica nekada pripadala jednome Konavljaninu. Na čas se stvori nelagoda da je to bilo u ovome zadnjem ratu.
Ali ne: nekoliko godina prije Prvoga svjetskog rata, Austro Ugarska je na Grabu podigla golemi logor, gdje se vojska pripremala za predstojeći proboj prema istoku. Za vojskom su u to malo selo stigli poduzetni ljudi s druge strane brda, one koja gleda prema moru, i otvorili dućane s metražnom i kolonijalnom robom, brijačnicu i krčmu.
Posao im je odlično išao sve dok se nije zaratilo.
1918. Konavljanin je Spaićima prodao gostionicu i kuću, i vratio se na morsku stranu brda.
Devedeset i dvije godine kasnije, gostioničar Spasoje Spaić o tome pripovijeda kao da se nedavno dogodilo, i kao da su svi ti ljudi živi, pa ćemo ih sresti kada se vratimo u Konavle.
Spasoje Spaić, onaj od kojeg je preostala samo bista, bio je student na Sorboni. Tamo je upoznao lijepu strankinju, Jevrejku iz jedne od baltičkih zemalja, i zaljubio se u nju. Pred Drugi svjetski rat doveo ju je na Grab. Vjenčali su se tu, na Zubcima.
Živjeli su sretno i kratko, u ovom selu nakraj svijeta, u kojem nije bilo ničega, osim priče o logoru jedne propale imperije.
Zajedno su otišli u partizane.
On je bio jedan od vođa partizanskoga ustanka, i vrlo brzo je poginuo, od zemljačke ruke.
Mina, tako se zvala, ostala je sama i nezaštićena, u Hercegovini gdje je na neko vrijeme propao ustanak. Lijepa strankinja jevrejske krvi, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na području na kojem su se izmijenjivale zaraćene vojske, a svaka je – osim jedne, one Spasojeve – bila neprijateljska.
Čuvali su je i skrivali seljaci s morske strane brda, iz konavoskoga sela Dunave, sve dok nije našla vezu za ponovni odlazak u partizane.
Tamo je vidjela lijepa konjanika, i zaljubila se.
Nakon što je sjahao, pošla je za njega, pa su ostali skupa cijeli život.
Ali Spasoja nikada nije prežalila. Kad bi došla na Grab, a dolazila je često, išla je njegovoj bisti.
Pitam oca Gorana zna li da je Mina živa.
Da, kaže, upravo je ovih dana tu, u Grahovu. A lani je slavila devedeseti rođendan. Poželjela je da to bude u istoj onoj gostionici u kojoj je bila svadba kada se udavala za Spasoja. Ljudi su joj to mogli ispuniti, jer je na tom mjestu i danas restoran, samo veći.