U mladosti sam živio veoma blizu kina Sutjeske. Igrao sam šah u Mjesnoj zajednici u ul. Hasana Kikića, tako da sam dobro poznavao koševsku raju. Bili su to pravi fakini, mangupi, nenasilne varalice. Među njima je bilo profesora, doktora nauka, alkoholičara, probisvijeta. Ovih potonjih najviše. Poznati su bili po tome da su jedne prilike pokupovali bijele mantile, obilazili sela i uzimali novac za cijepljenje stoke. Stoci su injekcijama ubrizgavali neku bezopasnu tečnost. Kasnije su pričali da su najviše novaca dobili od seljaka koji nisu imali povjerenja u “veterinarsku službu”, koji su davali specijalnu novčanu nagradu da se njihova stoka ne cijepi. Ljetovali su obično u Gradcu i najčešće bili u društvu finih, maznih djevojaka. Žene je teško razumjeti, a simbioza je bila dokaz da se suprotnosti privlače. Do djevojaka su dolazili na taj način što bi sjedili u kafiću u ulici kroz koju je cijelo mjesto moralo proći i “momentirali” djevojke. “Momentirati” je značilo ustati sa stola kada bi neko lijep prolazio, započeti razgovor na način da li se sestra nepoznate lijepe djevojke zove Vera i pozvati je na kavu. Inventivniji su imali drugi šablon, krenuli sa sa pitanjem odakle ljepotica dolazi, voli li muziku, da li poznaje Baneta. Koševska raja je s vremenom nestala, neki su se poženili, neki su pomrli, a neke je rat raselio. Gotovo nikoga ne viđam. Na glagol “momentirati” gotovo sam zaboravio. Neki dan ga se prisjetih. Pitam kćerku prijatelja kako je upoznala momka. Reče da ju je “startovao”. Šta to znači, pitam. Odgovori da joj je prišao na ulici sa nekim bezveznim pitanjima, a da joj se tek kasnije, kada ju je pozvao na kafu, učinio simpatičnim. Bi mi drago što je značenje glagola “momentirati” i “startovati” identično. Sunce se ponovo rađa, ostao pelcer raje sa Koševa.
Momentirati
U mladosti sam živio veoma blizu kina Sutjeske. Igrao sam šah u Mjesnoj zajednici u ul. Hasana Kikića, tako da sam dobro poznavao koševsku raju. Bili su to pravi fakini, mangupi, nenasilne varalice. Među njima je bilo profesora, doktora nauka, alkoholičara, probisvijeta. Ovih potonjih najviše. Poznati su bili po tome da su jedne prilike pokupovali bijele mantile, obilazili sela i uzimali novac za cijepljenje stoke. Stoci su injekcijama ubrizgavali neku bezopasnu tečnost. Kasnije su pričali da su najviše novaca dobili od seljaka koji nisu imali povjerenja u “veterinarsku službu”, koji su davali specijalnu novčanu nagradu da se njihova stoka ne cijepi. Ljetovali su obično u Gradcu i najčešće bili u društvu finih, maznih djevojaka. Žene je teško razumjeti, a simbioza je bila dokaz da se suprotnosti privlače. Do djevojaka su dolazili na taj način što bi sjedili u kafiću u ulici kroz koju je cijelo mjesto moralo proći i “momentirali” djevojke. “Momentirati” je značilo ustati sa stola kada bi neko lijep prolazio, započeti razgovor na način da li se sestra nepoznate lijepe djevojke zove Vera i pozvati je na kavu. Inventivniji su imali drugi šablon, krenuli sa sa pitanjem odakle ljepotica dolazi, voli li muziku, da li poznaje Baneta. Koševska raja je s vremenom nestala, neki su se poženili, neki su pomrli, a neke je rat raselio. Gotovo nikoga ne viđam. Na glagol “momentirati” gotovo sam zaboravio. Neki dan ga se prisjetih. Pitam kćerku prijatelja kako je upoznala momka. Reče da ju je “startovao”. Šta to znači, pitam. Odgovori da joj je prišao na ulici sa nekim bezveznim pitanjima, a da joj se tek kasnije, kada ju je pozvao na kafu, učinio simpatičnim. Bi mi drago što je značenje glagola “momentirati” i “startovati” identično. Sunce se ponovo rađa, ostao pelcer raje sa Koševa.