Eh, da ti pravo kažem, ne znam odakle da počnem. Kažu stari ljudi, najbolje je početi ispočetka. Samo ja ne znam, zapravo, gdje je taj početak.
Stari mi je bio, onako, zajeban, strog, sada bi rekli zatucani dinosaur, s puno nepotrebnih pravila, načela, principa, koja je, iskreno da ti kažem, samo on razumio. Dobro, pretjerah. Razumjeli su to oni idealisti koji su tek izašli iz rata, ubijeni u pojam glađu, vaškama, a poslije i nepravdom.
Pravila poštenog života, da se mirno spava, držao se i jedan stari partizan, bez noge do kuka, s dvije štake, koji je išao niz zenički korzo, pomalo pijan a puno više ljut i razočaran, vičući:
– Mater im jebem, ja sam se borio protiv Šesta, a sada Šesta ima više nego ikada prije!
Bio sam tada još dijete, nisam baš razumio to vikanje, a stari me je vodio za ruku na drugu stranu govoreći u pola glasa, sebi u bradu:
– U pravu je, ali što mu to treba.
Poslije sam, u Švici, kad su mi mama i tata došli u posjet, pitao starog što je to tada bilo. Stari mi je objasnio da su Šeste, u stvari, bili obitelj Šestić, buržujska, kako bi onda rekli, kulačka obitelj. Partizani su se borili protiv kulaka i kapitalista, a kad se završilo ratno ludilo, takvih je, na žalost, bilo još više. Nisu više bili problem Šestići, nego mali, nesposobni miševi, koji su se dočepali položaja i svih pogodnosti koje su mogli izmisliti i sebi dati pa su onda uzeli sebi za pravo zlostavljati druge, vrijedne i poštene ljude.
Izučio sam ja zanat, i to dva. Jedan u redovnoj školi za bravara, a drugi u večernjoj školi za konobara.
Stari, već sam ti rekao, bio je strog i zajeban. Radio je, kao konobar, na željezničkoj stanici, a mater je šila haljine i kostime, kod kuće. Imala je zlatne ruke, oštro oko, znala je odmah pogoditi konfekcijske brojeve drugaricama koje su donosile materijale kod nje, a ona bi ih, kao pravi čarobnjak, pretvarala u suknje, haljine, pantalone, kostime, sakoe. Ih, koliko je samo puta sakrivala mane nekim važnim drugaricama, debele stomake, male ili velike sise, krive noge.
Na mene mater nikada nije zagalamila, uvijek sam bio uredno obučen, čist, počešljan, uvijek bi mi, da ne zna stari, ubacivala koju paru u džep, onako, da imam. Samo je bila stroga prema njemu. Znao sam je čuti kako kasno noću šišti, kao da mene ne probudi:
– Jes to opet pjan!? Doće ti glave glave rakijetina, u grob će te otjerat! Što malo ne paziš ono svoje dijete!? Tvoji su drugovi svoje pozapošljavali, a ti samo ločeš!
Stari bi samo potezao iz boce rakiju brlju, motao cigarete i dugo poslije samo sjedio i šutio, sam u mraku. Nisam siguran, ali mislim da je i plakao.
Poslije sam, odrastajući, saznavao kako je bio frustriran činjenicim da je mater živjela s jednim partizanom bez noge, dok je on ganjao zaostale četničke bande po planinama Srbije i Bosne. Čaršija kao čaršija, pričala je svašta. Stari bi govorili:
– Ono što se priča, jal’ je bilo, jal’ će bit’.
Jednom kad se podobro napio ispričao mi je priču kako je izbačen iz Partije. Primili su ga jer je imao dva ordena za hrabrost. Jedan od Crvene armije, drugi od partizana. Dok je, krajem ’46 i početkom ’47., ganjao zaostale četničke bande, upali su u jednu šumu gdje su im čobani otkrili kako se iz zemlje diže dim. Bila je to ukopana zemunica, u njoj su bila četvorica prljavih, poderanih, smrdljivih, punih ušiju, kako se pokazalo po hapšenju, ustaša. Jedan od njih bio je i moj stric, ćaćin rođeni brat Mirko.
Zaprepaštenje i nevjerica nije se moglo izmjeriti kod koga je bilo veće. Priveli su uhvaćene u svoj stožer, ali prvo su ih morali okupati, oprati, ošišati, obrijati i posuti praškom protiv ušiju. Stari je izvadio svoju rezervnu uniformu, dao je bratu, a njegovu odjeću dao je spaliti. To je vidio jedan od njegovih drugova, prijavio, i kasno uvečer, na partijskom sastanku, stari je izbačen iz Partije jer, kako su mu obrazložili prijedlog i odluku: dao je uniformu jednom neprijatelju, jednom ustaši, a nije je dao svom borcu, kojemu je možda bila potrebna. Niti jednom riječju nije se govorili da je to njegov rođeni brat, da mu se tek trebala dokazati, moguća, krivnja, samo da je ustaša i neprijatelj.
Možda je stari i zbog toga puno pio.
Dosadilo meni čekanje. Mlad, zdrav, prav, zanat u rukama, mislim se, valjalo bi nešto posla u Željezari naći, skinuti se ćaći i materi s proračuna, možda naći nešto cure za ženiti. Ipak, posla nema. Stari zapeo pa neće nikoga moliti, mater nema koga moliti, a ja vala neću moliti.
U međuvremenu sam odslužio dio vojske, jer sam se razbolio, imao dizenteriju, povećale mi se bjelančevine u mokraći, pa su me pustili ranije, uz naznaku da se moram vratiti na dosluženje kad mi se poboljša zdravstveno stanje. Stari je govorio:
– Neš’ vala više ić’! Malo sam im ja gulio, neće država propasti bez tebe.
Odem u SUP, tada se to tako zvalo, a ne kao sada MUP, podnesem zahtjev za izdavanje putovnice. Malo se čekalo, valjda nekakve provjere, pa kad su skontali da je stari bio s njima, a da mene nemaju u evidenciji baraba i lopuža, daju mi moju putnu ispravu.
Zajmim nekog novca od jedne mamine mušterije, slagao sam joj da me mama hitno šalje, pa na vlak.
Prvo u Italiju, a onda u Francusku. Strani jezik sam samo govorio rukama i nogama. A kad ću ga naučiti na zanatu i večernjoj školi. Dođem u Marsej, lutam onako, lukom, a velika je ljudi moji, to je čudo jedno. Imam samo nešto dinara, jezik ne znam, gledam onako ispod oka kako da ukradem neko pecivo, neku voćku s uličnih tezgi, kad mi priđe neki tip, sad bih rekao mufljuz, onda mi je izgledao kao anđeo i na francuskom nešto pita.
Ništa ga nisam razumio, pa mu ‘nako po naški velim:
– Haj ba, mrš! Mene si našo zajebavat!
Kad on, na lijepom našem kaže:
– Nemoj tako, zemljače. Nisam znao da si naš.
– Koji vaš? – pitam ja
– Pa naš, jugović . kaže on, a sve se nekako čudno smiješi. Poslije sam shvatio da su mu muškarci draži od žena. Znaš na što mislim.
– Eto, jesam, pa šta! Što je tebe to briga? – sve se nadam ostaviti će me na miru
– Pa, eto, i nije, pravo veliš, samo mislim da nemaš para, da nemaš gdje prespavati i da ne znaš francuski, pa rekoh, naši smo, da ti pomognem.
– Nemoj, matere ti. Čekam rođaka da dođe po mene – govorim mu ja
– Jes, jes, aha. Vidim, bolan, ja kako gledaš kifle i perece, kako gledaš jabuke i kruške, očima ih jedeš, vrebaš samo trenutak da nešto mazneš. Niti znaš pitati, niti imaš para platiti. Nego dođi sa mnom, imat ćeš krevet, nešto ćemo naći za pojesti, a možda ti nađemo i kakav posao.
Da ti skratim. Bio sam s tim, Nikola je rekao da se zove, sada mislim da mi je lagao, preko mjesec dana. Meni nije prilazio, ali viđao sam ga zagrljenog s nekim bijelcima i crncima. Imao sam svoj krevet, u ne baš čistoj sobi, imao sam uvijek nešto pojesti i po kutiju cigara na dan. Obećavao je posao, pa se ljutio da su ga neki prevarili, pa opet obećavao, dok mi na kraju nije doveo nekog malog crnca i rekao da pođem s njim na posao.
Pošli mi jedno jutro, vidim idemo prema onoj velikoj luci, ulazimo na teretni brod, mislim se ja: tko će ovoliku grdosiju istovariti, kad tamo ima još nekih ljudi, miješano, bijelaca, crnaca, kosookih, nekih meni čudnih ljudi, poslije sam saznao da su iz Južne Amerike.
Ušli smo negdje ispod palube, živi mrak me pojeo. Malo sam se, još od djetinjstva, bojao mraka i vampira.
Iznad nas se zatvorio poklopac i nedugo zatim osjetio sam prvo lagano ljuljanje a onda sve jače. Shvatio sam da plovimo i u mraku čujem samo nekontrolirani žamor, galamu, buku motora i jedan glas koji kaže, na našem jeziku:
– Kakvo je sad ovo sranje!?
Ne znam koliko smo putovali. Činilo mi se danima. Dobivali smo nekakvog starog kruha, nekakve tekućine, malo vode. Smrdili smo sami sebi. Pronašao sam onaj glas koji je govorio našim jezikom. Bio je to Boško, kako je rekao, iz Kragujevca. Meni je to bilo kao da mi je rekao s drugog kraja svijeta. Znao sam za Kragujevac jer su nas u školi učili Krvavu bajku o pokolju školske djece u nekakvom parku.
Držali smo se nekako zajedno, pričali, ponešto lagali jedan drugom.
– Od kuda ti na ovom putu? Kakvo sranje tebe ovamo tjera? Mora da si nešto debelo zasro, dok si pošao? –pitao me Boško
– Kakvo ba sranje? Samo nisam imao posla u Zenici, pa sam pošao tražiti sebi kruha – ispričao sam mu za starog, da je bio partizan, dobro, prvo ustaša, pa onda partizan, da je imao svoj ponos i nije htio moljakati hajvane koji su se za nešto pitali, i tako to.
– Onda mislim da nisi normalan. Pa mi, brajko moj, idemo u Alžir. U Legiju stranaca, profesionalna vojska. Idemo u rat. Nema ti ovdje Francuza, zato se i zove Legija stranaca. Neće buržuji ruke svoje prljati dok ima nas budala koji ćemo ubijati i ginuti za njih. Ali, rok služenja je tri godine i onda smo slobodni, naravno, ako preživimo.
Mislio sam da me zajebava. Mislio sam da idemo možda preko mora nešto okopavati, graditi, brati.
Nisam znao da me onaj Nikola tako izradio. U stvari, sam sam sebi bio kriv.
Ta epizoda mog života je onaj dio koji bih volio izbrisati gumicom, nekako ugasiti sjećanja, izbaciti ga iz turobnih snova. Koštao me taj dio života puno.
Ženi nisam pričao gdje sam bio i što sam radio dok nju nisam upoznao, priznajem, nisam ni ja nju pitao što je radila prije mene.
Dvostruki je to strah bio. Bojao sam se da će me ostaviti, prezreti, osuditi, pokvariti ono što imamo, što smo gradili skupa. Bojao sam se saznati koliko ih je imala do mene, da je bila rospija, da je bila lopov, da je bila narkomanka. Svi moji strahovi bili su bezveze.
Po isteku mog trogodišnjeg ugovora, naravno, vratio sam se ocu i materi. Po godinama bio sam još mlad. Ta tek mi je bilo dvadeset dvije. A kao da sam proživio i preživio stotinu.
Moji su mislili da sam ja bio, na tzv. privremenom radu. Povremeno sam im slao pisma koja je Služba slala iz francuskih pošta. iz Marseja. Imao sam nešto para, nisam sve spiskao, i da sam htio, nisam imao vremena i nisam imao gdje.
Rekao sam starom da sam se vratio za stalno, da želim raditi, biti uz njega i mater.
Sada smo zamijenili uloge. Ja sam bio taj koji je noću dugo sjedio u mraku, pušio i srkao brlju.
Ponekad bih čuo majku kako ga je zezala da je on njezin brko. Na početku rata nosio je brkove kao Adolf, kao većina njegovih sljedbenika, a kada se vratio iz rata nosio je brkove kao Staljin, njegov novi vođa, sve do ’48 i informbiroa, kad ih je brže-bolje obrijao, da ne najebe. Ja bih ga, onako mangupski nekada oslovio s: Brko, a on je samo odmahivao:
– Mrš tamo, bando!
Tražio sam tako posao jedno godinu dana. Uredno prijavljen na biro rada. Stari je, znam, gazeći svoje principe, išao kod nekih ljudi moliti ih da me prime, ali džaba. Gubio sam živce polako, stari malo brže. Jedan dan, rano ujutro, obrijao se, obukao čistu košulju, nabacio šešir i otišao kod jednog svog Druga, u Komitet. Komitet je tada određivao sudbine ljudima, mogao je i jeste meni. Meni, koji nisam nikada bio član nikakve partije, nikada se nisam bavio politikom, ali politika se bavila sa mnom, s nama.
Kakav je odgovor stari dobio na svoje molbe saznao sam kasnije i sam. Znam samo da se stari vratio iz čaršije, iz Komiteta, pjan ko zemlja. Znam samo da je govorio, petljajući jezikom:
– Trebo sam pobit govna kad sam mogo.
Rekao mi je sutra da nastavim tražiti posao, da od njegovih pomoći nema, mrka kapa.
Meni nije dugo trebalo da popizdim radi te situacije. Budući da mi je istekla putovnica, pošao sam tražiti zamjenu, pa opet preko granice, trbuhom za kruhom.
Ali, famozno ali, kažu mi da ima nekakvih problema sa zamjenom moje putne isprave. Pa dođi drugi dan, pa neki drug nije potpisao suglasnost, pa nedostaje neki papir. Vidim ja da je neka zajebancija u pitanju. Pitam ja tko je šef, onaj koji konačno izdaje putne isprave, pokažu mi ga i ja ga, otvreno pitam:
– Dobro, u čemu je problem oko moje putovnice? Nisam ba ja kriminalac, njima biste dali odmah, samo da ih se kutarišete iz Juge! – vičem ja na hodniku
– Haj, mali, ulazi, ne deri se, mogo bi malo ostat na lađenju u podrumu. Zaveži i ne deri se – koristi autoritet šefa i ustanove u kojoj radi
– Slušaj mali – govori mi kad smo ušli u njegovu kancelariju. – Znamo đe si bio, znamo s kim si bio, znamo što si radio, zato ne galami, jer bismo mogli drugačije govoriti. Pustili smo te jer znamo da nisi radio nikakve zločine, kontamo mlad si, ai stari ti ima dvije medalje za hrabrost. Zato ne seri! Neš dobit putovnicu još neko vrijeme. Briši sad da te ne hapsim za nešto, pa da robijaš bezveze, uvijek ti možemo nešto naći. Jel jasno, legionar!? Vidiš ovu fasciklu, imamo tu i kad si se posro, i kad si nešto popio i pojo, kad si s nekom kurvom deverio, kolko si para dobio, gdje si sišao s broda, s kim, ma sve, nemoj ba da ti pokazujem i slike koje imamo. Lijepo ti kažem, briši!
Tek tada sam shvatio s kim imam posla. Nisam mogao ni sanjati da je netko tko je bio sa mnom bio njihov čovjek. Kopkalo me kako su sve znali. Činilo mi se da su imali sve o meni. Možda i više nego što su znali moji roditelji. Pitao sam se jesu li i starom pokazali ovaj moj dosje, ovu moju fasciklu. Ne znam je li me osuđivao zbog mog postupka ili se ponosio svojim sinom jedincem.
Došao sam kući, sjedio cijelu noć, pio, pušio, pa pušio i pio te, na koncu, odlučio. Idem preko grane u Švicu. Nema šanse i načina da me bilo tko zaustavi. Odoh, a starcima ću se javiti kad budem na sigurnom.
Imao sam nešto para koje mi je dala mati, onako, da imam. Kupim kartu za drugi razred brzog vlaka do Ljubljane.
Putujem lijepo, kao čovjek, po danu, popijem piće u vagon-restoranu i dođem, uz poslovična kašnjenja ondašnjih vlakova, predvečer u Ljubljanu. Raspitam se za prvi naredni polazak vlaka za Trst, pa krenem prema Italiji. Naravno, nemam nikakvu putnu ispravu, trudim se biti neupadljiv, miran, sa sigurnim kretnjama, kako ne bih nimalo bio sumnjiv ondašnjoj miliciji, bilo uniformisanoj bilo agentima u civilu, kojih je bilo na svakom vlaku, sasvim sigurno.
Eh, sad da ti kažem. Bio sam dovoljno mlad i lud. Malo prije granice s Italijom, na nekoj maloj stanici, siđem s vlaka i uhvatim se ispod vagona za nekakvu šipku. Prvo sam morao biti siguran da se šipka ne vrti jer to bi me moglo ubiti. Tako sam prešao u Italiju, onda sam, onako prljav i garav, bio još manje sumnjiv Talijanima, raspitao se za vlak prema Cirihu i opet na istu foru, ispod vagona, za cijev, pa putuj legionaru.
Kad sam se dočepao Švice, kao da sam se rodio. Bio sam sto kila lakši, ali nimalo pametniji. Čuo sam bio da se može tražiti politički azil, ali ja se nisam bavio politikom. Mene Partija nije proganjala, mislio sam da se za politički azil mora prvo nešto zasrati kod kuće i to nešto golemo, jer jajare su završavale u običnim zatvorima, a oni, kao malo opasniji, na Golom otoku.
Prljav i garav bio sam sumnjiv policiji u Švici, jer oni takvih, kako sam tada izgledao, nisu imali. Odmah su me pokupili, tražili isprave koje naravno, nisam imao, bacio sam uz put osobnu iskaznicu, pa su željeli znati tko sam uopće. Imao sam nešto znanja francuskog jezika, engleski sam govorio vrlo dobro, tako da smo se gotovo lako sporazumjeli. To je bila gospodska policija, a ne ona naša narodna milicija koja prvo mariše pa pita tko si i što radiš, uz put ti psujući sve živo i mrtvo.
Odmah sam rekao da tražim politički azil navodeći kako me Partija i država proganjaju jer ne mislim kao oni, a još manje radim kao oni.
Pozvali su oni nekog službenika iz jugoslovenske ambasade koji je obavljao razgovor sa mnom. Prije bih rekao da je obavljao ispitivanje nego, razgovor. Te tko sam, tko su mi roditelji, odakle sam, kako sam ušao u Švicu, tko me šalje, za koga radim, zašto nemam putovnice i tako po nekoliko puta samo mijenjajući redosljed pitanja.
Na koncu, tek negdje pred jutro, valjda mu je netko donio moje papire, počeo je s ispitivanjem i čuđenjem jer otac partizan, s dva odlikovanja za hrabrost, jedan od Crvene armije drugi od partizana, puna prsa drugog ordenja, iz čestite obitelji, bez problema u školi, pa otišao, molim te lijepo, u Legiju stranaca. S kim moj stari surađuje, tko mi je veza, što radim u Švici, hoću li opet u Legiju, koje su mi namjere. Onda, na kraju, zadnji adut:
– Mali, nemoj se zajebavati s nama! Možemo mi i drugačije razgovarati!
Ipak, izgleda da sam se bio dopao policiji u Cirihu pa me nisu htjeli prepustiti našim ljudima. dali su mi nekvo privremeno boravište dok ne sredim sa svojim veleposlanstvom sve nastale probleme.
– Da ste mi dali posao u Zenici, da ste mi dali putovnicu, ne bi do ovih stvari ni došlo. A to kako sam ušao u Švicu, moja je stvar, nije bilo nikakve organizacije, nikakvih ljudi koji prevode emigrante. Od vas tražim samo važeću putnu ispravu, da me ne tretirate kao zadnje govno i kriminalca – rekao sam jedan put službeniku veleposlanstva i toga sam se držao tih nekoliko dana.
Tih se dana, kao i još mnogih ne volim ni sjetiti. U međuvremenu, dobio sam posao u jednom staračkom domu kao kućni majstor, hauzmajstor. Radio sam sve i svašta. Kosio travu, okopavao drveće i cvijeće po domskom parku, popravljao starcima kolica, popravljao vrata od ormara, popravljao vodovodne i kanalizacijske odvode, dok nisam čuo da u jednoj tvornici traže bravare za proizvodnju vijaka, matica, kotača za bicikle.
Dobio sam posao, upoznao moju Evu, i počeo razmišljati o ženidbi i smirivanju.
Nakon dvije godine, uspio sam dobiti i jugoslovenske dokumente, pa potom i Švicarske.Oženio sam se i dobio prvo dijete, mog Mihaela.
Eva je radila u istoj tvornici kao i ja, podigli smo nekakav kredit i kupili svoju kućicu iz snova, odmah spremni za proširenje obitelji. Kvart u kojemu smo stanovali bio je onaj za srednju klasu, miran, ne tako daleko od grada, dobri i mirni susjedi. I njima sam znao popravljati raznorazne stvari, nisam naplaćivao, što se oni nisu čudom mogli načuditi, jer, samo lud čovjek ne cijeni sebe i svoje vrijeme. Ali, jebi ga, ja sam bio takav.
Eva mi je dala sigurnost, potporu u svemu i svu ljubav svijeta. Nisam ni ja škrtario u ljubavi.
Jednoga dana, telefonon je zvonio nekoliko puta, pa prekidao čim se netko od nas javi, da bi predvečer na vrata došla dva tipa, odmah sam znao da su neki mutni tipusi, i rekla da žele sa mnom razgovarati. Pustio sam ih, istina, nevoljko, a oni su započeli:
– Mi smo iz jednog emigrantskog bratstva koje okuplja naše ljude. Voljeli bismo kad bi se i ti pridružio. Sastajemo se jednom tjedno, uvijek na drugom mjestu. Tvoja obveza bi bila samo da dolaziš na sastanke i plaćaš članarinu. Ako bi bilo potrebe za nekakve akcije tipa prosvjeda, peticija, bacanja kamenja na veleposlanstva, to bi bilo organizirano i znao bi na vrijeme. Bratsvo bi na sebe preuzelo obvezu da te štiti od raznoraznih budala, siledžija i kabadahija. – govorio je jedan mali, suhonjavi, proćelavi tip, cijelo vrijeme vrteći šešir u ruci, očima šarajući po kući.
– Nekoliko stvari ne razumijem. Prvo odakle vam hrabrost ovako doći kod mene i nešto takvo tražiti, jer sigurno znate da sam ja miran i lojalan građanin ove zemlje. Drugo, tko su to vaši, a tko su njihovi? Treće, od koga da vi štitite mene kad nikada nisam imao nikakav problem sa susjedima, ne samo Švicarcima, nego ni sa drugima koji žive oko mene. Četvrto lijepo se nosite u pizdu materinu i vi i vaše bratstvo.
– Dobro, prijatelju. Ne moraš. Samo da znaš, možemo mi i drugačije razgovarati – ponovio mi je rečenicu koju sam već čuo, pa mi je odmah palo na pamet da je to ista ili slična banda.
Otišli su, Eva nije puno zapitkivala tko su i što hoće, a i meni je bilo mrsko objašnjavati joj ono naše čuveno: đe mene nađoše.
Nekoliko dana bilo je prošlo, sve normalno, kolotečina, posao, kuća, oko kuće, druženja sa susjedima, sve do jedne nedjelje ujutro. Eva je nosila naše treće dijete, našeg Roberta.
Bilo je to pred zoru. Odjeknulo je kao grom, staklo na velikim balkonskim vratima rasulo se, sve je trajalo samo sekundu-dvije, a onda neki čudni mir. Djeca su skočila, uplašena, bunovna i došla kod nas u sobu, Eva je drhtala držeći se za donji dio stamaka, kao da će joj dijete ispasti, kad je zazvonio telefon. Onako, nasilno probuđen, pun brige za svoje, polusvjesno dignem slušalicu i čujem, nekako tiho:
– Sada je bila kapija, drugi put lete žena i djeca! Razmisli – i prekid veze.
– Tko je to, mater vam jebem, što ne dođete sami na mene, šta je šupci! – derem se ja u slušalicu, a nemam kome, nitko me ne čuje, samo Eva i djeca. Sreća je što ne razumiju naš jezik.
Odmah mi je bilo sve jasno. To su bila ona dva majmuna koji su tražili da se upišem kod njih. Brzo je došla policija. Nisam im ništa govorio, samo da nemam pojma tko je i zašto postavio bombu pod moju kapiju. Susjedi su zabrinuto vrtili glavom, odbijajući ući popiti kavu s nama, misleći tko zna kakav sam ja skriveni bandit i kriminalac, s kim imam neraščišćene račune.
Sljedeći dan, ponovno su došla ona dvojica majmuna. Ovaj put sam znao da ispod pazuha nose pištolje. Bojali su se da ih ne roknem odmah u dvorištu, a ja sam se bojao da ne zapucaju radi Eve i djece, tko zna kakve su to budale. Nisam ih pustio u kuću, nego onako s nogu, u dvorištu sam im rekao:
– Dobro, pičkice, plaćati ću tu vašu jebenu članarinu, ali nemojte da vam padne na pamet zvati me u bilo kakve akcije, slične onoj od neko jutro. Ne zovite me i ne tražite. I još nešto, vidim li vas blizu moje kuće, žene, djece, osjetim li samo vaš smrad u blizini, preuzimam zakon u svoje ruke a vi nikako ne želite znati što bih vam mogao uraditi!
– Dobro je ba, legionar, smiri hormone. Plaćaj i mi te čuvamo. – kaže meni onaj mali, proćelavi. prepoznao sam mu glas od nekog jutra.
– Pazi ti da tebe ne budu morali čuvati od mene. Haj mrš sada iz dvorišta!
Plaćao sa od tada članarinu nekakvom bratstvu za koje nisam ni znao tko ga predstavlja, niti čemu služi, niti kome idu ti moji novci. Mogao sam samo pretpostavljati da su neki, kobajagi, ekstremni ljudi koji bi u Jugi htjeli neki novi poredak, da na vlast dođu još gore budale od onih koji sada tamo vladaju.
Budući da sam napravio nekakvo djelo, nedozvoljen prelazak državne granice ili tako nekako, koje je bilo kažnjivo po tadašnjim Jugo propisima, morao sam čekati zakonsku zastaru te kazne kako bih nesmetano mogao otići kod matere i ćaće u Zenicu, kako bih mogao povesti Evu i djecu da vide gdje sam rođen, gdje sam rastao, da vide da na Balkanu ne žive neki domoroci koji jedu drvenim žlicama, nego normalni ljudi, koji su bili Europa uvijek. To sam se raspitivao u našem veleposlanstvu. Kada su mi rekli da je vrijeme te kazne prošlo, da mogu bez ikakvih zapreka poći do svojih, nitko sretniji od mene.
Bio sam uzbuđen kao kada mi se rađalo prvo dijete. Pokupimo se svi, sjednemo u auto, tada sam imao PEUGEOT 204, s mjenjačem kod volana, kao u američkih auta, kupimo mojima nekakvih sitnica i tjeraj.
Došli smo u Zenicu predvečer. Stanovali smo u tadašnjoj ulici Vuka Karadžića u onim niskim zgradama. Iza naših prozora bio je park sve do Šolajine ulice. U tom parku napravio sam svoj prvi logor, popeo se na svoje prvo drvo, urezao ime u koru topole.
Starcima sam se javio telefonom iz Slovenije da dolazimo. Oni spremili sve što volimo. Domaćeg sira i kajmaka, za djecu nekih sokova od Jakova sodara što je držao sodaru preko puta crkve svetog Ilije, mater izvadila kisele paprike punjene kupusom. Eva i djeca su bila umorna, ali i sretna što su, konačno, stigli.
A ja, ja sam lebdio. Nogama nisam zemlju dodirivao. Devet godina me nije bilo.
Mama skuvala kavu, stari nasuo po rakiju, sada je imao brčiće kao Clark Gable, zapalili smo po cigaretu, i onda, znaš već, dje je ovaj, gdje je onaj, što se sve promijenilo, izgradilo, je li me netko tražio, pitao za mene, gdje bismo mogli otići s djecom, šta bismo voljeli pojesti….Djeca su otišla u parkić iza zgrade, ja se smarao prevodeći Evi dijelove razovora, naravno, ne prevodeći ono što sam pitao za bivše cure i simpatije.
Mrak je već pao, mi ni osjetili nismo, već je bilo vrijeme djecu utjerati u kuću. Oni su već bili našli nekoliko susjedske djece za igru. Bili su im egzotični jer nisu govorili naš jezik, osim par osnovnih riječi, ali igra je igra, na bilo kojem jeziku.
Kad na vrata pokucaše dva tipa. Jedan krupan, u kožnom mantilu, odmah bih rekao:krkan, i jedan uglađen, visok, mršaviji tip u odijelu, prsluk, kravata.
– Dobra večer. – uljudno pozdraviše i pitaju za mene. Stari kaže da sam tu,gleda ih i odmah mu je bilo jasno tko su. Stao je u kuhinju pored kredenca, otvorio napola ladicu, znao sam da u njoj stoji njegov ratni, trofejni pištolj. Tada je meni moj stari bio kao Zenica, kao moj život. Tada sam shvatio da je bio za mene spreman sve, ubiti i poginuti. To je bila ona situacija iz jedne pjesme Selima Arnauta, koju sam nedavno pročitao:
„….svi čekamo oca
kad otac uđe u sobu
soba stekne ćoškove….“
– Samo smo došli pitati za neke stvari. Možemo li ući? – uljudno i mirno, a opasnost se mogla rezati tupim nožem
– Uđite, što me trebate, tko ste, kako znate da sam došao? – pitam a znam da glupo pitam
– Mi smo iz Službe. Htjeli bismo znati tko ti je ovdje veza, što namjeravaš raditi, koliko ostati? Imaš li kakvog materijala za koji bismo mi trebali znati? – pita onaj u odijelu
– Kakva veza? O čemu vi to? Kakav materijal? Što vas zanima koliko ću ostati, pa kod oca i majke sam, s mojom obitelji, što je vama, gospodo?
– Nismo mi nikaka gospoda, no drugovi, jes ćuo!? – diže glas onaj u kožnom mantilu, dok stari polako uvlači ruku u ladicu. – Nemoj se ba s nama zajebavat! Znamo kolko plaćaš, znamo kome plaćaš, samo nam reci zašto plaćaš i kolko si našijeh pobijo!? – lupa seljačina, ja ga gledam, očima i ušima ne vjerujem.
– Moremo mi s tobom i drukćije prićat, samo da znaš! – nastavlja seljak, i vadi iz džepa nekakve papire, odmah sam znao da su to kopije uplatnica kojima sam plaćao članarinu Bratstvu.
Meni odmah pred očima sve. I onaj iz Komiteta, i Nikola, Boško, i legija, i ona dvojica majmuna iz Ciriha. Žao mi starog i stare. Ne stigosmo se ni ispričati.
Eva je pošla napolje uvesti djecu u kuću, ja joj na francuskom kažem da pokupi djecu i odvede ih do auta, ona mirna kao da je u crkvi, ne trepće, ne daje nikakav znak koliko je prepadnuta, izlazi.
– Mogu li vam donijeti papire koje imam, pa da odgovorim na vaša pitanja? – pitam udbaše.
– Moreš, što ne bi mogo, baš me zanima što to u njima piše. – glavnu riječ je preuzeo siledžija i papak u kožnom mantilu.
– Evo me odmah.
Odlazim u sobu, njih dvojica već, bez pitanja sjedaju za stol u kuhinji, stari i dalje stoji, na oprezu ako treba zapucati, mati sipa kavu udbašima i pita hoće li po rakiju, nudi ih mezom.
Iskačem kroz prozor, žurim, ne trčim da ne bude sumnjivo, ne znam ima li još kakvih udbaša vani, da me ne dočekaju, sjedam u auto i idem prema Sarajevu. Znam, bliže mi je prema Doboju, pa na Slavonski Brod, ali i oni će, nadam se, isto misliti. Vozim opreznije nego inače, ne želim da me neka milicijska budala zaustavi bezveze, ionako su sumnjivi svi sa stranim tablicama.
Nisam se stigao ni pozdraviti, ni izljubiti sa svojima. Moji nisu stigli ni zapamtiti imena moje djece, ni poigrati se s njima, mati im nije stigla sašiti ništa, ni palačinke ispeći.
Vozio sam kao lud, cijelu tu noć, i sutra do podne. Iz Juge sam izašao u Italiju, pa onda prema Švici, kući. Tu noć sam prestao Zenicu zvati kućom, Jugu domovinom.
Tek nakon dvije godine, kad su mi starci došli u posjet u Švici, saznao sam kako su ona dvojica udbaša, posebice onaj hajvan u kožnom mantilu ludili, prijetili, u stanu razbili staklo na kredencu, kad su skontali da sam pobjegao. Brzo su to oni shvatili, digli uzbunu, najvjerovatnije prema Doboju, Banjoj Luci i Slavonskom Brodu, mora biti da su me čekali na mađarskoj ili austrijskoj granici.
Priveli su starog zbog pištolja ali je on imao dozvolu za njega, jer bio je trofejni, s posvetom, pa mu ga vratili.
Od tada starog nisam zvao na kućni telefon nego samo iz ciriške pošte na poštanski telefon u Zenici.
Platio sam starcima avionsku kartu iz Beograda za Cirih, oni su vlakom Ploče-Beograd dolazili do glavnog grada. Ostajali bi kod nas po mjesec dana. Djeca su bila oduševljena, posebno jer su svaki put naučila po nešto našeg jezika od bake i djeda. Vodili su ih po parkovima, obilazili su trgovine, starom sam kupio jedno smeđe odijelo, kravatu i šešir da izgleda baš kao Clark Gable, mamu sam obukao baš kao Miju Oremović iz „Tko pjeva zlo ne misli“. Eva se čudila našoj prisnosti i uživala u jelima koja je mater spremala.
Samo, nikada više nisam prešao granicu Juge. Bio sam kao onaj lik iz „Kad su cvetale tikve“ koji dođe na jedno brdo u Austriji i tupo gleda prema Sloveniji, prema tadašnjoj Jugi, i čezne za domom a ne smije prijeći granicu jer ga traže zbog ubojstva.
Moj dom je, ipak u Cirihu, jer tu su mi žena i djeca. Moja obitelj.
Možemo mi i drukčije razgovarati
Eh, da ti pravo kažem, ne znam odakle da počnem. Kažu stari ljudi, najbolje je početi ispočetka. Samo ja ne znam, zapravo, gdje je taj početak.
Stari mi je bio, onako, zajeban, strog, sada bi rekli zatucani dinosaur, s puno nepotrebnih pravila, načela, principa, koja je, iskreno da ti kažem, samo on razumio. Dobro, pretjerah. Razumjeli su to oni idealisti koji su tek izašli iz rata, ubijeni u pojam glađu, vaškama, a poslije i nepravdom.
Pravila poštenog života, da se mirno spava, držao se i jedan stari partizan, bez noge do kuka, s dvije štake, koji je išao niz zenički korzo, pomalo pijan a puno više ljut i razočaran, vičući:
– Mater im jebem, ja sam se borio protiv Šesta, a sada Šesta ima više nego ikada prije!
Bio sam tada još dijete, nisam baš razumio to vikanje, a stari me je vodio za ruku na drugu stranu govoreći u pola glasa, sebi u bradu:
– U pravu je, ali što mu to treba.
Poslije sam, u Švici, kad su mi mama i tata došli u posjet, pitao starog što je to tada bilo. Stari mi je objasnio da su Šeste, u stvari, bili obitelj Šestić, buržujska, kako bi onda rekli, kulačka obitelj. Partizani su se borili protiv kulaka i kapitalista, a kad se završilo ratno ludilo, takvih je, na žalost, bilo još više. Nisu više bili problem Šestići, nego mali, nesposobni miševi, koji su se dočepali položaja i svih pogodnosti koje su mogli izmisliti i sebi dati pa su onda uzeli sebi za pravo zlostavljati druge, vrijedne i poštene ljude.
Izučio sam ja zanat, i to dva. Jedan u redovnoj školi za bravara, a drugi u večernjoj školi za konobara.
Stari, već sam ti rekao, bio je strog i zajeban. Radio je, kao konobar, na željezničkoj stanici, a mater je šila haljine i kostime, kod kuće. Imala je zlatne ruke, oštro oko, znala je odmah pogoditi konfekcijske brojeve drugaricama koje su donosile materijale kod nje, a ona bi ih, kao pravi čarobnjak, pretvarala u suknje, haljine, pantalone, kostime, sakoe. Ih, koliko je samo puta sakrivala mane nekim važnim drugaricama, debele stomake, male ili velike sise, krive noge.
Na mene mater nikada nije zagalamila, uvijek sam bio uredno obučen, čist, počešljan, uvijek bi mi, da ne zna stari, ubacivala koju paru u džep, onako, da imam. Samo je bila stroga prema njemu. Znao sam je čuti kako kasno noću šišti, kao da mene ne probudi:
– Jes to opet pjan!? Doće ti glave glave rakijetina, u grob će te otjerat! Što malo ne paziš ono svoje dijete!? Tvoji su drugovi svoje pozapošljavali, a ti samo ločeš!
Stari bi samo potezao iz boce rakiju brlju, motao cigarete i dugo poslije samo sjedio i šutio, sam u mraku. Nisam siguran, ali mislim da je i plakao.
Poslije sam, odrastajući, saznavao kako je bio frustriran činjenicim da je mater živjela s jednim partizanom bez noge, dok je on ganjao zaostale četničke bande po planinama Srbije i Bosne. Čaršija kao čaršija, pričala je svašta. Stari bi govorili:
– Ono što se priča, jal’ je bilo, jal’ će bit’.
Jednom kad se podobro napio ispričao mi je priču kako je izbačen iz Partije. Primili su ga jer je imao dva ordena za hrabrost. Jedan od Crvene armije, drugi od partizana. Dok je, krajem ’46 i početkom ’47., ganjao zaostale četničke bande, upali su u jednu šumu gdje su im čobani otkrili kako se iz zemlje diže dim. Bila je to ukopana zemunica, u njoj su bila četvorica prljavih, poderanih, smrdljivih, punih ušiju, kako se pokazalo po hapšenju, ustaša. Jedan od njih bio je i moj stric, ćaćin rođeni brat Mirko.
Zaprepaštenje i nevjerica nije se moglo izmjeriti kod koga je bilo veće. Priveli su uhvaćene u svoj stožer, ali prvo su ih morali okupati, oprati, ošišati, obrijati i posuti praškom protiv ušiju. Stari je izvadio svoju rezervnu uniformu, dao je bratu, a njegovu odjeću dao je spaliti. To je vidio jedan od njegovih drugova, prijavio, i kasno uvečer, na partijskom sastanku, stari je izbačen iz Partije jer, kako su mu obrazložili prijedlog i odluku: dao je uniformu jednom neprijatelju, jednom ustaši, a nije je dao svom borcu, kojemu je možda bila potrebna. Niti jednom riječju nije se govorili da je to njegov rođeni brat, da mu se tek trebala dokazati, moguća, krivnja, samo da je ustaša i neprijatelj.
Možda je stari i zbog toga puno pio.
Dosadilo meni čekanje. Mlad, zdrav, prav, zanat u rukama, mislim se, valjalo bi nešto posla u Željezari naći, skinuti se ćaći i materi s proračuna, možda naći nešto cure za ženiti. Ipak, posla nema. Stari zapeo pa neće nikoga moliti, mater nema koga moliti, a ja vala neću moliti.
U međuvremenu sam odslužio dio vojske, jer sam se razbolio, imao dizenteriju, povećale mi se bjelančevine u mokraći, pa su me pustili ranije, uz naznaku da se moram vratiti na dosluženje kad mi se poboljša zdravstveno stanje. Stari je govorio:
– Neš’ vala više ić’! Malo sam im ja gulio, neće država propasti bez tebe.
Odem u SUP, tada se to tako zvalo, a ne kao sada MUP, podnesem zahtjev za izdavanje putovnice. Malo se čekalo, valjda nekakve provjere, pa kad su skontali da je stari bio s njima, a da mene nemaju u evidenciji baraba i lopuža, daju mi moju putnu ispravu.
Zajmim nekog novca od jedne mamine mušterije, slagao sam joj da me mama hitno šalje, pa na vlak.
Prvo u Italiju, a onda u Francusku. Strani jezik sam samo govorio rukama i nogama. A kad ću ga naučiti na zanatu i večernjoj školi. Dođem u Marsej, lutam onako, lukom, a velika je ljudi moji, to je čudo jedno. Imam samo nešto dinara, jezik ne znam, gledam onako ispod oka kako da ukradem neko pecivo, neku voćku s uličnih tezgi, kad mi priđe neki tip, sad bih rekao mufljuz, onda mi je izgledao kao anđeo i na francuskom nešto pita.
Ništa ga nisam razumio, pa mu ‘nako po naški velim:
– Haj ba, mrš! Mene si našo zajebavat!
Kad on, na lijepom našem kaže:
– Nemoj tako, zemljače. Nisam znao da si naš.
– Koji vaš? – pitam ja
– Pa naš, jugović . kaže on, a sve se nekako čudno smiješi. Poslije sam shvatio da su mu muškarci draži od žena. Znaš na što mislim.
– Eto, jesam, pa šta! Što je tebe to briga? – sve se nadam ostaviti će me na miru
– Pa, eto, i nije, pravo veliš, samo mislim da nemaš para, da nemaš gdje prespavati i da ne znaš francuski, pa rekoh, naši smo, da ti pomognem.
– Nemoj, matere ti. Čekam rođaka da dođe po mene – govorim mu ja
– Jes, jes, aha. Vidim, bolan, ja kako gledaš kifle i perece, kako gledaš jabuke i kruške, očima ih jedeš, vrebaš samo trenutak da nešto mazneš. Niti znaš pitati, niti imaš para platiti. Nego dođi sa mnom, imat ćeš krevet, nešto ćemo naći za pojesti, a možda ti nađemo i kakav posao.
Da ti skratim. Bio sam s tim, Nikola je rekao da se zove, sada mislim da mi je lagao, preko mjesec dana. Meni nije prilazio, ali viđao sam ga zagrljenog s nekim bijelcima i crncima. Imao sam svoj krevet, u ne baš čistoj sobi, imao sam uvijek nešto pojesti i po kutiju cigara na dan. Obećavao je posao, pa se ljutio da su ga neki prevarili, pa opet obećavao, dok mi na kraju nije doveo nekog malog crnca i rekao da pođem s njim na posao.
Pošli mi jedno jutro, vidim idemo prema onoj velikoj luci, ulazimo na teretni brod, mislim se ja: tko će ovoliku grdosiju istovariti, kad tamo ima još nekih ljudi, miješano, bijelaca, crnaca, kosookih, nekih meni čudnih ljudi, poslije sam saznao da su iz Južne Amerike.
Ušli smo negdje ispod palube, živi mrak me pojeo. Malo sam se, još od djetinjstva, bojao mraka i vampira.
Iznad nas se zatvorio poklopac i nedugo zatim osjetio sam prvo lagano ljuljanje a onda sve jače. Shvatio sam da plovimo i u mraku čujem samo nekontrolirani žamor, galamu, buku motora i jedan glas koji kaže, na našem jeziku:
– Kakvo je sad ovo sranje!?
Ne znam koliko smo putovali. Činilo mi se danima. Dobivali smo nekakvog starog kruha, nekakve tekućine, malo vode. Smrdili smo sami sebi. Pronašao sam onaj glas koji je govorio našim jezikom. Bio je to Boško, kako je rekao, iz Kragujevca. Meni je to bilo kao da mi je rekao s drugog kraja svijeta. Znao sam za Kragujevac jer su nas u školi učili Krvavu bajku o pokolju školske djece u nekakvom parku.
Držali smo se nekako zajedno, pričali, ponešto lagali jedan drugom.
– Od kuda ti na ovom putu? Kakvo sranje tebe ovamo tjera? Mora da si nešto debelo zasro, dok si pošao? –pitao me Boško
– Kakvo ba sranje? Samo nisam imao posla u Zenici, pa sam pošao tražiti sebi kruha – ispričao sam mu za starog, da je bio partizan, dobro, prvo ustaša, pa onda partizan, da je imao svoj ponos i nije htio moljakati hajvane koji su se za nešto pitali, i tako to.
– Onda mislim da nisi normalan. Pa mi, brajko moj, idemo u Alžir. U Legiju stranaca, profesionalna vojska. Idemo u rat. Nema ti ovdje Francuza, zato se i zove Legija stranaca. Neće buržuji ruke svoje prljati dok ima nas budala koji ćemo ubijati i ginuti za njih. Ali, rok služenja je tri godine i onda smo slobodni, naravno, ako preživimo.
Mislio sam da me zajebava. Mislio sam da idemo možda preko mora nešto okopavati, graditi, brati.
Nisam znao da me onaj Nikola tako izradio. U stvari, sam sam sebi bio kriv.
Ta epizoda mog života je onaj dio koji bih volio izbrisati gumicom, nekako ugasiti sjećanja, izbaciti ga iz turobnih snova. Koštao me taj dio života puno.
Ženi nisam pričao gdje sam bio i što sam radio dok nju nisam upoznao, priznajem, nisam ni ja nju pitao što je radila prije mene.
Dvostruki je to strah bio. Bojao sam se da će me ostaviti, prezreti, osuditi, pokvariti ono što imamo, što smo gradili skupa. Bojao sam se saznati koliko ih je imala do mene, da je bila rospija, da je bila lopov, da je bila narkomanka. Svi moji strahovi bili su bezveze.
Po isteku mog trogodišnjeg ugovora, naravno, vratio sam se ocu i materi. Po godinama bio sam još mlad. Ta tek mi je bilo dvadeset dvije. A kao da sam proživio i preživio stotinu.
Moji su mislili da sam ja bio, na tzv. privremenom radu. Povremeno sam im slao pisma koja je Služba slala iz francuskih pošta. iz Marseja. Imao sam nešto para, nisam sve spiskao, i da sam htio, nisam imao vremena i nisam imao gdje.
Rekao sam starom da sam se vratio za stalno, da želim raditi, biti uz njega i mater.
Sada smo zamijenili uloge. Ja sam bio taj koji je noću dugo sjedio u mraku, pušio i srkao brlju.
Ponekad bih čuo majku kako ga je zezala da je on njezin brko. Na početku rata nosio je brkove kao Adolf, kao većina njegovih sljedbenika, a kada se vratio iz rata nosio je brkove kao Staljin, njegov novi vođa, sve do ’48 i informbiroa, kad ih je brže-bolje obrijao, da ne najebe. Ja bih ga, onako mangupski nekada oslovio s: Brko, a on je samo odmahivao:
– Mrš tamo, bando!
Tražio sam tako posao jedno godinu dana. Uredno prijavljen na biro rada. Stari je, znam, gazeći svoje principe, išao kod nekih ljudi moliti ih da me prime, ali džaba. Gubio sam živce polako, stari malo brže. Jedan dan, rano ujutro, obrijao se, obukao čistu košulju, nabacio šešir i otišao kod jednog svog Druga, u Komitet. Komitet je tada određivao sudbine ljudima, mogao je i jeste meni. Meni, koji nisam nikada bio član nikakve partije, nikada se nisam bavio politikom, ali politika se bavila sa mnom, s nama.
Kakav je odgovor stari dobio na svoje molbe saznao sam kasnije i sam. Znam samo da se stari vratio iz čaršije, iz Komiteta, pjan ko zemlja. Znam samo da je govorio, petljajući jezikom:
– Trebo sam pobit govna kad sam mogo.
Rekao mi je sutra da nastavim tražiti posao, da od njegovih pomoći nema, mrka kapa.
Meni nije dugo trebalo da popizdim radi te situacije. Budući da mi je istekla putovnica, pošao sam tražiti zamjenu, pa opet preko granice, trbuhom za kruhom.
Ali, famozno ali, kažu mi da ima nekakvih problema sa zamjenom moje putne isprave. Pa dođi drugi dan, pa neki drug nije potpisao suglasnost, pa nedostaje neki papir. Vidim ja da je neka zajebancija u pitanju. Pitam ja tko je šef, onaj koji konačno izdaje putne isprave, pokažu mi ga i ja ga, otvreno pitam:
– Dobro, u čemu je problem oko moje putovnice? Nisam ba ja kriminalac, njima biste dali odmah, samo da ih se kutarišete iz Juge! – vičem ja na hodniku
– Haj, mali, ulazi, ne deri se, mogo bi malo ostat na lađenju u podrumu. Zaveži i ne deri se – koristi autoritet šefa i ustanove u kojoj radi
– Slušaj mali – govori mi kad smo ušli u njegovu kancelariju. – Znamo đe si bio, znamo s kim si bio, znamo što si radio, zato ne galami, jer bismo mogli drugačije govoriti. Pustili smo te jer znamo da nisi radio nikakve zločine, kontamo mlad si, ai stari ti ima dvije medalje za hrabrost. Zato ne seri! Neš dobit putovnicu još neko vrijeme. Briši sad da te ne hapsim za nešto, pa da robijaš bezveze, uvijek ti možemo nešto naći. Jel jasno, legionar!? Vidiš ovu fasciklu, imamo tu i kad si se posro, i kad si nešto popio i pojo, kad si s nekom kurvom deverio, kolko si para dobio, gdje si sišao s broda, s kim, ma sve, nemoj ba da ti pokazujem i slike koje imamo. Lijepo ti kažem, briši!
Tek tada sam shvatio s kim imam posla. Nisam mogao ni sanjati da je netko tko je bio sa mnom bio njihov čovjek. Kopkalo me kako su sve znali. Činilo mi se da su imali sve o meni. Možda i više nego što su znali moji roditelji. Pitao sam se jesu li i starom pokazali ovaj moj dosje, ovu moju fasciklu. Ne znam je li me osuđivao zbog mog postupka ili se ponosio svojim sinom jedincem.
Došao sam kući, sjedio cijelu noć, pio, pušio, pa pušio i pio te, na koncu, odlučio. Idem preko grane u Švicu. Nema šanse i načina da me bilo tko zaustavi. Odoh, a starcima ću se javiti kad budem na sigurnom.
Imao sam nešto para koje mi je dala mati, onako, da imam. Kupim kartu za drugi razred brzog vlaka do Ljubljane.
Putujem lijepo, kao čovjek, po danu, popijem piće u vagon-restoranu i dođem, uz poslovična kašnjenja ondašnjih vlakova, predvečer u Ljubljanu. Raspitam se za prvi naredni polazak vlaka za Trst, pa krenem prema Italiji. Naravno, nemam nikakvu putnu ispravu, trudim se biti neupadljiv, miran, sa sigurnim kretnjama, kako ne bih nimalo bio sumnjiv ondašnjoj miliciji, bilo uniformisanoj bilo agentima u civilu, kojih je bilo na svakom vlaku, sasvim sigurno.
Eh, sad da ti kažem. Bio sam dovoljno mlad i lud. Malo prije granice s Italijom, na nekoj maloj stanici, siđem s vlaka i uhvatim se ispod vagona za nekakvu šipku. Prvo sam morao biti siguran da se šipka ne vrti jer to bi me moglo ubiti. Tako sam prešao u Italiju, onda sam, onako prljav i garav, bio još manje sumnjiv Talijanima, raspitao se za vlak prema Cirihu i opet na istu foru, ispod vagona, za cijev, pa putuj legionaru.
Kad sam se dočepao Švice, kao da sam se rodio. Bio sam sto kila lakši, ali nimalo pametniji. Čuo sam bio da se može tražiti politički azil, ali ja se nisam bavio politikom. Mene Partija nije proganjala, mislio sam da se za politički azil mora prvo nešto zasrati kod kuće i to nešto golemo, jer jajare su završavale u običnim zatvorima, a oni, kao malo opasniji, na Golom otoku.
Prljav i garav bio sam sumnjiv policiji u Švici, jer oni takvih, kako sam tada izgledao, nisu imali. Odmah su me pokupili, tražili isprave koje naravno, nisam imao, bacio sam uz put osobnu iskaznicu, pa su željeli znati tko sam uopće. Imao sam nešto znanja francuskog jezika, engleski sam govorio vrlo dobro, tako da smo se gotovo lako sporazumjeli. To je bila gospodska policija, a ne ona naša narodna milicija koja prvo mariše pa pita tko si i što radiš, uz put ti psujući sve živo i mrtvo.
Odmah sam rekao da tražim politički azil navodeći kako me Partija i država proganjaju jer ne mislim kao oni, a još manje radim kao oni.
Pozvali su oni nekog službenika iz jugoslovenske ambasade koji je obavljao razgovor sa mnom. Prije bih rekao da je obavljao ispitivanje nego, razgovor. Te tko sam, tko su mi roditelji, odakle sam, kako sam ušao u Švicu, tko me šalje, za koga radim, zašto nemam putovnice i tako po nekoliko puta samo mijenjajući redosljed pitanja.
Na koncu, tek negdje pred jutro, valjda mu je netko donio moje papire, počeo je s ispitivanjem i čuđenjem jer otac partizan, s dva odlikovanja za hrabrost, jedan od Crvene armije drugi od partizana, puna prsa drugog ordenja, iz čestite obitelji, bez problema u školi, pa otišao, molim te lijepo, u Legiju stranaca. S kim moj stari surađuje, tko mi je veza, što radim u Švici, hoću li opet u Legiju, koje su mi namjere. Onda, na kraju, zadnji adut:
– Mali, nemoj se zajebavati s nama! Možemo mi i drugačije razgovarati!
Ipak, izgleda da sam se bio dopao policiji u Cirihu pa me nisu htjeli prepustiti našim ljudima. dali su mi nekvo privremeno boravište dok ne sredim sa svojim veleposlanstvom sve nastale probleme.
– Da ste mi dali posao u Zenici, da ste mi dali putovnicu, ne bi do ovih stvari ni došlo. A to kako sam ušao u Švicu, moja je stvar, nije bilo nikakve organizacije, nikakvih ljudi koji prevode emigrante. Od vas tražim samo važeću putnu ispravu, da me ne tretirate kao zadnje govno i kriminalca – rekao sam jedan put službeniku veleposlanstva i toga sam se držao tih nekoliko dana.
Tih se dana, kao i još mnogih ne volim ni sjetiti. U međuvremenu, dobio sam posao u jednom staračkom domu kao kućni majstor, hauzmajstor. Radio sam sve i svašta. Kosio travu, okopavao drveće i cvijeće po domskom parku, popravljao starcima kolica, popravljao vrata od ormara, popravljao vodovodne i kanalizacijske odvode, dok nisam čuo da u jednoj tvornici traže bravare za proizvodnju vijaka, matica, kotača za bicikle.
Dobio sam posao, upoznao moju Evu, i počeo razmišljati o ženidbi i smirivanju.
Nakon dvije godine, uspio sam dobiti i jugoslovenske dokumente, pa potom i Švicarske.Oženio sam se i dobio prvo dijete, mog Mihaela.
Eva je radila u istoj tvornici kao i ja, podigli smo nekakav kredit i kupili svoju kućicu iz snova, odmah spremni za proširenje obitelji. Kvart u kojemu smo stanovali bio je onaj za srednju klasu, miran, ne tako daleko od grada, dobri i mirni susjedi. I njima sam znao popravljati raznorazne stvari, nisam naplaćivao, što se oni nisu čudom mogli načuditi, jer, samo lud čovjek ne cijeni sebe i svoje vrijeme. Ali, jebi ga, ja sam bio takav.
Eva mi je dala sigurnost, potporu u svemu i svu ljubav svijeta. Nisam ni ja škrtario u ljubavi.
Jednoga dana, telefonon je zvonio nekoliko puta, pa prekidao čim se netko od nas javi, da bi predvečer na vrata došla dva tipa, odmah sam znao da su neki mutni tipusi, i rekla da žele sa mnom razgovarati. Pustio sam ih, istina, nevoljko, a oni su započeli:
– Mi smo iz jednog emigrantskog bratstva koje okuplja naše ljude. Voljeli bismo kad bi se i ti pridružio. Sastajemo se jednom tjedno, uvijek na drugom mjestu. Tvoja obveza bi bila samo da dolaziš na sastanke i plaćaš članarinu. Ako bi bilo potrebe za nekakve akcije tipa prosvjeda, peticija, bacanja kamenja na veleposlanstva, to bi bilo organizirano i znao bi na vrijeme. Bratsvo bi na sebe preuzelo obvezu da te štiti od raznoraznih budala, siledžija i kabadahija. – govorio je jedan mali, suhonjavi, proćelavi tip, cijelo vrijeme vrteći šešir u ruci, očima šarajući po kući.
– Nekoliko stvari ne razumijem. Prvo odakle vam hrabrost ovako doći kod mene i nešto takvo tražiti, jer sigurno znate da sam ja miran i lojalan građanin ove zemlje. Drugo, tko su to vaši, a tko su njihovi? Treće, od koga da vi štitite mene kad nikada nisam imao nikakav problem sa susjedima, ne samo Švicarcima, nego ni sa drugima koji žive oko mene. Četvrto lijepo se nosite u pizdu materinu i vi i vaše bratstvo.
– Dobro, prijatelju. Ne moraš. Samo da znaš, možemo mi i drugačije razgovarati – ponovio mi je rečenicu koju sam već čuo, pa mi je odmah palo na pamet da je to ista ili slična banda.
Otišli su, Eva nije puno zapitkivala tko su i što hoće, a i meni je bilo mrsko objašnjavati joj ono naše čuveno: đe mene nađoše.
Nekoliko dana bilo je prošlo, sve normalno, kolotečina, posao, kuća, oko kuće, druženja sa susjedima, sve do jedne nedjelje ujutro. Eva je nosila naše treće dijete, našeg Roberta.
Bilo je to pred zoru. Odjeknulo je kao grom, staklo na velikim balkonskim vratima rasulo se, sve je trajalo samo sekundu-dvije, a onda neki čudni mir. Djeca su skočila, uplašena, bunovna i došla kod nas u sobu, Eva je drhtala držeći se za donji dio stamaka, kao da će joj dijete ispasti, kad je zazvonio telefon. Onako, nasilno probuđen, pun brige za svoje, polusvjesno dignem slušalicu i čujem, nekako tiho:
– Sada je bila kapija, drugi put lete žena i djeca! Razmisli – i prekid veze.
– Tko je to, mater vam jebem, što ne dođete sami na mene, šta je šupci! – derem se ja u slušalicu, a nemam kome, nitko me ne čuje, samo Eva i djeca. Sreća je što ne razumiju naš jezik.
Odmah mi je bilo sve jasno. To su bila ona dva majmuna koji su tražili da se upišem kod njih. Brzo je došla policija. Nisam im ništa govorio, samo da nemam pojma tko je i zašto postavio bombu pod moju kapiju. Susjedi su zabrinuto vrtili glavom, odbijajući ući popiti kavu s nama, misleći tko zna kakav sam ja skriveni bandit i kriminalac, s kim imam neraščišćene račune.
Sljedeći dan, ponovno su došla ona dvojica majmuna. Ovaj put sam znao da ispod pazuha nose pištolje. Bojali su se da ih ne roknem odmah u dvorištu, a ja sam se bojao da ne zapucaju radi Eve i djece, tko zna kakve su to budale. Nisam ih pustio u kuću, nego onako s nogu, u dvorištu sam im rekao:
– Dobro, pičkice, plaćati ću tu vašu jebenu članarinu, ali nemojte da vam padne na pamet zvati me u bilo kakve akcije, slične onoj od neko jutro. Ne zovite me i ne tražite. I još nešto, vidim li vas blizu moje kuće, žene, djece, osjetim li samo vaš smrad u blizini, preuzimam zakon u svoje ruke a vi nikako ne želite znati što bih vam mogao uraditi!
– Dobro je ba, legionar, smiri hormone. Plaćaj i mi te čuvamo. – kaže meni onaj mali, proćelavi. prepoznao sam mu glas od nekog jutra.
– Pazi ti da tebe ne budu morali čuvati od mene. Haj mrš sada iz dvorišta!
Plaćao sa od tada članarinu nekakvom bratstvu za koje nisam ni znao tko ga predstavlja, niti čemu služi, niti kome idu ti moji novci. Mogao sam samo pretpostavljati da su neki, kobajagi, ekstremni ljudi koji bi u Jugi htjeli neki novi poredak, da na vlast dođu još gore budale od onih koji sada tamo vladaju.
Budući da sam napravio nekakvo djelo, nedozvoljen prelazak državne granice ili tako nekako, koje je bilo kažnjivo po tadašnjim Jugo propisima, morao sam čekati zakonsku zastaru te kazne kako bih nesmetano mogao otići kod matere i ćaće u Zenicu, kako bih mogao povesti Evu i djecu da vide gdje sam rođen, gdje sam rastao, da vide da na Balkanu ne žive neki domoroci koji jedu drvenim žlicama, nego normalni ljudi, koji su bili Europa uvijek. To sam se raspitivao u našem veleposlanstvu. Kada su mi rekli da je vrijeme te kazne prošlo, da mogu bez ikakvih zapreka poći do svojih, nitko sretniji od mene.
Bio sam uzbuđen kao kada mi se rađalo prvo dijete. Pokupimo se svi, sjednemo u auto, tada sam imao PEUGEOT 204, s mjenjačem kod volana, kao u američkih auta, kupimo mojima nekakvih sitnica i tjeraj.
Došli smo u Zenicu predvečer. Stanovali smo u tadašnjoj ulici Vuka Karadžića u onim niskim zgradama. Iza naših prozora bio je park sve do Šolajine ulice. U tom parku napravio sam svoj prvi logor, popeo se na svoje prvo drvo, urezao ime u koru topole.
Starcima sam se javio telefonom iz Slovenije da dolazimo. Oni spremili sve što volimo. Domaćeg sira i kajmaka, za djecu nekih sokova od Jakova sodara što je držao sodaru preko puta crkve svetog Ilije, mater izvadila kisele paprike punjene kupusom. Eva i djeca su bila umorna, ali i sretna što su, konačno, stigli.
A ja, ja sam lebdio. Nogama nisam zemlju dodirivao. Devet godina me nije bilo.
Mama skuvala kavu, stari nasuo po rakiju, sada je imao brčiće kao Clark Gable, zapalili smo po cigaretu, i onda, znaš već, dje je ovaj, gdje je onaj, što se sve promijenilo, izgradilo, je li me netko tražio, pitao za mene, gdje bismo mogli otići s djecom, šta bismo voljeli pojesti….Djeca su otišla u parkić iza zgrade, ja se smarao prevodeći Evi dijelove razovora, naravno, ne prevodeći ono što sam pitao za bivše cure i simpatije.
Mrak je već pao, mi ni osjetili nismo, već je bilo vrijeme djecu utjerati u kuću. Oni su već bili našli nekoliko susjedske djece za igru. Bili su im egzotični jer nisu govorili naš jezik, osim par osnovnih riječi, ali igra je igra, na bilo kojem jeziku.
Kad na vrata pokucaše dva tipa. Jedan krupan, u kožnom mantilu, odmah bih rekao:krkan, i jedan uglađen, visok, mršaviji tip u odijelu, prsluk, kravata.
– Dobra večer. – uljudno pozdraviše i pitaju za mene. Stari kaže da sam tu,gleda ih i odmah mu je bilo jasno tko su. Stao je u kuhinju pored kredenca, otvorio napola ladicu, znao sam da u njoj stoji njegov ratni, trofejni pištolj. Tada je meni moj stari bio kao Zenica, kao moj život. Tada sam shvatio da je bio za mene spreman sve, ubiti i poginuti. To je bila ona situacija iz jedne pjesme Selima Arnauta, koju sam nedavno pročitao:
„….svi čekamo oca
kad otac uđe u sobu
soba stekne ćoškove….“
– Samo smo došli pitati za neke stvari. Možemo li ući? – uljudno i mirno, a opasnost se mogla rezati tupim nožem
– Uđite, što me trebate, tko ste, kako znate da sam došao? – pitam a znam da glupo pitam
– Mi smo iz Službe. Htjeli bismo znati tko ti je ovdje veza, što namjeravaš raditi, koliko ostati? Imaš li kakvog materijala za koji bismo mi trebali znati? – pita onaj u odijelu
– Kakva veza? O čemu vi to? Kakav materijal? Što vas zanima koliko ću ostati, pa kod oca i majke sam, s mojom obitelji, što je vama, gospodo?
– Nismo mi nikaka gospoda, no drugovi, jes ćuo!? – diže glas onaj u kožnom mantilu, dok stari polako uvlači ruku u ladicu. – Nemoj se ba s nama zajebavat! Znamo kolko plaćaš, znamo kome plaćaš, samo nam reci zašto plaćaš i kolko si našijeh pobijo!? – lupa seljačina, ja ga gledam, očima i ušima ne vjerujem.
– Moremo mi s tobom i drukćije prićat, samo da znaš! – nastavlja seljak, i vadi iz džepa nekakve papire, odmah sam znao da su to kopije uplatnica kojima sam plaćao članarinu Bratstvu.
Meni odmah pred očima sve. I onaj iz Komiteta, i Nikola, Boško, i legija, i ona dvojica majmuna iz Ciriha. Žao mi starog i stare. Ne stigosmo se ni ispričati.
Eva je pošla napolje uvesti djecu u kuću, ja joj na francuskom kažem da pokupi djecu i odvede ih do auta, ona mirna kao da je u crkvi, ne trepće, ne daje nikakav znak koliko je prepadnuta, izlazi.
– Mogu li vam donijeti papire koje imam, pa da odgovorim na vaša pitanja? – pitam udbaše.
– Moreš, što ne bi mogo, baš me zanima što to u njima piše. – glavnu riječ je preuzeo siledžija i papak u kožnom mantilu.
– Evo me odmah.
Odlazim u sobu, njih dvojica već, bez pitanja sjedaju za stol u kuhinji, stari i dalje stoji, na oprezu ako treba zapucati, mati sipa kavu udbašima i pita hoće li po rakiju, nudi ih mezom.
Iskačem kroz prozor, žurim, ne trčim da ne bude sumnjivo, ne znam ima li još kakvih udbaša vani, da me ne dočekaju, sjedam u auto i idem prema Sarajevu. Znam, bliže mi je prema Doboju, pa na Slavonski Brod, ali i oni će, nadam se, isto misliti. Vozim opreznije nego inače, ne želim da me neka milicijska budala zaustavi bezveze, ionako su sumnjivi svi sa stranim tablicama.
Nisam se stigao ni pozdraviti, ni izljubiti sa svojima. Moji nisu stigli ni zapamtiti imena moje djece, ni poigrati se s njima, mati im nije stigla sašiti ništa, ni palačinke ispeći.
Vozio sam kao lud, cijelu tu noć, i sutra do podne. Iz Juge sam izašao u Italiju, pa onda prema Švici, kući. Tu noć sam prestao Zenicu zvati kućom, Jugu domovinom.
Tek nakon dvije godine, kad su mi starci došli u posjet u Švici, saznao sam kako su ona dvojica udbaša, posebice onaj hajvan u kožnom mantilu ludili, prijetili, u stanu razbili staklo na kredencu, kad su skontali da sam pobjegao. Brzo su to oni shvatili, digli uzbunu, najvjerovatnije prema Doboju, Banjoj Luci i Slavonskom Brodu, mora biti da su me čekali na mađarskoj ili austrijskoj granici.
Priveli su starog zbog pištolja ali je on imao dozvolu za njega, jer bio je trofejni, s posvetom, pa mu ga vratili.
Od tada starog nisam zvao na kućni telefon nego samo iz ciriške pošte na poštanski telefon u Zenici.
Platio sam starcima avionsku kartu iz Beograda za Cirih, oni su vlakom Ploče-Beograd dolazili do glavnog grada. Ostajali bi kod nas po mjesec dana. Djeca su bila oduševljena, posebno jer su svaki put naučila po nešto našeg jezika od bake i djeda. Vodili su ih po parkovima, obilazili su trgovine, starom sam kupio jedno smeđe odijelo, kravatu i šešir da izgleda baš kao Clark Gable, mamu sam obukao baš kao Miju Oremović iz „Tko pjeva zlo ne misli“. Eva se čudila našoj prisnosti i uživala u jelima koja je mater spremala.
Samo, nikada više nisam prešao granicu Juge. Bio sam kao onaj lik iz „Kad su cvetale tikve“ koji dođe na jedno brdo u Austriji i tupo gleda prema Sloveniji, prema tadašnjoj Jugi, i čezne za domom a ne smije prijeći granicu jer ga traže zbog ubojstva.
Moj dom je, ipak u Cirihu, jer tu su mi žena i djeca. Moja obitelj.