Sporo smo, u jutarnjoj šetnji, prolazili ulicom, zagledajući cvjetne bašte pred kućama. F. se zaustavljao i osmatrao listove, sitne insekte, i u gravurama kore na stablima prepoznavao je portrete poznatih ličnosti. U njegovim očima, vanjski svijet se pretvarao u čudo. Na kraju ulice smo se zaustavili pred kućom u kojoj je nekada živio Ernest Hemingway. Želio sam da uđem i osmotrim izbliza sobe u kojim je stanovao pisac, a F. me gledao razočarano, prisjećajući se ko bi mogao biti taj Hemingway: “Onaj mali od Gertrude Stein?” Znači, ja sam sve pogrešno čitao? Ipak sam ušao u kuću, prošao kroz sobe, a najviše vremena sam proveo zagledajući sto na kojem je autor pisao. Sto je bio mali, po mjeri nekog dječjeg tijela. Za sve to vrijeme iz glave mi nije izlazio F. koji je odbio da uđe u kuću i strpljivo čekao ispred, da se vratim. Sjeo sam za sto, i pustio ga da me čeka. I ostao sam tu, sve dok me ljubazna djevojka koja brine o redu i miru u kući, nije upozorila da sam na pogrešnom mjestu.
*
Ljude najlakše pamtim prema događajima. U grupi pjesnika, u toplu subotnju večer šetao sam ulicom Duval. Ulica je bila zakrčena večernjim šetačima, uglavnom transvestitima. Ispred restoranskih bašti za prostor su se borili zabavljači svake vrste. Jedan, go do pasa, o vratu je držao obješenog pitona i zagledao prolaznike. Pogledom je izdvojio C. iz naše grupe. I ona je gledala njega. Onda je rekao: “Dođi. Dodirni ga.” Ona je gledala. U tome je bilo nešto krajnje opsceno. On je rekao: “Ne boj se. Dođi. Dodirni ga.” C. je kao pod hipnozom prišla zmiji, a vidjelo se kako se u njoj bore privlačnost i strah. I počela je da drhti. Lijepo se vidjelo kako se cijelo njeno tijelo trese pod palmama.
*
Upoznao sam E.
Nakon što je saznala da sam iz Bosne, došla je da me vidi. Prošlog mjeseca je bila u Međugorju, s hodočašća se vratila ozarena, i željela je da razgovaramo. Razgovor je bio ugodan, ponajviše zbog toga što su njene šarenice sive, a to je rijetka i dragocjena boja očiju. Na kraju, prije nego što je otišla, pitala je: “Da li ste Vi vjernik?” Mene to ponekad pitaju, i u zavisnosti od sagovornika uvijek odgovaram drukčije. Nekome kažem da jesam, nekome kažem da nisam. E. je postavila pitanje, i ja sam, umjesto odgovora, citirao Camusa: “Često pročitam da sam ateist ili čujem kako ljudi govore o mome ateizmu, ali te riječi meni ništa ne znače, ne vjerujem u Boga i nisam ateist.” Dok sam citirao, unaprijed sam znao da joj se moj odgovor neće dopasti, i da – bez obzira što radi na spratu iznad ovoga na kojem sada pišem – nikada više neće svratiti da razgovaramo. U prvom trenutku bilo mi je žao zbog toga, a onda, kad sam malo razmislio, nije mi više bilo žao. Zaslužio sam to, zbog neuvjerljive želje da budem neko drugi. To da smo se upravo sreli, ona će već sutra zaboraviti. A ja ću nju pamtiti koju godinu duže, samo zbog toga što sam naš susret upravo opisao.
*
Nekada na javnim mjestima zagledam ženske cipele. Dogodi se da upamtim oblik i boju cipela, a da ne upamtim lice vlasnice cipela. Moja slabost su ženska stopala.
*
Postoji sjećanje na osobe koje nikada nisi vidio.
U Arlingtonu, ispred zgrade u kojoj stanuje, B. je našao ženski šal, podigao ga i očistio od snijega, a potom vezao za stub drvene ograde, tako da ga žena koja je šal izgubila, u sljedećem prolasku lakše nađe. Crni svileni šal, sa zlatnim crtama po rubovima, svojim dezenom, izborom boja i materijala ukazuje na kulturno i etničko porijeklo, barem tako vjeruje B. kad kaže: “Šal je izgubila neka djevojka iz Etiopije ili Sudana.” U toku večeri, on je često prilazio prozoru s kojeg se vidi drvena ograda i šal kojim je vjetar satima šamarao rijetke pahulje. Volio bih, kaže, vidjeti vlasnicu šala! – da se uvjeri da li je njegovo tumačenje znakova tačno. Djevojka se nije pojavila, ali u njegovoj imaginaciji, zahvaljujući šalu, ona je već stvarna toliko da njeno ukazivanje, čini se, više nije neophodno.
*
Ovo je pravilo kod svakog brijanja: nakon što se umijem, na vlažnu kožu nanesem pjenu, a onog trenutka kad krenem žiletom da je stružem s lica, u mojoj svijesti iskrsne Z., djevojčica iz osnovne škole. Imala je afro-frizuru i neprirodno mali razmak između gornje usne i nosa. Za nju me ne vezuje rano zaljubljivanje, niti i jedna meni poznata emocija. Ali svaki put kad se brijem, u svijesti tako živo iskrsne njeno lice baš kao da u tom trenu ona stoji iza mojih leđa i njen odraz se ukaže u ogledalu. Zašto je to tako? Ne znam. Ne postoji odgovor na sjećanje. Ne postoji odgovor čak i kad su u pitanju prva sjećanja.
*
U slici muškarca pred ogledalom, u vrijeme brijanja, ima nešto definirajuće. Neka ukupnost muškog života. Pjesnik Don Peterson u jednom aforizmu kaže da je “ključni trenutak u životu muškarca onaj kad u vrijeme brijanja u ogledalu spazi odraz oca koji ga otraga gleda, a postoji strašniji dan, o kojem rijetko govorimo, kad potpuno go u ogledalu ispred sebe vidiš majku.”
*
Neka žena koju sam u međuvremenu zaboravio, pričala mi je, ili sam pročitao ispovijest žene čijeg se imena više ne sjećam, o tome kako je Ona, sve dok je On u vrijeme poljupca sklapao oči, znala da je voljena, a pravilo je usvojila nakon čitanja knjige Život i sudbina od Vasilija Grossmana u kojoj postoji ova rečenica: “Zaljubljeni se ljube sklopljenih očiju!” U međuvremenu je zaboravila sve druge rečenice iz obimne Grossmanove knjige, osim te koja je preostala da u njenom životu služi kao pouzdani mjerač ljubavi.
*
A ovo je događaj iz vagona podzemne željeznice.
Jedna do druge u sjedištima, za ruke se drže mlada djevojka i žena na rubu starosti. Sjede šutke i nasmijane su. Povremeno, kad starija žena pogleda ustranu, tek da kroz prozor vagona osmotri rijeku i grad iza nje u promicanju, djevojka je poljubi u potiljak. Ta igra se ponavljala: kad žena ne gleda u nju, djevojka je poljubi. Putnici obraćaju pažnju na njih dvije, i glasno negoduju. Tolika taktilnost u ovom svijetu znači samo jedno: one su ljubavnice, a mjera ljubavi koju na javnom mjestu pokazuju nedopuštena je. Međutim, svi ti znakovi tijela, bez izgovorene riječi, samo su nježnost kćerke, studentice iz neke tužne slavenske zemlje, kojoj je u posjetu upravo došla majka, a ona ju je dočekala na aerodromu. Izraz razočaranja na licima dvije žene, nakon što su postale svjesne razloga zbog kojeg saputnici negoduju, bio je neutješan, i kosa starice je postala vidljivo sijeda.
*
I ja imam taktilnu, slavensku prirodu, zanesem se stiskajući njene prste i dlanove, sve dok S. ne kaže: “Nemoj, bolan! Pomisli samo koliko su tvojih ručkova ovi prstići sastavili, i sažali se na njih.”
*
Doživljaj ljepote ultimativno vezujemo za ženu. Ovih dana, raspravljajući o ljepoti, razmijenio sam poruke s prijateljem. Da sebe odredi u odnosu na temu našega dopisivanja, on se poziva na englesku poslovicu: “Ljepota je u oku posmatrača.” On je razborit, mladi čovjek, i da je promislio, vidio bi da u opisu iz poslovice nešto manjka. Ne staje ljepota samo u oko, ne otkriva se ona samo jednom čulu. Da je tako, ne bi ljepote bilo u muzici, ne bi je bilo ni u poeziji. Ali, on nije napravio grešku, samo je slijedio prvu misao, koja je istina o ljudskoj prirodi: nama se ljepota, prije svega, ukazuje kao lijepa žena, ili lijep krajolik. A potom je sve drugo.
*
A što se narodnih poslovica tiče, ne volim ih. Cijeli koncept narodne mudrosti je laž. Narod je neimaginativan, a kolektivna pamet ograničena. I latinske poslovice izgledaju pametno samo kad se citiraju u originalu, i kad im većina čitalaca ne zna značenje. Zato ih pisci citiraju doslovno, nikad u prijevodu… Ne zanima me šta misli, i šta govori narod. A uvijek sam nestrpljiv da čujem šta misliš ti.
*
Čuveni modni fotograf objašnjava šta su pretpostavke da mlada djevojka postane uspješan model. Dlanovima u zraku opisao je izgled bijele djevojke, a onda izgled crne djevojke. Bijela djevojka su dvije ravne paralelne crte vertikalno iscrtane u zraku, a crna djevojka su dvije vitičaste crte koje, muški, inače kao gestu pokazuju kad opisuju žensku figuru. Za one dvije ravne crte kojim je opisao bijelu djevojku on kaže: “Lijepo!” A za one dvije vitičaste crte što opisuju crnu djevojku, kaže: “Nije lijepo!” I na taj način je, vlastitim rukama, sve što je bila predodžba o ženskoj ljepoti kroz stoljeća, poništio. Ljepota je opisana kao zahtjev publike, i modnog tržišta, a ne zahtjev njegov i njegove kamere. A istina je da njegova kamera s uspjehom postavlja sistem vrijednosti, i da njoj publika vjeruje više nego svojim očima. To je svakodnevni rasizam u kojem, u ime “ljepote”, svi saučestvuju.
*
“Gole žene mojih godina su totalna noćna mora”, u pjesmi kaže Frederick Seidel.
Priznajem da me nije obradovao poziv za svečano obilježavanje tridesete godišnjice mature. Prije samo trideset godina, na maturalnoj večeri, svaku sam djevojku pogledao kao da je moja, svaka je išla s vodom na usnici ohola kao okean, i sve se naravno završilo na pogledu. Za tu priliku otac mi je na kredit kupio za jedan broj manje odijelo, pa se šavovi na ramenima odšili čim sam se opustio. Sjećam se toga kao važnog događaja. Iza ponoći, s velikim olakšanjem do gola sam se svukao na obali jezera i plivao do izlaska sunca.
*
Pjesnik R. S. u nekom magazinu je pročitao reportažu o Slovenki koja je u mladosti, na početku dvadesetog stoljeća, bila čuvena evropska ljepotica. Sa stranice je izrezao dvije spojene fotografije, od kojih jedna pokazuje djevojku iznimne ljepote, a druga staricu u devedesetim. Kontrast je bio očit, kao neumoljiva kazna vremena. Savio je papir po crti na kojoj se dvije fotografije dodiruju, tako da je s jedne strane imao djevojku, a s naličja staricu. I s tim je u neko ljeto sredinom osamdesetih dolazio u Slogu, a u toku večeri, iz džepa bi izvlačio makazicama za nokte izrezani artefakt i pokazivao ga djevojkama. Najprije mladoga slovenskog anđela. Sačekao bi da djevojka kojoj se obratio izrazi oduševljenje ljepotom mladosti sa slike, a onda bi okrenuo stranicu i rekao: “A ovako ona izgleda danas!” Ali njegova lekcija o vremenu nije imala nikakvog efekta. Mladi ljudi u srijedu imaju interes samo za srijedu, i od njih se ne može očekivati da imaginiraju vremenski raspon od sedamdeset godina. Neka djevojka bi jasno razumjela njegovu poruku kao poziv na seks, postala bi mazna i čupkala ga za bradu, a R. S. bi se unezgodio, jer je i sam bio mlad, i ne sasvim svjestan svojih razloga zbog kojih slike pokazuje.
Muškarac pred ogledalom
(iz Dnevnika)
*
Sporo smo, u jutarnjoj šetnji, prolazili ulicom, zagledajući cvjetne bašte pred kućama. F. se zaustavljao i osmatrao listove, sitne insekte, i u gravurama kore na stablima prepoznavao je portrete poznatih ličnosti. U njegovim očima, vanjski svijet se pretvarao u čudo. Na kraju ulice smo se zaustavili pred kućom u kojoj je nekada živio Ernest Hemingway. Želio sam da uđem i osmotrim izbliza sobe u kojim je stanovao pisac, a F. me gledao razočarano, prisjećajući se ko bi mogao biti taj Hemingway: “Onaj mali od Gertrude Stein?” Znači, ja sam sve pogrešno čitao? Ipak sam ušao u kuću, prošao kroz sobe, a najviše vremena sam proveo zagledajući sto na kojem je autor pisao. Sto je bio mali, po mjeri nekog dječjeg tijela. Za sve to vrijeme iz glave mi nije izlazio F. koji je odbio da uđe u kuću i strpljivo čekao ispred, da se vratim. Sjeo sam za sto, i pustio ga da me čeka. I ostao sam tu, sve dok me ljubazna djevojka koja brine o redu i miru u kući, nije upozorila da sam na pogrešnom mjestu.
*
Ljude najlakše pamtim prema događajima. U grupi pjesnika, u toplu subotnju večer šetao sam ulicom Duval. Ulica je bila zakrčena večernjim šetačima, uglavnom transvestitima. Ispred restoranskih bašti za prostor su se borili zabavljači svake vrste. Jedan, go do pasa, o vratu je držao obješenog pitona i zagledao prolaznike. Pogledom je izdvojio C. iz naše grupe. I ona je gledala njega. Onda je rekao: “Dođi. Dodirni ga.” Ona je gledala. U tome je bilo nešto krajnje opsceno. On je rekao: “Ne boj se. Dođi. Dodirni ga.” C. je kao pod hipnozom prišla zmiji, a vidjelo se kako se u njoj bore privlačnost i strah. I počela je da drhti. Lijepo se vidjelo kako se cijelo njeno tijelo trese pod palmama.
*
Upoznao sam E.
Nakon što je saznala da sam iz Bosne, došla je da me vidi. Prošlog mjeseca je bila u Međugorju, s hodočašća se vratila ozarena, i željela je da razgovaramo. Razgovor je bio ugodan, ponajviše zbog toga što su njene šarenice sive, a to je rijetka i dragocjena boja očiju. Na kraju, prije nego što je otišla, pitala je: “Da li ste Vi vjernik?” Mene to ponekad pitaju, i u zavisnosti od sagovornika uvijek odgovaram drukčije. Nekome kažem da jesam, nekome kažem da nisam. E. je postavila pitanje, i ja sam, umjesto odgovora, citirao Camusa: “Često pročitam da sam ateist ili čujem kako ljudi govore o mome ateizmu, ali te riječi meni ništa ne znače, ne vjerujem u Boga i nisam ateist.” Dok sam citirao, unaprijed sam znao da joj se moj odgovor neće dopasti, i da – bez obzira što radi na spratu iznad ovoga na kojem sada pišem – nikada više neće svratiti da razgovaramo. U prvom trenutku bilo mi je žao zbog toga, a onda, kad sam malo razmislio, nije mi više bilo žao. Zaslužio sam to, zbog neuvjerljive želje da budem neko drugi. To da smo se upravo sreli, ona će već sutra zaboraviti. A ja ću nju pamtiti koju godinu duže, samo zbog toga što sam naš susret upravo opisao.
*
Nekada na javnim mjestima zagledam ženske cipele. Dogodi se da upamtim oblik i boju cipela, a da ne upamtim lice vlasnice cipela. Moja slabost su ženska stopala.
*
Postoji sjećanje na osobe koje nikada nisi vidio.
U Arlingtonu, ispred zgrade u kojoj stanuje, B. je našao ženski šal, podigao ga i očistio od snijega, a potom vezao za stub drvene ograde, tako da ga žena koja je šal izgubila, u sljedećem prolasku lakše nađe. Crni svileni šal, sa zlatnim crtama po rubovima, svojim dezenom, izborom boja i materijala ukazuje na kulturno i etničko porijeklo, barem tako vjeruje B. kad kaže: “Šal je izgubila neka djevojka iz Etiopije ili Sudana.” U toku večeri, on je često prilazio prozoru s kojeg se vidi drvena ograda i šal kojim je vjetar satima šamarao rijetke pahulje. Volio bih, kaže, vidjeti vlasnicu šala! – da se uvjeri da li je njegovo tumačenje znakova tačno. Djevojka se nije pojavila, ali u njegovoj imaginaciji, zahvaljujući šalu, ona je već stvarna toliko da njeno ukazivanje, čini se, više nije neophodno.
*
Ovo je pravilo kod svakog brijanja: nakon što se umijem, na vlažnu kožu nanesem pjenu, a onog trenutka kad krenem žiletom da je stružem s lica, u mojoj svijesti iskrsne Z., djevojčica iz osnovne škole. Imala je afro-frizuru i neprirodno mali razmak između gornje usne i nosa. Za nju me ne vezuje rano zaljubljivanje, niti i jedna meni poznata emocija. Ali svaki put kad se brijem, u svijesti tako živo iskrsne njeno lice baš kao da u tom trenu ona stoji iza mojih leđa i njen odraz se ukaže u ogledalu. Zašto je to tako? Ne znam. Ne postoji odgovor na sjećanje. Ne postoji odgovor čak i kad su u pitanju prva sjećanja.
*
U slici muškarca pred ogledalom, u vrijeme brijanja, ima nešto definirajuće. Neka ukupnost muškog života. Pjesnik Don Peterson u jednom aforizmu kaže da je “ključni trenutak u životu muškarca onaj kad u vrijeme brijanja u ogledalu spazi odraz oca koji ga otraga gleda, a postoji strašniji dan, o kojem rijetko govorimo, kad potpuno go u ogledalu ispred sebe vidiš majku.”
*
Neka žena koju sam u međuvremenu zaboravio, pričala mi je, ili sam pročitao ispovijest žene čijeg se imena više ne sjećam, o tome kako je Ona, sve dok je On u vrijeme poljupca sklapao oči, znala da je voljena, a pravilo je usvojila nakon čitanja knjige Život i sudbina od Vasilija Grossmana u kojoj postoji ova rečenica: “Zaljubljeni se ljube sklopljenih očiju!” U međuvremenu je zaboravila sve druge rečenice iz obimne Grossmanove knjige, osim te koja je preostala da u njenom životu služi kao pouzdani mjerač ljubavi.
*
A ovo je događaj iz vagona podzemne željeznice.
Jedna do druge u sjedištima, za ruke se drže mlada djevojka i žena na rubu starosti. Sjede šutke i nasmijane su. Povremeno, kad starija žena pogleda ustranu, tek da kroz prozor vagona osmotri rijeku i grad iza nje u promicanju, djevojka je poljubi u potiljak. Ta igra se ponavljala: kad žena ne gleda u nju, djevojka je poljubi. Putnici obraćaju pažnju na njih dvije, i glasno negoduju. Tolika taktilnost u ovom svijetu znači samo jedno: one su ljubavnice, a mjera ljubavi koju na javnom mjestu pokazuju nedopuštena je. Međutim, svi ti znakovi tijela, bez izgovorene riječi, samo su nježnost kćerke, studentice iz neke tužne slavenske zemlje, kojoj je u posjetu upravo došla majka, a ona ju je dočekala na aerodromu. Izraz razočaranja na licima dvije žene, nakon što su postale svjesne razloga zbog kojeg saputnici negoduju, bio je neutješan, i kosa starice je postala vidljivo sijeda.
*
I ja imam taktilnu, slavensku prirodu, zanesem se stiskajući njene prste i dlanove, sve dok S. ne kaže: “Nemoj, bolan! Pomisli samo koliko su tvojih ručkova ovi prstići sastavili, i sažali se na njih.”
*
Doživljaj ljepote ultimativno vezujemo za ženu. Ovih dana, raspravljajući o ljepoti, razmijenio sam poruke s prijateljem. Da sebe odredi u odnosu na temu našega dopisivanja, on se poziva na englesku poslovicu: “Ljepota je u oku posmatrača.” On je razborit, mladi čovjek, i da je promislio, vidio bi da u opisu iz poslovice nešto manjka. Ne staje ljepota samo u oko, ne otkriva se ona samo jednom čulu. Da je tako, ne bi ljepote bilo u muzici, ne bi je bilo ni u poeziji. Ali, on nije napravio grešku, samo je slijedio prvu misao, koja je istina o ljudskoj prirodi: nama se ljepota, prije svega, ukazuje kao lijepa žena, ili lijep krajolik. A potom je sve drugo.
*
A što se narodnih poslovica tiče, ne volim ih. Cijeli koncept narodne mudrosti je laž. Narod je neimaginativan, a kolektivna pamet ograničena. I latinske poslovice izgledaju pametno samo kad se citiraju u originalu, i kad im većina čitalaca ne zna značenje. Zato ih pisci citiraju doslovno, nikad u prijevodu… Ne zanima me šta misli, i šta govori narod. A uvijek sam nestrpljiv da čujem šta misliš ti.
*
Čuveni modni fotograf objašnjava šta su pretpostavke da mlada djevojka postane uspješan model. Dlanovima u zraku opisao je izgled bijele djevojke, a onda izgled crne djevojke. Bijela djevojka su dvije ravne paralelne crte vertikalno iscrtane u zraku, a crna djevojka su dvije vitičaste crte koje, muški, inače kao gestu pokazuju kad opisuju žensku figuru. Za one dvije ravne crte kojim je opisao bijelu djevojku on kaže: “Lijepo!” A za one dvije vitičaste crte što opisuju crnu djevojku, kaže: “Nije lijepo!” I na taj način je, vlastitim rukama, sve što je bila predodžba o ženskoj ljepoti kroz stoljeća, poništio. Ljepota je opisana kao zahtjev publike, i modnog tržišta, a ne zahtjev njegov i njegove kamere. A istina je da njegova kamera s uspjehom postavlja sistem vrijednosti, i da njoj publika vjeruje više nego svojim očima. To je svakodnevni rasizam u kojem, u ime “ljepote”, svi saučestvuju.
*
“Gole žene mojih godina su totalna noćna mora”, u pjesmi kaže Frederick Seidel.
Priznajem da me nije obradovao poziv za svečano obilježavanje tridesete godišnjice mature. Prije samo trideset godina, na maturalnoj večeri, svaku sam djevojku pogledao kao da je moja, svaka je išla s vodom na usnici ohola kao okean, i sve se naravno završilo na pogledu. Za tu priliku otac mi je na kredit kupio za jedan broj manje odijelo, pa se šavovi na ramenima odšili čim sam se opustio. Sjećam se toga kao važnog događaja. Iza ponoći, s velikim olakšanjem do gola sam se svukao na obali jezera i plivao do izlaska sunca.
*
Pjesnik R. S. u nekom magazinu je pročitao reportažu o Slovenki koja je u mladosti, na početku dvadesetog stoljeća, bila čuvena evropska ljepotica. Sa stranice je izrezao dvije spojene fotografije, od kojih jedna pokazuje djevojku iznimne ljepote, a druga staricu u devedesetim. Kontrast je bio očit, kao neumoljiva kazna vremena. Savio je papir po crti na kojoj se dvije fotografije dodiruju, tako da je s jedne strane imao djevojku, a s naličja staricu. I s tim je u neko ljeto sredinom osamdesetih dolazio u Slogu, a u toku večeri, iz džepa bi izvlačio makazicama za nokte izrezani artefakt i pokazivao ga djevojkama. Najprije mladoga slovenskog anđela. Sačekao bi da djevojka kojoj se obratio izrazi oduševljenje ljepotom mladosti sa slike, a onda bi okrenuo stranicu i rekao: “A ovako ona izgleda danas!” Ali njegova lekcija o vremenu nije imala nikakvog efekta. Mladi ljudi u srijedu imaju interes samo za srijedu, i od njih se ne može očekivati da imaginiraju vremenski raspon od sedamdeset godina. Neka djevojka bi jasno razumjela njegovu poruku kao poziv na seks, postala bi mazna i čupkala ga za bradu, a R. S. bi se unezgodio, jer je i sam bio mlad, i ne sasvim svjestan svojih razloga zbog kojih slike pokazuje.