Marko Livaja u press zoni, ispred onoga reklamnog panoa, daje izjavu nakon utakmice. Reporter HRT-a Edin Mahmuljin, koji zapravo i nije nogometni novinar, nego je lajfstajl specijalac, nakon jednog i pol pitanja iscrpi svu svoju imaginaciju, ne zna što bi dalje pitao, pa udara u one najtanje žice: pita Livaju posvećuje li kome postignuti gol. Postoji, naime, u posljednjih četvrt stoljeća u Hrvata običaj da se golovi “posvećuju”. Otprilike onako kao što se u nekim drugim kulturama katkad posveti sonet, roman ili simfonija, u nas posvećuju golovi. Običaj je ustanovljen na Europskome prvenstvu u Engleskoj 1996, kada je Davor Šuker započeo s posvećivanjem golova Franji Tuđmanu. Ne imajući kamo da uzmogne, Livaja je spremno posvetio gol svome nedavno stradalom ocu. HRT-ovom novinaru to, međutim, nije dovoljno, pa kaže: “Emotivan trenutak, sad ste posvetili pogodak ocu, samo da vas pitam, to je bila velika tragedija, jeste li gledali s ocem puno utakmica, puno pričali o svjetskim prvenstvima i kako bi voljeli zabiti gol…” Tu igrač prevrne očima, “jesam, jesam, puno sam bio vezan za njega”, izgovara, “i sigurno je bilo teško, i sve to, ali ti momenti se jednostavno događaju u životu, i idete dalje”, pokušava depatetizirati stvar i nekako odbiti Mahmuljinovu provalu u svoju intimu. Ovaj je, međutim, dobio ono što je tražio: zeru primitivizma, mrvu mrtvog oca, svođenje nogometne igre na ono što je njemu i njegovoj publici razumljivo i blisko. I premda nogomet nije naročito komplicirana igra, dovoljno je shvatiti pravilo ofsajda i kad je vrataru dopušteno da igra rukom, niti se nogometaši bave semiologijom i filozofijom jezika, postoji, naročito poslije velikih pobjeda – premda je nejasno otkad je to i pobjeda nad Kanadom velika – ta po igru i po njezine pratitelje osobito uvredljiva potreba da se javni diskurs svede na razinu vlastite imaginacije, životnih interesa i pogleda na svijet. A to je, ne samo u slučaju Edina Mahmuljina i HRT-a, doista jako nisko. Kada nekome umru otac ili mater, kada mu, gluho bilo, nastrada dijete, općenito mu se u privatnom životu dogodi nešto jako loše, onda ga, ako nisi ona posljednja mahaluša, puštaš da sam o tome govori, kad želi da govori, ili da ne govori, kad ne želi da govori. Kad Francesco Petrarca nekome nešto posvećuje, on to sam napiše i kaže…
I naravno, nakon što je prostaštvo začeto, slijede nastavci: kad god bi se u programu kasnije spomenuo Livajin gol, bilo bi pridometnuto da ga je igrač posvetio pokojnom ocu. Kako je došlo do te posvete, i kako ga je tetka mahaluša emocionalno ucijenila, sugeriravši mu da će biti nikakav sin ako ne posveti gol mrtvome ocu, o tome na HRT-u, a ni u ostalim medijima, neće naravno biti riječi.
Slijede drugi parafenomeni pobjede: na portalima odnekud iskaču prsate, erotski čvrsto definirane, botoksirane i plastificirane hrvatske navijačice u Kataru. (U Katru, naglasila bi nepismena, pasivno govoreća čeljad, kao što bi, da smo u onom primorskom gradu u Crnoj Gori, bilo u Kotru, dok bi u Delnicama i u Mrkoplju bilo u Gorskom kotru, a u Benkovcu bi bilo u Ravnim kotrima…) Jedna od tih navijačica je nekakva Ivana K, ona je najčuvenija. Drugu otkrivaju nekad ugledne zagrebačke novine, koje kažu da je podrijetlom “iz Kupresa”, premda je nešto vjerojatnije da je “sa Kupresa”. Obje, nesretnice, ne djeluju kao da su naročito zainteresirane i upućene u nogometnu igru. Tu su, u Kataru, da si stvore popularnost od koje bi mogle živjeti. Što to konkretno znači? Zapravo, nemam pojma. Vjerojatno bi bilo dovoljno da se udaju za nekog šeika ili kalifa. Ili barem menadžera iz hrvatske telekomunikacijske tvrtke. S njima se, s tim hrvatskim navijačicama, fotografiraju njima slični hrvatski navijači: trbušasti, ekstatični, kao da su se nazobali nelegalnih farmaceutskih preparata, i fantastično raspoloženi, kao da su nakon desetljetne stanke doživjeli prvu erekciju, ti ljudi redom su nezainteresirani za nogomet, ali su raspoloženi za svaki oblik kolektivne euforije. Oni nešto osjećaju samo ako su zajedno. A nogomet, čak i ako vas savršeno ne zanima, stvara idealnu emocionalnu podlogu za takve duše.
Eto, na kraju, i treće hrvatske navijačice, koja se izgledom i nastupom ne razlikuje od prethodne dvije, ali je do prije nekoliko godina bila predsjednica Republike. U svečanoj je loži, s bjelosvjetskim razbojnikom, kojem nijedan novac na svijetu nije toliko prljav da ga ne bi gurnuo u svoj džep, predsjednikom FIFA-e Giannijem Infantinom. Dok svira himna, ona je u stanju molitvenog tihovanja, najdublje domoljubne kontemplacije. Na sebe je navukla fragment posavske narodne nošnje. Kaže da je to u svijetu in, kaže da je takav dress code, i da možeš obući odijelo ili se, kao što to rade arapski razbojnici i ubojice, te pokoji čestit čovjek među njima, kada se na svečanim skupovima i utakmicama pojavljuju u pustinjskim nošnjama, obući u narodnu nošnju iz svoje zemlje. Premda nisam fan narodnih nošnji, čini mi se da je skrnavljenje kulturnog dobra to što ova navijačica oblači na sebe po Kataru.
Tuga hrvatskog nogometa u pravilu nastupa s prvom pobjedom, jer se tada u igru umiješaju oni koje nogomet ne zanima. I katastrofa biva veća od svakog poraza.
Može li Hrvatska pobijediti, a da o tome šute oni koje nogomet ne zanima?
Marko Livaja u press zoni, ispred onoga reklamnog panoa, daje izjavu nakon utakmice. Reporter HRT-a Edin Mahmuljin, koji zapravo i nije nogometni novinar, nego je lajfstajl specijalac, nakon jednog i pol pitanja iscrpi svu svoju imaginaciju, ne zna što bi dalje pitao, pa udara u one najtanje žice: pita Livaju posvećuje li kome postignuti gol. Postoji, naime, u posljednjih četvrt stoljeća u Hrvata običaj da se golovi “posvećuju”. Otprilike onako kao što se u nekim drugim kulturama katkad posveti sonet, roman ili simfonija, u nas posvećuju golovi. Običaj je ustanovljen na Europskome prvenstvu u Engleskoj 1996, kada je Davor Šuker započeo s posvećivanjem golova Franji Tuđmanu. Ne imajući kamo da uzmogne, Livaja je spremno posvetio gol svome nedavno stradalom ocu. HRT-ovom novinaru to, međutim, nije dovoljno, pa kaže: “Emotivan trenutak, sad ste posvetili pogodak ocu, samo da vas pitam, to je bila velika tragedija, jeste li gledali s ocem puno utakmica, puno pričali o svjetskim prvenstvima i kako bi voljeli zabiti gol…” Tu igrač prevrne očima, “jesam, jesam, puno sam bio vezan za njega”, izgovara, “i sigurno je bilo teško, i sve to, ali ti momenti se jednostavno događaju u životu, i idete dalje”, pokušava depatetizirati stvar i nekako odbiti Mahmuljinovu provalu u svoju intimu. Ovaj je, međutim, dobio ono što je tražio: zeru primitivizma, mrvu mrtvog oca, svođenje nogometne igre na ono što je njemu i njegovoj publici razumljivo i blisko. I premda nogomet nije naročito komplicirana igra, dovoljno je shvatiti pravilo ofsajda i kad je vrataru dopušteno da igra rukom, niti se nogometaši bave semiologijom i filozofijom jezika, postoji, naročito poslije velikih pobjeda – premda je nejasno otkad je to i pobjeda nad Kanadom velika – ta po igru i po njezine pratitelje osobito uvredljiva potreba da se javni diskurs svede na razinu vlastite imaginacije, životnih interesa i pogleda na svijet. A to je, ne samo u slučaju Edina Mahmuljina i HRT-a, doista jako nisko. Kada nekome umru otac ili mater, kada mu, gluho bilo, nastrada dijete, općenito mu se u privatnom životu dogodi nešto jako loše, onda ga, ako nisi ona posljednja mahaluša, puštaš da sam o tome govori, kad želi da govori, ili da ne govori, kad ne želi da govori. Kad Francesco Petrarca nekome nešto posvećuje, on to sam napiše i kaže…
I naravno, nakon što je prostaštvo začeto, slijede nastavci: kad god bi se u programu kasnije spomenuo Livajin gol, bilo bi pridometnuto da ga je igrač posvetio pokojnom ocu. Kako je došlo do te posvete, i kako ga je tetka mahaluša emocionalno ucijenila, sugeriravši mu da će biti nikakav sin ako ne posveti gol mrtvome ocu, o tome na HRT-u, a ni u ostalim medijima, neće naravno biti riječi.
Slijede drugi parafenomeni pobjede: na portalima odnekud iskaču prsate, erotski čvrsto definirane, botoksirane i plastificirane hrvatske navijačice u Kataru. (U Katru, naglasila bi nepismena, pasivno govoreća čeljad, kao što bi, da smo u onom primorskom gradu u Crnoj Gori, bilo u Kotru, dok bi u Delnicama i u Mrkoplju bilo u Gorskom kotru, a u Benkovcu bi bilo u Ravnim kotrima…) Jedna od tih navijačica je nekakva Ivana K, ona je najčuvenija. Drugu otkrivaju nekad ugledne zagrebačke novine, koje kažu da je podrijetlom “iz Kupresa”, premda je nešto vjerojatnije da je “sa Kupresa”. Obje, nesretnice, ne djeluju kao da su naročito zainteresirane i upućene u nogometnu igru. Tu su, u Kataru, da si stvore popularnost od koje bi mogle živjeti. Što to konkretno znači? Zapravo, nemam pojma. Vjerojatno bi bilo dovoljno da se udaju za nekog šeika ili kalifa. Ili barem menadžera iz hrvatske telekomunikacijske tvrtke. S njima se, s tim hrvatskim navijačicama, fotografiraju njima slični hrvatski navijači: trbušasti, ekstatični, kao da su se nazobali nelegalnih farmaceutskih preparata, i fantastično raspoloženi, kao da su nakon desetljetne stanke doživjeli prvu erekciju, ti ljudi redom su nezainteresirani za nogomet, ali su raspoloženi za svaki oblik kolektivne euforije. Oni nešto osjećaju samo ako su zajedno. A nogomet, čak i ako vas savršeno ne zanima, stvara idealnu emocionalnu podlogu za takve duše.
Eto, na kraju, i treće hrvatske navijačice, koja se izgledom i nastupom ne razlikuje od prethodne dvije, ali je do prije nekoliko godina bila predsjednica Republike. U svečanoj je loži, s bjelosvjetskim razbojnikom, kojem nijedan novac na svijetu nije toliko prljav da ga ne bi gurnuo u svoj džep, predsjednikom FIFA-e Giannijem Infantinom. Dok svira himna, ona je u stanju molitvenog tihovanja, najdublje domoljubne kontemplacije. Na sebe je navukla fragment posavske narodne nošnje. Kaže da je to u svijetu in, kaže da je takav dress code, i da možeš obući odijelo ili se, kao što to rade arapski razbojnici i ubojice, te pokoji čestit čovjek među njima, kada se na svečanim skupovima i utakmicama pojavljuju u pustinjskim nošnjama, obući u narodnu nošnju iz svoje zemlje. Premda nisam fan narodnih nošnji, čini mi se da je skrnavljenje kulturnog dobra to što ova navijačica oblači na sebe po Kataru.
Tuga hrvatskog nogometa u pravilu nastupa s prvom pobjedom, jer se tada u igru umiješaju oni koje nogomet ne zanima. I katastrofa biva veća od svakog poraza.