Pitala sam Srbina zašto djevojčice piške u krevet. Nasmijao se i rekao da to pitam zbog sebe, a ne drugih djevojčica. Srbin zna da, ako spavam kod njega i bake, moram ponijeti najlon. Mama mi je donijela s posla komad najlona, velik je kao onaj debeli ručnik u koji se omotam nakon kupanja. Naučila me da to nosim sa sobom gdje god da idem na spavanje. Kad dođem kod bake, navečer prvo sve to posložimo za slučaj da se upiškim. Kod bake se to događa vrlo rijetko, a i kada se dogodi, ona se ne naljuti baš puno. Mama se najviše naljuti i govori mi ‘opet si, opet si, ne mogu shvatiti da ne osjetiš’.
Ali, zaista ne osjetim. Govorim Srbinu o tome, on se smije i kaže da je to zbog snova. Misli da sanjam da plivam, da sam na plaži i da me to potakne da se upiškim. Ne sjećam se da sanjam more, iako mi je mama uvijek govorila, da kad god ne mogu zaspati jer sam tužna, zamislim da sam na plaži, blizu mora.
Tamo, kaže mama, nestaju sve naše brige. Čudno mi je to: mama baš ne voli more, rijetko se kupa i nikada ne smoči kosu. Ne zna roniti. Nikada nije ronila. Ne zna ni plivati. Mama se, ustvari, boji mora jer je gledala na TV-u da iskoče velike životinje koje te mogu pojesti u trenutku i da mogu pojesti plažu, ručnike, suncobrane, druge ljude. Ne znam koje su to životinje, ali one ne prežu da krenu prema plaži, iza njih ostanu samo dječje plastične kantice smrvljene u komadiće.
Kada je mama prvi put, nakon rata, išla na more, bila je s tatom. Mene su čuvale baba Marga, baka Lucija i Srbin, ali on nije bio stalno tu. Uvijek je, pa i tada, pričala mi je baka Lucija, ‘u nekom svom svijetu’. Mama i tata nisu imali auto kao danas. Tada je malo ljudi imalo auto jer je rat tek stao. Tata je imao biciklo, to mu je dao jedan Musliman kod Viteza, to sam čula kad je pričao tetki Slavici na telefonu, zato što ga nije ubio. Taj je mislio da će ga tata, jer je bio vojnik, ubiti, kada mu je ušao u kuću, a on mu je, ustvari, tražio vode.
Taj je Musliman imao sina starog kao ja sada i kada je dječak vidio tatu s puškom, kroz selo se jedna baba derala ‘eto ustaša, bježite’. Ne znam tko su ustaše, znam samo da je tata vojnik i da kaže da smo mi ponosni bosanski Hrvati. Oni nisu imali kamo pobjeći pa su ostali čekati da te ustaše dođu do njih. Mislili su da će ih ubiti, progutati kao životinje, ali oni su, njih trojica s tatom, rekli da treba biti napad i da su žedni i gladni i da su iz Travnika i da ne znaju po Mahali u Vitezu gdje je čija kuća. Dječak se, od straha, upiškio pred tatom i vojnicima. Ovo znam jer svako jutro, kada mama kaže tati ‘eno je, opet se sinoć upiškila’, on joj odgovori ‘kad god se upiški, sjetim se tog malog Faruka i zavrne me u želucu’.
Na more ne mogu ićitim biciklom jer je daleko, druga je to država, a i kako bi mama sjela? Nema za nju mjesta, pa su išli pomoću prstiju. Stao im je, na ulazu u Novi Travnik, veliki kamion, i vozio ih do Duvna. Duvno je malo dalje od Bosne i razlikuje se od Travnika i Novog Travnika zbog sunca koje je tamo sija i iz zemlje i neba. Kamene kuće, kakvih kod nas nema, kao da je sunce izgradilo. Veliko je i jako duvanjsko sunce, ne smiješ gledati ravno u njega, jer te može udariti toliko jako da odmah padneš na zemlju.
Mama je u tom kamionu pričala svašta i bez prestanka, nije ušutjela. Sigurno ju je sunce omamilo. Tata ju jestalno udarao nogom u nogu da ušuti, ali ona se, sama je to rekla baki Luciji, zato i znam što se dogodilo, nije ugasila.
Vozaču je govorila da su nam zapaljene dvije kuće. Jedna u Gučoj Gori, druga u Docu. Da smo ostali bez stana u Travniku, u Đerdanu. Da su nas Muslimani istjerali, da sada idu na more jer tata ne mora tri dana na Kupres. Da joj je muka od rata i da mrzi dan kad je rat stao. Vozač se okrenuo i pitao je, misli li dan kad je rat počeo, ona je odgovorila ‘ne, nego što je stalo. Što se nismo svi poubijali i da nitko ne ostane i da na cijeloj državi posade cvijeće ili poravnaju za hipodrom’.
Vozač je rekao da iziđu u Duvnu jer on ide prema Hercegovini, a ne prema Splitu. Njegovo ime bilo je Safet. Tata je mami rekao da nije normalna i da ih je mogao ubiti zbog onog što je govorila. Ali mama je kao Srbin: uvijek istjerava svoje, kaže baka. Izišla je i rekla, ‘i da me ubio, ja i mrtva mislim šta sam rekla, jest Franjo, treba čitavu Bosnu poravnat’, sav narod iz nje istjerat’ kada nikad neće više biti mira, nikad neće biti kao prije. Baš nekog briga za nas u Bosni, misliš li da oni u Splitu ili Zagrebu uopće znaju gdje je Travnik’.
U selu koje se zove Kolo čekali su druga auta i stao im je neki Talijan. Bio je humanitarni radnik. Radio je za stranu organizaciju i nosio mir gdje god bio došao, a sirotinji hranu. Mama mu je rekla da se njena kćerka zove “Gloria” i on je tada, pričala je mama, izvadio gutu para i dao joj zato što je meni dala latinsko ime. Mama je tada, sigurno, bila jedna od najbogatijih žena na svijetu.
Kada su došli u Split, spavali su kod gospođe Meri i čika Zije. Mama nije mogla vjerovati da tamo sve izgleda kao da rat nije bio i da se djeca kupaju, a žene leže u kupaćim kostimima. Čak su i sladolede lizali. Pitala je tatu, ‘a šta ćemo mi, ako krene granatiranje, dijete mi ostalo, a ja u kupaćem kostimu, ni šešir nemam’. Rekao joj je da se baci u more, da zapliva. Skroz je zaboravio da se ona plaši mora zbog te velike životinje i da zbog nje ne pliva, ne smije u duboko.
Tetka Slavica i tetak Slavko zvali su mamu da pliva, ali uzalud. Nije čak htjela ni sa Zoranom i Goranom, njihovim sinovima koje jako voli i uvijek prepričava njihove dogodovštine iz Travnika.Još manje s tatom koji joj je stalno govorio ‘ajde, moraš se osloboditi straha, ne možeš dovijeka tako’.
Mama se plašila granatiranja. Govorila je tetki da se i onimoraju što prije vratiti u Austriju je ‘miris rata još uvijek u zraku’. Prva je noć u Splitu bila strašna – balkon je ostao otvoren, bila je nečija svadba i pucalo se iz pištolja. Mama nije ni spavala, a tatu je taj pucanj probudio. Bacio se na nju, rekao ‘Gordana, ne mrdaj se, puca se’. Ona je rekla ‘a moram nazad po dijete’. Tri su ujutro. Probudili su sve u kući. Zoran i Goran gledaju ih u čudu, tata im govori ‘lezite, odmah lezite’. Tetka Slavica traži krunicu i počinje moliti. Meri i Zijo govore u glas ‘barba Vinko ženi sina, stari momak’.Jutro su jedva dočekali da se vrate nazad u Bosnu.
Mama ni danas ne voli more, a ne volim ni ja. Lako mi je kad se upiškim kod nas, ali negdje drugo, ne smijem. Posebno ne kada smo na moru. Tata kaže ‘imadni Boga pa se upiški opet, kako ćemo ljudima pred oči, nemamo para da im novi madrac kupujemo’.
Ne znam zašto stalno piškim u krevet. Baba Marga i ja svaku noć molitvu završimo ‘sveti Anto, pomozi joj da se večeras ne upiški’. Nekad mi pomogne, a nekad ne. Svako jutro obećam mami i tati da se večeras neću upiškiti, ali uvijek to uradim. Srbin misli da sanjam more, ali ne smijem mu reći istinu. Ne smijem nikome reći istinu. Čak ni mami. Ne smije nitko nikada saznati da se svaku noć sanjam velike ljude koji nose puške, kao one iz SFOR-a što žive u Novom Travniku, i stavljaju mi pušku u usta i kažu ‘ubit ćemo te ako samo zucneš, ako nekome kažeš’. Plašim ih se. Plašim se zaspati jer mi dolaze u snu. Plašim se reći to i mami i Srbinu. Ne bi mi vjerovali. Nitko mi ne bi vjerovao.
Uvijek mi je žao kada se upiškim u krevet. Žao mi je mame koja skida i pere te silne navlake, deke, posteljinu. Nije meni lijepo spavati pod tim najlonom. Stalno šuška i kada krene tako šuškati, čujem ih, dolaze po mene. I onda se upiškim. Baba Marga ne zna da me od njih nitko ne može spasiti. Čak ni Isus. Možda je i on piškio u krevet.
Možda je i Isus piškio u krevet
Pitala sam Srbina zašto djevojčice piške u krevet. Nasmijao se i rekao da to pitam zbog sebe, a ne drugih djevojčica. Srbin zna da, ako spavam kod njega i bake, moram ponijeti najlon. Mama mi je donijela s posla komad najlona, velik je kao onaj debeli ručnik u koji se omotam nakon kupanja. Naučila me da to nosim sa sobom gdje god da idem na spavanje. Kad dođem kod bake, navečer prvo sve to posložimo za slučaj da se upiškim. Kod bake se to događa vrlo rijetko, a i kada se dogodi, ona se ne naljuti baš puno. Mama se najviše naljuti i govori mi ‘opet si, opet si, ne mogu shvatiti da ne osjetiš’.
Ali, zaista ne osjetim. Govorim Srbinu o tome, on se smije i kaže da je to zbog snova. Misli da sanjam da plivam, da sam na plaži i da me to potakne da se upiškim. Ne sjećam se da sanjam more, iako mi je mama uvijek govorila, da kad god ne mogu zaspati jer sam tužna, zamislim da sam na plaži, blizu mora.
Tamo, kaže mama, nestaju sve naše brige. Čudno mi je to: mama baš ne voli more, rijetko se kupa i nikada ne smoči kosu. Ne zna roniti. Nikada nije ronila. Ne zna ni plivati. Mama se, ustvari, boji mora jer je gledala na TV-u da iskoče velike životinje koje te mogu pojesti u trenutku i da mogu pojesti plažu, ručnike, suncobrane, druge ljude. Ne znam koje su to životinje, ali one ne prežu da krenu prema plaži, iza njih ostanu samo dječje plastične kantice smrvljene u komadiće.
Kada je mama prvi put, nakon rata, išla na more, bila je s tatom. Mene su čuvale baba Marga, baka Lucija i Srbin, ali on nije bio stalno tu. Uvijek je, pa i tada, pričala mi je baka Lucija, ‘u nekom svom svijetu’. Mama i tata nisu imali auto kao danas. Tada je malo ljudi imalo auto jer je rat tek stao. Tata je imao biciklo, to mu je dao jedan Musliman kod Viteza, to sam čula kad je pričao tetki Slavici na telefonu, zato što ga nije ubio. Taj je mislio da će ga tata, jer je bio vojnik, ubiti, kada mu je ušao u kuću, a on mu je, ustvari, tražio vode.
Taj je Musliman imao sina starog kao ja sada i kada je dječak vidio tatu s puškom, kroz selo se jedna baba derala ‘eto ustaša, bježite’. Ne znam tko su ustaše, znam samo da je tata vojnik i da kaže da smo mi ponosni bosanski Hrvati. Oni nisu imali kamo pobjeći pa su ostali čekati da te ustaše dođu do njih. Mislili su da će ih ubiti, progutati kao životinje, ali oni su, njih trojica s tatom, rekli da treba biti napad i da su žedni i gladni i da su iz Travnika i da ne znaju po Mahali u Vitezu gdje je čija kuća. Dječak se, od straha, upiškio pred tatom i vojnicima. Ovo znam jer svako jutro, kada mama kaže tati ‘eno je, opet se sinoć upiškila’, on joj odgovori ‘kad god se upiški, sjetim se tog malog Faruka i zavrne me u želucu’.
Na more ne mogu ići tim biciklom jer je daleko, druga je to država, a i kako bi mama sjela? Nema za nju mjesta, pa su išli pomoću prstiju. Stao im je, na ulazu u Novi Travnik, veliki kamion, i vozio ih do Duvna. Duvno je malo dalje od Bosne i razlikuje se od Travnika i Novog Travnika zbog sunca koje je tamo sija i iz zemlje i neba. Kamene kuće, kakvih kod nas nema, kao da je sunce izgradilo. Veliko je i jako duvanjsko sunce, ne smiješ gledati ravno u njega, jer te može udariti toliko jako da odmah padneš na zemlju.
Mama je u tom kamionu pričala svašta i bez prestanka, nije ušutjela. Sigurno ju je sunce omamilo. Tata ju je stalno udarao nogom u nogu da ušuti, ali ona se, sama je to rekla baki Luciji, zato i znam što se dogodilo, nije ugasila.
Vozaču je govorila da su nam zapaljene dvije kuće. Jedna u Gučoj Gori, druga u Docu. Da smo ostali bez stana u Travniku, u Đerdanu. Da su nas Muslimani istjerali, da sada idu na more jer tata ne mora tri dana na Kupres. Da joj je muka od rata i da mrzi dan kad je rat stao. Vozač se okrenuo i pitao je, misli li dan kad je rat počeo, ona je odgovorila ‘ne, nego što je stalo. Što se nismo svi poubijali i da nitko ne ostane i da na cijeloj državi posade cvijeće ili poravnaju za hipodrom’.
Vozač je rekao da iziđu u Duvnu jer on ide prema Hercegovini, a ne prema Splitu. Njegovo ime bilo je Safet. Tata je mami rekao da nije normalna i da ih je mogao ubiti zbog onog što je govorila. Ali mama je kao Srbin: uvijek istjerava svoje, kaže baka. Izišla je i rekla, ‘i da me ubio, ja i mrtva mislim šta sam rekla, jest Franjo, treba čitavu Bosnu poravnat’, sav narod iz nje istjerat’ kada nikad neće više biti mira, nikad neće biti kao prije. Baš nekog briga za nas u Bosni, misliš li da oni u Splitu ili Zagrebu uopće znaju gdje je Travnik’.
U selu koje se zove Kolo čekali su druga auta i stao im je neki Talijan. Bio je humanitarni radnik. Radio je za stranu organizaciju i nosio mir gdje god bio došao, a sirotinji hranu. Mama mu je rekla da se njena kćerka zove “Gloria” i on je tada, pričala je mama, izvadio gutu para i dao joj zato što je meni dala latinsko ime. Mama je tada, sigurno, bila jedna od najbogatijih žena na svijetu.
Kada su došli u Split, spavali su kod gospođe Meri i čika Zije. Mama nije mogla vjerovati da tamo sve izgleda kao da rat nije bio i da se djeca kupaju, a žene leže u kupaćim kostimima. Čak su i sladolede lizali. Pitala je tatu, ‘a šta ćemo mi, ako krene granatiranje, dijete mi ostalo, a ja u kupaćem kostimu, ni šešir nemam’. Rekao joj je da se baci u more, da zapliva. Skroz je zaboravio da se ona plaši mora zbog te velike životinje i da zbog nje ne pliva, ne smije u duboko.
Tetka Slavica i tetak Slavko zvali su mamu da pliva, ali uzalud. Nije čak htjela ni sa Zoranom i Goranom, njihovim sinovima koje jako voli i uvijek prepričava njihove dogodovštine iz Travnika. Još manje s tatom koji joj je stalno govorio ‘ajde, moraš se osloboditi straha, ne možeš dovijeka tako’.
Mama se plašila granatiranja. Govorila je tetki da se i oni moraju što prije vratiti u Austriju je ‘miris rata još uvijek u zraku’. Prva je noć u Splitu bila strašna – balkon je ostao otvoren, bila je nečija svadba i pucalo se iz pištolja. Mama nije ni spavala, a tatu je taj pucanj probudio. Bacio se na nju, rekao ‘Gordana, ne mrdaj se, puca se’. Ona je rekla ‘a moram nazad po dijete’. Tri su ujutro. Probudili su sve u kući. Zoran i Goran gledaju ih u čudu, tata im govori ‘lezite, odmah lezite’. Tetka Slavica traži krunicu i počinje moliti. Meri i Zijo govore u glas ‘barba Vinko ženi sina, stari momak’. Jutro su jedva dočekali da se vrate nazad u Bosnu.
Mama ni danas ne voli more, a ne volim ni ja. Lako mi je kad se upiškim kod nas, ali negdje drugo, ne smijem. Posebno ne kada smo na moru. Tata kaže ‘imadni Boga pa se upiški opet, kako ćemo ljudima pred oči, nemamo para da im novi madrac kupujemo’.
Ne znam zašto stalno piškim u krevet. Baba Marga i ja svaku noć molitvu završimo ‘sveti Anto, pomozi joj da se večeras ne upiški’. Nekad mi pomogne, a nekad ne. Svako jutro obećam mami i tati da se večeras neću upiškiti, ali uvijek to uradim. Srbin misli da sanjam more, ali ne smijem mu reći istinu. Ne smijem nikome reći istinu. Čak ni mami. Ne smije nitko nikada saznati da se svaku noć sanjam velike ljude koji nose puške, kao one iz SFOR-a što žive u Novom Travniku, i stavljaju mi pušku u usta i kažu ‘ubit ćemo te ako samo zucneš, ako nekome kažeš’. Plašim ih se. Plašim se zaspati jer mi dolaze u snu. Plašim se reći to i mami i Srbinu. Ne bi mi vjerovali. Nitko mi ne bi vjerovao.
Uvijek mi je žao kada se upiškim u krevet. Žao mi je mame koja skida i pere te silne navlake, deke, posteljinu. Nije meni lijepo spavati pod tim najlonom. Stalno šuška i kada krene tako šuškati, čujem ih, dolaze po mene. I onda se upiškim. Baba Marga ne zna da me od njih nitko ne može spasiti. Čak ni Isus. Možda je i on piškio u krevet.