Dolaskom u Kakanj 1959. godine ljekar Svetozar Živanović Toza – budući da je bio deficitaran kadar u općini – dobio je stan u jednoj od najljepših zgrada, u tek sagrađenoj dvospratnici u ulici Stanislava Traupa (danas Alije Izetbegovića), tik uz Samačku zgradu (sada Uprava Rudnika mrkog uglja). Osim glavnog posla u Domu zdravlja na liječenju i prevenciji stanovništva, bio je i ljekar Fudbalskog kluba „Rudar“ koji se takmičio u Zapadnoj grupi Druge lige Jugoslavije. Dva sina blizanca, Miodrag zvani Dado i Milorad nadimka Bata, pohađali su šesti razred osnovne škole i u gradu su bili poznati, osim po ocu ljekaru, i kao izvrsni stonoteniseri. U tek sagrađenoj zgradi osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“) mnogi njihovi drugari željeli su s njima igrati stoni tenis jer su od njih mogli naučiti neke poteze dotad nepoznate. Ali, Dado i Bata bi veoma brzo završili meč sa svojim drugarima pošto su bili izrazito bolji igrači od svakog suparnika.
Iako sam bio dvije godina stariji od Bate i Dade i prilično dobro baratao reketom i celuloidnom lopticom, nisam ih mogao pobijediti. Istina, mečevi su trajali nešto duže od onih sa drugim protivnicima, ali sam uvijek u mečevima sa Živanovićima izlazio poražen.
Mučili su me ti porazi, mada sam se tješio činjenicom da sam u njima ipak uspijevao dobiti poneki poen. Onda sam počeo razmišljati da su možda braća Živanović ovako superiorni u igri jer igraju sa japanskim reketima koje sam počeo smatrati čarobnim. A te rekete oni su zajedno sa stolom donijeli u Kakanj i bez njih ni s kim nisu htjeli igrati. Kada sam jednom prilikom zamolio Dadu da zamijenimo rekete, što on ni s kim to nije htio učiniti, prihvatio je moj prijedlog i meč je počeo. No, ubrzo sam se uvjerio da superiornost Živanovića nije u čarobnim japanskim reketima, nego u njihovoj vještini i uvježbanosti u ovoj igri.
Cijelu ovu priču i njene detalje zaboravio sam završetkom osnovne škole a pogotovo odlaskom porodice Živanović iz Kaknja u Zenicu, gdje su Dado i Bato završili osnovnu školu, ne vidjevši ih nikada više i ne znajući ništa o njima.
No, prije koji mjesec u razgovoru sa mojim prijateljem Ivanom, koji je generacija braće Živanović, o nekim našim drugarima iz Kaknja, podsjetio me i na braću blizance i na njihovu superiornost u stonom tenisu. Čak mi je rekao da je Dadu prije koju godinu gledao na televiziji kako kao profesor iznosi svoje mišljenje o nekim filozofskim temama. Kada sam Ivana priupitao je li siguran da je to jedan od braće Živanović koji su pohađali osnovnu školu „Ivo Lola Ribar“, kazao je da je siguran u tome. U toj znatiželji otvorim Guglovu tražilicu i zaista iz biografije profesora Miodraga Živanovića uvjerim se u tvrdnju mog prijatelja. Sjedem za računar i napiše poruku profesoru, koji živi u Banjluci, objasnivši mu da smo nekada živjeli u istom gradu i išli u istu osnovnu školu. Već sutradan na moju poruku dobijem odgovor, u kome između, ostalog profesor Živanović piše i ovo:
Moj brat Milorad i ja živjeli smo u Kaknju od 1959 . do 1963. godine i išli smo u osnovnu školu “Ivo Lola Ribar”. Otac Svetozar je bio ljekar i radio je u Domu zdravlja, mislim da je tada imao i neku rukovodeću funkciju. Inače, brat i ja smo rođeni u Beogradu 1950. godine (blizanci), ali smo nakon nekoliko godina otišli u Vojvodinu (Nova Crnja), a onda smo došli u Kakanj. Nismo se poslije nikad vraćali u Beograd.
Prvi učitelj nam je bio Žika Šternberg, koliko se sjećam direktor škole je bio Adem Haračić a tu smo počeli da treniramo i stoni tenis. Išli smo na utakmice „Rudara“, sjećam se da je golman bio Džafić, kasnije je došao Biličić, a igrali su: Hornung, Duvnjak, Merdanović, Pašalić, braća Šimunac, Ćejvan i dr. Tada je „Rudar“ imao odličan tim a naš otac je obavljao i posao klupskog ljekara.
Preko rijeke Zgošće živjela je tada brojna porodica Mušanović, s kojom smo se često igrali lopte, družili se, igrali se kauboja i indijanica… Iz Kaknja smo se odselili u Tuzlu, gdje smo bili vrlo kratko (godinu dana), a onda smo došli u Zenicu. Nakon završene zeničke gimnazije, otišli smo u Sarajevo na studije i igrali stoni tenis za sarajevsku “Bosnu”. Početkom sedamdesetih godina došli smo u BanjaLuku. Brat je završio Pravni fakultet, a kasnije je i doktorirao, a bio je u više mandata i dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci. Nažalost, prošle godine je umro. Takav je život.
U ovoj poruci profesor Živanović ne piše mnogo o sebi kao profesoru, pogotovo ne o naučom radu, ali sam s njegove web stranice saznao da je jedan od osnivača i lidera Demokratske alternative Bosne i Herecogine, zatim da je – između ostalog – bio direktor i glavni urednik izdavačkih kuća „Glas“ i „Prelom“ (i istoimenog magazina), kao i da je autor više knjiga, kao što su: „Kraj marksizma“, „Stakleno oko“, „Slovo o nostalgiji“, „Ribe ne plaču“ „Filozofija u metaforičnom ključu“ i dr.
Obradovao me odgovor profesora filozofije Živanovića koji – kako kaže – cio život piše, prevodi filozofske teorije i pokušava promijeniti ovaj svijet. Svjestan je da to teško ide, ali je istrajan. Vjerujem da na tome neće stati ni kad krajem ove godine ode u penziju, nego da će ostati dosljedan svom filozofskom i, prije svega, ljudskom uvjerenju da zaslužujemo bolji život i bolju budućnost.
Možemo li promijeniti ovaj svijet?
Dolaskom u Kakanj 1959. godine ljekar Svetozar Živanović Toza – budući da je bio deficitaran kadar u općini – dobio je stan u jednoj od najljepših zgrada, u tek sagrađenoj dvospratnici u ulici Stanislava Traupa (danas Alije Izetbegovića), tik uz Samačku zgradu (sada Uprava Rudnika mrkog uglja). Osim glavnog posla u Domu zdravlja na liječenju i prevenciji stanovništva, bio je i ljekar Fudbalskog kluba „Rudar“ koji se takmičio u Zapadnoj grupi Druge lige Jugoslavije. Dva sina blizanca, Miodrag zvani Dado i Milorad nadimka Bata, pohađali su šesti razred osnovne škole i u gradu su bili poznati, osim po ocu ljekaru, i kao izvrsni stonoteniseri. U tek sagrađenoj zgradi osnovne škole „Ivo Lola Ribar“ (danas „Hamdija Kreševljaković“) mnogi njihovi drugari željeli su s njima igrati stoni tenis jer su od njih mogli naučiti neke poteze dotad nepoznate. Ali, Dado i Bata bi veoma brzo završili meč sa svojim drugarima pošto su bili izrazito bolji igrači od svakog suparnika.
Iako sam bio dvije godina stariji od Bate i Dade i prilično dobro baratao reketom i celuloidnom lopticom, nisam ih mogao pobijediti. Istina, mečevi su trajali nešto duže od onih sa drugim protivnicima, ali sam uvijek u mečevima sa Živanovićima izlazio poražen.
Mučili su me ti porazi, mada sam se tješio činjenicom da sam u njima ipak uspijevao dobiti poneki poen. Onda sam počeo razmišljati da su možda braća Živanović ovako superiorni u igri jer igraju sa japanskim reketima koje sam počeo smatrati čarobnim. A te rekete oni su zajedno sa stolom donijeli u Kakanj i bez njih ni s kim nisu htjeli igrati. Kada sam jednom prilikom zamolio Dadu da zamijenimo rekete, što on ni s kim to nije htio učiniti, prihvatio je moj prijedlog i meč je počeo. No, ubrzo sam se uvjerio da superiornost Živanovića nije u čarobnim japanskim reketima, nego u njihovoj vještini i uvježbanosti u ovoj igri.
Cijelu ovu priču i njene detalje zaboravio sam završetkom osnovne škole a pogotovo odlaskom porodice Živanović iz Kaknja u Zenicu, gdje su Dado i Bato završili osnovnu školu, ne vidjevši ih nikada više i ne znajući ništa o njima.
No, prije koji mjesec u razgovoru sa mojim prijateljem Ivanom, koji je generacija braće Živanović, o nekim našim drugarima iz Kaknja, podsjetio me i na braću blizance i na njihovu superiornost u stonom tenisu. Čak mi je rekao da je Dadu prije koju godinu gledao na televiziji kako kao profesor iznosi svoje mišljenje o nekim filozofskim temama. Kada sam Ivana priupitao je li siguran da je to jedan od braće Živanović koji su pohađali osnovnu školu „Ivo Lola Ribar“, kazao je da je siguran u tome. U toj znatiželji otvorim Guglovu tražilicu i zaista iz biografije profesora Miodraga Živanovića uvjerim se u tvrdnju mog prijatelja. Sjedem za računar i napiše poruku profesoru, koji živi u Banjluci, objasnivši mu da smo nekada živjeli u istom gradu i išli u istu osnovnu školu. Već sutradan na moju poruku dobijem odgovor, u kome između, ostalog profesor Živanović piše i ovo:
Moj brat Milorad i ja živjeli smo u Kaknju od 1959 . do 1963. godine i išli smo u osnovnu školu “Ivo Lola Ribar”. Otac Svetozar je bio ljekar i radio je u Domu zdravlja, mislim da je tada imao i neku rukovodeću funkciju. Inače, brat i ja smo rođeni u Beogradu 1950. godine (blizanci), ali smo nakon nekoliko godina otišli u Vojvodinu (Nova Crnja), a onda smo došli u Kakanj. Nismo se poslije nikad vraćali u Beograd.
Prvi učitelj nam je bio Žika Šternberg, koliko se sjećam direktor škole je bio Adem Haračić a tu smo počeli da treniramo i stoni tenis. Išli smo na utakmice „Rudara“, sjećam se da je golman bio Džafić, kasnije je došao Biličić, a igrali su: Hornung, Duvnjak, Merdanović, Pašalić, braća Šimunac, Ćejvan i dr. Tada je „Rudar“ imao odličan tim a naš otac je obavljao i posao klupskog ljekara.
Preko rijeke Zgošće živjela je tada brojna porodica Mušanović, s kojom smo se često igrali lopte, družili se, igrali se kauboja i indijanica… Iz Kaknja smo se odselili u Tuzlu, gdje smo bili vrlo kratko (godinu dana), a onda smo došli u Zenicu. Nakon završene zeničke gimnazije, otišli smo u Sarajevo na studije i igrali stoni tenis za sarajevsku “Bosnu”. Početkom sedamdesetih godina došli smo u BanjaLuku. Brat je završio Pravni fakultet, a kasnije je i doktorirao, a bio je u više mandata i dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci. Nažalost, prošle godine je umro. Takav je život.
U ovoj poruci profesor Živanović ne piše mnogo o sebi kao profesoru, pogotovo ne o naučom radu, ali sam s njegove web stranice saznao da je jedan od osnivača i lidera Demokratske alternative Bosne i Herecogine, zatim da je – između ostalog – bio direktor i glavni urednik izdavačkih kuća „Glas“ i „Prelom“ (i istoimenog magazina), kao i da je autor više knjiga, kao što su: „Kraj marksizma“, „Stakleno oko“, „Slovo o nostalgiji“, „Ribe ne plaču“ „Filozofija u metaforičnom ključu“ i dr.
Obradovao me odgovor profesora filozofije Živanovića koji – kako kaže – cio život piše, prevodi filozofske teorije i pokušava promijeniti ovaj svijet. Svjestan je da to teško ide, ali je istrajan. Vjerujem da na tome neće stati ni kad krajem ove godine ode u penziju, nego da će ostati dosljedan svom filozofskom i, prije svega, ljudskom uvjerenju da zaslužujemo bolji život i bolju budućnost.