Prvi put objavljeno u Jutarnjem listu 1. 12. 2012.
Kasno je ljeto 2003, evo me u Baškoj Vodi, na taraci, kod Zdenka Runjića. Razgovaramo o pjesmi “I ni me straj”, koju je četiri godine ranije, na Splitskome festivalu, otpjevala Tereza Kesovija. U nedoba, kada dalmatinski šlageri više nikome nisu važni, skladao je Runjić jednu od najboljih svojih pjesama. Pitam ga tko je napisao tekst. Ja sam to morao učiniti, odgovara, ispričavajući se. I spominje se vremena Tomislava Zuppe i Momčila Popadića, koji su mogli napisati tekst oko kojeg bi se glazba “sama od sebe navezla”. Nudi mi Zdenko da pišem za njega songove, obećavam mu da hoću, ali obojica znamo da od toga neće biti ništa. Ne bi meni nikad moglo na um pasti kako je “na lažini suvoj ležat'”, niti bi mi život bio “šaka suza, vrića smija”. Do te jednostavnosti i askeze, ali i do užitka u riječima i u morskome životu, bez straha od maritivnog i turističkog kiča, nikada ja ne bih mogao doći. U toj sam priči ja onaj Andrićev Bosanac, koji cijeloga života čezne da se spusti na more, ogrije kosti i osunča dušu…
Lijep, šarmantan i živ, silno je mlad tog kolovoza 2003. bio Zdenko Runjić, a proći će samo godina i još koji mjesec, i više ga neće biti. Pjesma “I ni me straj” stoji pri samom kraju njegova opusa, otpjevana i odigrana karakterističnom gestom velike hrvatske pjevačice, bila je to, zapravo, pjesma o smrti. O onoj posljednoj etapi mirenja u umiranju…
Ali nije ovo priča o Zdenku Runjiću, nego o Momčilu Popadiću, novinaru Slobodne Dalmacije koji bi, da je živ, sa 31. prosincem 2012. pošao u mirovinu. Ako bi u upravi bilo pameti i razbora, ne bi to bio kraj, nego bi mu ponudili autorski ugovor, recimo za sljedećih pet godina, jer je njegov spisateljski angažman u svakom pogledu neprocjenjiv. Popadić je, naime, bio najveći putopisac u novijoj povijesti lista, reporter i literarna lutalica, koja je, bolje nego itko drugi, književni tekst podvodila novinarstvu. Za razliku od Miljenka Smoje, novinarskog barda, koji je novinarske tekstove pretvarao u književnost, Popadić je slijedio ponešto obrnut postupak. On je književnost pretvarao u novinarstvo. Na kraju, dolazili bi do istoga, premda su im reportaže zračile suprotnim osjećajima. Smoje je bio duhovit, Popadić je bio melankoličan, Smoje je insistirao na vijesti i na detalju, a Popadić je u svakoj priči prepoznavao sudbinu. Sretali su se, osim u redakciji one velike, vječne Slobodne Dalmacije, i na televiziji. Jedan je bio veliki scenarist, drugi songwriter.
U onoj sjajnoj televizijskoj drami, kojom su temeljito obilježena naša djetinjstva, snimljenoj 1978. i premijerno prikazanoj jednoga ponedjeljka u osam sati navečer, Smoje je napisao scenarij, a Popadić pjesmu. Drama se zove “Roko i Cicibela”, režirao ju je Stipe Delić (najpoznatiji po, na žalost, neuspjelom partizanskom blokbasteru “Sutjeska”), a glavne su uloge igrali Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok. Vrlo se rijetko reprizirala u posljednjih dvadesetak godina, što zbog anarhističkoga ljevičarenja, što zbog prezira HTV-a prema dramskim tradicijama Televizije Zagreb, tako da je danas Popadićeva pjesma puno poznatija od Smojine i Delićeve televizijske drame. Pod nazivom “Ča je život vengo fantažija”, upamćena u glasu Olivera Dragojevića, to je jedna od onih Runjićevih već skoro narodnih melodija, u kojima živi duh hrvatske popularne kulture i prenosi se širom svijeta, od gitare do gitare, od grla do grla, gdje god ima bivših Jugoslavena.
Momčilo Popadić bio je ozbiljan pjesnik, mnogo bolji nego što bismo mogli zaključiti po statusu koji ima u nacionalnim antologijama (ustvari, u antologijama ga nema, pa onda nema ni statusa…), ali su ga, bit će, zaboravili nakon što je počeo pisati songove. Ni Smoje nije bio lišen pjesničkoga dara, ali kao da se toga malo i sramio. U nas nije odveć muški biti pjesnikom…
Momčilo Popadić rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Svoj život i odrastanje opisao je u knjizi “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš”. Naravno, i te je kratke priče, novelete, što li su, prethodno objavio na novinskim stranicama. Tu će knjigu, prije nekoliko godina, reizdati zagrebački VBZ, ali i dalje će ostati temeljito nepročitana. Kao i srodna knjiga “Otok”, prvijenac i – na žalost – jedinac kazališnog redatelja Marina Carića. Riječ je o dvije, ako ne i najbolje, onda najganutljivije insularne, otočne knjige cjelokupne hrvatske književnosti, koja je u Slobodanu Novaku, Ranku Marinkoviću i, na koncu, Renatu Baretiću našla svoje klasike i tumače. No za razliku od ovih pisaca, Carić i Popadić svoje su knjige učinili otocima. Osim njih, druge nisu ni napisali, i ostavili su ih tako, nenaseljene i neotkrivene. Kao da osim otoka drugog utočišta nisu ni imali.
Istina, Popadić je objavio pet zbirki pjesama: “Igračke mutnog uma”, “Gospodin O i njegova ljubav”, “Sunce šafranove boje”, “Pučke svečansoti” i “Finski nož”, ali s njegovom prozom one nisu imale previše veze. Kao što ni Popadićeva, takozvana, umjetnička poezija nije nalikovala njegovoj, takozvanoj, estradnoj i pjevanoj poeziji. Nije on bio ni folklorni dalmatinski pjesnik, niti je bio ovisnik o vezanom stihu, niti je, sve u svemu, bio lakoga stiha. Bio je u toku s pjesničkim modama svoga vremena, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, koje su, u Zagrebu i Beogradu, bivale snažne i izrazite, i širile su se preko knjiga, književnih novina i časopisa, te bezbrojnih susreta Književne omladine Jugoslavije i drugih državnih i društvenih institucija koje su se brinule o književnome životu i kulturnom zdravlju zajednice. Pjesme Momčila Popadića su se, početkom osamdesetih, nalazile na stranicama zagrebačkog Oka, sarajevskog Odjeka i beogradske Književne reči, i teško da je itko po njihovoj formi ili sadržaju mogao naslutiti da je autor po profesiji novinar, ali i da će, u vrlo skoroj budućnosti, od njega nastati jedan od najvještijih i najdarovitijih tekstopisaca u povijesti hrvatske i jugoslavenske estrade. Da je Popadić imao potrebu skrivati se iza pseudonima, nitko ga ne bi do danas otkrio. Ali on to, eto, nije činio, nego se, očito, radovao na vrlo različite načine, sve pomalo opjevajući i opisujući svoju tugu. (I to da kažemo: “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš” jedna je od najtužnijih knjiga naših suvremenih književnosti…)
Valjda najpoznatija Popadićeva estradna pjesma je “Oprosti mi pape”. Napisao ju je za Zdenka Runjića, da bi ju otpjevao Oliver Dragojević, a kažu da nikada nijedna pjesma u povijesti Splitskoga festivala nije tako uvjerljivo pobijedila. Osim što je umio vješto stihovati, poštivati metriku i izbjegavati riječi koje bi bilo teško otpjevati, osim što je u to unosio sav svoj dar, on je imao rijedak dar da pjesmom ispriča priču. I to je ono čime je “Oprosti mi pape” jednoga davnoga i dalekog ljeta osvojila i očarala Jugoslaviju. Iza pjesme od dvadesetak stihova razotkrivao se cijeli jedan nenapisani roman, koji bi svaki slušatelj sam za sebe nadopisivao. U trenutku, bila je to himna djece rastavljenih roditelja, izvanbračnih sinova, skršenih obitelji, kojima su Runjić i Popadić, uz pomoć Olivera i njegovog glasa, pružili mogućnost da, makar samo u jednoj pjesmi, dožive da im se, na čas, namire sve njihove životne nevolje.
Ali bilo je u toj suradnji Popadića i Runjića danas skrajnutih, a odličnih pjesama. Jedna od takvih je i “Uvik žaj mi biće”, otpjevana, čini mi se, na specijalnoj večeri Splitskoga festivala 1980, priređenoj u povodu smrti Josipa Broza Tita. Da je sad oživiti vrijeme, da se vratiti pa pogledati i poslušati što se sve tog dana i tog ljeta pjevalo, recitiralo i pripovijedalo po Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, da je poslušati prigodne propovijedi koje je za maršalove bolesti i poslije njegova upokojenja izgovorio nadbiskup Franjo Kuharić, svega bi se čovjek i naslušao i načitao, a naročito onoga čega se danas, bili živi ili mrtvi, pisci i govornici srame. Nije toliko zanimljivo tko je sve Josipa Broza Tita izdao i zatajio prije nego što su pijevci treći put kukuriknuli – uostalom, zašto bismo uhodili intimu svojih suvremenika – koliko je uzbudljivo posvjedočiti s koliko su malo dara sastavljali sva ta svoja junačka i revolucionarna naricanja.
Jedan od zbilja rijetkih hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika koji je tada napisao pjesmu koje se ni danas, u vječnosti, ne treba sramiti bio je Momčilo Popadić. I opet je to bila priča, i opet nam se učini da je bila autobiografska. Kako je odavno već ne možemo čuti, Oliver Dragojević ju, vjerojatno, nikada nije snimio, evo nam je cijele:
U pučku skulu linčina san bija, uči san malo, tek da bi proša, moga san boje – ali nisan tija: jer duja nije ocjena loša.
Cvitnega maja – uvik ga se sićan, doša je čovik ča jubav budi, odličneg đaka dopala je srića da ga za našu skulu pojubi.
Tega san dana puno izgubi i znan da uvik žaj mi biće ča ga bar botu nisan pojubi stiska mu ruku, da mu cviće.
Fudra san libre, šesno se obuka, maramu stavi i ubra cviće, srce mu šava svojin malin rukan, na prste diza, smantan od sriće.
A da za pustu zna je žeju moju ča još i danas u meni ludi, sigur san da bi pružija mi ruku da me zagrli, da me pojubi.
I znan da uvik žaj mi biće…
Po čemu je ova Popadićeva pjesma izuzetak među svim drugim udvoričkim pjesmama napisanim toga ljeta, kada mnogi naši pjesnici i pisci još nisu ni bili sigurni da je Tito umro i strepili su da odnekud iz prikrajka špijunira što to o njemu pišu? Prvo, po tome što se u pjesmi nigdje i ne spominje Brozovo ime, pa ni po čemu, osim po svemu, ne možemo znati da je njemu posvećena. Drugo, nigdje rata, revolucije i nesvrstanih, nigdje aksioma da Tito nije umro ili da smo Tito svi mi, pa se ni po čemu i ne zna po čemu je Tito važan i što o njemu Momčilo Popadić privatno misli. Treće, ovo uopće i nije pjesma o Titu, nego o klincu osmoškolcu, koji u Titu vidi dragoga boga. I to je ono što je važno, i što je neka viša i konačna istina Popadićeve pjesme: koliko god i kako god prolazilo vrijeme, mijenjali se običaji, svjetonazori i ideološki diktati, neporecivom istinom ostaje ono od čega priča ove pjesme polazi. A nakon što su se stvari promijenile, a ljubav prema Titu zamijenjena je nekim drugim ljubavima – prema generalima, prema rock zvijezdama, prema Anti Paveliću, prema Justinu Bieberu – pjesma ostaje dobra i nakon što ostane izvan izvornog konteksta. Šteta, jedino, što se više nitko ne bi usudio da ju otpjeva i snimi, makar u čast Zdenka Runjića i Momčila Popadića…
Kao i Smoje, Popadić je u novinama bio putopisac dalmatinskih mikrolokacija. Po Dalmaciji se kretao kao po dnevnom boravku, istražujući ono što je istovremeno i najobičnije i najneobičnije: običnim i svakodnevnim životom ljudi. U to vrijeme, dok su Tibor Sekelj i, kasnije, Željko Malnar putovali svijetom i gubili se po pustinjama i prašumama, te izvještavali o tome u svojim knjigama i novinskim tekstovima, Popadić se kretao u krugu od pedesetak kilometara, trajektom, vlakom, autobusom ili pješke, pišući o svome unutrašnjem svijetu, koji je bio jednako prostran kao i njihov veliki i široki vanjski svijet. Slobodna Dalmacija tada je bila lokalni i lokalistički list, s ambicijom da osvoji prostor cijele Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, a da ne izgubi ništa od svojih usko zavičajnih obilježja. Insistirajući tvrdoglavo na tom paradoksu, Slobodna je za Popadićeva života postala najboljim, oglednim primjerom hrvatskoga novinstva, koji više nikada neće biti dosegnut, a ni nadmašen, ali će, sve do današnjih dana, u autorskim pismima nekih novinara i pisaca, biti sačuvana uspomena na nju. Momčilo Popadić im je – jezikom revolucije rečeno – svojim pisanjem utirao put…
Umro je mlad, s navršene četrdeset tri, u studenom 1990. Nije dočekao vrijeme kada će se njegov svijet naglavce izvrnuti, a njegovo ime i prezime postati trajno nacionalno suspektnim. Kao i brojni Korčulani i Blaćani, svi ti Šćepanovići ili Dragojevići, Popadići su, valjda od osamnaestog stoljeća, od vremena kada su bježali pred Turcima, odnekud iz Hercegovine ili Crne Gore, i boduli, i katolici, ali, eto, prezimenom će zagrebati neko osjetljivije hrvatsko uho. I onda još to ime – Momčilo. Dobri Momo, Pop, Pope, umro je tragično prerano, a opet, umro je u posljednji čas…
Zdenko Runjić mi je tog ljeta u Baškoj Vodi pričao da ga je, kao ozbiljnog pjesnika, jedva uspio nagovoriti da piše tekstove za estradu. I dugo bi ga iznova, za svaki sljedeći song, trebalo trebalo nagovarati. A onda je, konačno, shvatio da u formi songa može izreći, ispričati, iskazati nešto što ne može ni u poeziji, ni u novinskoj reportaži ili autobiografskoj prozi. Recimo, u stihovima koje je napisao za Nove fosile “Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more…” upisano je nešto što je Momčilu Popadiću bilo važno, i u ljudskom, i u književnom, i u pjesničkom smislu, a što je moglo biti izrečeno samo tako, popularnim pučkim songom, koji će dugo nakon njegove smrti, možda i zauvijek, dok god je hrvatske kulture i jezika, živjeti u radio aparatima, prenositi se elektromagnetskim valovima i telekomunikacijskim žicama. Nitko više neće ni znati tko je napisao tu pjesmu, i tko je bio Popadić, a tko je bila Tonka, ali će smisao emocije biti ispunjen. A u njemu, u tom smislu, smisao je i svakoga Popadićevog songa.
U neka doba, Popadić je krenuo pisati pjesme za estradu i kad mu ih ne naruče. Činio je to kad bi imao nešto što se ne može izreći drukčije nego, recimo, putem glasa Olivera Dragojevića. A koliko god se mi današnji, i mi sporedni, ljutili na Olivera, koliko nam god na živce išlo što ga viđamo na Lidlovim reklamama za smrznutu pacifičku ribu, njegov je glas jedan od autentičnijih glasova našega doba i Dalmacije u njemu. Nije, međutim, Momčilo Popadić imao povlasticu da govori i pjeva kroz Olivera, nego je on, uz Runjića, Tomislava Zuppu, na kraju i Gibonija, bio jedan od onih koji su taj glas ispunili smislom i učinili ga tako važnim.
Neke od tako napisanih pjesama Runjić bi i uglazbio, a Oliver otpjevao, dok bi neke ostajale po fasciklama. Popadić je i po tome bio tipičan pjesnik: nestrpljiv prije nego što pjesmu napiše, kasnije je na nju zaboravljao. Jednu od takvih pjesama ove je jeseni gospođa Tonka (ona iz pjesme…) izvadila iz njegove fascikle.
Napisana pisaćim strojem, na obrascu na kojem su novinari Slobodne Dalmacije godinama i desetljećima pisali svoje članke: šezdeset znakova u svakome redu, trideset redova po stranici, i tako sve do kompjutorizacije redakcije i novoga doba. Pri vrhu obrasca, na mjestu na kojem su se upisivale tehničke napomene, Popadić je napisao: “Zdenku i Ćoru (pod hitno)” Zdenko je, naravno, Runjić, a Ćoro je Oliver, toliko saživljen sa svojim splitskim nadimkom, da je i nadimak prestao biti uvredljiv. Pjesma je napisana 1986. ili 1987, ali bez obzira na svu hitnost, nikada nije stigla do onih kojima je bila namijenjena. Vrijeme je, na žalost, prebrzo prolazilo. Toliko brzo da je Popadić umro prije nego što je ponovo otvorio fasciklu, toliko brzo da je još samo Oliver živ…
Pisana u skoro pravilnom desetercu, urednim metrom kakav voli svaki skladatelj, “Naša Mare” posvećena je legendarnoj splitskoj kurbi – ili aseptičnim jezikom rečeno prostitutki – pjesnikovoj suotočanki i mještanki iz Blata na Korčuli. U desetak distiha ispripovijedan je Marin život, kao i povijesni kontekst koji je dijelila sa svojim klijentima. Dobri pjesnici ne umiju pisati banalne i loše stihove, čak ni kada se natjeraju da rade za estradu, ali u ovoj je pjesmi Popadić nadmašio sebe i napisao neke od antologijskih stihova – da se trivijalno izrazimo – ili neke od onih stihova na kojima bi mu čovjek zavidio, pa ih prepisao i zapisao kao svoje vlastite. Recimo: “niki su bili dobri i jadni,/ niki su bili borbeno gladni” u sebi nosi ono zrnce pjesničke genijalnosti, kada se stihom šire značenjska polja, jezikom se, najednom, da izraziti nešto više i novo, a jednom pjesničkom konstrukcijom biva nadomješteno ono za što su, prethodno, jeziku i govoru bile potrebne duge rečenice i objašnjenja. I da ničega drugog u pjesmi nema, samo to da su neki bili “borbeno gladni”, bila bi ovo važna pjesma. Jedno dugo poslijeratno doba, i sva naša doba, pa i ovo u kojem nakon Popadića živimo, obilježena su vjerom i terorom – borbeno gladnih. Pjesničke fraze, slike, paradoksi i neobične konstrukcije darovitih ljudi, održavaju svaki jezik na životu, mijenjaju ga i transformiraju, što je važan i vrlo praktičan smisao poezije.
Na pjesmama kakva je “Naša Mare” dugo je stvaran mit o Splitu i – kako bi to kazali subvencionirani intelektualci – splitski narativ. Danas, u stvarnosti, od njega nije ostalo ništa, ili gotovo ništa. Split je naselio knjige, pjesme, televizijske serije i poneki film, grad je preseljen u neku virtualnu stvarnost, među pokojnike i fikcionalne likove, tamo gdje ga više nitko ne može pustošiti, rušiti, pregrađivati ili pretvarati u utvrdu bogobojazne kršćanske mržnje. U tom Popadićevom Splitu, Mosorovom, Smojinom i Tome Bebića, u tom Splitu u kojem Saško Gešovski i dandanas služi vojsku i lijepo mu je, kao što mu je lijepo bilo prvoga dana, kurba Mara Že Bon jedan je od likova čija je sudbina dobila svoj smisao i svoje ljudsko dostojanstvo tako što je bila ispričana u jednoj pjesmi, koja je, na koncu, završila u fascikli. Nad tim virtualnim Splitom lebdi i pitanje bi li cijeli jedan svijet, cijela jedna stvarnost, mogli biti spašeni da je Momčilo Popadić Runjiću odnio pjesmu i da ju je Oliver snimio i otpjevao. Tko zna, možda je samo to bilo dovoljno, pa da stvari ne pođu po zlu. Postoje pjesme koje su mogle spasiti svijet, kao i pjesnici koji su u takvo spasenje vjerovali. Popadić je bio takav pjesnik.
Momčilo Popadić, povijest jedne pjesme
Prvi put objavljeno u Jutarnjem listu 1. 12. 2012.
Kasno je ljeto 2003, evo me u Baškoj Vodi, na taraci, kod Zdenka Runjića. Razgovaramo o pjesmi “I ni me straj”, koju je četiri godine ranije, na Splitskome festivalu, otpjevala Tereza Kesovija. U nedoba, kada dalmatinski šlageri više nikome nisu važni, skladao je Runjić jednu od najboljih svojih pjesama. Pitam ga tko je napisao tekst. Ja sam to morao učiniti, odgovara, ispričavajući se. I spominje se vremena Tomislava Zuppe i Momčila Popadića, koji su mogli napisati tekst oko kojeg bi se glazba “sama od sebe navezla”. Nudi mi Zdenko da pišem za njega songove, obećavam mu da hoću, ali obojica znamo da od toga neće biti ništa. Ne bi meni nikad moglo na um pasti kako je “na lažini suvoj ležat'”, niti bi mi život bio “šaka suza, vrića smija”. Do te jednostavnosti i askeze, ali i do užitka u riječima i u morskome životu, bez straha od maritivnog i turističkog kiča, nikada ja ne bih mogao doći. U toj sam priči ja onaj Andrićev Bosanac, koji cijeloga života čezne da se spusti na more, ogrije kosti i osunča dušu…
Lijep, šarmantan i živ, silno je mlad tog kolovoza 2003. bio Zdenko Runjić, a proći će samo godina i još koji mjesec, i više ga neće biti. Pjesma “I ni me straj” stoji pri samom kraju njegova opusa, otpjevana i odigrana karakterističnom gestom velike hrvatske pjevačice, bila je to, zapravo, pjesma o smrti. O onoj posljednoj etapi mirenja u umiranju…
Ali nije ovo priča o Zdenku Runjiću, nego o Momčilu Popadiću, novinaru Slobodne Dalmacije koji bi, da je živ, sa 31. prosincem 2012. pošao u mirovinu. Ako bi u upravi bilo pameti i razbora, ne bi to bio kraj, nego bi mu ponudili autorski ugovor, recimo za sljedećih pet godina, jer je njegov spisateljski angažman u svakom pogledu neprocjenjiv. Popadić je, naime, bio najveći putopisac u novijoj povijesti lista, reporter i literarna lutalica, koja je, bolje nego itko drugi, književni tekst podvodila novinarstvu. Za razliku od Miljenka Smoje, novinarskog barda, koji je novinarske tekstove pretvarao u književnost, Popadić je slijedio ponešto obrnut postupak. On je književnost pretvarao u novinarstvo. Na kraju, dolazili bi do istoga, premda su im reportaže zračile suprotnim osjećajima. Smoje je bio duhovit, Popadić je bio melankoličan, Smoje je insistirao na vijesti i na detalju, a Popadić je u svakoj priči prepoznavao sudbinu. Sretali su se, osim u redakciji one velike, vječne Slobodne Dalmacije, i na televiziji. Jedan je bio veliki scenarist, drugi songwriter.
U onoj sjajnoj televizijskoj drami, kojom su temeljito obilježena naša djetinjstva, snimljenoj 1978. i premijerno prikazanoj jednoga ponedjeljka u osam sati navečer, Smoje je napisao scenarij, a Popadić pjesmu. Drama se zove “Roko i Cicibela”, režirao ju je Stipe Delić (najpoznatiji po, na žalost, neuspjelom partizanskom blokbasteru “Sutjeska”), a glavne su uloge igrali Boris Dvornik i Semka Sokolović Bertok. Vrlo se rijetko reprizirala u posljednjih dvadesetak godina, što zbog anarhističkoga ljevičarenja, što zbog prezira HTV-a prema dramskim tradicijama Televizije Zagreb, tako da je danas Popadićeva pjesma puno poznatija od Smojine i Delićeve televizijske drame. Pod nazivom “Ča je život vengo fantažija”, upamćena u glasu Olivera Dragojevića, to je jedna od onih Runjićevih već skoro narodnih melodija, u kojima živi duh hrvatske popularne kulture i prenosi se širom svijeta, od gitare do gitare, od grla do grla, gdje god ima bivših Jugoslavena.
Momčilo Popadić bio je ozbiljan pjesnik, mnogo bolji nego što bismo mogli zaključiti po statusu koji ima u nacionalnim antologijama (ustvari, u antologijama ga nema, pa onda nema ni statusa…), ali su ga, bit će, zaboravili nakon što je počeo pisati songove. Ni Smoje nije bio lišen pjesničkoga dara, ali kao da se toga malo i sramio. U nas nije odveć muški biti pjesnikom…
Momčilo Popadić rođen je 1947. u Blatu na Korčuli. Svoj život i odrastanje opisao je u knjizi “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš”. Naravno, i te je kratke priče, novelete, što li su, prethodno objavio na novinskim stranicama. Tu će knjigu, prije nekoliko godina, reizdati zagrebački VBZ, ali i dalje će ostati temeljito nepročitana. Kao i srodna knjiga “Otok”, prvijenac i – na žalost – jedinac kazališnog redatelja Marina Carića. Riječ je o dvije, ako ne i najbolje, onda najganutljivije insularne, otočne knjige cjelokupne hrvatske književnosti, koja je u Slobodanu Novaku, Ranku Marinkoviću i, na koncu, Renatu Baretiću našla svoje klasike i tumače. No za razliku od ovih pisaca, Carić i Popadić svoje su knjige učinili otocima. Osim njih, druge nisu ni napisali, i ostavili su ih tako, nenaseljene i neotkrivene. Kao da osim otoka drugog utočišta nisu ni imali.
Istina, Popadić je objavio pet zbirki pjesama: “Igračke mutnog uma”, “Gospodin O i njegova ljubav”, “Sunce šafranove boje”, “Pučke svečansoti” i “Finski nož”, ali s njegovom prozom one nisu imale previše veze. Kao što ni Popadićeva, takozvana, umjetnička poezija nije nalikovala njegovoj, takozvanoj, estradnoj i pjevanoj poeziji. Nije on bio ni folklorni dalmatinski pjesnik, niti je bio ovisnik o vezanom stihu, niti je, sve u svemu, bio lakoga stiha. Bio je u toku s pjesničkim modama svoga vremena, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, koje su, u Zagrebu i Beogradu, bivale snažne i izrazite, i širile su se preko knjiga, književnih novina i časopisa, te bezbrojnih susreta Književne omladine Jugoslavije i drugih državnih i društvenih institucija koje su se brinule o književnome životu i kulturnom zdravlju zajednice. Pjesme Momčila Popadića su se, početkom osamdesetih, nalazile na stranicama zagrebačkog Oka, sarajevskog Odjeka i beogradske Književne reči, i teško da je itko po njihovoj formi ili sadržaju mogao naslutiti da je autor po profesiji novinar, ali i da će, u vrlo skoroj budućnosti, od njega nastati jedan od najvještijih i najdarovitijih tekstopisaca u povijesti hrvatske i jugoslavenske estrade. Da je Popadić imao potrebu skrivati se iza pseudonima, nitko ga ne bi do danas otkrio. Ali on to, eto, nije činio, nego se, očito, radovao na vrlo različite načine, sve pomalo opjevajući i opisujući svoju tugu. (I to da kažemo: “Živit u strpjenstvu ili Momo zašto se kriviš” jedna je od najtužnijih knjiga naših suvremenih književnosti…)
Valjda najpoznatija Popadićeva estradna pjesma je “Oprosti mi pape”. Napisao ju je za Zdenka Runjića, da bi ju otpjevao Oliver Dragojević, a kažu da nikada nijedna pjesma u povijesti Splitskoga festivala nije tako uvjerljivo pobijedila. Osim što je umio vješto stihovati, poštivati metriku i izbjegavati riječi koje bi bilo teško otpjevati, osim što je u to unosio sav svoj dar, on je imao rijedak dar da pjesmom ispriča priču. I to je ono čime je “Oprosti mi pape” jednoga davnoga i dalekog ljeta osvojila i očarala Jugoslaviju. Iza pjesme od dvadesetak stihova razotkrivao se cijeli jedan nenapisani roman, koji bi svaki slušatelj sam za sebe nadopisivao. U trenutku, bila je to himna djece rastavljenih roditelja, izvanbračnih sinova, skršenih obitelji, kojima su Runjić i Popadić, uz pomoć Olivera i njegovog glasa, pružili mogućnost da, makar samo u jednoj pjesmi, dožive da im se, na čas, namire sve njihove životne nevolje.
Ali bilo je u toj suradnji Popadića i Runjića danas skrajnutih, a odličnih pjesama. Jedna od takvih je i “Uvik žaj mi biće”, otpjevana, čini mi se, na specijalnoj večeri Splitskoga festivala 1980, priređenoj u povodu smrti Josipa Broza Tita. Da je sad oživiti vrijeme, da se vratiti pa pogledati i poslušati što se sve tog dana i tog ljeta pjevalo, recitiralo i pripovijedalo po Splitu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, da je poslušati prigodne propovijedi koje je za maršalove bolesti i poslije njegova upokojenja izgovorio nadbiskup Franjo Kuharić, svega bi se čovjek i naslušao i načitao, a naročito onoga čega se danas, bili živi ili mrtvi, pisci i govornici srame. Nije toliko zanimljivo tko je sve Josipa Broza Tita izdao i zatajio prije nego što su pijevci treći put kukuriknuli – uostalom, zašto bismo uhodili intimu svojih suvremenika – koliko je uzbudljivo posvjedočiti s koliko su malo dara sastavljali sva ta svoja junačka i revolucionarna naricanja.
Jedan od zbilja rijetkih hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika koji je tada napisao pjesmu koje se ni danas, u vječnosti, ne treba sramiti bio je Momčilo Popadić. I opet je to bila priča, i opet nam se učini da je bila autobiografska. Kako je odavno već ne možemo čuti, Oliver Dragojević ju, vjerojatno, nikada nije snimio, evo nam je cijele:
U pučku skulu linčina san bija,
uči san malo, tek da bi proša,
moga san boje – ali nisan tija:
jer duja nije ocjena loša.
Cvitnega maja – uvik ga se sićan,
doša je čovik ča jubav budi,
odličneg đaka dopala je srića
da ga za našu skulu pojubi.
Tega san dana puno izgubi
i znan da uvik žaj mi biće
ča ga bar botu nisan pojubi
stiska mu ruku, da mu cviće.
Fudra san libre, šesno se obuka,
maramu stavi i ubra cviće,
srce mu šava svojin malin rukan,
na prste diza, smantan od sriće.
A da za pustu zna je žeju moju
ča još i danas u meni ludi,
sigur san da bi pružija mi ruku
da me zagrli, da me pojubi.
I znan da uvik žaj mi biće…
Po čemu je ova Popadićeva pjesma izuzetak među svim drugim udvoričkim pjesmama napisanim toga ljeta, kada mnogi naši pjesnici i pisci još nisu ni bili sigurni da je Tito umro i strepili su da odnekud iz prikrajka špijunira što to o njemu pišu? Prvo, po tome što se u pjesmi nigdje i ne spominje Brozovo ime, pa ni po čemu, osim po svemu, ne možemo znati da je njemu posvećena. Drugo, nigdje rata, revolucije i nesvrstanih, nigdje aksioma da Tito nije umro ili da smo Tito svi mi, pa se ni po čemu i ne zna po čemu je Tito važan i što o njemu Momčilo Popadić privatno misli. Treće, ovo uopće i nije pjesma o Titu, nego o klincu osmoškolcu, koji u Titu vidi dragoga boga. I to je ono što je važno, i što je neka viša i konačna istina Popadićeve pjesme: koliko god i kako god prolazilo vrijeme, mijenjali se običaji, svjetonazori i ideološki diktati, neporecivom istinom ostaje ono od čega priča ove pjesme polazi. A nakon što su se stvari promijenile, a ljubav prema Titu zamijenjena je nekim drugim ljubavima – prema generalima, prema rock zvijezdama, prema Anti Paveliću, prema Justinu Bieberu – pjesma ostaje dobra i nakon što ostane izvan izvornog konteksta. Šteta, jedino, što se više nitko ne bi usudio da ju otpjeva i snimi, makar u čast Zdenka Runjića i Momčila Popadića…
Kao i Smoje, Popadić je u novinama bio putopisac dalmatinskih mikrolokacija. Po Dalmaciji se kretao kao po dnevnom boravku, istražujući ono što je istovremeno i najobičnije i najneobičnije: običnim i svakodnevnim životom ljudi. U to vrijeme, dok su Tibor Sekelj i, kasnije, Željko Malnar putovali svijetom i gubili se po pustinjama i prašumama, te izvještavali o tome u svojim knjigama i novinskim tekstovima, Popadić se kretao u krugu od pedesetak kilometara, trajektom, vlakom, autobusom ili pješke, pišući o svome unutrašnjem svijetu, koji je bio jednako prostran kao i njihov veliki i široki vanjski svijet. Slobodna Dalmacija tada je bila lokalni i lokalistički list, s ambicijom da osvoji prostor cijele Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, a da ne izgubi ništa od svojih usko zavičajnih obilježja. Insistirajući tvrdoglavo na tom paradoksu, Slobodna je za Popadićeva života postala najboljim, oglednim primjerom hrvatskoga novinstva, koji više nikada neće biti dosegnut, a ni nadmašen, ali će, sve do današnjih dana, u autorskim pismima nekih novinara i pisaca, biti sačuvana uspomena na nju. Momčilo Popadić im je – jezikom revolucije rečeno – svojim pisanjem utirao put…
Umro je mlad, s navršene četrdeset tri, u studenom 1990. Nije dočekao vrijeme kada će se njegov svijet naglavce izvrnuti, a njegovo ime i prezime postati trajno nacionalno suspektnim. Kao i brojni Korčulani i Blaćani, svi ti Šćepanovići ili Dragojevići, Popadići su, valjda od osamnaestog stoljeća, od vremena kada su bježali pred Turcima, odnekud iz Hercegovine ili Crne Gore, i boduli, i katolici, ali, eto, prezimenom će zagrebati neko osjetljivije hrvatsko uho. I onda još to ime – Momčilo. Dobri Momo, Pop, Pope, umro je tragično prerano, a opet, umro je u posljednji čas…
Zdenko Runjić mi je tog ljeta u Baškoj Vodi pričao da ga je, kao ozbiljnog pjesnika, jedva uspio nagovoriti da piše tekstove za estradu. I dugo bi ga iznova, za svaki sljedeći song, trebalo trebalo nagovarati. A onda je, konačno, shvatio da u formi songa može izreći, ispričati, iskazati nešto što ne može ni u poeziji, ni u novinskoj reportaži ili autobiografskoj prozi. Recimo, u stihovima koje je napisao za Nove fosile “Tonka, reci cvrčak, Tonka, reci more…” upisano je nešto što je Momčilu Popadiću bilo važno, i u ljudskom, i u književnom, i u pjesničkom smislu, a što je moglo biti izrečeno samo tako, popularnim pučkim songom, koji će dugo nakon njegove smrti, možda i zauvijek, dok god je hrvatske kulture i jezika, živjeti u radio aparatima, prenositi se elektromagnetskim valovima i telekomunikacijskim žicama. Nitko više neće ni znati tko je napisao tu pjesmu, i tko je bio Popadić, a tko je bila Tonka, ali će smisao emocije biti ispunjen. A u njemu, u tom smislu, smisao je i svakoga Popadićevog songa.
U neka doba, Popadić je krenuo pisati pjesme za estradu i kad mu ih ne naruče. Činio je to kad bi imao nešto što se ne može izreći drukčije nego, recimo, putem glasa Olivera Dragojevića. A koliko god se mi današnji, i mi sporedni, ljutili na Olivera, koliko nam god na živce išlo što ga viđamo na Lidlovim reklamama za smrznutu pacifičku ribu, njegov je glas jedan od autentičnijih glasova našega doba i Dalmacije u njemu. Nije, međutim, Momčilo Popadić imao povlasticu da govori i pjeva kroz Olivera, nego je on, uz Runjića, Tomislava Zuppu, na kraju i Gibonija, bio jedan od onih koji su taj glas ispunili smislom i učinili ga tako važnim.
Neke od tako napisanih pjesama Runjić bi i uglazbio, a Oliver otpjevao, dok bi neke ostajale po fasciklama. Popadić je i po tome bio tipičan pjesnik: nestrpljiv prije nego što pjesmu napiše, kasnije je na nju zaboravljao. Jednu od takvih pjesama ove je jeseni gospođa Tonka (ona iz pjesme…) izvadila iz njegove fascikle.
Napisana pisaćim strojem, na obrascu na kojem su novinari Slobodne Dalmacije godinama i desetljećima pisali svoje članke: šezdeset znakova u svakome redu, trideset redova po stranici, i tako sve do kompjutorizacije redakcije i novoga doba. Pri vrhu obrasca, na mjestu na kojem su se upisivale tehničke napomene, Popadić je napisao: “Zdenku i Ćoru (pod hitno)” Zdenko je, naravno, Runjić, a Ćoro je Oliver, toliko saživljen sa svojim splitskim nadimkom, da je i nadimak prestao biti uvredljiv. Pjesma je napisana 1986. ili 1987, ali bez obzira na svu hitnost, nikada nije stigla do onih kojima je bila namijenjena. Vrijeme je, na žalost, prebrzo prolazilo. Toliko brzo da je Popadić umro prije nego što je ponovo otvorio fasciklu, toliko brzo da je još samo Oliver živ…
Pisana u skoro pravilnom desetercu, urednim metrom kakav voli svaki skladatelj, “Naša Mare” posvećena je legendarnoj splitskoj kurbi – ili aseptičnim jezikom rečeno prostitutki – pjesnikovoj suotočanki i mještanki iz Blata na Korčuli. U desetak distiha ispripovijedan je Marin život, kao i povijesni kontekst koji je dijelila sa svojim klijentima. Dobri pjesnici ne umiju pisati banalne i loše stihove, čak ni kada se natjeraju da rade za estradu, ali u ovoj je pjesmi Popadić nadmašio sebe i napisao neke od antologijskih stihova – da se trivijalno izrazimo – ili neke od onih stihova na kojima bi mu čovjek zavidio, pa ih prepisao i zapisao kao svoje vlastite. Recimo: “niki su bili dobri i jadni,/ niki su bili borbeno gladni” u sebi nosi ono zrnce pjesničke genijalnosti, kada se stihom šire značenjska polja, jezikom se, najednom, da izraziti nešto više i novo, a jednom pjesničkom konstrukcijom biva nadomješteno ono za što su, prethodno, jeziku i govoru bile potrebne duge rečenice i objašnjenja. I da ničega drugog u pjesmi nema, samo to da su neki bili “borbeno gladni”, bila bi ovo važna pjesma. Jedno dugo poslijeratno doba, i sva naša doba, pa i ovo u kojem nakon Popadića živimo, obilježena su vjerom i terorom – borbeno gladnih. Pjesničke fraze, slike, paradoksi i neobične konstrukcije darovitih ljudi, održavaju svaki jezik na životu, mijenjaju ga i transformiraju, što je važan i vrlo praktičan smisao poezije.
Na pjesmama kakva je “Naša Mare” dugo je stvaran mit o Splitu i – kako bi to kazali subvencionirani intelektualci – splitski narativ. Danas, u stvarnosti, od njega nije ostalo ništa, ili gotovo ništa. Split je naselio knjige, pjesme, televizijske serije i poneki film, grad je preseljen u neku virtualnu stvarnost, među pokojnike i fikcionalne likove, tamo gdje ga više nitko ne može pustošiti, rušiti, pregrađivati ili pretvarati u utvrdu bogobojazne kršćanske mržnje. U tom Popadićevom Splitu, Mosorovom, Smojinom i Tome Bebića, u tom Splitu u kojem Saško Gešovski i dandanas služi vojsku i lijepo mu je, kao što mu je lijepo bilo prvoga dana, kurba Mara Že Bon jedan je od likova čija je sudbina dobila svoj smisao i svoje ljudsko dostojanstvo tako što je bila ispričana u jednoj pjesmi, koja je, na koncu, završila u fascikli. Nad tim virtualnim Splitom lebdi i pitanje bi li cijeli jedan svijet, cijela jedna stvarnost, mogli biti spašeni da je Momčilo Popadić Runjiću odnio pjesmu i da ju je Oliver snimio i otpjevao. Tko zna, možda je samo to bilo dovoljno, pa da stvari ne pođu po zlu. Postoje pjesme koje su mogle spasiti svijet, kao i pjesnici koji su u takvo spasenje vjerovali. Popadić je bio takav pjesnik.