Mongoli

Ne mogu zaboraviti dan kad mi je moj najbliži prijatelj, onaj prema kojemu sam se uvijek odnosio kao prema rodu najrođenijem, rekao, na moje zaprepaštenje, iznenada, u za mene ne baš vidljivoj vezi sa kontekstom tog našeg razgovora: “Svi smo mi za tebe Mongoli.”

“Mongoli?” upitao sam u nevjerici.

“Da, da, Mongoli.”

Došavši nekako k sebi upitao sam se šta se to u svijetu tako naglo okrenulo naglavce da bi između mene i mog dragog prijatelja unijelo tako ogroman civilizacijski i svjetonazorski nesklad. Generacijski jaz? (Jer moj prijatelj bio je znatno mlađi od mene.) Neki neraščišćeni osobni račun koji truje krv u odnosima među ljudima, a kojega ja, čini se, nisam svjestan? Ideološki ili nekakav sličan raskorak, nastao uslijed neke velike i kobne promjene u svijetu? Takvih je promjena bilo, ali dotad, u razgovoru o njima, moj prijatelj i ja bili smo uglavnom istomišljenici. Ništa mi nije padalo na um. Rastali smo se ne razjasnivši taj iznenada iskrsli problem “Mongola”. Tek sam kasnije shvatio da je u njegovoj kratkoj rečenici mojoj pozornosti promakla veoma značajna riječ.

“Mi.”

Sljedeće noći sanjao sam Mongole. One iz davne povijesti, ljude koje je predvodio najveći i najokrutniji osvajač, Džingis-kan.

A kad sam izašao iz kuće, mislio sam da ću se onesvijestiti od šoka što mi ga je priredio prizor koji sam ugledao. Svuda oko mene, po ulicama, po trgovima, po parkovima vrvjeli su… Mongoli.

Ne ovi današnji, koji su se koliko-toliko prilagodili načinu života današnjeg svijeta i postali dio suvremene civilizacije, već oni povijesni, sirovi, krvožedni Džingis-kanovi ratnici.

Doduše, bili su odjeveni u dobro mi poznatu, sasvim običnu građansku odjeću, a oni što su se kretali sredinom ulice nisu bili na bojnim atima već u automobilima, ali svejedno, pred onima što su kraj mene prolazili, i koji su me nekako čudnovato gledali, imao sam sasvim jasan dojam da su im oči iskošene. I ne samo to, u tim očima vidio sam pustinju, vidio sam krv. I oganj. U njihovim očima gorjeli su gradovi.

Išli su u grupama. A one vatre u njihovim očima planule bi pogotovo kad bi se dvije od tih grupa srele. Pri tom bliskom kontaktu, između suprotstavljenih grupa plamsale su munje kao iz naelektriziranih oblaka. Te oči su ubijale.

Negdje daleko iznad gradskih krovova, na zažarenom nebu, dizale su se duge trake dima. Negdje daleko bjesnili su požari.

U stravi, pobjegao sam sa ulice, uletio u svoju kuću, u svoj stan, i latio se telefona. Okrenuo sam broj svog prijatelja koji mi je jučer spomenuo Mongole. Javio mi se. Prepoznao sam mu glas, ali nisam razumio što mi govori – obraćao mi se na čudnom, nepoznatom jeziku. Mongolskom.

Shvatio sam da živim u nekom drukčijem, novom svijetu. Od tog saznanja žestoko me zaboljela glava. Pipnuo sam čelo; učinilo mi se vrelim, kao da se unutra, u mozgu, razgorijeva vatra. Otišao sam u kupatilo da stavim glavu pod tuš, da je rashladim. Usput sam se pogledao u ogledalu. Oči – moje oči – učinile su mi se iskošenima.

Tada sam se sjetio i druge značajne riječi koju je izgovorio moj prijatelj, a koja je također promakla mojoj pozornosti.

“Svi.”

Obuzela me silna želja da s nekim podijelim svoj užas i svoju izgubljenost, da se obratim nekome tko će me razumjeti. Zato sam se latio papira i olovke da napišem ovo što sad čitaš, moj čitaoče, ali, pišući, pitam se da li ćeš i ti ovo čitati iskošenih očiju.

I da li imaš odgovor na pitanje koje me opsjeda a za koje ja nemam objašnjenja: kako smo se i zašto promijenili, “mi”, i to “svi”? Ili se možda uopće nismo promijenili, možda smo uvijek bili ovakvi?

A onda sam vidio kako me sa zida, u mom stanu, gleda slika koja se ne znam kako tu stvorila – slika koja je, izgleda, postojala uvijek, koja je putovala kroz stoljeća. Slika Džingis-kana.

Sad sjedim pred tom slikom, posmatram je i pitam se: da li ću i ja postati njegov ratnik, piti kumis, jesti polusirovo meso, silovati žene, paliti gradove?

I s vremena na vrijeme pohitam do ogledala da vidim – da li su mi oči stvarno iskošene?

Nikola Bertolino 25. 07. 2012.