“Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?” Stih iz zbirke ranih pjesama Rainera Marie Rilkea, kojim srpski književnik Dragan Velikić otvara svoju spektakularnu obiteljsku sagu “Hamsin 51”, na prekrasan način sažima jedno od ishodišnih pitanja kompletnog opusa tog cijenjenog srpskog intelektualca, pisca gotovo opsesivno okupiranog identitetom, pripadnošću, zavičajem, sjećanjem i transformacijom.
Rođen 1953. u Beogradu, Velikić je djetinjstvo i mladost proveo u Puli. Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenoga 2009. bio je veleposlanik Srbije u Austriji. Napisao je tri knjige priča, osam knjiga eseja, jednu duodramu te 11 romana za koje je dobio niz nagrada, među kojima nagrade Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Kočićevo pero, Kočićeva knjiga te dvaput NIN-ovu nagradu. Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika te na arapski i farsi, u 85 stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama i jedan je od najprevođenijih i najcjenjenijih srpskih pisaca u svijetu. Dobitnik je nagrade Instituta za Dunav i Srednju Europu iz Beča (2008.), Nagrade grada Budimpešte (2013.) te Europske nagrade Vilenica (2019.). Počasni je član mađarske Akademije umjetnosti i književnosti Széchenyi.
Živi u Beogradu kao slobodni književnik, no njegov je ‘lutajući’ identitet neodvojiv od Hrvatske, gdje mu se redovito objavljuju knjige i u kojoj je stekao status gotovo domaćega pisca. Velikićev hrvatski nakladnik MeandarMedia upravo je objavio reizdanje “Hamsina 51”, izvorno objavljenog 1993. u Srbiji. U “Hamsinu 51” Velikić se bavi srpskom intelektualnom emigracijom nastalom tragičnim raspadom SFRJ. Roman počinje 1991., u godini pustošne stvarnosti rata koji drobi domovinu njegova junaka, a završava u 2022. godini, u autorovoj futurističkoj projekciji raštrkanih života i sudbina nakon smiraja aktualne povijesne pošasti. Povezujući različite povijesne trenutke, odljevke sjećanja i anticipacije, Velikić je ispisao impresivni poetski bildungsroman o četiri naraštaja jedne obitelji, sve do sadašnjega trenutka u kojemu se njezina loza prekida.
Paralelno s izlaskom hrvatskog izdanja ove ‘proročanske’ knjige objavljene prije točno trideset godina, srbijanska izdavačka kuća Laguna objavila je knjigu “Soko zove Lastu”, zbirku Velikićevih kolumni za NIN u kojima se ovaj angažirani kolumnist, pisac i esejist kritički osvrće na društvene i političke apsurde u Srbiji danas. Jedan od prvih intelektualaca iz Srbije koji su u devedesetima javno kritizirali Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku, autor brojnih eseja protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje, zbog čega se našao na udaru srbijanskih medija i bio prisiljen nakratko napustiti Srbiju, Velikić u svojim redovitim kolumnama za cijenjeni beogradski tjednik ostaje vjeran sebi, ispisujući bespoštednu anatomiju nemorala, nepoštenja i afera koji potresaju svakodnevnicu jedne, kako je on vidi, rasute i izgubljene zemlje na raskrižju svjetova i vrijednosti koje je napustila.
S jednim od najvećih imena suvremene srpske književnosti razgovaramo o dvije knjige koje omeđuju tridesetogodišnje razdoblje njegovih književnih ‘lutanja’ u potrazi za odgovorom na pitanje s početka ovoga teksta i početka njegova kronološki trećeg romana: “Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?”. “Da li se još u buri vijem, il’ kao val se vodom lijem, il’ kao blijeda breza bdijem, i od proljeća zebem ja?”, pita se dalje Rilke. Što kaže Velikić?
U Hrvatskoj je nedavno izašlo reizdanje vašeg romana “Hamsin 51”, izvorno objavljenog prije točno 30 godina, neposredno nakon raspada Jugoslavije i u jeku rata u Hrvatskoj i BiH. Njegova se radnja odvija u vremenu onodobne nove rasute stvarnosti, a završava u 2022. godini, u budućnosti u kojoj vaši junaci pronalaze neku vrstu smiraja u limbu nepripadanja. Sad kad je ta budućnost stigla, i kad znate kakva je, biste li napisali drugačiji kraj te knjige? Bi li vaši junaci imali smirenu ili rasutu budućnost? Kakva je njihova sadašnjost?
Njihova sadašnjost je baš onakva kakva se nazirala kao vrijeme buduće dok sam tokom 1992. godine pisao taj roman. Pisac Josip Mlakić naveo je u recenziji o “Hamsinu 51”, objavljenoj prije nekoliko tjedana u Expressu, da sam u svom predviđanju budućnosti prepoznaoono najvažnije ‒ iskustvo emigracije koje je zajedničko svim zemljama s ovih prostora. Bilo je tako logično da će raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili izazvati velike migracije i stvoriti novu emigraciju. Boraveći kratko u Amsterdamu u prosincu 1992. godine, družeći se s piscima s naših prostora koji su napustili zemlju zbog rata i odlučili da se nastane u tom gradu ‒ neki danas pišu na nizozemskom ‒ često sam razmišljao kako će se razvijati njihovi životi. Uvijek me je zanimala tema emigracije; moji najomiljeniji pisci bili su emigranti, od Nabokova, Gajta Gazdanova, Josepha Rotha, Gombroviča do Danila Kiša, Kundere, Crnjanskog… Kao čitalac uživljavao sam se u njihove sudbine. Devedesetih godina prošlog stoljeća često sam boravio u Austriji i Njemačkoj. A onda sam tog dana kada će početi NATO bombardiranje Srbije otišao u Budimpeštu, i našao se u emigraciji. Sve ono što sam zamišljao pišući sedam godina ranije “Hamsin 51”, tada je postalo realnost. U mađarskoj prijestolnici proveo sam skoro dvije godine i napisao roman “Slučaj Bremen”, čiji je glavni junak, Emil Kohot, vozač tramvaja, koji stjecajem okolnosti provodi svoj radni vijek u Subotici, Budimpešti, Pragu, Beču i Beogradu. Za razliku od junaka “Hamsina 51”, koji imaju rasutu budućnost, vozač tramvaja Emil Kohot živi mirnu sadašnjost, jer takvo mu je povijesno vrijeme zapalo. Ali i on živi u limbu nepripadanja. Sadašnjost se poklopila s mojim predosjećajem. Od onih stotina hiljada koji su napustili ove naše zemlje, većina je našla svoj smiraj na tim novim prostorima, od Amerike, preko Europe, do Capetowna. Ni tamo im ne manjka problema, ali život je sigurno sređeniji u odnosu na kaos koji su napustili. Nostalgiju ni ovdje ne bi izbjegli, jer mi koji smo ostali u Srbiji osjećamo nostalgiju za vremenom u kojem smo bili mladi i živjeli u nekoj drugoj, daleko sređenijoj državi. Zapravo, današnja Srbija je provizorij kojim upravlja razbojnička družina.
O tome što mislite o današnjoj Srbiji iscrpno pišete u kolumnama za tjednik NIN, dio kojih je okupljen u nedavno objavljenoj zbirci “Soko zove Lastu”. U jednoj kolumni izražavate ozbiljnu zabrinutost za Srbiju, koja je, kako pišete, talac opasnoga autokrata. U čemu je tajna trajnosti represivnih struktura koje perpetuiraju mehanizam totalitarne svijesti i ideološkog pozicioniranja na Balkanu? Srpsko društvo opetovano u svojim javnim istupima opisujete kao društvo koje se sunovratilo na najnižu civilizacijsku točku. Je li to dno dosegnuto?
Ovdje bih vam najradije odgovorio jednim bugarskim aforizmom: Na dnu smo, ali kopamo i dalje. Problem je što kod većine građana postoji uvjerenje da će netko drugi umjesto njih da sprovede promjene. Neće! Problem sa srpskim društvom je što većina nema šta da izgubi, jer su se tokom posljednjih četvrt stoljeća navikli da preživljavaju, a ne da žive. Zar mislite da ukoliko bi se Srbiji od strane EU opet uvele vize to imalo utjecaja na tu većinu koja ni nema pasoš? Vučić je uspio korupcijom formirati bandu poslušnika kojima je omogućeno da se enormno bogate. Oni su u vrhu piramide, u ulogama ministara i VD direktora u javnim poduzećima.Od najnižeg ešalona kriminalaca stvorio je reketaše po beogradskim splavovima. I dok svi oni uzimaju rekete od poslova, istovremeno sirotinjska pješadija – onaj najniži ešalon poslušnika koji čini glasačko tijelo Srpske napredne stranke i kojima je osigurana crkavica – ima jedini posao da agitira i hvali Vučića. Stvoreno je stanje latentne hipnoze, nešto kao temperatura 37,2.
Jesu li potrebne nove političke paradigme? Što je potrebno da bi došlo do temeljne promjene?
Osloboditi medije. Da ono što se može vidjeti i pročitati u onih nekoliko nezavisnijih medija kao što su TV N1 i Nova S, zatim tjednici NIN, Vreme, Nedeljnik, Novi Magazin, i dnevni listovi Danas i Nova, da to isto bude dostupno na državnoj televiziji RTS i na one četiri privatne televizije s nacionalnom frekvencijom. Uspostaviti ponovo državne institucije. Mi već punu deceniju nemamo državnog tužioca, jer onaj koji se krije pod imenom Zagorke Dolovac manje je vidljiv od Gospe iz Međugorja.
U uvodu knjige “Soko zove Lastu” pišete da Srbijom desetljećima vladaju “četiri jahača apokalipse: laž, manipulacija, zločin i korupcija”. Kakva je, na temelju anamneze tih pedesetak priča, vaša dijagnoza sadašnjeg stanja Srbije?
Kakistokracija, materijalna bijeda, duhovna apatija. Sve je zakuhao Milošević tim sramnim ratovima. Duboki stid većine stanovništva predugo je trajao, bez razrješenja, pokosivši vitalne snage društva. Najbolji, najsposobniji već 30 godina napuštaju moju zemlju, ostatak je primoran da se bori za golo preživljavanje. Svijet nas je izolirao, prezreo. Ljetos sam bio u Srpskoj kući na Krfu, muzeju gdje Grci i danas čuvaju uspomenu na viteško, prepošteno ponašanje iznurenih srpskih vojnika koji su tamo dobili gostoprimstvo, za koje kažu da jednu grančicu masline nisu polomili, a ne šta drugo. Duboko me potreslo uspoređivanje toga s današnjim stanjem. Gdje su nestali ti ljudi? Vučićevi “naprednjaci” (koji apsurd u tom imenu) su šlag na smrdljivoj torti koju je zamijesio Milošević. Vladavina najgorih. Nisam u stanju da vidim izlaz. Ali, opet kažem, neka nova i drugačija pamet će, vjerojatno, iznaći put.
Kako se “politika” vaših tekstova uklapa u kulturnu politiku današnje Srbije? Postoje li pritisci? Je li ovako pisati o Srbiji u Srbiji čin hrabrosti? Jeste li vi hrabri?
Ne razmišljam u tim kategorijama. Ne bih hrabrošću nazvao potrebu da ukazujem na laž, na nepravdu, na zlo. To je kod mene na nivou fiziologije. Nikada mi nije bilo jasno kako je moguće biti pisac, a ne reagirati na ono što se okolo dešava. Kako se može stvarati autentični teritorij – što svaka dobra knjiga jest – a praviti se lud na stvarnost koja te okružuje. Tu ne mislim da je dužnost biti politički aktivan, već je neoprostivo ne reagirati na ovo ludilo koje je zahvatilo Srbiju. Ali, jasno mi je da drugorazredni umjetnici nemaju šta da izgube u kužnim zagrljajima s ovakvom vlašću. Problem su osobe od integriteta. Problem su oni koji imaju dar, i imaju šta da izgube. I naravno, kužni dodir amenovanja vlasti prije ili kasnije, od stvaraoca pravi maskotu. Obruši se građevina. A što se pritisaka tiče, oni postoje u vidu financijskog iscrpljivanja. Postoje persone non grata, u koje i sam spadam. Osjećam odgovornost prema onima koji se ne mire s postojećim stanjem, i kao što mene jačaju tekstovi i intervjui slobodnomislećih kolega, tako i ja osjećam da ono što govorim i pišem ima odjeka i jača one koji misle svojom glavom.
U naslovu romana “Hamsin 51” sadržan je nagovještaj vjere u mogućnost ponovnoga početka – pojam ‘hamsin’ označava kraj zime i početak proljeća. Europa se, međutim, upravo nalazi usred onoga što bi za mnoge Europljane mogla biti duga hladna zima. Kako iz pozicije Srbije izgleda aktualna situacija s Ukrajinom? Vjerujete li vi u mogućnost ‘ponovnoga početka’ u ovakvim globalnim okolnostima?
Koliko znam, od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas nije bilo dana da se u svijetu nije ratovalo. U tom smislu, rat u Ukrajini nije ništa novo i trajat će sve dotle dok onima koji imaju korist od njega bude odgovaralo. Pa će onda buknuti na nekom drugom mjestu. Ekonomske posljedice po Europu, pa mislim da to ni dežurni ekonomski analitičari ne mogu da sagledaju. Nešto se ne sjećam da su predviđanja “stručnjaka” u bilo kojoj krizi bila i ostvarena. Obično se dogodi nešto sasvim novo i neočekivano. Usporedo s ratom, ekonomskom i energetskom krizom dešavaju se mnogi drugi procesi, od kojih na neke – iako ih vidimo – ne reagiramo (nisu nam ih mediji nametnuli), a dešavaju se i oni za koje ne znamo. Evo, ne znamo ni kako ćemo i hoćemo li iz covida isplivati. On se nikako ne da, a tri godine su prošle, što je vrijeme koliko epidemije uobičajeno traju. Sve zajedno, a naročito s obzirom na globalna dešavanja u kulturi, meni ovo djeluje kao sumrak jedne civilizacije, poslije koje će nastati nešto novo, drugačije, neočekivano i nama nesagledivo.
Odnos prema ruskoj invaziji na Ukrajinu ponovo je naglasio razlike unutar zemalja bivše Jugoslavije. Kako objašnjavate podršku režimu Vladimira Putina u Srbiji? Zašto je Srbija jedina europska zemlja u kojoj veći dio javnosti podržava rusku invaziju na Ukrajinu?
Kako ja da vam objasnim šta se dešava u glavi Aleksandra Vučića? A onda taj njegov košmar mediji uspješno plasiraju. Nije to samo srpska specijalnost, agresivna i sluđujuća propaganda – od pitanja ratova, pa do zbivanja u britanskoj kraljevskoj porodici – vitla barjacima po čitavom svijetu. Negdje više, negdje manje, ali u principu, mislećih ljudi je jako malo na svijetu, i ništa lakše nego razbuktati navijačke strasti u narodima. Kako objašnjavam podršku Putinovom režimu u Srbiji? Pa, posljednjih deset godina se narod programira kako su Rusi naša pravoslavna braća; njihovi nepovoljni krediti se predstavljaju kao pokloni, Rusija i Putin se uvijek spominju u pozitivnom kontekstu. Istovremeno, nigdje u državnim medijima nema informacija o milijunskim donacijama koje stižu iz EU. I zato bi Putin na izborima u Srbiji prošao bolje nego Vučić.
Jačanje populizma i nacionalističkih tendencija posljednjih godina, kao i odgovor Europe na nedavnu veliku izbjegličku krizu, naveli su nas da se ozbiljno zapitamo – zar nismo ništa naučili iz prošlosti? Odgovor Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu pokazao je, međutim, jednu malo drugačiju sliku od one otprije niti stotinu godina. Otkriva li ukrajinska kriza da smo nešto ipak naučili?
Jasno je da bi vojno uplitanje Zapada proširilo rat i na Europu, a to nitko ne želi. Ratovi se mogu voditi po njenom obodu, i naročito u zemljama Trećeg svijeta, ali nikako po staroj, dobroj Europi. Osim toga, nije Rusija neka mala afrička ili balkanska državica s kojom bi se lako izašlo na kraj. Ukrajina će “dobivati” oružje, kako to mediji manipulativno predstavljaju, dok se zapravo radi o čistoj prodaji i uvaljivanju te zemlje u ogromne kredite, koje ona neće moći vraćati. Pa će se uskoro njeni resursi naći u nekim tuđim, vještim rukama. Vojnu pomoć neće dobiti jer to nikome ne ide u račun. Tako meni, neanalitičaru, to izgleda.
Kad je riječ o balkanskim društvima, ona su još uvijek snažno obilježena konzervativnim nacionalnim politikama koje ne uspijevaju pobjeći od tema povezanih s ratovima od prije trideset, pa i Drugim svjetskim ratom od prije osamdeset godina. Svakih nekoliko mjeseci, zbog ovog ili onog razloga, porastu napetosti između Hrvatske i Srbije. Je li to neko trajno stanje na koje se moramo priviknuti ili postoji nada da jednom zauvijek završimo s prošlim ratovima? U kojem to točno trenutku neko društvo može prestati biti talac ratne prošlosti?
To je notorna stvar – dokle god mrzimo neprijatelja sa strane, dotle nećemo primjećivati neprijatelja u kući. A pravi neprijatelji su nam nesposobni, gramzivi, neodgovorni, koruptivni političari. Zapravo, “političar” je veliki kompliment za te ljude na čelu naših država. Političar bi trebalo da razmišlja o dobrobiti zajednice, da zbog te dobrobiti razvija pametnu politiku, dok ovi ljudi koji nas vode razmišljaju isključivo kako da zadrže vlast. Pod svaku cijenu. Jer vlast im pruža silne nezaslužene beneficije, velika primanja, mogućnost da ispod stola, rasprodajući zemlju i njenu budućnost, ostvare ogromnu dobit za sebe i svoju porodicu. Gledamo mirno te ljude koji sve uništavaju, živimo u bijedi po kojoj je Srbija lider na Balkanu, mi ovdje u strašnoj sramoti, ali palimo se na ustaše i četnike, na “šiptare”, migrante, pedere… jer oni tobože ugrožavaju naše – šta? Vječiti kvisko u rukama beskrupuloznih lažova. Onda se to piramidalno spušta na niže nivoe, nesposobnjakoviće koji dobivaju također svoj djelić kolača, a koji održavaju čitavu konstrukciju. No, konstrukcija je ipak balon, koji u jednom trenutku mora pući. Hrvatska je, ipak, druga priča, ona se naslanja na mnogo veći balon, na Europsku uniju, i time je zaštićena. Nije da ta Europa ne održava na neki način i srpski balon. Sve je to, ipak, jedna strašna opsjena, kojoj će jednom doći kraj. Kada – ne znam. Dakle, cijela ta stvar zvana pacifikacija jedino može poteći upravo s mjesta koje generira mržnju. Većina ljudi želi kraj mržnji, većinu svijeta i kod vas i kod nas je sramota nacionalističkih incidenata. A oni su, većinom, izrežirani da bi se održalo stanje. Koje odgovara – kome? To bi takozvani običan čovjek trebalo da se zapita. Odgovor je jasan.
Mogu li mlađe generacije prekinuti taj obrazac ili će ga, naprotiv, dodatno učvrstiti?
Moja generacija zborski ogovara svoje potomke. “Oni nisu kao mi!” I bogu hvala da nisu, jer mi smo kreirali ovo stanje. Svojom glupošću, svojim nečinjenjem, naivnošću, konformizmom… Oni jesu drugačiji, a samo neki drugačiji mogu da promijene matricu čiji smo mi kreatori. To je tako prirodno. Ima ona tablica, još iz nekog od staroegipatskih perioda, gdje se otac žali na svog sina i njegovu generaciju, jer su iznevjerili tradicijske vrijednosti. E pa to i jeste uvjet i uzrok evolucije, odvojiti se od prethodnog, naći drugi put i način. Da, mislim da će ovi mladi, ili neki njihovi mladi, naći put da izađu iz ovog kazana u kojem se svi kuhamo.
Jedan naglašavani jaz između hrvatskoga i srpskoga društva perpetuira crkva, koju je još Krleža otvoreno smatrao “manifestacijom deformirane simbolične nemoći shvaćanja života u svoj njegovoj dubini”, proglašavajući ju ciničnom organizacijom koja “gazi socijalnu mizeriju čovječanstva u ime nekakvih moralnih propisa”. Otkud, po vašem mišljenju, dolazi moral? Jeste li vi vjernik, što za vas predstavlja vjera? Je li moguće društvo lišeno vjerske ideologije? Kako zamišljate idealno srpsko društvo?
Sasvim odvajam vjeru i religiju. Ja sam agnostik. O crkvi mislim da se u potpunosti odvojila od vjere, i to odavno. Tu je riječ o korporacijama, a ni u kom slučaju o nastavljačima Kristovog učenja. O narodu neću da govorim; priča o Zlatnom teletu vrijedi jednako danas koliko i u vreme Starog Egipta. Što se ideologije tiče, društvo lišeno svake ideologije je društvo nekakve daleke, nesagledive budućnosti. Vrijeme u kojem će se misliti svojom glavom. Utopija? A moral, pa on vam je kao i slovo zakona – zna se šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo, ali ne pridržava se svatko toga. Relativizaciji, na žalost, u velikoj mjeri doprinose mediji. Osim toga, živimo u civilizacijskom trenutku koji je profit postavio kao vrhovno božanstvo. Način kako se do tog boga stiže je sve manje bitan. Mene samo buni kako oni, koji nose krstače oko vrata i na retrovizorima džipova, mire svoje različite puteve stizanja do dva boga. Šalim se, ne buni me, naravno, znam da im to nije bitno, jer je nepomirljivo. U opticaju je religija kao tradicija, sasvim zgodno Zlatno tele.
Krleža je prema Beogradu imao ambivalentan odnos, sentimentalan prema gradu koji opisuje kao prostor koji tone u provincijalizam. No, on isto tako nije štedio ni Zagreb, a njegova izvanredna promišljanja o uskogrudnosti kulturnih elita i onome što je, dosljedan svojem nepopustljivom umijeću nemilosrdnog razotkrivanja malograđanske zavisti i ogorčenosti, detektirao kao rezervat domaće književne i kulturne gluposti, čine se izvanredno aktualnima. Što se danas događa s beogradskim intelektualcima, ima li ih? Govore li ili šute? Sluša li ih se? Koja je ključna stvar koju danas možemo naučiti od Krleže?
Krleža je živio u vrijeme kada su i Beograd i Zagreb bili nešto drugo od ovoga nama poznatog, koliko god mi mislili da je to isto. Ništa nije isto. Može se zgodno citirati po društvenim mrežama njegovo mišljenje o Srbima i Hrvatima, ali to je bio sasvim različit kontekst, makar se mi i prepoznavali u tome. Mnogo je bitnije i primjenjivije ono što je zabilježio u Glembajevima, onu pohlepu i bešćutnost koji su danas zavladali čitavim svijetom. Baveći se fragmentom, anticipirao je naš trenutak. Globalni. Škare su simbol reza. Taj se rez mora dogoditi. Ne krvavom revolucijom, jer znamo kako one završavaju. Već nekom sasvim drugačijom, koju – ponavljam se – mi ne možemo da zamislimo. Beograd i Zagreb su u tome samo usputne stanice. One pored kojih brzi vozovi prolaze ne zaustavljajući se. Što se beogradskih intelektualaca tiče… ma šta je zapravo intelektualac? Ako mislite na kulturnu elitu, pa svega tu ima. Ona meni bliža je i protestirala i našetala se u protestima ovih 30 godina. Evidentno je da nije bilo uspjeha. Dio se priklonio vlasti, oni koji bi trebali da preuzmu štafetu većinom su napustili zemlju. Na opozicionim skupovima okupljaju se sijede glave. To je tužno i besmisleno. Pošten čovjek i dalje ne može da šuti, ali ti glasovi se gube u kakofoniji medijskog beščašća. Postoje intervjui, postoje kazališne predstave, postoje knjige, međutim, to jedino može da ojača sve manji krug istomišljenika. Srbijom je zavladala apatija, ali ne zaboravimo – i jedna jedina iskra sve može da promijeni preko noći. Vidjet ćemo.
Kad smo posljednji put razgovarali, spomenuli ste da radite na novom romanu, vrlo osobnom, temeljenom na traumatičnom događaju koji se dogodio vama bliskoj osobi. Do kuda ste došli s pisanjem, kada možemo očekivati tu knjigu?
Taj traumatični događaj bio je okidač da se upustim u nešto što nemam u spisateljskom iskustvu. Bile su mi potrebne skoro dvije godine, s dužim periodima pauza, da napišem pedeset strana. Jer, trebalo je izmjestiti sebe iz te stvarnosti da bih o njoj pisao iz pozicije neutralnog promatrača. Na širem planu, to je priča o moći državnog aparata, o tome šta se sve krije i gmiže u dubinama institucija, kako nastaju intrige, i kako se sistem brani od pojedinaca koje doživljava kao opasnost. U priči koja duboko zalazi u genetiku našeg prostora, u jednom trenutku stižem i do Zrinskih i Frankopana, čija sudbina je metafora za mračnu stranu neispunjenja pravde. Nadam se da ću do kraja ove godine završiti taj roman, čiji naslov je “Stanica Itaka”.
U vašim romanima, gradovi postaju protagonisti. Da možete ući u vremenski stroj i vratiti se u bilo koji povijesni trenutak bilo kojega grada, koji bi to grad bio i koje povijesno razdoblje?
Teško pitanje. Mnogo je gradova u koje bih se rado otisnuo u nekoj avatarskoj egzistenciji. U konkurenciji su, da spomenem samo neke, Pula s početka 20. vijeka, Beograd negdje oko 1930. godine, i svakako Trst sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju bih se, ipak, odlučio za vrijeme sadašnje, i živio u Ateni.
U romanu “Hamsin 51” važan lajtmotiv su ‘čvorovi’, kako nazivate važne točke životnih putanja svojih junaka. Preispitujući vlastitu životnu putanju, koje čvorove smatrate najvažnijima, prijelomnima? Postoji li neki za koji biste voljeli da se dogodio drugačije?
Volio bih da se raspad Jugoslavije dogodio onako kako se raspala Čehoslovačka, dakle, mirnim putem. Da je tako bilo, mnogi moji čvorovi bili bi drugačiji. Nastala bi jedna sasvim nova konstelacija dešavanja, što naravno ne bi isključilo i ono loše, koje je dio svake verzije i nemoguće ga je izbjeći. Međutim, prijelomni su događaji često izvan nas. Da je moj otac, mornarički oficir stacioniran u riječnoj floti Jugoslavenske ratne mornarice u Beogradu, u proljeće 1958. godine od tri ponuđene prekomande, umjesto Pule odabrao Split ili Kopar, moj bi život tekao nekim drugačijim smjerom. Možda bih danas pisao na slovenščini i živio u Ljubljani, ili bih u svojoj biografiji imao godine provedene u redakciji Ferala s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem. I već čujem Boru kako mi dobacuje da sam mogao završiti i u Lori. Ali, da se vratimo situacijama gdje sam ja donosio odluke. Tri puta sam bio u iskušenju da ostanem u inozemstvu; prvi put u studenome 1992. godine u Amsterdamu, zatim, dvije godine kasnije u Beču, i jednom u Njemačkoj u vrijeme NATO bombardiranja Srbije. Ipak, i da mogu ne bih se miješao u božje knjigovodstvo. U jedno sam siguran, u svakoj kombinaciji bio bih pisac, i bavio bih se ‘čvorovima’, jer od te materije nastaje stvarnost literature. I sreo bih Sanju.
Na dnu smo, ali kopamo i dalje
Razgovarala Gea Vlahović
BestBook, godina 2023
“Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?” Stih iz zbirke ranih pjesama Rainera Marie Rilkea, kojim srpski književnik Dragan Velikić otvara svoju spektakularnu obiteljsku sagu “Hamsin 51”, na prekrasan način sažima jedno od ishodišnih pitanja kompletnog opusa tog cijenjenog srpskog intelektualca, pisca gotovo opsesivno okupiranog identitetom, pripadnošću, zavičajem, sjećanjem i transformacijom.
Rođen 1953. u Beogradu, Velikić je djetinjstvo i mladost proveo u Puli. Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenoga 2009. bio je veleposlanik Srbije u Austriji. Napisao je tri knjige priča, osam knjiga eseja, jednu duodramu te 11 romana za koje je dobio niz nagrada, među kojima nagrade Miloš Crnjanski, Meša Selimović, Kočićevo pero, Kočićeva knjiga te dvaput NIN-ovu nagradu. Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika te na arapski i farsi, u 85 stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama i jedan je od najprevođenijih i najcjenjenijih srpskih pisaca u svijetu. Dobitnik je nagrade Instituta za Dunav i Srednju Europu iz Beča (2008.), Nagrade grada Budimpešte (2013.) te Europske nagrade Vilenica (2019.). Počasni je član mađarske Akademije umjetnosti i književnosti Széchenyi.
Živi u Beogradu kao slobodni književnik, no njegov je ‘lutajući’ identitet neodvojiv od Hrvatske, gdje mu se redovito objavljuju knjige i u kojoj je stekao status gotovo domaćega pisca. Velikićev hrvatski nakladnik MeandarMedia upravo je objavio reizdanje “Hamsina 51”, izvorno objavljenog 1993. u Srbiji. U “Hamsinu 51” Velikić se bavi srpskom intelektualnom emigracijom nastalom tragičnim raspadom SFRJ. Roman počinje 1991., u godini pustošne stvarnosti rata koji drobi domovinu njegova junaka, a završava u 2022. godini, u autorovoj futurističkoj projekciji raštrkanih života i sudbina nakon smiraja aktualne povijesne pošasti. Povezujući različite povijesne trenutke, odljevke sjećanja i anticipacije, Velikić je ispisao impresivni poetski bildungsroman o četiri naraštaja jedne obitelji, sve do sadašnjega trenutka u kojemu se njezina loza prekida.
Paralelno s izlaskom hrvatskog izdanja ove ‘proročanske’ knjige objavljene prije točno trideset godina, srbijanska izdavačka kuća Laguna objavila je knjigu “Soko zove Lastu”, zbirku Velikićevih kolumni za NIN u kojima se ovaj angažirani kolumnist, pisac i esejist kritički osvrće na društvene i političke apsurde u Srbiji danas. Jedan od prvih intelektualaca iz Srbije koji su u devedesetima javno kritizirali Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku, autor brojnih eseja protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje, zbog čega se našao na udaru srbijanskih medija i bio prisiljen nakratko napustiti Srbiju, Velikić u svojim redovitim kolumnama za cijenjeni beogradski tjednik ostaje vjeran sebi, ispisujući bespoštednu anatomiju nemorala, nepoštenja i afera koji potresaju svakodnevnicu jedne, kako je on vidi, rasute i izgubljene zemlje na raskrižju svjetova i vrijednosti koje je napustila.
S jednim od najvećih imena suvremene srpske književnosti razgovaramo o dvije knjige koje omeđuju tridesetogodišnje razdoblje njegovih književnih ‘lutanja’ u potrazi za odgovorom na pitanje s početka ovoga teksta i početka njegova kronološki trećeg romana: “Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?”. “Da li se još u buri vijem, il’ kao val se vodom lijem, il’ kao blijeda breza bdijem, i od proljeća zebem ja?”, pita se dalje Rilke. Što kaže Velikić?
U Hrvatskoj je nedavno izašlo reizdanje vašeg romana “Hamsin 51”, izvorno objavljenog prije točno 30 godina, neposredno nakon raspada Jugoslavije i u jeku rata u Hrvatskoj i BiH. Njegova se radnja odvija u vremenu onodobne nove rasute stvarnosti, a završava u 2022. godini, u budućnosti u kojoj vaši junaci pronalaze neku vrstu smiraja u limbu nepripadanja. Sad kad je ta budućnost stigla, i kad znate kakva je, biste li napisali drugačiji kraj te knjige? Bi li vaši junaci imali smirenu ili rasutu budućnost? Kakva je njihova sadašnjost?
Njihova sadašnjost je baš onakva kakva se nazirala kao vrijeme buduće dok sam tokom 1992. godine pisao taj roman. Pisac Josip Mlakić naveo je u recenziji o “Hamsinu 51”, objavljenoj prije nekoliko tjedana u Expressu, da sam u svom predviđanju budućnosti prepoznao ono najvažnije ‒ iskustvo emigracije koje je zajedničko svim zemljama s ovih prostora. Bilo je tako logično da će raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili izazvati velike migracije i stvoriti novu emigraciju. Boraveći kratko u Amsterdamu u prosincu 1992. godine, družeći se s piscima s naših prostora koji su napustili zemlju zbog rata i odlučili da se nastane u tom gradu ‒ neki danas pišu na nizozemskom ‒ često sam razmišljao kako će se razvijati njihovi životi. Uvijek me je zanimala tema emigracije; moji najomiljeniji pisci bili su emigranti, od Nabokova, Gajta Gazdanova, Josepha Rotha, Gombroviča do Danila Kiša, Kundere, Crnjanskog… Kao čitalac uživljavao sam se u njihove sudbine. Devedesetih godina prošlog stoljeća često sam boravio u Austriji i Njemačkoj. A onda sam tog dana kada će početi NATO bombardiranje Srbije otišao u Budimpeštu, i našao se u emigraciji. Sve ono što sam zamišljao pišući sedam godina ranije “Hamsin 51”, tada je postalo realnost. U mađarskoj prijestolnici proveo sam skoro dvije godine i napisao roman “Slučaj Bremen”, čiji je glavni junak, Emil Kohot, vozač tramvaja, koji stjecajem okolnosti provodi svoj radni vijek u Subotici, Budimpešti, Pragu, Beču i Beogradu. Za razliku od junaka “Hamsina 51”, koji imaju rasutu budućnost, vozač tramvaja Emil Kohot živi mirnu sadašnjost, jer takvo mu je povijesno vrijeme zapalo. Ali i on živi u limbu nepripadanja. Sadašnjost se poklopila s mojim predosjećajem. Od onih stotina hiljada koji su napustili ove naše zemlje, većina je našla svoj smiraj na tim novim prostorima, od Amerike, preko Europe, do Capetowna. Ni tamo im ne manjka problema, ali život je sigurno sređeniji u odnosu na kaos koji su napustili. Nostalgiju ni ovdje ne bi izbjegli, jer mi koji smo ostali u Srbiji osjećamo nostalgiju za vremenom u kojem smo bili mladi i živjeli u nekoj drugoj, daleko sređenijoj državi. Zapravo, današnja Srbija je provizorij kojim upravlja razbojnička družina.
O tome što mislite o današnjoj Srbiji iscrpno pišete u kolumnama za tjednik NIN, dio kojih je okupljen u nedavno objavljenoj zbirci “Soko zove Lastu”. U jednoj kolumni izražavate ozbiljnu zabrinutost za Srbiju, koja je, kako pišete, talac opasnoga autokrata. U čemu je tajna trajnosti represivnih struktura koje perpetuiraju mehanizam totalitarne svijesti i ideološkog pozicioniranja na Balkanu? Srpsko društvo opetovano u svojim javnim istupima opisujete kao društvo koje se sunovratilo na najnižu civilizacijsku točku. Je li to dno dosegnuto?
Ovdje bih vam najradije odgovorio jednim bugarskim aforizmom: Na dnu smo, ali kopamo i dalje. Problem je što kod većine građana postoji uvjerenje da će netko drugi umjesto njih da sprovede promjene. Neće! Problem sa srpskim društvom je što većina nema šta da izgubi, jer su se tokom posljednjih četvrt stoljeća navikli da preživljavaju, a ne da žive. Zar mislite da ukoliko bi se Srbiji od strane EU opet uvele vize to imalo utjecaja na tu većinu koja ni nema pasoš? Vučić je uspio korupcijom formirati bandu poslušnika kojima je omogućeno da se enormno bogate. Oni su u vrhu piramide, u ulogama ministara i VD direktora u javnim poduzećima. Od najnižeg ešalona kriminalaca stvorio je reketaše po beogradskim splavovima. I dok svi oni uzimaju rekete od poslova, istovremeno sirotinjska pješadija – onaj najniži ešalon poslušnika koji čini glasačko tijelo Srpske napredne stranke i kojima je osigurana crkavica – ima jedini posao da agitira i hvali Vučića. Stvoreno je stanje latentne hipnoze, nešto kao temperatura 37,2.
Jesu li potrebne nove političke paradigme? Što je potrebno da bi došlo do temeljne promjene?
Osloboditi medije. Da ono što se može vidjeti i pročitati u onih nekoliko nezavisnijih medija kao što su TV N1 i Nova S, zatim tjednici NIN, Vreme, Nedeljnik, Novi Magazin, i dnevni listovi Danas i Nova, da to isto bude dostupno na državnoj televiziji RTS i na one četiri privatne televizije s nacionalnom frekvencijom. Uspostaviti ponovo državne institucije. Mi već punu deceniju nemamo državnog tužioca, jer onaj koji se krije pod imenom Zagorke Dolovac manje je vidljiv od Gospe iz Međugorja.
U uvodu knjige “Soko zove Lastu” pišete da Srbijom desetljećima vladaju “četiri jahača apokalipse: laž, manipulacija, zločin i korupcija”. Kakva je, na temelju anamneze tih pedesetak priča, vaša dijagnoza sadašnjeg stanja Srbije?
Kakistokracija, materijalna bijeda, duhovna apatija. Sve je zakuhao Milošević tim sramnim ratovima. Duboki stid većine stanovništva predugo je trajao, bez razrješenja, pokosivši vitalne snage društva. Najbolji, najsposobniji već 30 godina napuštaju moju zemlju, ostatak je primoran da se bori za golo preživljavanje. Svijet nas je izolirao, prezreo. Ljetos sam bio u Srpskoj kući na Krfu, muzeju gdje Grci i danas čuvaju uspomenu na viteško, prepošteno ponašanje iznurenih srpskih vojnika koji su tamo dobili gostoprimstvo, za koje kažu da jednu grančicu masline nisu polomili, a ne šta drugo. Duboko me potreslo uspoređivanje toga s današnjim stanjem. Gdje su nestali ti ljudi? Vučićevi “naprednjaci” (koji apsurd u tom imenu) su šlag na smrdljivoj torti koju je zamijesio Milošević. Vladavina najgorih. Nisam u stanju da vidim izlaz. Ali, opet kažem, neka nova i drugačija pamet će, vjerojatno, iznaći put.
Kako se “politika” vaših tekstova uklapa u kulturnu politiku današnje Srbije? Postoje li pritisci? Je li ovako pisati o Srbiji u Srbiji čin hrabrosti? Jeste li vi hrabri?
Ne razmišljam u tim kategorijama. Ne bih hrabrošću nazvao potrebu da ukazujem na laž, na nepravdu, na zlo. To je kod mene na nivou fiziologije. Nikada mi nije bilo jasno kako je moguće biti pisac, a ne reagirati na ono što se okolo dešava. Kako se može stvarati autentični teritorij – što svaka dobra knjiga jest – a praviti se lud na stvarnost koja te okružuje. Tu ne mislim da je dužnost biti politički aktivan, već je neoprostivo ne reagirati na ovo ludilo koje je zahvatilo Srbiju. Ali, jasno mi je da drugorazredni umjetnici nemaju šta da izgube u kužnim zagrljajima s ovakvom vlašću. Problem su osobe od integriteta. Problem su oni koji imaju dar, i imaju šta da izgube. I naravno, kužni dodir amenovanja vlasti prije ili kasnije, od stvaraoca pravi maskotu. Obruši se građevina. A što se pritisaka tiče, oni postoje u vidu financijskog iscrpljivanja. Postoje persone non grata, u koje i sam spadam. Osjećam odgovornost prema onima koji se ne mire s postojećim stanjem, i kao što mene jačaju tekstovi i intervjui slobodnomislećih kolega, tako i ja osjećam da ono što govorim i pišem ima odjeka i jača one koji misle svojom glavom.
U naslovu romana “Hamsin 51” sadržan je nagovještaj vjere u mogućnost ponovnoga početka – pojam ‘hamsin’ označava kraj zime i početak proljeća. Europa se, međutim, upravo nalazi usred onoga što bi za mnoge Europljane mogla biti duga hladna zima. Kako iz pozicije Srbije izgleda aktualna situacija s Ukrajinom? Vjerujete li vi u mogućnost ‘ponovnoga početka’ u ovakvim globalnim okolnostima?
Koliko znam, od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas nije bilo dana da se u svijetu nije ratovalo. U tom smislu, rat u Ukrajini nije ništa novo i trajat će sve dotle dok onima koji imaju korist od njega bude odgovaralo. Pa će onda buknuti na nekom drugom mjestu. Ekonomske posljedice po Europu, pa mislim da to ni dežurni ekonomski analitičari ne mogu da sagledaju. Nešto se ne sjećam da su predviđanja “stručnjaka” u bilo kojoj krizi bila i ostvarena. Obično se dogodi nešto sasvim novo i neočekivano. Usporedo s ratom, ekonomskom i energetskom krizom dešavaju se mnogi drugi procesi, od kojih na neke – iako ih vidimo – ne reagiramo (nisu nam ih mediji nametnuli), a dešavaju se i oni za koje ne znamo. Evo, ne znamo ni kako ćemo i hoćemo li iz covida isplivati. On se nikako ne da, a tri godine su prošle, što je vrijeme koliko epidemije uobičajeno traju. Sve zajedno, a naročito s obzirom na globalna dešavanja u kulturi, meni ovo djeluje kao sumrak jedne civilizacije, poslije koje će nastati nešto novo, drugačije, neočekivano i nama nesagledivo.
Odnos prema ruskoj invaziji na Ukrajinu ponovo je naglasio razlike unutar zemalja bivše Jugoslavije. Kako objašnjavate podršku režimu Vladimira Putina u Srbiji? Zašto je Srbija jedina europska zemlja u kojoj veći dio javnosti podržava rusku invaziju na Ukrajinu?
Kako ja da vam objasnim šta se dešava u glavi Aleksandra Vučića? A onda taj njegov košmar mediji uspješno plasiraju. Nije to samo srpska specijalnost, agresivna i sluđujuća propaganda – od pitanja ratova, pa do zbivanja u britanskoj kraljevskoj porodici – vitla barjacima po čitavom svijetu. Negdje više, negdje manje, ali u principu, mislećih ljudi je jako malo na svijetu, i ništa lakše nego razbuktati navijačke strasti u narodima. Kako objašnjavam podršku Putinovom režimu u Srbiji? Pa, posljednjih deset godina se narod programira kako su Rusi naša pravoslavna braća; njihovi nepovoljni krediti se predstavljaju kao pokloni, Rusija i Putin se uvijek spominju u pozitivnom kontekstu. Istovremeno, nigdje u državnim medijima nema informacija o milijunskim donacijama koje stižu iz EU. I zato bi Putin na izborima u Srbiji prošao bolje nego Vučić.
Jačanje populizma i nacionalističkih tendencija posljednjih godina, kao i odgovor Europe na nedavnu veliku izbjegličku krizu, naveli su nas da se ozbiljno zapitamo – zar nismo ništa naučili iz prošlosti? Odgovor Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu pokazao je, međutim, jednu malo drugačiju sliku od one otprije niti stotinu godina. Otkriva li ukrajinska kriza da smo nešto ipak naučili?
Jasno je da bi vojno uplitanje Zapada proširilo rat i na Europu, a to nitko ne želi. Ratovi se mogu voditi po njenom obodu, i naročito u zemljama Trećeg svijeta, ali nikako po staroj, dobroj Europi. Osim toga, nije Rusija neka mala afrička ili balkanska državica s kojom bi se lako izašlo na kraj. Ukrajina će “dobivati” oružje, kako to mediji manipulativno predstavljaju, dok se zapravo radi o čistoj prodaji i uvaljivanju te zemlje u ogromne kredite, koje ona neće moći vraćati. Pa će se uskoro njeni resursi naći u nekim tuđim, vještim rukama. Vojnu pomoć neće dobiti jer to nikome ne ide u račun. Tako meni, neanalitičaru, to izgleda.
Kad je riječ o balkanskim društvima, ona su još uvijek snažno obilježena konzervativnim nacionalnim politikama koje ne uspijevaju pobjeći od tema povezanih s ratovima od prije trideset, pa i Drugim svjetskim ratom od prije osamdeset godina. Svakih nekoliko mjeseci, zbog ovog ili onog razloga, porastu napetosti između Hrvatske i Srbije. Je li to neko trajno stanje na koje se moramo priviknuti ili postoji nada da jednom zauvijek završimo s prošlim ratovima? U kojem to točno trenutku neko društvo može prestati biti talac ratne prošlosti?
To je notorna stvar – dokle god mrzimo neprijatelja sa strane, dotle nećemo primjećivati neprijatelja u kući. A pravi neprijatelji su nam nesposobni, gramzivi, neodgovorni, koruptivni političari. Zapravo, “političar” je veliki kompliment za te ljude na čelu naših država. Političar bi trebalo da razmišlja o dobrobiti zajednice, da zbog te dobrobiti razvija pametnu politiku, dok ovi ljudi koji nas vode razmišljaju isključivo kako da zadrže vlast. Pod svaku cijenu. Jer vlast im pruža silne nezaslužene beneficije, velika primanja, mogućnost da ispod stola, rasprodajući zemlju i njenu budućnost, ostvare ogromnu dobit za sebe i svoju porodicu. Gledamo mirno te ljude koji sve uništavaju, živimo u bijedi po kojoj je Srbija lider na Balkanu, mi ovdje u strašnoj sramoti, ali palimo se na ustaše i četnike, na “šiptare”, migrante, pedere… jer oni tobože ugrožavaju naše – šta? Vječiti kvisko u rukama beskrupuloznih lažova. Onda se to piramidalno spušta na niže nivoe, nesposobnjakoviće koji dobivaju također svoj djelić kolača, a koji održavaju čitavu konstrukciju. No, konstrukcija je ipak balon, koji u jednom trenutku mora pući. Hrvatska je, ipak, druga priča, ona se naslanja na mnogo veći balon, na Europsku uniju, i time je zaštićena. Nije da ta Europa ne održava na neki način i srpski balon. Sve je to, ipak, jedna strašna opsjena, kojoj će jednom doći kraj. Kada – ne znam. Dakle, cijela ta stvar zvana pacifikacija jedino može poteći upravo s mjesta koje generira mržnju. Većina ljudi želi kraj mržnji, većinu svijeta i kod vas i kod nas je sramota nacionalističkih incidenata. A oni su, većinom, izrežirani da bi se održalo stanje. Koje odgovara – kome? To bi takozvani običan čovjek trebalo da se zapita. Odgovor je jasan.
Mogu li mlađe generacije prekinuti taj obrazac ili će ga, naprotiv, dodatno učvrstiti?
Moja generacija zborski ogovara svoje potomke. “Oni nisu kao mi!” I bogu hvala da nisu, jer mi smo kreirali ovo stanje. Svojom glupošću, svojim nečinjenjem, naivnošću, konformizmom… Oni jesu drugačiji, a samo neki drugačiji mogu da promijene matricu čiji smo mi kreatori. To je tako prirodno. Ima ona tablica, još iz nekog od staroegipatskih perioda, gdje se otac žali na svog sina i njegovu generaciju, jer su iznevjerili tradicijske vrijednosti. E pa to i jeste uvjet i uzrok evolucije, odvojiti se od prethodnog, naći drugi put i način. Da, mislim da će ovi mladi, ili neki njihovi mladi, naći put da izađu iz ovog kazana u kojem se svi kuhamo.
Jedan naglašavani jaz između hrvatskoga i srpskoga društva perpetuira crkva, koju je još Krleža otvoreno smatrao “manifestacijom deformirane simbolične nemoći shvaćanja života u svoj njegovoj dubini”, proglašavajući ju ciničnom organizacijom koja “gazi socijalnu mizeriju čovječanstva u ime nekakvih moralnih propisa”. Otkud, po vašem mišljenju, dolazi moral? Jeste li vi vjernik, što za vas predstavlja vjera? Je li moguće društvo lišeno vjerske ideologije? Kako zamišljate idealno srpsko društvo?
Sasvim odvajam vjeru i religiju. Ja sam agnostik. O crkvi mislim da se u potpunosti odvojila od vjere, i to odavno. Tu je riječ o korporacijama, a ni u kom slučaju o nastavljačima Kristovog učenja. O narodu neću da govorim; priča o Zlatnom teletu vrijedi jednako danas koliko i u vreme Starog Egipta. Što se ideologije tiče, društvo lišeno svake ideologije je društvo nekakve daleke, nesagledive budućnosti. Vrijeme u kojem će se misliti svojom glavom. Utopija? A moral, pa on vam je kao i slovo zakona – zna se šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo, ali ne pridržava se svatko toga. Relativizaciji, na žalost, u velikoj mjeri doprinose mediji. Osim toga, živimo u civilizacijskom trenutku koji je profit postavio kao vrhovno božanstvo. Način kako se do tog boga stiže je sve manje bitan. Mene samo buni kako oni, koji nose krstače oko vrata i na retrovizorima džipova, mire svoje različite puteve stizanja do dva boga. Šalim se, ne buni me, naravno, znam da im to nije bitno, jer je nepomirljivo. U opticaju je religija kao tradicija, sasvim zgodno Zlatno tele.
Krleža je prema Beogradu imao ambivalentan odnos, sentimentalan prema gradu koji opisuje kao prostor koji tone u provincijalizam. No, on isto tako nije štedio ni Zagreb, a njegova izvanredna promišljanja o uskogrudnosti kulturnih elita i onome što je, dosljedan svojem nepopustljivom umijeću nemilosrdnog razotkrivanja malograđanske zavisti i ogorčenosti, detektirao kao rezervat domaće književne i kulturne gluposti, čine se izvanredno aktualnima. Što se danas događa s beogradskim intelektualcima, ima li ih? Govore li ili šute? Sluša li ih se? Koja je ključna stvar koju danas možemo naučiti od Krleže?
Krleža je živio u vrijeme kada su i Beograd i Zagreb bili nešto drugo od ovoga nama poznatog, koliko god mi mislili da je to isto. Ništa nije isto. Može se zgodno citirati po društvenim mrežama njegovo mišljenje o Srbima i Hrvatima, ali to je bio sasvim različit kontekst, makar se mi i prepoznavali u tome. Mnogo je bitnije i primjenjivije ono što je zabilježio u Glembajevima, onu pohlepu i bešćutnost koji su danas zavladali čitavim svijetom. Baveći se fragmentom, anticipirao je naš trenutak. Globalni. Škare su simbol reza. Taj se rez mora dogoditi. Ne krvavom revolucijom, jer znamo kako one završavaju. Već nekom sasvim drugačijom, koju – ponavljam se – mi ne možemo da zamislimo. Beograd i Zagreb su u tome samo usputne stanice. One pored kojih brzi vozovi prolaze ne zaustavljajući se. Što se beogradskih intelektualaca tiče… ma šta je zapravo intelektualac? Ako mislite na kulturnu elitu, pa svega tu ima. Ona meni bliža je i protestirala i našetala se u protestima ovih 30 godina. Evidentno je da nije bilo uspjeha. Dio se priklonio vlasti, oni koji bi trebali da preuzmu štafetu većinom su napustili zemlju. Na opozicionim skupovima okupljaju se sijede glave. To je tužno i besmisleno. Pošten čovjek i dalje ne može da šuti, ali ti glasovi se gube u kakofoniji medijskog beščašća. Postoje intervjui, postoje kazališne predstave, postoje knjige, međutim, to jedino može da ojača sve manji krug istomišljenika. Srbijom je zavladala apatija, ali ne zaboravimo – i jedna jedina iskra sve može da promijeni preko noći. Vidjet ćemo.
Kad smo posljednji put razgovarali, spomenuli ste da radite na novom romanu, vrlo osobnom, temeljenom na traumatičnom događaju koji se dogodio vama bliskoj osobi. Do kuda ste došli s pisanjem, kada možemo očekivati tu knjigu?
Taj traumatični događaj bio je okidač da se upustim u nešto što nemam u spisateljskom iskustvu. Bile su mi potrebne skoro dvije godine, s dužim periodima pauza, da napišem pedeset strana. Jer, trebalo je izmjestiti sebe iz te stvarnosti da bih o njoj pisao iz pozicije neutralnog promatrača. Na širem planu, to je priča o moći državnog aparata, o tome šta se sve krije i gmiže u dubinama institucija, kako nastaju intrige, i kako se sistem brani od pojedinaca koje doživljava kao opasnost. U priči koja duboko zalazi u genetiku našeg prostora, u jednom trenutku stižem i do Zrinskih i Frankopana, čija sudbina je metafora za mračnu stranu neispunjenja pravde. Nadam se da ću do kraja ove godine završiti taj roman, čiji naslov je “Stanica Itaka”.
U vašim romanima, gradovi postaju protagonisti. Da možete ući u vremenski stroj i vratiti se u bilo koji povijesni trenutak bilo kojega grada, koji bi to grad bio i koje povijesno razdoblje?
Teško pitanje. Mnogo je gradova u koje bih se rado otisnuo u nekoj avatarskoj egzistenciji. U konkurenciji su, da spomenem samo neke, Pula s početka 20. vijeka, Beograd negdje oko 1930. godine, i svakako Trst sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju bih se, ipak, odlučio za vrijeme sadašnje, i živio u Ateni.
U romanu “Hamsin 51” važan lajtmotiv su ‘čvorovi’, kako nazivate važne točke životnih putanja svojih junaka. Preispitujući vlastitu životnu putanju, koje čvorove smatrate najvažnijima, prijelomnima? Postoji li neki za koji biste voljeli da se dogodio drugačije?
Volio bih da se raspad Jugoslavije dogodio onako kako se raspala Čehoslovačka, dakle, mirnim putem. Da je tako bilo, mnogi moji čvorovi bili bi drugačiji. Nastala bi jedna sasvim nova konstelacija dešavanja, što naravno ne bi isključilo i ono loše, koje je dio svake verzije i nemoguće ga je izbjeći. Međutim, prijelomni su događaji često izvan nas. Da je moj otac, mornarički oficir stacioniran u riječnoj floti Jugoslavenske ratne mornarice u Beogradu, u proljeće 1958. godine od tri ponuđene prekomande, umjesto Pule odabrao Split ili Kopar, moj bi život tekao nekim drugačijim smjerom. Možda bih danas pisao na slovenščini i živio u Ljubljani, ili bih u svojoj biografiji imao godine provedene u redakciji Ferala s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem. I već čujem Boru kako mi dobacuje da sam mogao završiti i u Lori. Ali, da se vratimo situacijama gdje sam ja donosio odluke. Tri puta sam bio u iskušenju da ostanem u inozemstvu; prvi put u studenome 1992. godine u Amsterdamu, zatim, dvije godine kasnije u Beču, i jednom u Njemačkoj u vrijeme NATO bombardiranja Srbije. Ipak, i da mogu ne bih se miješao u božje knjigovodstvo. U jedno sam siguran, u svakoj kombinaciji bio bih pisac, i bavio bih se ‘čvorovima’, jer od te materije nastaje stvarnost literature. I sreo bih Sanju.