Objavljeno kao serija tekstova u listu Prelom u Banjoj Luci 1998. godine
1.
Prošlo je već četiri mjeseca kako sam poslije šest godina posjetio Sarajevo a ne uspijevam da do kraja u sebi smirim sve misli i sjećanja pretvarajući ih u tekst, jedino što znam, ili sam bar ponekad znao. Kao da mi treba još malo odvažnosti, onakve odvažnosti koja se rodila u meni kada sam dobio poziv da dođem u Sarajevo.
Poziv OHR-a, da budem član Komisije za simbole BiH, uz Mladena Kolobarića, Neđu Milićevića, Sadudina Musabegovića, Marka Oršolića, Gaju Sekulića i Vehida Čehića, bio je dobar razlog da prođem to iskušenje kakvo je dolazak u Sarajevo poslije toliko godina i svega onoga što se dogodilo svima nama a naročito tom gradu. Kažem sebi, evo, strasti se smiruju, pomama i bijes jenjavaju, tuga i bol neće ni brzo ni lako. Šta se to u meni plaši, šta oklijeva da mi odobri taj put koji preda mnom stoji kao nešto sasvim izvjesno, prirodno, shvatljivo, naprosto neizbježno – samo je pitanje kada?
Govorim o poteškoćama duše, o psihologiji čovjeka opsjednutog preispitivanjem, prvo sebe a potom svih ostalih. Intelektualizam i ima kao svoj jedini cilj stalno provjeravanje, preispitivanje, zreli, ozbiljni, stvaralački skepticizam. Ponekad kažemo: Blago onome ko ne sumnja, ko se ne pita, ko je siguran u sebe i svoje mišljenje, u svoje stavove. Naravno, teško drugima ukoliko taj toliko “siguran” vlada.
Pokušavam da ispredem jednu tananu nit kojom bih iskazao nešto što drugi smatra sasvim jasnim, zavisno od toga s koje strane gleda, kome pripada, šta je juče radio. Pokušavam sasvim otvorenog srca i pročišćenih misli i osjećanja da pristupim nečemu što zahtijeva krajnju iskrenost, da bi ga neko drugi prihvatio kao takvo, po principu iskrenost za iskrenost, povjerenje za povjerenje. Za ostalo, ima vremena.
Dakle, poziv sam prihvatio, ići ću u Sarajevo, spreman na ogledanje sa samim sobom na prvom mjestu, a tek potom sa svim onim što iskrsne. Koliko cifranja, koliko pretvaranja, reći će neko. Da, moglo bi se i tako reći, ali ja stvari posmatram iz drugog ugla. Koliko ljudi može iskreno reći da ni mrava nisu zgazili?!
Andrić je napisao ogled o dolasku u Sarajevo, s koje strane se ulazi i sa kakvim mislima. Svojevremeno sam ga oponašao pišući tekst kako ući u Banjaluku. Sada sam suočen s jednostavnim pitanjem kako izaći iz Banjaluke a da to nije ni na istok ni na zapad, nego na jug, tamo gdje nisam putovao šest godina. Može dolinom Vrbasa, preko Jajca i Komara, može preko Vlašića, ili dolinom Bosne, preko Doboja. Svaki od tih puteva donosi drugi doživljaj, druge slike, ali na kraju isti utisak – pokidane veze, uništeni mostovi, odroni na putu.
Zaista, na početku rata prvo su stradali mostovi. Ali neću da mislim na to vrijeme, naročito ne na onaj dan kada je miniran most na Savi kod Orašja (kada sam pokušao da opišem svoje beznađe), ovdje donosim slike, odjednom iz više odlazaka iz Banjaluke i putovanja u Sarajevo, tokom ova četiri mjeseca, svim ovim putevima, s istim slikama i stalnom mišlju o uništenim mostovima kojima smo se radovali u vrijeme njihovog svečanog otvaranja.
Bosna i Hercegovina su izbrazdane rijekama koje teku na sjever i jug i nekada je bilo teško kretati se tim prostorom. Stoga su i građeni mostovi, od turskih vremena i legendarnog mosta na Drini kojem je Ivo Andrić posvetio svoje remek-djelo. Ili su to mostovi i naše rijeke i naša sudbina progovorili kroz jednog pisca! Bog sam zna odgovor na ovu vječnu dilemu stvaralaštva i ljudskog odnosa prema tom daru zvanom talenat, genijalnost.
Trebalo je mnogo vijekova i mnogo truda da se premoste bosanske i hercegovačke rijeke tako savršenih imena (“poput oblutaka” napisao sam u “Bosanskim elegijama”) – Una, Vrbas, Sana, Bosna, Drina, Neretva…Između bosanskih šumovitih brda one su kao krvotok, sve skupa daje utisak jednog izdvojenog i posebnog svijeta. Ali, kako da se putuje sada – ispod Doboja srušena dva mosta, potom na istoj rijeci, Bosni, kod Visokog, još jedan. Ili kada kreneš preko Vlašića, tom divnom planinom koja je presječena lijepom cestom, ali gdje su takođe srušena dva mosta na Ugru, ili kada se popneš na prevoj Komar a tamo takođe srušen most, kako da putuješ, kome ususret da kreneš!
Ipak, putuje se, ide se. Neke mostove popravili su nam stranci koji su došli da nas izmire, nazvavši ih “mostovima susretanja”, jer su to zvanično zone razdvajanja, separacije, kako se i sada zovu. Ali meni se ovaj prvi naziv više dopada, zašto zone razdvajanja, ako su to zone susretanja, zašto mjesta srušenih mostova i teškoprelaznih rijeka, kada mogu biti mjesta mostova!
Napokon je i onaj most kod Visokog ponovo sagrađen, rijeka Bosna premošćuje se munjevito a da se i ne pogleda u njenu sada mnogo bistriju vodu nego nekada. Ostaje još da se popravi most na Komaru, gdje duge kolone mile novoprobijenim makadamskim putem uz koji su se stisle ruševine kuća koje su njihovi vlasnici bili sagradili vjerovatno neposredno pred rat. Hoće li se oni ikada vratiti na “djedovinu”, kako se nekada pisalo na stećcima?
Evo, mostovi se obnavljaju, ima nade, ali pređimo zone razdvajanja, prihvatimo separaciju samo kada je riječ o žitu i kukolju.
2.
Od početka rata pa sve do danas, više puta sanjao sam jedan san, zapravo jedan san sa nekoliko varijanti, od kojih je jedna vezana za Sarajevo. Naime, u tom snu, krećem se obalom Miljacke, idem u onaj stan gdje sam kao student stanovao, na Grbavici. Krećući se tako, strahujem s jedne strane od mogućeg snajperiste, jer sam na otvorenom prostoru, a s druge od policije iz Sarajeva koja bi mogla da mi zatraži dokumente koje nemam. Obično sam se poslije takvog sna odmah budio i ostajao dugo u noć rasanjen i zamišljen nad stravom ne sna nego naših života.
Kaže se obično da je slika snažnija od riječi, ali ne kaže se od kakve riječi, kakva to slika, čiji opis? Tako i ovdje – koristim li nejake ili jake riječi uglavnom zavisi od mene, iako zaista pred nekim prizorima riječi blijede a slika govori sama za sebe. Ipak, priberimo se, nije jezik tako nemoćan kako se želi reći, može on ponegdje i više od slike, da uoči detalj, da ga dopuni drugim detaljem, itd. To su nove, jezičke slike. Poslije kojih oni što čitaju mogu da zanijeme, ali ne moraju obavezno, jer nije samo u tome funkcija teksta. Slika je ipak nijema, dok su riječi krilate, stoga ih ne treba sputavati.
Sve ovo zbog ulaska u Sarajevo. Nije riječ samo o slikama ruševina, nego o jednom prostoru gdje je promijenjeno stanovništvo, gdje se ratovalo ogorčeno, ginulo preko svake mjere, a sve zbog nečega što se danas veoma teško može i opisati i shvatiti. Ko je tu koga ugrožavao, ko kome prijetio? Zbog čega? Da li iz straha od onoga što bi moglo biti, mada trenutno nije, ili samo stoga što je neko rekao da treba ratovati, jer će se bez rata izgubiti nešto što se može imati, ili se već ima, ili je zamišljeno da se ima. Hajde, misli, napregni se i shvati tu idiotiju potkraj drugog milenija poslije onoga koji je izmislio ljubav prema bližnjem i njome zamijenio jevrejski ugovor s Bogom. Mogu kao pojedinac reći mea culpa, ali to je malo!
Zato taj prostor od rijeke Bosne iza Visokog, tu gdje je bio srušen most a sada ponovo načinjen, pa sve do Ilidže, uključujući i Ilidžu sada tako avetinjski djeluje, na svijest i savjest, kao što je avetinjski djelovao i tokom ovog avetinjskog rata. Kada se suoči posjetilac s pustoši kod Otesa, Aerodromskog naselja, Alipašinog polja i tako dalje, ostaje nijem. Tek tu shvati onu biblijsku, da postoji vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se ruši. Ono jučerašnje, kada se ipak gradilo, odjednom više nije bilo dobro, velika energija kolektivnih spavaonica, gradova, tražila je da se nekuda usmjeri. U tome je suština svakog rata, u višu energije, koja mora da djeluje. Ako ne djeluje pozitivno, stvaralački, mora da djeluje destruktivno – razarajući stvoreno. To je izgleda žalosna suština istorije.
Zgrade “Oslobođenja” i Elektroprivrede, spomenici destruktivne moći našeg vremena vjerovatno su najfotografisaniji objekti u novije vrijeme uopšte, naročito ruševine bivšeg ponos-zdanja “organa soc. saveza BiH”, “Oslobođenja”. Tu nema pomoći, treba ukloniti ili ostaviti kao spomenik našem vremenu i njegovom bezumlju. Sve ostale ruševine samo su dodaci ovim uskličnicima destruktivne mašte. Ali dok se gledaju ti strašni prizori, misao o ljudima u podrumima mora stalno pratiti sliku, inače je sve nedovoljno iskreno, kao da se posmatra prizor na filmu koji se ne tiče nas. Odmah iznad zgrade TV BiH stanovao je Stevan Tontić, i ja sam mjesecima zamišljao prijatelja kako se sakriva u podrumu kao pacov da ga ne pogodi granata njegove plemenske braće s okolnih brda. Samo bezdušan čovjek može u ovo razmišljanje uvoditi priču o tome ko je u tom trenutku bio u pravu. Ima li nekog prava i uplašeni čovjek u podrumu?! O djeci da ne govorim.
3.
U nekim ratovima postojale su istinske apoteoze ljudskosti, u ovom kao da je bezumlje natkrililo sve. Ulazeći u Sarajevo može se misliti samo o tome i ni o čemu više. Kasnije će doći slike iz spremišta uspomena, hirovito kako obično dolaze te slike, prizori vremena u kome smo bili siromašni, ideološki uskogrudi, bez prava da pjevamo pjesme u kojima se psuju drugi a veliča kod svog sve, pa i ono što se nije proslavilo u istoriji, vremena koje se ne može i ne treba ponoviti, ali koje po nekim svojim humanim idejama ostaje iznad ovog kao vrh Ararata iznad Mrtvog mora. Ali ovo je neko međuvrijeme, u kome je i dalje sve moguće i dopušteno.
Ali, meni nije lako ući u ovaj grad, možda to nikada više i neću uspjeti do kraja, jer ne mogu da prođem lavirint uspomena na čijem je kraju stvarno Sarajevo. Poput zenonovske strijele o kojoj je pjevao Valeri u “Morskom groblju”, i ja letim, ali ne stižem jer se u beskraj umnožavaju sve manji i manji razmaci do cilja ostajući čas kao zamke, čas kao spasenja.
Novo Sarajevo, mogu li ikada proći pokraj njega a da se ne uhvatim u mrežu uspomena, čas onih posrednih, koje i priča i ne priča moja majka, koja ga je gradila, čas čisto mojih, iz večeri kada sam prolazio kao student, sam ili sa djevojkom, pokraj kućica u večernjim časovima snatreći o njihovim stanovnicima. To su isti oni koji su provodili sate i sate u podrumima dok su preko njih i po njima padale granate artiljerije koja ne shvata da je ona sama svoj najveći naprijatelj. Tu, u magnovenju, u trpetu oka, vidim ponovo pedesete godine, sebe sasvim malenog, kako se radujem majci koja se vratila sa “izgradnje Novog Sarajeva”, socijalističkog, ljudskog, radničkog. Kasnije, činiće mi se da je rekla kako bi tamo trebalo preseliti i živjeti, ali to ću učiniti tek šezdesetih odlazeći na studije.
Tih mjesec dana “dobrovoljne radne akcije” bili su mi teški i ja nisam volio to Sarajevo, koje mi je otelo majku. Za duži period razvio se naprosto uslovni refleks, pri samom spomenu tog imena, osjećao sam da nešto nije dobro. Kada ću desetak godina kasnije doći kao gimnazijalac, vozom iz Beograda, sve će biti drugačije, ljepše i bolje. Ali i taj put je predstavljao novu avanturu, kao što je u to vrijeme svako putovanje bilo i mučenje i doživljaj. A svijet je volio da putuje, da se seli, da posjećuje druge – sve to i nije bilo naročito skupo. Vozovi su bili loši, prljavi, neredovni, ali ispunjeni do posljednjeg mjesta na hodniku, kraj klozeta iz kojeg se širio neizdrživi smrad amonijaka.
Cijelu noć putovalo se od Beograda do Sarajeva. Stajao sam u hodniku, stisnut između sličnih veselnika sve dok se nisam umorio i sjeo na pod. Svaki čas je neko prelazio preko mene, kao i preko drugih, gađajući cipelom čas slobodan prostor, čas moju glavu. Putovali smo za 1. maj, u veselom raspoloženju, neko je pio, neko i pjevao, neko bogami i hrkao. Iako umorni, zgužvani i isprljani, radovali smo se putovanju i skorom viđenju onih zbog kojih smo i pošli u nepoznato. Ilidža i vrelo Bosne bili su mitsko mjesto nekadašnjih proslava najvećeg radničkog praznika.
Nova željeznička stanica, ponos ondašnje Bosne i Hercegovine i Sarajeva, dočekala nas je kao drage goste koji obavezno prvo moraju da se dive tom zdanju od betona i stakla. Stara beogradska stanica prema ovom čudu izgledala je jadno, zapušteno i neuredno (kako tada, tako i danas). Peroni na koje se silazilo lako, podzemni prolazi do stanice, dotad neviđeni komfor i, iznad svega, svjetlost koja je plavila prostor ogromnog hola u kome je bilo smješteno sve što treba ovakvom zdanju. Nova željeznička stanica za novo doba, jednog novog, otvorenog Sarajeva u srcu Jugoslavije. Trijumf socijalizma, naučnog pogleda na svijet, proletarijata, itd. , itd., i tsl.
A granate, šta su one poslije svega? Elementarna nepogoda, trijumf ludila i bezumlja, ili samo ogledalo neshvatljive ljudske prirode koja je čas anđeoska čas đavolska.
4.
Ako ne mogu da stignem u stvarno Sarajevo, gdje u stvari stižem? Stižem u sjećanje, u san i fantazme, u slike jednog danas već virtuelnog života. Vrijedi li uopšte kretati ako nema stvarnog napretka! Ili mi se tako samo čini, kao i sve ostalo, previše zakučasto eda bi bilo jednostavno. A ljudi, uključujući i mene, ipak žele jednostavnost i jasnost.
Šta je pisac htio da kaže – pita se u školi, ali i na svakom drugom mjestu. Ovdje pisac tek formuliše to što želi da kaže, a šta će na kraju ispasti, vidjeće i on sam. Idemo naprijed, tako je prirodno, dosta je bilo kratanja unazad, u istoriju, u resantiman.
Ali moje kretanje naprijed moguće je samo ukoliko raščistim put! Eto, sada znam šta to činim – raščišćavam put. Ne samo sebi, nego i svima onima koji ovo pročitaju. Ipak, ja pišem jednu ličnu, sentimentalnu istoriju svog Sarajeva, jer drugačije ne mogu. To ne znači da to nije i istorija nekog od mojih ispisnika, nekadašnjih sarajevskih studenata iz sedme decenije, kada se razvijao Sarajevski univerzitet. Dolazili smo iz različitih BiH regija, Krajišnici, Semberci, Hercegovci (ovi i oni, što će reći istočni i zapadni, ali pretežniji su bili istočni). S nejasnim željama, ostati i postati Sarajlija, ili otići ko zna gdje.
Sarajevo je još uvijek bilo skučeno, tek se otvaralo prema Čengić vili, Grbavica je bila dovršena do Željinog stadiona, u Švrakinom selu još se sijao kukuruz i krompir. Rasuto po brdima, okruženo selima, djelovalo je intimnije nego danas, ali i sivo, hladno, gotovo zaboravljeno u vremenu. Univerzitet je rastao, sve se polako otimalo čamotinji, čekao se samo nečiji odlučniji potez, korak kojm će se iskoračiti iz prostora i vremena koje nije u skladu sa evropskim časovnicima. Sarajevo je to uspjelo zahvaljujući novoj ekipi političara, onima koji su sklonili u stranu Đuru Pucara i njegovu generaciju – to je bio čuveni trio Branko, Hamdija i Nikola.
Ali, političari me nikada nisu zanimali, od svog prvog dana u Sarajevu tražio sam svijet kulture, jednako mlade kao i one poznate, u književnosti, ali i u scenskoj umjetnosti, drami i muzici. Htio sam da budem pripadnik svoje generacije, onoliko koliko se moglo, da ispunim prostor koji mi je proviđenje dalo, ukoliko se uopšte bavilo mojom sitnom ličnošću. Ništa mi nije bilo poznato, nikoga nisam znao, niti mi je trebalo poznanstvo, išao sam uvijek direktno, kucao i ulazio. Sarajevo tih godina bilo je otvoreno za sve. Taj duh otvorenosti dugo će ga krasiti, i širiti se naokolo kao novi duh grada, ali ne samo u onim domenima poznatim širokim masama, tzv. popularne kulture, nego, i mnogo više, u književnosti. Generacija stasala šezdesetih godina, odnosno u sedmoj deceniji ovog vijeka, dala je snažne i originalne pjesnike i prozaiste.
Mjesto okupljanja moje generacije bilo je kulturno-umjetničko društvo studenata “Slobodan Princip Seljo”. Dok ulazim u Sarajevo, vraća mi se vrijeme, zima je bila, kada sam prvi put došao da potražim istovrsnike. Ne sjećam se više kako sam došao do adrese, da li je u pitanju bio neki javni poziv preko “Naših dana”, lista studenata, ili neka druga informacija, tek našao sam se tu gdje će uskoro i drugi: Rajko Nogo, Marko Vešović, Mubera Pašić, Ahmed Imamović, Sekula Banović. Kasnije će nam se pridružiti Branko Čučak, Abdulah Sidran i Radovan Karadžić, Isak Čavalić.
Generacija ispred je bila prerasla kratke pantalone pjesništva – Duško Trifunović, Veljo Milošević, Slavko Šantić i Ljubomir Cvijetić imali su već po knjigu, Duško i dvije, nisu se više skupljali u čuvenom “Seljinom” klubu “08”. Prostor je bio upražnjen, čekala se nova raja. I došli smo, kao što se dolazi, sigurni u sebe, uskoro radikalni kritičari svega postojećeg. To će na svojoj koži osjetiti stariji, prema kojima smo se odnosili kao prema početnicima i neznalicama. A bilo je upravo obrnuto, samo što ćemo mi to tek naknadno shvatiti. Sa skromnim znanjem moderne literature, naročito lokalne, nismo priznavali autoritete, a svaku pročitanu pjesmu u našem književnom serklu dočekivali smo na nož. Ako tu prođe – može u antologiju!
Naša malena prostorija, koju smo na jedvite jade iskamčili od uprave društva, sobičak jedan više sličan ostavi nego mjestu gdje se okupljaju budući akademici, bila je sarajevski hladna – dah se ledio govorniku. Ali kao da je baš to bio izazov, dolazilo se kao na obavezno predavanje, jer tu se odigravala jedna bitna priča, tu je bio naš književni koledž kakav mogu samo priželjkivati mnoge generacije.
5.
Šta je grad? Građevine, saobraćajnice, institucije, ili stanovništvo? Ili sve to skupa, kao spoj i kvalitet koji se ne može dobiti bez tih sastojaka. Zatvorim oči i slušam: govor Sarajeva koji mi je ostao u svijesti. Ali, ne jedan govor, nego govore, različite melodije i različitu leksiku. Kao kakav bosanski Higins, profesor fonetike iz Šoovog “Pigmaliona”, pogađam odakle dolazi taj što govori – Trebinje, Foča, Visoko, Donji Vakuf, Prijedor, Zen’ca ili baš Saraj’vo.
Već tada (1962. godina), u Sarajevu sa 150.000 stanovnika, većina je došljačka – Novo Sarajevo počinje da djeluje na Centar, koji se narogušeno odupire toj ofanzivi. Teško je reći ko je i na kojem planu u prednosti. Ali, uvijek je riječ o kulturi i potkulturi. Grad se legitimiše tim kategorijama svog postojanja, svog zračenja prema bližoj i daljoj okolini. Rast podrazumijeva napredak u obje kategorije, ma kako nekom taj pojam bio sumnjiv u oblasti potkulture.
Kulturu su predstavljale i zastupale institucije i pojedinci: pozorišta, muzeji, galerije, koncertne dvorane, listovi i časopisi. Ali, kao i uvijek, kao i svugdje, postojanje svih tih institucija ima smisla za nekog pojedinca ukoliko ih je on upoznao. Tek pristigao u Sarajevo, one maglovite i hladne 1962. godine, radoznao kakav sam bio i ostao, pošao sam u pohod na otkrivanje sarajevske kulture, koja treba mene, ali i koju trebam ja. Bili su to dani traganja, pronalaženja i promašaja, ali uvijek po principu koji je davno ustanovljen – tražiš ono što si već našao. Odakle onda traženje? Stoga što se to može zagubiti, prođeš mimo i ne prepoznaš. “Ima toga, hoće to”, kako je pjevao Stevan Tontić.
Uvijek je pitanje principa, odnosno izbora između aktivnog i pasivnog, ukoliko se profesija ne poklapa sa nekom umjetničkom granom. Ući u svijet kulture ali iznutra, kroz neku od formi koja se nudi zainteresovanom i od njega napraviti istinskog zaljubljenika, onoga koji će ostati privržen do kraja svog života. Smatrao sam, ne zamarajući se pretjeranim mozganjem, da se prvo mora zaviriti u studentske novine. Univerzitet bez svojih novina predstavlja mrtvo more, ustajalu baru u kojoj se možda i stvaraju stručnjaci ali je kultura mrtva. (Više od decenije, najbolji je dokaz za to Banjaluka i njen Univerzitet.)
“Naši dani” su imali redakciju prvo u ulici “Maršala Tita”, a potom na Pravnom fakultetu, na “Obali Vojvode Stepe”. Iako izvan profesija koje su davale novinare, volio sam novine i piskaranje za njih, u bilo kojoj rubrici. Bitno je da se nešto piše. S vremenom se i to promijenilo, zadržao sam se na kulturi, krećući se lagano, od humora do literature. Tih godina za mene je ključni čovjek u redakciji bio Nikola Stojanović, koji će se kasnije opredijeliti za film, čija je temeljitost i pristupačnost pridobijala nove saradnike upućujući ih da se spisateljskim poslom takođe bave temeljito. S Nikolom sam vodio duge razgovore o najraznovrsnijim pitanjima iz života i kulture, polako upoznavao tu stranu spisateljskog posla i grada u kome sam živio. Tu je počinjala kulturna gravitacija, kao oko centra, kretali su se svi oni koji su u to vrijeme nešto značili u sarajevskoj kulturi mladih, ali ne samo mladih. Zapravo, dolazilo je novo vrijeme koje je zahtijevalo nove ljude. Potom je taj posao preuzeo Staniša Tutnjević.
Tom novom vremenu dao sam se do kraja. Izvan tradicionalnog školskog sistema, kada je u pitanju literatura, sa svoje strane gurao sam u list duh francuske nove književnosti. Istovremeno sam sa svojom generacijom bolovao klasične bolesti uticaja i oponašanja. Ali sve je to služilo da čovjek očvrsne i da proširi vidik i perspektivu. Kasnije će se Jugoslavija iznenaditi raznovrsnošću sarajevskih umjetnika, kao da su oni nastali ex nihilo. A riječ je bila o potrebi da se na jednom djevičanskom prostoru progovori jednostavno i autentično – Duško Trifunović je bio uzor, kako pjesnicima tako i muzičarima i njegov doprinos je vjerovatno najdragocjeniji, ali tu su i ostali, Kornelije Kovač, Muzička akademija, Filozofski fakultet i njemu pridruženi “Seljo”.
Ovdje se valja vratiti, kao u muzičkoj formi, početku teksta, onima koji su došli i donijeli svoju originalnost, svoj talenat Sarajevu. Ukrštajući različite uticaje, grad buja i napreduje. Tu su se, po prirodi iskonske potrebe i snage talenta da traži sebi prostor za ostvarenje, iz BiH skupljali oni koji su morali da stvaraju. Odlazeći iz svojih palanki i sela, nisu razmišljali o povratku, išli su za svojom budućnošću i pronašli Sarajevo. A grad ih je dočekivao kao hodočasnike, pomagao, tetošio, pokazivao svijetu. Oni su mu to višestruko vratili. (Neki kasnije i u vidu ganata, ali to je njihov problem.)
6.
Veoma značanija kulturna institucija Sarajeva, za mene i ostale pisce, šezdesetih i sedamdesetih godina bio je časopis “Život”. Redakcija se nalazila u Radićevoj br. 15, na petom spratu, u komšiluku sa Udruženjem književnika BiH. Posjetiocu nesviklom na redakcije i udruženja bilo je teško da razgraniči šta je ovdje “Život” a šta književnička asocijacija. Tu su se okupljali pisci čiji je ugled i status već bio ozvaničen članskom kartom još od prije rata, onog Drugog svjetskog, Mak Dizdar, Hamza Humo, Šukrija Pandžo, i nešto mlađi od kojih ovdje navodim Ristu Trifkovića i Mešu Selimovića. Dok su ova dvojica, Risto i Meša, vladali “Svjetlošću”, odlučujući o književnom životu i smrti rukopisa koje su uzdrhtali pisci svakodnevno donosili, Mak Dizdar, opet s neizbježnim Ristom Trifkovićem, i tada mlađanim Duškom Trifunovićem, gospodario je časopisom “Život”.
Sticaj okolnosti je htio da dobijem svoju prvu književničku nagradu, u Kamernom teatru 55, na književnom konkursu i da mi tu nagradu uruči lično Mak Dizdar. Time sam, izgleda, bio pripušten među pisce, iako do tada još ništa bitno nisam bio objavio. Ali, poziv je stigao, uspinjao sam se strmim stepeništem zgrade u Radićevoj 15, prekoputa studentskog doma u kome su dvojica nerazdvojnih mladića, Rajko i Marko, proučavali domaću književnost i ispisivali svoje prve stihove, noseći u oznojenoj ruci nagrađene pjesmice.
Kasnije ću, u više navrata, susresti baš na tom stepeništu legendarnog Hamzu Humu koga je stajalo popriličnog napora da se popne u svoje Udruženje da bi vidio kolege, ali on je to stoički podnosio odmarajući se gotovo na svakom spratu. Onih nekoliko rečenica koje bih tu i tamo čuo od njega, potom od Meše, kasnije Izeta, Riste ili vedrog i nama bliskog Duška, za mene su značili uvod u književni život koji sam, malo po malo, počeo da razlikujem od književnosti. Uočavao sam odnose, grupe i interese, viđao u Bučukovoj antikvarnici ili u velikoj knjižari “Svjetlosti” u Maršala Tita, oko povlaštenih stolova, dvojicu-trojicu tih “sretnika”, i rano odustao od bilo kakve zavisti. Znalo se tu veoma dobro ko je ko, i po kojem osnovu ga primaju u svoje društvo – pitao sam se gdje ću, kada dođe vrijeme, biti ja.
“Bitno je da čovjek ostari”, govorio je Sidran, kada smo o tome raspravljali. “Jer mi ćemo svakako biti bolji pisci od Šukrije Pandže.”
Pisci možda, ali kakvi ćemo biti ljudi?
Pričao se vic. Vratio se Hamza Humo iz Pariza, pa ga susreo Šukrija Pandžo, i priupitao: “Je li, bogati, Hamza, vidje li onoga Sartra u Parizu?” “Kako ne bih vidio”, odgovori mu Hamza, “baš je izlazio iz stana sa onom svojom Simone”. “I da li ti što reče?”, nastavlja sa pitanjima Šukrija. “Bezbeli da reče. Pozdravi mi, kaže, Šukriju Pandžu u Sarajevu.”
Za mene je bitno bilo poznanstvo sa Makom Dizdarom, njegov prijateljski odnos, i objavljivanje prvih pjesama. Gledajući gomilu rukopisa na njegovom stolu i svuda naokolo, pitao sam ga da li je uvijek tako bilo. “Jeste”, odgovorio mi je, “uvijek su ljudi pisali mnogo, ali se manje objavljivalo. I to je bilo dobro. Bilo bi loše kada bi se objavilo sve što se napiše.”
Uvijek sam odvajao Maka Dizdara, pjesnika “Kamenog spavača”, i čovjeka oko koga su se kasnije plele političke spletke, u kojima je vjerovatno i sam on učestvovao, ili im je davao mjesta njegov raniji život. Kao i danas, tako i onda, taj me svijet nije zanimao. Kada, skoro desetak godina poslije tog poznanstva, upoznam Vladu Miloševića, koji je napisao muziku na Makove pjesme, uočio sam značaj zavičaja, prošlosti i kulture na ovom prostoru. Nošena vjetrovima podjela, vjera i različitih vlasti, kultura se borila za svoju autonomiju, za rasprostiranje na sve koji su sposobni da je prime otvorena srca, jer se iskazivala kao ljudska i univerzalna.
Kasnije će krenuti rasprave čija je srednjovjekovna Bosna i da li uošte postoji nešto što se zove tim imenom. Zaboravljan je Gorčin, zaboravljana Kosara, zaboravljana duša onoga koji je bio sahranjen na svome i koji je molio potomke i sve one koji ovuda budu prolazili da mu grob ostave na miru. Četvorica i dalje vode, gone i tjeraju jednoga; dažd kao gnjev božji bije po nama, a mi kao da lutamo pretpotonim mrakom.
Iskreno sam ožalio Maka Dizdara onog ljeta kada je umro a ja o tome doznao iz “Oslobođenja” u Gradcu na moru. Uz ribu, popio sam čašu vina za pjesničkog barda crvenkaste karakteristične brade i još jednom mu zahvalio na podršci koju mi je pružio kao mladom junoši koji se iskreno pitao da li se gura tamo gdje mu nije mjesto.
7.
Prikradam se gradu, prilazim mu sa svih strana pošto sam već u njemu, ali samo fizički. Prostorno, to izgleda jednostavno, pogotovo ako mu oduzmem sve što je sagrađeno poslije sedamdesete, ako se stalno nalazim u šezdesetim, tu snatrim, tu se trudim da otkrijem tajnu ovog grada, ali prije i mnogo više sebe samoga. Jer sve što činiš, činiš zbog sebe, izbij iz glave druga opravdanja. Što znači da na sebe moraš prihvatiti i odgovornost za učinjeno – druge ti nema, inače si niko i ništa.
Eto, na tom i tom mjestu, tada i tada, susreo sam toga i toga i, čini mi se, moj je život dobio nešto u punoći (ili se promijenio). Česte su ovakve izjave, što znači da je taj život imao svoj razvojni tok. Vrijeme studiranja trebalo bi da je takvo. Naše sarajevsko studentsko vrijeme danas se ukazuje kao period burnog sazrijevanja u svakom smislu i smjeru. Sazrijevali smo kao ljudi, kao demokrate, kao pisci. Neki nisu postali demokrate, drugi su se upisali među pisce ali bez djela, treći…ah, treći, čini nam se da su pobjegli od svega.
Pamtim taj dan, vedar, lijep, topao. Dvojica mladih pjesnika susreli starijeg kolegu, koji je poslije službovanja po selima iznad i oko Travnika, donio rukopis pod naslovom “Sveti čovjek”. Sjedimo u kafanskoj bašti “Park”, pijemo li ili ne pijemo, ne sjećam se, i slušamo zaneseni autentično pripovijedanje o samom pripovijedanju. Neprevaziđeni čas kreativnog pisanja, kako bi to rekli savremeni teoretičari proze. Već smo mi i nešto objavili – pokoju priču i pjesmu. Površno upoznavši savremenu francusku prozu – pokušavao sam u tom stilu nešto da napišem i sam, objavljujući te pokušaje u listu “Naši dani”. Ilustracije su radili naizmjenično pripovjedači Nedžad Ibrišimović i Mirko Marjanović – ilustraciju karakterističnu u ono vrijeme za novine, neki naglašeni simbolizam.
Pisac o kome je ovdje riječ a čije ću ime spomenuti nešto niže, tog dana, pokazivao nam je da je teorija jedno a praksa drugo. Iz prazne se ne puca, drugim riječima. Sve što je u njegovim pričama, nezaboravni likovi koje će dočekati kritika čak i oduševljeno, ta obnova pripovjedačke Bosne, na nov, floberovski način, uzeto je iz života. Naravno, prošlo je onu tajanstvenu i mističnu proceduru amalgamisanja, alhemiju pretvaranja u novu stvarnost, ali bez životnog iskustva toga ne bi bilo. Surovi život je najbolji pripovjedač, ni Andrić tu ne bi imao šta ni da doda ni oduzme.
Riječ je ovdje o Nenadu Radanoviću, pripovjedaču i pjesniku, koji je zahvatio kasnije, poslije “Svetog čovjeka”, u djetinjstvo, kao mjesto svoje trajne inspiracije. Djelovaće na njega i lektira, djelovaće i na nas, ali istinsko, veliko otkriće bio je susret sa životom koji nismo, u tom trenutku, u tom periodu svoga života, mogli da vidimo kao inspirativnu podlogu za moguću svoju umjetnost. A sve je to bilo neobično važno, jer je tu, pored mene, bio i Abdulah Sidran, kome su se tih godina događale stvari koje će se prozvati, prvo “Otac je kuća koja se ruši”, a potom “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu”.
Polazeći od načela prihvaćenih tog dana, neprekidno jedan drugom (ovdje treba uključiti i nove sudionike naših razgovora), stvarali smo osnovu na kojoj će kasnije nastati literarna građevina što će svojim šarmom osvojiti svijet. Svako je tu vidio sebe, neko jasno, neko mutno – pjesnički neprozirno. Ali je mladost radila svoje, sok je šikljao i tražio usne koje će ga piti. Htjeli smo prvo da fermentira, da se dobije plemenitije piće od običnog mošta, neko je u tome uspijevao, neko nije. Tako do današnjeg dana. Iskusan pisac zna jedno, a to je mogao naučiti na našim malim pripovjednim seminarima – ne treba trčati za prvim aplauzom koji začuješ na otvorenoj sceni. To svi ne razumiju, ni tada ni sada.
Gledajući iz Sarajeva, vidjeli smo sve što je kvalitetno u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i shvatali da moramo biti svoji i da ćemo samo tako biti zanimljivi i drugima. Nije bilo lako na tome nastojati, stizali su prigovori i iskusnijim i boljim da su provincijalni (odnosno niko i ništa). Meša Selimović je doživljavao neviđena poniženja na sjednicama nekadašnjeg Saveza pisaca Jugoslavije, gdje su marginalci ismijavali ovog majstora proze koji je već u tom trenutku imao napisan veliki roman “Derviš i smrt”. Ni danas ništa nije bolje – naše prestoničke kuhinje misle da se samo u njihovim kazanima spravlja kvalitetna duhovna hrana. Stoga su (oni koji su po definiciji R.Konstantinovića duh palanke) i doprinijeli tako izdašno uništenju geografske provincije, prvo duhovno, a onda i fizički, granatama.
8.
Neki prostori u našem sjećanju davno su postali mitski. Neki izazivaju jasnu asocijaciju, dubok osjećaj, često gotovo fizički prepoznatljiv. Na primjer: hladnoća, tako prirođena gradu uz Miljacku a podno Trebevića. Priroda je htjela tako, da to mjesto bude stanište zimske hladnoće koja se spušta s okolnih brda, naročito s Igmana, da bi uz Miljacku dostrujala do samog srca grada, do Baščaršije. E, na tom prostoru, u više navrata osjetio sam sarajevsku zimu.
Prirodno-matematički fakultet bio je smješten u zgradi koja danas pripada Islamskoj vjerskoj zajednici, tu je u pozadini Gazi Husrev-begova medresa koja sa zgradom nekadašnjeg fakulteta čini cjelinu. Poslije toliko godina, našao sam se ponovo tu, na ćošku, prošao sve do prednje strane, ponovo se vratio do džamije, a bujica uspomena zapljuskivala me je kao ljetnji pljusak. Kolege studenti, profesori i asistenti, stepenice i fakultetski hodnici, oglasne table, učionice i seminari, pogled s prozora na Baščaršiju i kuće što se uspinju uz Trebević. Sve te slike su uzvitlane, naprosto vrele od žestine s kojom govore o jednom vremenu netragom minulom. A ja ga sada izvlačim iz svog sjećanja, jer nijedno vrijeme na može samo tako da propadne sve dok su živi njegovi svjedoci. Vrijeme našeg Sarajeva, zbog čega i ispisujem ove čas vesele čas sjetne redove.
Možda za čitaoca i nije naročito važan nekadašnji izgled unutrašnjosti Prirodno-matematičkog fakulteta, ali bez tog se opisa teško može da shvati duh vremena. Recimo, matematički seminar imao je biblioteku u kojoj su obično sjedili naši uvaženi profesori i kada bismo uzimali neku knjigu, pogled na nekog od njih, Veru Šnajder obično, koja je ulivala strahopoštovanje svojom dostojanstvenom gospodskom figurom, Veselina Perića, Mahmuta Bajraktarevića, Šefkiju Raljevića, Stevana Klašnju, doprinosio je, čini mi se, da još više cijenimo nauku kojoj smo se posvećivali. Neka sada ostanu po strani kolege, i koleginice, naravno, oni će ili izblijediti iz sjećanja, ili preći u drugačiju uspomenu. Želim da vidim samo starije, uvažene, ozbiljne i mudre.
Ponekad bi se održao neki sastanak poslije nastave. Pošto je prostora bilo malo, ti su sastanci obično trajali do kasnih sati, pa sam uvijek bio u strahu da ne okasnim na tramvaj. Stanovao sam na Grbavici, u neboderima uz Miljacku, čiji su mi crni skeleti sada presjekli dah. Kao da sam vidio duhove iz konc-logora, ili Đakometijeve skulpture istih takvih nesrećnika, tako su me i ove sablasne građevine podsjetile na vrijeme umiranja i terora nad onima koji ne mogu da pobjegnu sa prostora na kome su se ko zna kada i zbog čega našli. Da li je to bila crta razgraničenja, ova ili ona strana, ne znači ništa onome koji sve to gleda – bitno je čije su sumanute ideje dovele do toga. Kada ludilo počne, treba li mjeriti ko je veći a ko manji ludak! Kako su samo porazne priče o “našim” i “njihovim” snajperistima – snajperista je snajperista, s ove ili s one strane. Bitno je ko je omogućio, ko je doveo do postojanja snajperista, do toga da se počne pucati po nedužnim građanima ukletog grada.
Ali, ja sam na Fakultetu, na Baščaršiji, sastanak je završen, tu je negdje 22 sata, koji minut tamo ili ovamo, ne znam više da li je decembar, januar ili februar, ali sigurno je jedan od tih strašnih mjeseci, kada bi bilo dobro pobjeći iz Sarajeva prema jugu. Da, taj put, takođe, zaslužuje sjećanje, ali sve u svoje vrijeme. Izlazim, dakle, a hladnoća me dočekuje kao daleki Sibir, dah se odmah presijeca, ledi. U nosu mi se mrzne prehlada, a ja idem polako do tramvajske stanice, gdje ću sačekati prevoz. Koliko ću dugo čekati? Da li uopšte tramvaj radi? Da se nije sve smrzlo, stalo, gotovo umrlo? Čekao sam dugo, ne sjećam se da sam ikada više čekao tako dugo, ili da je ikada bilo tako hladno. Tek sutradan sam čuo da je temperatura te noći pala ispod minus dvadeset Celzijusovih stepeni. U jednom trenutku dostigla je minus dvadeset i sedam. Da li možeš da zamisliš tu hladnoću, čitaoče?
Sada, pošto je ovo ipak priča u kojoj se miješaju vremena, prelazim na zime ovog posljednjeg rata. Vraćam se noćima bez struje, hladnoći koju smo razbijali klasičnim pećima na čvrsto gorivo. Prešli smo “razvojni” put od čuđenja, zgražanja i bijesa do prihvatanja svega kao sasvim prirodne posljedice rata, naučili se onome što nikada nismo radili (naročito žene, dame, građanke). Ali, jesmo li se tih dana, mjeseci i godina sjećali Sarajeva, ljudi koje smo poznavali a kojima je neki naopaki um bio namijenio sudbinu pacova. Bez struje, ogreva, hrane i vode – kako su se osjećali? Čime su oni bili zaslužili takvu sudbinu? Slijeganje ramenima u smislu: rat je, mora da zamijeni makar malo saučestvovanja u mukama onih koji su prošli jednu strašnu Kalvariju.
9.
Govoreći o Sarajevu, iz Banjaluke, sa saznanjem da se nešto bolje vidi ako smo se malo udaljili, razmišljam i o ljubavi. Godine studiranja su i godine zaljubljivanja, tako je i grad naše mladosti, najljepših godina života, istovremeno, nužno i nezamjenjivo, grad naše ljubavi. Jedne ili više njih, obične ili najveće. Tu su mnogo mjesta ispunjena nježnim uspomenama – prvi poljubac, prvo treperenje, ihahaj…
Izet Sarajlić, pjesnik naše mladosti, bio je i pjesnik te prve velike ljubavi na Vilsonovom šetalištu, kraj Miljacke. Bio je sretan mladi čovjek, izašao živ iz velikog rata, otvoren za ljubav prema cijelom svijetu oslobođenom od zla. I još nešto, vjerovatno bitnije od ovog što sam rekao, Izet Sarajlić je osjećao potrebu i obavezu da voli za one koji izginuše u ratu, za svoje vršnjake, da voli, dakle, dvostruko, trostruko, naprosto – da voli najviše što se može. Živjeti treba u ime ljubavi, jer je ljubav drugo ime za život.
Stran grobljanskoj atmosferi onih koji su godinama i decenijama tvrdili da sve što se čini mora da se čini u ime mrtvih, pjesnik Sarajlić je istakao zastavu ljubavi kao jedinog pamćenja dostojnog čovjeka. Samo kroz ljubav sjećaćemo se mrtvih, samo u ljubavi oni će biti živi. Da li je bilo srednjoškolke koja nije znala čuvene stihove: “Sad ih više nema./Na zbornom mestu ljubavi sad čekaju kao grobovi./Mala velika moja,/večeras ćemo za njih voleti.”
A Sarajlićeva ljubav bila je prostrana kao njegova duša u koju su ulazili prijatelji iz cijelog svijeta, otvoreno, kako se tada zamišljala budućnost svijeta jednakosti i bratstva. Nema pjesnika koji je više pjesama posvetio svojim prijateljima, domaćim i stranim, među kojima su Sarajlije, Beograđani, građani svijeta. Sve ih je primao Sarajlić u ime ljubavi, u ime poezije, u ime onih kojih više nema a koji bi se svemu tome radovali. Život ima smisla ako je radost, ako je optimizam, ako je budućnost. U to ime nastale su pjesme o Sarajevu, o Vilsonovom šetalištu, o Jugoslaviji. Izet Sarajlić bio je najjugoslavenskiji pjesnik koji se mogao zamisliti.
Išao sam u redakciju izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša”, sa sveskom stihova, i bio primljen kao pjesnik, evropski. Izet Sarajlić, urednik za poeziju, počastio me je svojim odnosom prema mojim stihovima, načinom na koji je vodio tzv. izdavačku proceduru i doveo je do knjige. Uzimam je često u ruke i gledam njegovo ime na mjestu gdje se urednici potpisuju. U ulici Sime Milutinovića Sarajlije, u staroj zgradi s visokim tavanicama i prozorima, okružen knjigama koje je uredio, Sarajlić je djelovao kao pjesnik klasik, bard koji je svoje rekao i sada osluškuje svijet oko sebe.
Dok je sjedio u nekom sarajevskom podrumu, slušajući granate što dolijeću od njegovih dojučerašnjih prijatelja kojima je bio posvetio pjesmu, jednu, dvije, ko zna koliko, zamišljao sam Vilsonovo šetalište kojim niko ne smije da prođe, u svim godišnjim dobima u kojima sam jednom davno, ko zna kada i u kojem životu, ali svakako u jednom mnogo ljudskijem životu, okružen daleko većim ljudima od ovih današnjih, kojom sam, dakle, šetao s djevojkom, razgrćući žuto lišće popadalo po trotoaru i recitujući joj pjesme Izeta Sarajlića i Duška Trifunovića.
Zgađen svijetom koji sve to ravnodušno gleda, ravnodušnošću dojučerašnjih prijatelja koji su mu svojevremeno sastavljali pjesničke izbore u cijeloj Jugolasviji, Sarajlić je izrekao s pravom mnoge gorke riječi i optužbe. Od tih riječi i optužbi meni je bilo bolje; neka, samo govori, pjesniče, imaš prava na to, a ja ću ćutati ma šta mi rekao, ma šta rekao bilo kome i bilo gdje. Jer ti više od drugih imaš prava na to – bio si se sav dao prijateljima, oni su te izdali, jer su izdali ljubav, i sada im to reci u lice. Znam da si ti to sve rekao u svojim stihovima, na vrijeme, ali čitanje poezije u nepoetska vremena nije najbolja stvar. “Ljubavi je objavljen rat./Totalni. Do istrebljenja.” Tako si pjevao, ali šta to vrijedi, kad tvoji bivši prijatelji, pjesnici, kritičari, istoričari, nisu to htjeli da čuju i umjesto ljubavi odabraše mržnju, umjesto poezije topove. Zbog čega, zaista?!
Ali, život ide dalje, svojim putem, kao u Pasternakovom “Hamletu”, gdje “sve u farisejstvo tone”. Najteže je odreći se pjesama posvećenih bivšim prijateljima koji te posvete nisu opravdali – zar smo toliko naivni bili!
10.
Oni koji su željeli da ga unište, od Sarajeva su načinili planetarno mitsko mjesto. Domaći umjetnici i teoretičari požurili su da ga nazovu kulturnom prijestolnicom svijeta, ali to za mene ne znači mnogo; ovaj grad u meni drugačije zvoni, drugačije se odaziva, drugačije postoji. Znam šta imaju neki veliki svjetski gradovi, teško im je konkurisati u tome, sve su naše metropole blijede i beznačajne u poređenju s tim svjetskim vašarištima taštine i vrijednosti. Ali, ne treba o tome misliti, svaki grad je za sebe jedno malo čudo, toliko različitih ljudi tu se viđa, sarađuje, dopunjava se, čini naprosto novo, otvoreno bratstvo. Po toj otvorenosti Sarajevo je bitan grad i za svijet, ali prvenstveno za nas. Evo, poslije svega, vraćamo mu se, dolazimo kao bludna djeca da pripovijedamo baš tu o našim lutanjima. Hoće li nas primiti? Hoće li nas odbaciti, kao što u ovom novom vaktu ovdje gradovi odbacuju manjine.
Lutati se može fizički i duhovno. Potrebno je i jedno i drugo, naročito u mladosti, kada se napajamo iz različitih izvora. Proći svijetom i vratiti se kući, biti tamo gdje smo stasali, jer tu se najbolje osjećamo, tu možemo da damo najviše. Ali, to je tako teško. Na ovim našim tužnim meridijanima takvih mjesta reklo bi se da i nema. U vrijeme o kome pišem, sve je tu ipak bilo nekako pusto, prazno, nedovoljno za rast, za ničeansko nadrastanje, prevazilaženje. Jer ono što te u djetinjstvu i mladosti oblikuje, kasnije ti ne da da ga prevaziđeš. Niko nije prorok u svojoj sredini, kaže sveta knjiga, ali svako mora na sebi da osjeti tu gorku sentencu. Mnogi su iz Sarajeva otišli zato što ih zvanično Sarajevo nije milovalo. Bilo je teško i onima koji su ostali, ali za umjetnost, a ovdje je riječ o umjetnosti, to i nije naročito važno. Bitno je da li su nešto stvorili. Jer to pripada i Sarajevu.
Priča ili anegdota je ovakva: Godinama su neki ljudi bili na zabranjenoj listi u Gradskom komitetu u Sarajevu. Tamo su činovnici vedrili i oblačili, imena sam im pozaboravio, neko ih se još sjeća, ali mi je mudri Mladen Oljača jednom kazao da ih ne spominjem jer ću ih na taj način ostaviti za budućnost. Naravno, nisam ja tako nadobudan da mislim kako će moje tekstove neko u budućnosti konsultovati. Ipak, drago mi je da poslušam Mladena a ne njegove drugove, cenzore i ostalu partijsku policijsku bagru, kojima je i on sam ponekad, bona fide, išao na ruku. Elem, pjesnik Abdulah Sidran, za mene oličenje Sarajeva, bio je godinama kandidat za nagradu grada o kome je pjevao s ljubavlju i umijećem do tada neispoljenim. Bilo je tu i pjesničke retorike, ali mnogo više dobre poezije. Kad bi to pitanje došlo na dnevni red, a žiri rekao svoje i dao spisak mogućih dobitnika, visoki partijski činovnik precrtao bi Sidranovo ime. Vjerovatno i još neko. Jednom, u avionu, bivši Sidranov prijatelj, Goran Babić, zapitaće svog prijatelja, partijskog funkcionera J.B. iz Zagreba, zašto to Sidran ne može da dobije nagradu svoga grada. Neka se J.B. raspita u Sarajevu. Odgovor je bio jednostavan: Zato što je protivnik socijalizma. Nije baš neprijatelj, ali protivnik je svakako. Jao režimu čiji je protivnik pjesnik.
Ima još priča sa sličnim sadržajem, kada su vladali pobjednici iz Drugog svjetskog rata. U Sarajevo se išlo tada po “svoje mišlješe”, po neko dopuštenje, po pravdu koja se tamo dijelila. Stvorena je bila atmosfera kafkijanskih zatvorenih krugova, čiji su umjetnički pandan, djelimično, dva velika romana Meše Selimovića, “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Sarajevo, grad u kome je stolovala vlast vijekovima, privlačilo je karijeriste, poslušnike, i sve one koji su htjeli da se uspnu stepenicama te vlasti. Nije to bio ni lak ni jednostavan posao. Trebalo je znati u svakom trenutku kome da se dodvoriš, koga da opanjkaš, olaješ i prokažeš. Stradavali su veliki pisci, neki od njih još nisu u ovom gradu prihvatljive osobe. Tu su skovane neke opasne sintagme, poput one da su neki pisci Bosni više nanijeli štete neko vojske koje su preko nje prešle. Jao zemlji kojoj su pisci nanijeli bilo kakvu štetu. Naročito takvi čija su imena zaštitni znaci kvaliteta i uvažavanja: Andrić, Selimović, Kočić, Ćopić…(dopuni ovaj spisak dobrohotni čitaoče).
Ali, nema grada u kome stanuje ni apsolutno zlo ni potpuno dobro. Dođu vremena koja pogoduju zlu, a ima li većeg zla od rđave vlasti. Gdje stoluje vlast, tu je i zlo. Opet, tu kruže pare, tu su uslovi za mnoge umjetnike da prežive i da stvore nešto trajnije od prigodnog referata na partijskom kongresu. Tako raste, tako sebe nadrasta grad. Sarajevo je uspjelo da prođe ta kužna vremena i da stvori famu o svojoj neprekidnoj svježini i originalnosti – bio je to i ostao neuhvatljivi duh poezije. Na nama je da ga prepoznamo i da mu pomognemo da što bolje stasa, ali uvijek i jedino kao duh istine. A uspomene, kao uspomene, one su izvan te moralne rigidnosti.
11.
“Ushićenje i potom bol”
(Tomislav Obradović, Vežbaću da postanem)
S one strane, iz prošlosti, iz Sarajeva kakvo nekad bijaše, dolaze mi prijatelji, živi ljudi i sjeni, da me razgovore, nagovore, podsjete, prekore. Ali nisam bez njih, duhovno, stvaralački, bitno – pokraj mene, tu na polici, pored onih stihova i rečenica u glavi, tu su njhova djela, pjesme i priče. S njima u meni je Sarajevo.
Milan Čakar, izbjegao iz Sarajeva, prolutao Evropom, skrasio se u Australiji, da bi potom stigla vijest da je preminuo. Znao sam već godinama da je bolestan, ali nisam bio pripremljen za ovakav, nagao odlazak, gotovo ispad smrti usred života koji je mogao tamo negdje da počne. Čakar je prvo godinama živio u Njemačkoj, pisao o likovnoj umjetnosti, bio gospodin čovjek, neuhvatljiv za sarajevsku spisateljsku čeljad koja se okupljala u klubu književnika ili ranije u podrumu izdavačkog preduzeća “Svjetlost”. Kad se vratio u Sarajevo, stanovao je u stanu koji je sam bio kupio na početku Zagrebačke ulice, gdje smo jedne noći pretresali sve odreda, poeziju, prozu, slikanje, ali, možda ponajviše, zavičajne književne teme, i jezik, brate, govor krajiški, naročit, kojim se opijao Čakar. Grahovljak, bolovao je kao svi Krajišnici, svoju razdvojenost od rodnog miljea, i pokušavao da mu se oduži poezijom i prozom sačinjenom od kao mošt gustog jezika. Bio je izvan struja, klanova, pokreta, tek će vrijeme učiniti da se sve što je uradio izvrednuje i ponudi čitaocima. A možda i neće.
Tomislav Obradović, pjesnik i hedonista, umrije nam prije nekih mjesec dana u Sevojnu, u ženinom zavičaju, pošto je izbjegao, i on nesrećnik, iz Sarajeva u kome su grmile ratne trube i prve granate. Od svojih prvih sarajevskih dana, Tomo je bio dio našeg društva, u “Selji”, potom su stvari išle svojim tokom, on je kao u američkim biografijama, bio izvan akademskih iliti bilo kakvih sličnih poslova, recepcioner hotela “Bristol”, akviziter izdavačkih kuća, lektor povremeno; na kraju izbjeglica u svojoj do juče prostranoj i lijepoj državi. Upravo mu je ta bivša država omogućila da iz Rijeke dođe u Sarajevo, kao mladić, i da tu studira, stvori porodicu i ponada se u smisao života. Iako je kao mladić napisao: “Nikog nema da bi bio moj lijepi smisao”, praktični život mu se činio drugačijim. Ali, avaj i nažalost, literatura se pokazala jačom, pjesnička intuicija dubljom od povjerenja u državu, u okolinu, u život.
Šetali smo Banjalukom, Tomislav Obradović sa porodicom, i ja. Rat se zahuktavao, ali niko nije htio da se odrekne one tanjušne niti nade u razum. Naravno, prevarili smo se, razuma nije bilo, Tomo se vratio u Sarajevo, da bi se potom iz njega čupao. Nikada nije bio u vodama politike, najmanje bi se mogao da okarakteriše kao nacionalist u bilo kom smislu. Bio je pjesnik i ostao je pjesnik. A život, i njegov kao što je život svih njegovih prijatelja, tzv. “sudbonosnih dječaka”, mogao bi da se podvede pod njegovu sintagmu “privid samo”. Ma koliko se naginjali nad to vrijeme, ma koliko dozivali dane i noći zajedničkog života, jugoslovenskih nada i svakodnevice, ne možemo ni sada da se odupremo osjećanju da baš i nije moralo sve tako da se desi. A desilo se i sada je kasno da se popravi, da se promijeni. Može samo da se smišlja neki novi život, u ime nekih novih “sudbonosnih dječaka” koji ne žele da budu “privid samo”. Neka, kao prvo, pročitaju pjesmu Tomislava Obradovića, koja je izvan vremena, kao i sva dobra poezija.
PRIVID SAMO
Bilo je vreme i Biće privid samo, a Biće je ono najvažnije, ono najvažnije! Zime se treba pribojavati! Ona donosi zaključane kapije, ona donosi zgrčenu samilost. Grakću jutra – privid samo! Ove godine dobro rodila groznica! Sjate se kiše – privid samo! Već smo siti osvedočenih zbrka! Ove godine dobro rodila groznica! Iduće već i to će biti prvid samo! Duša je moja pravo, ne veće od obaveze. Nešto poput bleska u sebi stalno održavam! Nešto poput bleska, ali i to je privid samo!
Tako je pjevao Tomislav Obradović, a naš zajednički prijatelj Stevan Tontić misli da tu ima previše uskličnika. Ne, Stevane, ima ih dovoljno, a možda i malo za ova vremena. Bar po jedan uskličnik za svakog od nekadašnjih “sudbonosnih dječaka” koji i dalje nastanjuju moje Sarajevo.
Moje Sarajevo
Objavljeno kao serija tekstova u listu Prelom u Banjoj Luci 1998. godine
1.
Prošlo je već četiri mjeseca kako sam poslije šest godina posjetio Sarajevo a ne uspijevam da do kraja u sebi smirim sve misli i sjećanja pretvarajući ih u tekst, jedino što znam, ili sam bar ponekad znao. Kao da mi treba još malo odvažnosti, onakve odvažnosti koja se rodila u meni kada sam dobio poziv da dođem u Sarajevo.
Poziv OHR-a, da budem član Komisije za simbole BiH, uz Mladena Kolobarića, Neđu Milićevića, Sadudina Musabegovića, Marka Oršolića, Gaju Sekulića i Vehida Čehića, bio je dobar razlog da prođem to iskušenje kakvo je dolazak u Sarajevo poslije toliko godina i svega onoga što se dogodilo svima nama a naročito tom gradu. Kažem sebi, evo, strasti se smiruju, pomama i bijes jenjavaju, tuga i bol neće ni brzo ni lako. Šta se to u meni plaši, šta oklijeva da mi odobri taj put koji preda mnom stoji kao nešto sasvim izvjesno, prirodno, shvatljivo, naprosto neizbježno – samo je pitanje kada?
Govorim o poteškoćama duše, o psihologiji čovjeka opsjednutog preispitivanjem, prvo sebe a potom svih ostalih. Intelektualizam i ima kao svoj jedini cilj stalno provjeravanje, preispitivanje, zreli, ozbiljni, stvaralački skepticizam. Ponekad kažemo: Blago onome ko ne sumnja, ko se ne pita, ko je siguran u sebe i svoje mišljenje, u svoje stavove. Naravno, teško drugima ukoliko taj toliko “siguran” vlada.
Pokušavam da ispredem jednu tananu nit kojom bih iskazao nešto što drugi smatra sasvim jasnim, zavisno od toga s koje strane gleda, kome pripada, šta je juče radio. Pokušavam sasvim otvorenog srca i pročišćenih misli i osjećanja da pristupim nečemu što zahtijeva krajnju iskrenost, da bi ga neko drugi prihvatio kao takvo, po principu iskrenost za iskrenost, povjerenje za povjerenje. Za ostalo, ima vremena.
Dakle, poziv sam prihvatio, ići ću u Sarajevo, spreman na ogledanje sa samim sobom na prvom mjestu, a tek potom sa svim onim što iskrsne. Koliko cifranja, koliko pretvaranja, reći će neko. Da, moglo bi se i tako reći, ali ja stvari posmatram iz drugog ugla. Koliko ljudi može iskreno reći da ni mrava nisu zgazili?!
Andrić je napisao ogled o dolasku u Sarajevo, s koje strane se ulazi i sa kakvim mislima. Svojevremeno sam ga oponašao pišući tekst kako ući u Banjaluku. Sada sam suočen s jednostavnim pitanjem kako izaći iz Banjaluke a da to nije ni na istok ni na zapad, nego na jug, tamo gdje nisam putovao šest godina. Može dolinom Vrbasa, preko Jajca i Komara, može preko Vlašića, ili dolinom Bosne, preko Doboja. Svaki od tih puteva donosi drugi doživljaj, druge slike, ali na kraju isti utisak – pokidane veze, uništeni mostovi, odroni na putu.
Zaista, na početku rata prvo su stradali mostovi. Ali neću da mislim na to vrijeme, naročito ne na onaj dan kada je miniran most na Savi kod Orašja (kada sam pokušao da opišem svoje beznađe), ovdje donosim slike, odjednom iz više odlazaka iz Banjaluke i putovanja u Sarajevo, tokom ova četiri mjeseca, svim ovim putevima, s istim slikama i stalnom mišlju o uništenim mostovima kojima smo se radovali u vrijeme njihovog svečanog otvaranja.
Bosna i Hercegovina su izbrazdane rijekama koje teku na sjever i jug i nekada je bilo teško kretati se tim prostorom. Stoga su i građeni mostovi, od turskih vremena i legendarnog mosta na Drini kojem je Ivo Andrić posvetio svoje remek-djelo. Ili su to mostovi i naše rijeke i naša sudbina progovorili kroz jednog pisca! Bog sam zna odgovor na ovu vječnu dilemu stvaralaštva i ljudskog odnosa prema tom daru zvanom talenat, genijalnost.
Trebalo je mnogo vijekova i mnogo truda da se premoste bosanske i hercegovačke rijeke tako savršenih imena (“poput oblutaka” napisao sam u “Bosanskim elegijama”) – Una, Vrbas, Sana, Bosna, Drina, Neretva…Između bosanskih šumovitih brda one su kao krvotok, sve skupa daje utisak jednog izdvojenog i posebnog svijeta. Ali, kako da se putuje sada – ispod Doboja srušena dva mosta, potom na istoj rijeci, Bosni, kod Visokog, još jedan. Ili kada kreneš preko Vlašića, tom divnom planinom koja je presječena lijepom cestom, ali gdje su takođe srušena dva mosta na Ugru, ili kada se popneš na prevoj Komar a tamo takođe srušen most, kako da putuješ, kome ususret da kreneš!
Ipak, putuje se, ide se. Neke mostove popravili su nam stranci koji su došli da nas izmire, nazvavši ih “mostovima susretanja”, jer su to zvanično zone razdvajanja, separacije, kako se i sada zovu. Ali meni se ovaj prvi naziv više dopada, zašto zone razdvajanja, ako su to zone susretanja, zašto mjesta srušenih mostova i teškoprelaznih rijeka, kada mogu biti mjesta mostova!
Napokon je i onaj most kod Visokog ponovo sagrađen, rijeka Bosna premošćuje se munjevito a da se i ne pogleda u njenu sada mnogo bistriju vodu nego nekada. Ostaje još da se popravi most na Komaru, gdje duge kolone mile novoprobijenim makadamskim putem uz koji su se stisle ruševine kuća koje su njihovi vlasnici bili sagradili vjerovatno neposredno pred rat. Hoće li se oni ikada vratiti na “djedovinu”, kako se nekada pisalo na stećcima?
Evo, mostovi se obnavljaju, ima nade, ali pređimo zone razdvajanja, prihvatimo separaciju samo kada je riječ o žitu i kukolju.
2.
Od početka rata pa sve do danas, više puta sanjao sam jedan san, zapravo jedan san sa nekoliko varijanti, od kojih je jedna vezana za Sarajevo. Naime, u tom snu, krećem se obalom Miljacke, idem u onaj stan gdje sam kao student stanovao, na Grbavici. Krećući se tako, strahujem s jedne strane od mogućeg snajperiste, jer sam na otvorenom prostoru, a s druge od policije iz Sarajeva koja bi mogla da mi zatraži dokumente koje nemam. Obično sam se poslije takvog sna odmah budio i ostajao dugo u noć rasanjen i zamišljen nad stravom ne sna nego naših života.
Kaže se obično da je slika snažnija od riječi, ali ne kaže se od kakve riječi, kakva to slika, čiji opis? Tako i ovdje – koristim li nejake ili jake riječi uglavnom zavisi od mene, iako zaista pred nekim prizorima riječi blijede a slika govori sama za sebe. Ipak, priberimo se, nije jezik tako nemoćan kako se želi reći, može on ponegdje i više od slike, da uoči detalj, da ga dopuni drugim detaljem, itd. To su nove, jezičke slike. Poslije kojih oni što čitaju mogu da zanijeme, ali ne moraju obavezno, jer nije samo u tome funkcija teksta. Slika je ipak nijema, dok su riječi krilate, stoga ih ne treba sputavati.
Sve ovo zbog ulaska u Sarajevo. Nije riječ samo o slikama ruševina, nego o jednom prostoru gdje je promijenjeno stanovništvo, gdje se ratovalo ogorčeno, ginulo preko svake mjere, a sve zbog nečega što se danas veoma teško može i opisati i shvatiti. Ko je tu koga ugrožavao, ko kome prijetio? Zbog čega? Da li iz straha od onoga što bi moglo biti, mada trenutno nije, ili samo stoga što je neko rekao da treba ratovati, jer će se bez rata izgubiti nešto što se može imati, ili se već ima, ili je zamišljeno da se ima. Hajde, misli, napregni se i shvati tu idiotiju potkraj drugog milenija poslije onoga koji je izmislio ljubav prema bližnjem i njome zamijenio jevrejski ugovor s Bogom. Mogu kao pojedinac reći mea culpa, ali to je malo!
Zato taj prostor od rijeke Bosne iza Visokog, tu gdje je bio srušen most a sada ponovo načinjen, pa sve do Ilidže, uključujući i Ilidžu sada tako avetinjski djeluje, na svijest i savjest, kao što je avetinjski djelovao i tokom ovog avetinjskog rata. Kada se suoči posjetilac s pustoši kod Otesa, Aerodromskog naselja, Alipašinog polja i tako dalje, ostaje nijem. Tek tu shvati onu biblijsku, da postoji vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se ruši. Ono jučerašnje, kada se ipak gradilo, odjednom više nije bilo dobro, velika energija kolektivnih spavaonica, gradova, tražila je da se nekuda usmjeri. U tome je suština svakog rata, u višu energije, koja mora da djeluje. Ako ne djeluje pozitivno, stvaralački, mora da djeluje destruktivno – razarajući stvoreno. To je izgleda žalosna suština istorije.
Zgrade “Oslobođenja” i Elektroprivrede, spomenici destruktivne moći našeg vremena vjerovatno su najfotografisaniji objekti u novije vrijeme uopšte, naročito ruševine bivšeg ponos-zdanja “organa soc. saveza BiH”, “Oslobođenja”. Tu nema pomoći, treba ukloniti ili ostaviti kao spomenik našem vremenu i njegovom bezumlju. Sve ostale ruševine samo su dodaci ovim uskličnicima destruktivne mašte. Ali dok se gledaju ti strašni prizori, misao o ljudima u podrumima mora stalno pratiti sliku, inače je sve nedovoljno iskreno, kao da se posmatra prizor na filmu koji se ne tiče nas. Odmah iznad zgrade TV BiH stanovao je Stevan Tontić, i ja sam mjesecima zamišljao prijatelja kako se sakriva u podrumu kao pacov da ga ne pogodi granata njegove plemenske braće s okolnih brda. Samo bezdušan čovjek može u ovo razmišljanje uvoditi priču o tome ko je u tom trenutku bio u pravu. Ima li nekog prava i uplašeni čovjek u podrumu?! O djeci da ne govorim.
3.
U nekim ratovima postojale su istinske apoteoze ljudskosti, u ovom kao da je bezumlje natkrililo sve. Ulazeći u Sarajevo može se misliti samo o tome i ni o čemu više. Kasnije će doći slike iz spremišta uspomena, hirovito kako obično dolaze te slike, prizori vremena u kome smo bili siromašni, ideološki uskogrudi, bez prava da pjevamo pjesme u kojima se psuju drugi a veliča kod svog sve, pa i ono što se nije proslavilo u istoriji, vremena koje se ne može i ne treba ponoviti, ali koje po nekim svojim humanim idejama ostaje iznad ovog kao vrh Ararata iznad Mrtvog mora. Ali ovo je neko međuvrijeme, u kome je i dalje sve moguće i dopušteno.
Ali, meni nije lako ući u ovaj grad, možda to nikada više i neću uspjeti do kraja, jer ne mogu da prođem lavirint uspomena na čijem je kraju stvarno Sarajevo. Poput zenonovske strijele o kojoj je pjevao Valeri u “Morskom groblju”, i ja letim, ali ne stižem jer se u beskraj umnožavaju sve manji i manji razmaci do cilja ostajući čas kao zamke, čas kao spasenja.
Novo Sarajevo, mogu li ikada proći pokraj njega a da se ne uhvatim u mrežu uspomena, čas onih posrednih, koje i priča i ne priča moja majka, koja ga je gradila, čas čisto mojih, iz večeri kada sam prolazio kao student, sam ili sa djevojkom, pokraj kućica u večernjim časovima snatreći o njihovim stanovnicima. To su isti oni koji su provodili sate i sate u podrumima dok su preko njih i po njima padale granate artiljerije koja ne shvata da je ona sama svoj najveći naprijatelj. Tu, u magnovenju, u trpetu oka, vidim ponovo pedesete godine, sebe sasvim malenog, kako se radujem majci koja se vratila sa “izgradnje Novog Sarajeva”, socijalističkog, ljudskog, radničkog. Kasnije, činiće mi se da je rekla kako bi tamo trebalo preseliti i živjeti, ali to ću učiniti tek šezdesetih odlazeći na studije.
Tih mjesec dana “dobrovoljne radne akcije” bili su mi teški i ja nisam volio to Sarajevo, koje mi je otelo majku. Za duži period razvio se naprosto uslovni refleks, pri samom spomenu tog imena, osjećao sam da nešto nije dobro. Kada ću desetak godina kasnije doći kao gimnazijalac, vozom iz Beograda, sve će biti drugačije, ljepše i bolje. Ali i taj put je predstavljao novu avanturu, kao što je u to vrijeme svako putovanje bilo i mučenje i doživljaj. A svijet je volio da putuje, da se seli, da posjećuje druge – sve to i nije bilo naročito skupo. Vozovi su bili loši, prljavi, neredovni, ali ispunjeni do posljednjeg mjesta na hodniku, kraj klozeta iz kojeg se širio neizdrživi smrad amonijaka.
Cijelu noć putovalo se od Beograda do Sarajeva. Stajao sam u hodniku, stisnut između sličnih veselnika sve dok se nisam umorio i sjeo na pod. Svaki čas je neko prelazio preko mene, kao i preko drugih, gađajući cipelom čas slobodan prostor, čas moju glavu. Putovali smo za 1. maj, u veselom raspoloženju, neko je pio, neko i pjevao, neko bogami i hrkao. Iako umorni, zgužvani i isprljani, radovali smo se putovanju i skorom viđenju onih zbog kojih smo i pošli u nepoznato. Ilidža i vrelo Bosne bili su mitsko mjesto nekadašnjih proslava najvećeg radničkog praznika.
Nova željeznička stanica, ponos ondašnje Bosne i Hercegovine i Sarajeva, dočekala nas je kao drage goste koji obavezno prvo moraju da se dive tom zdanju od betona i stakla. Stara beogradska stanica prema ovom čudu izgledala je jadno, zapušteno i neuredno (kako tada, tako i danas). Peroni na koje se silazilo lako, podzemni prolazi do stanice, dotad neviđeni komfor i, iznad svega, svjetlost koja je plavila prostor ogromnog hola u kome je bilo smješteno sve što treba ovakvom zdanju. Nova željeznička stanica za novo doba, jednog novog, otvorenog Sarajeva u srcu Jugoslavije. Trijumf socijalizma, naučnog pogleda na svijet, proletarijata, itd. , itd., i tsl.
A granate, šta su one poslije svega? Elementarna nepogoda, trijumf ludila i bezumlja, ili samo ogledalo neshvatljive ljudske prirode koja je čas anđeoska čas đavolska.
4.
Ako ne mogu da stignem u stvarno Sarajevo, gdje u stvari stižem? Stižem u sjećanje, u san i fantazme, u slike jednog danas već virtuelnog života. Vrijedi li uopšte kretati ako nema stvarnog napretka! Ili mi se tako samo čini, kao i sve ostalo, previše zakučasto eda bi bilo jednostavno. A ljudi, uključujući i mene, ipak žele jednostavnost i jasnost.
Šta je pisac htio da kaže – pita se u školi, ali i na svakom drugom mjestu. Ovdje pisac tek formuliše to što želi da kaže, a šta će na kraju ispasti, vidjeće i on sam. Idemo naprijed, tako je prirodno, dosta je bilo kratanja unazad, u istoriju, u resantiman.
Ali moje kretanje naprijed moguće je samo ukoliko raščistim put! Eto, sada znam šta to činim – raščišćavam put. Ne samo sebi, nego i svima onima koji ovo pročitaju. Ipak, ja pišem jednu ličnu, sentimentalnu istoriju svog Sarajeva, jer drugačije ne mogu. To ne znači da to nije i istorija nekog od mojih ispisnika, nekadašnjih sarajevskih studenata iz sedme decenije, kada se razvijao Sarajevski univerzitet. Dolazili smo iz različitih BiH regija, Krajišnici, Semberci, Hercegovci (ovi i oni, što će reći istočni i zapadni, ali pretežniji su bili istočni). S nejasnim željama, ostati i postati Sarajlija, ili otići ko zna gdje.
Sarajevo je još uvijek bilo skučeno, tek se otvaralo prema Čengić vili, Grbavica je bila dovršena do Željinog stadiona, u Švrakinom selu još se sijao kukuruz i krompir. Rasuto po brdima, okruženo selima, djelovalo je intimnije nego danas, ali i sivo, hladno, gotovo zaboravljeno u vremenu. Univerzitet je rastao, sve se polako otimalo čamotinji, čekao se samo nečiji odlučniji potez, korak kojm će se iskoračiti iz prostora i vremena koje nije u skladu sa evropskim časovnicima. Sarajevo je to uspjelo zahvaljujući novoj ekipi političara, onima koji su sklonili u stranu Đuru Pucara i njegovu generaciju – to je bio čuveni trio Branko, Hamdija i Nikola.
Ali, političari me nikada nisu zanimali, od svog prvog dana u Sarajevu tražio sam svijet kulture, jednako mlade kao i one poznate, u književnosti, ali i u scenskoj umjetnosti, drami i muzici. Htio sam da budem pripadnik svoje generacije, onoliko koliko se moglo, da ispunim prostor koji mi je proviđenje dalo, ukoliko se uopšte bavilo mojom sitnom ličnošću. Ništa mi nije bilo poznato, nikoga nisam znao, niti mi je trebalo poznanstvo, išao sam uvijek direktno, kucao i ulazio. Sarajevo tih godina bilo je otvoreno za sve. Taj duh otvorenosti dugo će ga krasiti, i širiti se naokolo kao novi duh grada, ali ne samo u onim domenima poznatim širokim masama, tzv. popularne kulture, nego, i mnogo više, u književnosti. Generacija stasala šezdesetih godina, odnosno u sedmoj deceniji ovog vijeka, dala je snažne i originalne pjesnike i prozaiste.
Mjesto okupljanja moje generacije bilo je kulturno-umjetničko društvo studenata “Slobodan Princip Seljo”. Dok ulazim u Sarajevo, vraća mi se vrijeme, zima je bila, kada sam prvi put došao da potražim istovrsnike. Ne sjećam se više kako sam došao do adrese, da li je u pitanju bio neki javni poziv preko “Naših dana”, lista studenata, ili neka druga informacija, tek našao sam se tu gdje će uskoro i drugi: Rajko Nogo, Marko Vešović, Mubera Pašić, Ahmed Imamović, Sekula Banović. Kasnije će nam se pridružiti Branko Čučak, Abdulah Sidran i Radovan Karadžić, Isak Čavalić.
Generacija ispred je bila prerasla kratke pantalone pjesništva – Duško Trifunović, Veljo Milošević, Slavko Šantić i Ljubomir Cvijetić imali su već po knjigu, Duško i dvije, nisu se više skupljali u čuvenom “Seljinom” klubu “08”. Prostor je bio upražnjen, čekala se nova raja. I došli smo, kao što se dolazi, sigurni u sebe, uskoro radikalni kritičari svega postojećeg. To će na svojoj koži osjetiti stariji, prema kojima smo se odnosili kao prema početnicima i neznalicama. A bilo je upravo obrnuto, samo što ćemo mi to tek naknadno shvatiti. Sa skromnim znanjem moderne literature, naročito lokalne, nismo priznavali autoritete, a svaku pročitanu pjesmu u našem književnom serklu dočekivali smo na nož. Ako tu prođe – može u antologiju!
Naša malena prostorija, koju smo na jedvite jade iskamčili od uprave društva, sobičak jedan više sličan ostavi nego mjestu gdje se okupljaju budući akademici, bila je sarajevski hladna – dah se ledio govorniku. Ali kao da je baš to bio izazov, dolazilo se kao na obavezno predavanje, jer tu se odigravala jedna bitna priča, tu je bio naš književni koledž kakav mogu samo priželjkivati mnoge generacije.
5.
Šta je grad? Građevine, saobraćajnice, institucije, ili stanovništvo? Ili sve to skupa, kao spoj i kvalitet koji se ne može dobiti bez tih sastojaka. Zatvorim oči i slušam: govor Sarajeva koji mi je ostao u svijesti. Ali, ne jedan govor, nego govore, različite melodije i različitu leksiku. Kao kakav bosanski Higins, profesor fonetike iz Šoovog “Pigmaliona”, pogađam odakle dolazi taj što govori – Trebinje, Foča, Visoko, Donji Vakuf, Prijedor, Zen’ca ili baš Saraj’vo.
Već tada (1962. godina), u Sarajevu sa 150.000 stanovnika, većina je došljačka – Novo Sarajevo počinje da djeluje na Centar, koji se narogušeno odupire toj ofanzivi. Teško je reći ko je i na kojem planu u prednosti. Ali, uvijek je riječ o kulturi i potkulturi. Grad se legitimiše tim kategorijama svog postojanja, svog zračenja prema bližoj i daljoj okolini. Rast podrazumijeva napredak u obje kategorije, ma kako nekom taj pojam bio sumnjiv u oblasti potkulture.
Kulturu su predstavljale i zastupale institucije i pojedinci: pozorišta, muzeji, galerije, koncertne dvorane, listovi i časopisi. Ali, kao i uvijek, kao i svugdje, postojanje svih tih institucija ima smisla za nekog pojedinca ukoliko ih je on upoznao. Tek pristigao u Sarajevo, one maglovite i hladne 1962. godine, radoznao kakav sam bio i ostao, pošao sam u pohod na otkrivanje sarajevske kulture, koja treba mene, ali i koju trebam ja. Bili su to dani traganja, pronalaženja i promašaja, ali uvijek po principu koji je davno ustanovljen – tražiš ono što si već našao. Odakle onda traženje? Stoga što se to može zagubiti, prođeš mimo i ne prepoznaš. “Ima toga, hoće to”, kako je pjevao Stevan Tontić.
Uvijek je pitanje principa, odnosno izbora između aktivnog i pasivnog, ukoliko se profesija ne poklapa sa nekom umjetničkom granom. Ući u svijet kulture ali iznutra, kroz neku od formi koja se nudi zainteresovanom i od njega napraviti istinskog zaljubljenika, onoga koji će ostati privržen do kraja svog života. Smatrao sam, ne zamarajući se pretjeranim mozganjem, da se prvo mora zaviriti u studentske novine. Univerzitet bez svojih novina predstavlja mrtvo more, ustajalu baru u kojoj se možda i stvaraju stručnjaci ali je kultura mrtva. (Više od decenije, najbolji je dokaz za to Banjaluka i njen Univerzitet.)
“Naši dani” su imali redakciju prvo u ulici “Maršala Tita”, a potom na Pravnom fakultetu, na “Obali Vojvode Stepe”. Iako izvan profesija koje su davale novinare, volio sam novine i piskaranje za njih, u bilo kojoj rubrici. Bitno je da se nešto piše. S vremenom se i to promijenilo, zadržao sam se na kulturi, krećući se lagano, od humora do literature. Tih godina za mene je ključni čovjek u redakciji bio Nikola Stojanović, koji će se kasnije opredijeliti za film, čija je temeljitost i pristupačnost pridobijala nove saradnike upućujući ih da se spisateljskim poslom takođe bave temeljito. S Nikolom sam vodio duge razgovore o najraznovrsnijim pitanjima iz života i kulture, polako upoznavao tu stranu spisateljskog posla i grada u kome sam živio. Tu je počinjala kulturna gravitacija, kao oko centra, kretali su se svi oni koji su u to vrijeme nešto značili u sarajevskoj kulturi mladih, ali ne samo mladih. Zapravo, dolazilo je novo vrijeme koje je zahtijevalo nove ljude. Potom je taj posao preuzeo Staniša Tutnjević.
Tom novom vremenu dao sam se do kraja. Izvan tradicionalnog školskog sistema, kada je u pitanju literatura, sa svoje strane gurao sam u list duh francuske nove književnosti. Istovremeno sam sa svojom generacijom bolovao klasične bolesti uticaja i oponašanja. Ali sve je to služilo da čovjek očvrsne i da proširi vidik i perspektivu. Kasnije će se Jugoslavija iznenaditi raznovrsnošću sarajevskih umjetnika, kao da su oni nastali ex nihilo. A riječ je bila o potrebi da se na jednom djevičanskom prostoru progovori jednostavno i autentično – Duško Trifunović je bio uzor, kako pjesnicima tako i muzičarima i njegov doprinos je vjerovatno najdragocjeniji, ali tu su i ostali, Kornelije Kovač, Muzička akademija, Filozofski fakultet i njemu pridruženi “Seljo”.
Ovdje se valja vratiti, kao u muzičkoj formi, početku teksta, onima koji su došli i donijeli svoju originalnost, svoj talenat Sarajevu. Ukrštajući različite uticaje, grad buja i napreduje. Tu su se, po prirodi iskonske potrebe i snage talenta da traži sebi prostor za ostvarenje, iz BiH skupljali oni koji su morali da stvaraju. Odlazeći iz svojih palanki i sela, nisu razmišljali o povratku, išli su za svojom budućnošću i pronašli Sarajevo. A grad ih je dočekivao kao hodočasnike, pomagao, tetošio, pokazivao svijetu. Oni su mu to višestruko vratili. (Neki kasnije i u vidu ganata, ali to je njihov problem.)
6.
Veoma značanija kulturna institucija Sarajeva, za mene i ostale pisce, šezdesetih i sedamdesetih godina bio je časopis “Život”. Redakcija se nalazila u Radićevoj br. 15, na petom spratu, u komšiluku sa Udruženjem književnika BiH. Posjetiocu nesviklom na redakcije i udruženja bilo je teško da razgraniči šta je ovdje “Život” a šta književnička asocijacija. Tu su se okupljali pisci čiji je ugled i status već bio ozvaničen članskom kartom još od prije rata, onog Drugog svjetskog, Mak Dizdar, Hamza Humo, Šukrija Pandžo, i nešto mlađi od kojih ovdje navodim Ristu Trifkovića i Mešu Selimovića. Dok su ova dvojica, Risto i Meša, vladali “Svjetlošću”, odlučujući o književnom životu i smrti rukopisa koje su uzdrhtali pisci svakodnevno donosili, Mak Dizdar, opet s neizbježnim Ristom Trifkovićem, i tada mlađanim Duškom Trifunovićem, gospodario je časopisom “Život”.
Sticaj okolnosti je htio da dobijem svoju prvu književničku nagradu, u Kamernom teatru 55, na književnom konkursu i da mi tu nagradu uruči lično Mak Dizdar. Time sam, izgleda, bio pripušten među pisce, iako do tada još ništa bitno nisam bio objavio. Ali, poziv je stigao, uspinjao sam se strmim stepeništem zgrade u Radićevoj 15, prekoputa studentskog doma u kome su dvojica nerazdvojnih mladića, Rajko i Marko, proučavali domaću književnost i ispisivali svoje prve stihove, noseći u oznojenoj ruci nagrađene pjesmice.
Kasnije ću, u više navrata, susresti baš na tom stepeništu legendarnog Hamzu Humu koga je stajalo popriličnog napora da se popne u svoje Udruženje da bi vidio kolege, ali on je to stoički podnosio odmarajući se gotovo na svakom spratu. Onih nekoliko rečenica koje bih tu i tamo čuo od njega, potom od Meše, kasnije Izeta, Riste ili vedrog i nama bliskog Duška, za mene su značili uvod u književni život koji sam, malo po malo, počeo da razlikujem od književnosti. Uočavao sam odnose, grupe i interese, viđao u Bučukovoj antikvarnici ili u velikoj knjižari “Svjetlosti” u Maršala Tita, oko povlaštenih stolova, dvojicu-trojicu tih “sretnika”, i rano odustao od bilo kakve zavisti. Znalo se tu veoma dobro ko je ko, i po kojem osnovu ga primaju u svoje društvo – pitao sam se gdje ću, kada dođe vrijeme, biti ja.
“Bitno je da čovjek ostari”, govorio je Sidran, kada smo o tome raspravljali. “Jer mi ćemo svakako biti bolji pisci od Šukrije Pandže.”
Pisci možda, ali kakvi ćemo biti ljudi?
Pričao se vic. Vratio se Hamza Humo iz Pariza, pa ga susreo Šukrija Pandžo, i priupitao: “Je li, bogati, Hamza, vidje li onoga Sartra u Parizu?” “Kako ne bih vidio”, odgovori mu Hamza, “baš je izlazio iz stana sa onom svojom Simone”. “I da li ti što reče?”, nastavlja sa pitanjima Šukrija. “Bezbeli da reče. Pozdravi mi, kaže, Šukriju Pandžu u Sarajevu.”
Za mene je bitno bilo poznanstvo sa Makom Dizdarom, njegov prijateljski odnos, i objavljivanje prvih pjesama. Gledajući gomilu rukopisa na njegovom stolu i svuda naokolo, pitao sam ga da li je uvijek tako bilo. “Jeste”, odgovorio mi je, “uvijek su ljudi pisali mnogo, ali se manje objavljivalo. I to je bilo dobro. Bilo bi loše kada bi se objavilo sve što se napiše.”
Uvijek sam odvajao Maka Dizdara, pjesnika “Kamenog spavača”, i čovjeka oko koga su se kasnije plele političke spletke, u kojima je vjerovatno i sam on učestvovao, ili im je davao mjesta njegov raniji život. Kao i danas, tako i onda, taj me svijet nije zanimao. Kada, skoro desetak godina poslije tog poznanstva, upoznam Vladu Miloševića, koji je napisao muziku na Makove pjesme, uočio sam značaj zavičaja, prošlosti i kulture na ovom prostoru. Nošena vjetrovima podjela, vjera i različitih vlasti, kultura se borila za svoju autonomiju, za rasprostiranje na sve koji su sposobni da je prime otvorena srca, jer se iskazivala kao ljudska i univerzalna.
Kasnije će krenuti rasprave čija je srednjovjekovna Bosna i da li uošte postoji nešto što se zove tim imenom. Zaboravljan je Gorčin, zaboravljana Kosara, zaboravljana duša onoga koji je bio sahranjen na svome i koji je molio potomke i sve one koji ovuda budu prolazili da mu grob ostave na miru. Četvorica i dalje vode, gone i tjeraju jednoga; dažd kao gnjev božji bije po nama, a mi kao da lutamo pretpotonim mrakom.
Iskreno sam ožalio Maka Dizdara onog ljeta kada je umro a ja o tome doznao iz “Oslobođenja” u Gradcu na moru. Uz ribu, popio sam čašu vina za pjesničkog barda crvenkaste karakteristične brade i još jednom mu zahvalio na podršci koju mi je pružio kao mladom junoši koji se iskreno pitao da li se gura tamo gdje mu nije mjesto.
7.
Prikradam se gradu, prilazim mu sa svih strana pošto sam već u njemu, ali samo fizički. Prostorno, to izgleda jednostavno, pogotovo ako mu oduzmem sve što je sagrađeno poslije sedamdesete, ako se stalno nalazim u šezdesetim, tu snatrim, tu se trudim da otkrijem tajnu ovog grada, ali prije i mnogo više sebe samoga. Jer sve što činiš, činiš zbog sebe, izbij iz glave druga opravdanja. Što znači da na sebe moraš prihvatiti i odgovornost za učinjeno – druge ti nema, inače si niko i ništa.
Eto, na tom i tom mjestu, tada i tada, susreo sam toga i toga i, čini mi se, moj je život dobio nešto u punoći (ili se promijenio). Česte su ovakve izjave, što znači da je taj život imao svoj razvojni tok. Vrijeme studiranja trebalo bi da je takvo. Naše sarajevsko studentsko vrijeme danas se ukazuje kao period burnog sazrijevanja u svakom smislu i smjeru. Sazrijevali smo kao ljudi, kao demokrate, kao pisci. Neki nisu postali demokrate, drugi su se upisali među pisce ali bez djela, treći…ah, treći, čini nam se da su pobjegli od svega.
Pamtim taj dan, vedar, lijep, topao. Dvojica mladih pjesnika susreli starijeg kolegu, koji je poslije službovanja po selima iznad i oko Travnika, donio rukopis pod naslovom “Sveti čovjek”. Sjedimo u kafanskoj bašti “Park”, pijemo li ili ne pijemo, ne sjećam se, i slušamo zaneseni autentično pripovijedanje o samom pripovijedanju. Neprevaziđeni čas kreativnog pisanja, kako bi to rekli savremeni teoretičari proze. Već smo mi i nešto objavili – pokoju priču i pjesmu. Površno upoznavši savremenu francusku prozu – pokušavao sam u tom stilu nešto da napišem i sam, objavljujući te pokušaje u listu “Naši dani”. Ilustracije su radili naizmjenično pripovjedači Nedžad Ibrišimović i Mirko Marjanović – ilustraciju karakterističnu u ono vrijeme za novine, neki naglašeni simbolizam.
Pisac o kome je ovdje riječ a čije ću ime spomenuti nešto niže, tog dana, pokazivao nam je da je teorija jedno a praksa drugo. Iz prazne se ne puca, drugim riječima. Sve što je u njegovim pričama, nezaboravni likovi koje će dočekati kritika čak i oduševljeno, ta obnova pripovjedačke Bosne, na nov, floberovski način, uzeto je iz života. Naravno, prošlo je onu tajanstvenu i mističnu proceduru amalgamisanja, alhemiju pretvaranja u novu stvarnost, ali bez životnog iskustva toga ne bi bilo. Surovi život je najbolji pripovjedač, ni Andrić tu ne bi imao šta ni da doda ni oduzme.
Riječ je ovdje o Nenadu Radanoviću, pripovjedaču i pjesniku, koji je zahvatio kasnije, poslije “Svetog čovjeka”, u djetinjstvo, kao mjesto svoje trajne inspiracije. Djelovaće na njega i lektira, djelovaće i na nas, ali istinsko, veliko otkriće bio je susret sa životom koji nismo, u tom trenutku, u tom periodu svoga života, mogli da vidimo kao inspirativnu podlogu za moguću svoju umjetnost. A sve je to bilo neobično važno, jer je tu, pored mene, bio i Abdulah Sidran, kome su se tih godina događale stvari koje će se prozvati, prvo “Otac je kuća koja se ruši”, a potom “Sjećaš li se Doli Bel” i “Otac na službenom putu”.
Polazeći od načela prihvaćenih tog dana, neprekidno jedan drugom (ovdje treba uključiti i nove sudionike naših razgovora), stvarali smo osnovu na kojoj će kasnije nastati literarna građevina što će svojim šarmom osvojiti svijet. Svako je tu vidio sebe, neko jasno, neko mutno – pjesnički neprozirno. Ali je mladost radila svoje, sok je šikljao i tražio usne koje će ga piti. Htjeli smo prvo da fermentira, da se dobije plemenitije piće od običnog mošta, neko je u tome uspijevao, neko nije. Tako do današnjeg dana. Iskusan pisac zna jedno, a to je mogao naučiti na našim malim pripovjednim seminarima – ne treba trčati za prvim aplauzom koji začuješ na otvorenoj sceni. To svi ne razumiju, ni tada ni sada.
Gledajući iz Sarajeva, vidjeli smo sve što je kvalitetno u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i shvatali da moramo biti svoji i da ćemo samo tako biti zanimljivi i drugima. Nije bilo lako na tome nastojati, stizali su prigovori i iskusnijim i boljim da su provincijalni (odnosno niko i ništa). Meša Selimović je doživljavao neviđena poniženja na sjednicama nekadašnjeg Saveza pisaca Jugoslavije, gdje su marginalci ismijavali ovog majstora proze koji je već u tom trenutku imao napisan veliki roman “Derviš i smrt”. Ni danas ništa nije bolje – naše prestoničke kuhinje misle da se samo u njihovim kazanima spravlja kvalitetna duhovna hrana. Stoga su (oni koji su po definiciji R.Konstantinovića duh palanke) i doprinijeli tako izdašno uništenju geografske provincije, prvo duhovno, a onda i fizički, granatama.
8.
Neki prostori u našem sjećanju davno su postali mitski. Neki izazivaju jasnu asocijaciju, dubok osjećaj, često gotovo fizički prepoznatljiv. Na primjer: hladnoća, tako prirođena gradu uz Miljacku a podno Trebevića. Priroda je htjela tako, da to mjesto bude stanište zimske hladnoće koja se spušta s okolnih brda, naročito s Igmana, da bi uz Miljacku dostrujala do samog srca grada, do Baščaršije. E, na tom prostoru, u više navrata osjetio sam sarajevsku zimu.
Prirodno-matematički fakultet bio je smješten u zgradi koja danas pripada Islamskoj vjerskoj zajednici, tu je u pozadini Gazi Husrev-begova medresa koja sa zgradom nekadašnjeg fakulteta čini cjelinu. Poslije toliko godina, našao sam se ponovo tu, na ćošku, prošao sve do prednje strane, ponovo se vratio do džamije, a bujica uspomena zapljuskivala me je kao ljetnji pljusak. Kolege studenti, profesori i asistenti, stepenice i fakultetski hodnici, oglasne table, učionice i seminari, pogled s prozora na Baščaršiju i kuće što se uspinju uz Trebević. Sve te slike su uzvitlane, naprosto vrele od žestine s kojom govore o jednom vremenu netragom minulom. A ja ga sada izvlačim iz svog sjećanja, jer nijedno vrijeme na može samo tako da propadne sve dok su živi njegovi svjedoci. Vrijeme našeg Sarajeva, zbog čega i ispisujem ove čas vesele čas sjetne redove.
Možda za čitaoca i nije naročito važan nekadašnji izgled unutrašnjosti Prirodno-matematičkog fakulteta, ali bez tog se opisa teško može da shvati duh vremena. Recimo, matematički seminar imao je biblioteku u kojoj su obično sjedili naši uvaženi profesori i kada bismo uzimali neku knjigu, pogled na nekog od njih, Veru Šnajder obično, koja je ulivala strahopoštovanje svojom dostojanstvenom gospodskom figurom, Veselina Perića, Mahmuta Bajraktarevića, Šefkiju Raljevića, Stevana Klašnju, doprinosio je, čini mi se, da još više cijenimo nauku kojoj smo se posvećivali. Neka sada ostanu po strani kolege, i koleginice, naravno, oni će ili izblijediti iz sjećanja, ili preći u drugačiju uspomenu. Želim da vidim samo starije, uvažene, ozbiljne i mudre.
Ponekad bi se održao neki sastanak poslije nastave. Pošto je prostora bilo malo, ti su sastanci obično trajali do kasnih sati, pa sam uvijek bio u strahu da ne okasnim na tramvaj. Stanovao sam na Grbavici, u neboderima uz Miljacku, čiji su mi crni skeleti sada presjekli dah. Kao da sam vidio duhove iz konc-logora, ili Đakometijeve skulpture istih takvih nesrećnika, tako su me i ove sablasne građevine podsjetile na vrijeme umiranja i terora nad onima koji ne mogu da pobjegnu sa prostora na kome su se ko zna kada i zbog čega našli. Da li je to bila crta razgraničenja, ova ili ona strana, ne znači ništa onome koji sve to gleda – bitno je čije su sumanute ideje dovele do toga. Kada ludilo počne, treba li mjeriti ko je veći a ko manji ludak! Kako su samo porazne priče o “našim” i “njihovim” snajperistima – snajperista je snajperista, s ove ili s one strane. Bitno je ko je omogućio, ko je doveo do postojanja snajperista, do toga da se počne pucati po nedužnim građanima ukletog grada.
Ali, ja sam na Fakultetu, na Baščaršiji, sastanak je završen, tu je negdje 22 sata, koji minut tamo ili ovamo, ne znam više da li je decembar, januar ili februar, ali sigurno je jedan od tih strašnih mjeseci, kada bi bilo dobro pobjeći iz Sarajeva prema jugu. Da, taj put, takođe, zaslužuje sjećanje, ali sve u svoje vrijeme. Izlazim, dakle, a hladnoća me dočekuje kao daleki Sibir, dah se odmah presijeca, ledi. U nosu mi se mrzne prehlada, a ja idem polako do tramvajske stanice, gdje ću sačekati prevoz. Koliko ću dugo čekati? Da li uopšte tramvaj radi? Da se nije sve smrzlo, stalo, gotovo umrlo? Čekao sam dugo, ne sjećam se da sam ikada više čekao tako dugo, ili da je ikada bilo tako hladno. Tek sutradan sam čuo da je temperatura te noći pala ispod minus dvadeset Celzijusovih stepeni. U jednom trenutku dostigla je minus dvadeset i sedam. Da li možeš da zamisliš tu hladnoću, čitaoče?
Sada, pošto je ovo ipak priča u kojoj se miješaju vremena, prelazim na zime ovog posljednjeg rata. Vraćam se noćima bez struje, hladnoći koju smo razbijali klasičnim pećima na čvrsto gorivo. Prešli smo “razvojni” put od čuđenja, zgražanja i bijesa do prihvatanja svega kao sasvim prirodne posljedice rata, naučili se onome što nikada nismo radili (naročito žene, dame, građanke). Ali, jesmo li se tih dana, mjeseci i godina sjećali Sarajeva, ljudi koje smo poznavali a kojima je neki naopaki um bio namijenio sudbinu pacova. Bez struje, ogreva, hrane i vode – kako su se osjećali? Čime su oni bili zaslužili takvu sudbinu? Slijeganje ramenima u smislu: rat je, mora da zamijeni makar malo saučestvovanja u mukama onih koji su prošli jednu strašnu Kalvariju.
9.
Govoreći o Sarajevu, iz Banjaluke, sa saznanjem da se nešto bolje vidi ako smo se malo udaljili, razmišljam i o ljubavi. Godine studiranja su i godine zaljubljivanja, tako je i grad naše mladosti, najljepših godina života, istovremeno, nužno i nezamjenjivo, grad naše ljubavi. Jedne ili više njih, obične ili najveće. Tu su mnogo mjesta ispunjena nježnim uspomenama – prvi poljubac, prvo treperenje, ihahaj…
Izet Sarajlić, pjesnik naše mladosti, bio je i pjesnik te prve velike ljubavi na Vilsonovom šetalištu, kraj Miljacke. Bio je sretan mladi čovjek, izašao živ iz velikog rata, otvoren za ljubav prema cijelom svijetu oslobođenom od zla. I još nešto, vjerovatno bitnije od ovog što sam rekao, Izet Sarajlić je osjećao potrebu i obavezu da voli za one koji izginuše u ratu, za svoje vršnjake, da voli, dakle, dvostruko, trostruko, naprosto – da voli najviše što se može. Živjeti treba u ime ljubavi, jer je ljubav drugo ime za život.
Stran grobljanskoj atmosferi onih koji su godinama i decenijama tvrdili da sve što se čini mora da se čini u ime mrtvih, pjesnik Sarajlić je istakao zastavu ljubavi kao jedinog pamćenja dostojnog čovjeka. Samo kroz ljubav sjećaćemo se mrtvih, samo u ljubavi oni će biti živi. Da li je bilo srednjoškolke koja nije znala čuvene stihove: “Sad ih više nema./Na zbornom mestu ljubavi sad čekaju kao grobovi./Mala velika moja,/večeras ćemo za njih voleti.”
A Sarajlićeva ljubav bila je prostrana kao njegova duša u koju su ulazili prijatelji iz cijelog svijeta, otvoreno, kako se tada zamišljala budućnost svijeta jednakosti i bratstva. Nema pjesnika koji je više pjesama posvetio svojim prijateljima, domaćim i stranim, među kojima su Sarajlije, Beograđani, građani svijeta. Sve ih je primao Sarajlić u ime ljubavi, u ime poezije, u ime onih kojih više nema a koji bi se svemu tome radovali. Život ima smisla ako je radost, ako je optimizam, ako je budućnost. U to ime nastale su pjesme o Sarajevu, o Vilsonovom šetalištu, o Jugoslaviji. Izet Sarajlić bio je najjugoslavenskiji pjesnik koji se mogao zamisliti.
Išao sam u redakciju izdavačkog preduzeća “Veselin Masleša”, sa sveskom stihova, i bio primljen kao pjesnik, evropski. Izet Sarajlić, urednik za poeziju, počastio me je svojim odnosom prema mojim stihovima, načinom na koji je vodio tzv. izdavačku proceduru i doveo je do knjige. Uzimam je često u ruke i gledam njegovo ime na mjestu gdje se urednici potpisuju. U ulici Sime Milutinovića Sarajlije, u staroj zgradi s visokim tavanicama i prozorima, okružen knjigama koje je uredio, Sarajlić je djelovao kao pjesnik klasik, bard koji je svoje rekao i sada osluškuje svijet oko sebe.
Dok je sjedio u nekom sarajevskom podrumu, slušajući granate što dolijeću od njegovih dojučerašnjih prijatelja kojima je bio posvetio pjesmu, jednu, dvije, ko zna koliko, zamišljao sam Vilsonovo šetalište kojim niko ne smije da prođe, u svim godišnjim dobima u kojima sam jednom davno, ko zna kada i u kojem životu, ali svakako u jednom mnogo ljudskijem životu, okružen daleko većim ljudima od ovih današnjih, kojom sam, dakle, šetao s djevojkom, razgrćući žuto lišće popadalo po trotoaru i recitujući joj pjesme Izeta Sarajlića i Duška Trifunovića.
Zgađen svijetom koji sve to ravnodušno gleda, ravnodušnošću dojučerašnjih prijatelja koji su mu svojevremeno sastavljali pjesničke izbore u cijeloj Jugolasviji, Sarajlić je izrekao s pravom mnoge gorke riječi i optužbe. Od tih riječi i optužbi meni je bilo bolje; neka, samo govori, pjesniče, imaš prava na to, a ja ću ćutati ma šta mi rekao, ma šta rekao bilo kome i bilo gdje. Jer ti više od drugih imaš prava na to – bio si se sav dao prijateljima, oni su te izdali, jer su izdali ljubav, i sada im to reci u lice. Znam da si ti to sve rekao u svojim stihovima, na vrijeme, ali čitanje poezije u nepoetska vremena nije najbolja stvar. “Ljubavi je objavljen rat./Totalni. Do istrebljenja.” Tako si pjevao, ali šta to vrijedi, kad tvoji bivši prijatelji, pjesnici, kritičari, istoričari, nisu to htjeli da čuju i umjesto ljubavi odabraše mržnju, umjesto poezije topove. Zbog čega, zaista?!
Ali, život ide dalje, svojim putem, kao u Pasternakovom “Hamletu”, gdje “sve u farisejstvo tone”. Najteže je odreći se pjesama posvećenih bivšim prijateljima koji te posvete nisu opravdali – zar smo toliko naivni bili!
10.
Oni koji su željeli da ga unište, od Sarajeva su načinili planetarno mitsko mjesto. Domaći umjetnici i teoretičari požurili su da ga nazovu kulturnom prijestolnicom svijeta, ali to za mene ne znači mnogo; ovaj grad u meni drugačije zvoni, drugačije se odaziva, drugačije postoji. Znam šta imaju neki veliki svjetski gradovi, teško im je konkurisati u tome, sve su naše metropole blijede i beznačajne u poređenju s tim svjetskim vašarištima taštine i vrijednosti. Ali, ne treba o tome misliti, svaki grad je za sebe jedno malo čudo, toliko različitih ljudi tu se viđa, sarađuje, dopunjava se, čini naprosto novo, otvoreno bratstvo. Po toj otvorenosti Sarajevo je bitan grad i za svijet, ali prvenstveno za nas. Evo, poslije svega, vraćamo mu se, dolazimo kao bludna djeca da pripovijedamo baš tu o našim lutanjima. Hoće li nas primiti? Hoće li nas odbaciti, kao što u ovom novom vaktu ovdje gradovi odbacuju manjine.
Lutati se može fizički i duhovno. Potrebno je i jedno i drugo, naročito u mladosti, kada se napajamo iz različitih izvora. Proći svijetom i vratiti se kući, biti tamo gdje smo stasali, jer tu se najbolje osjećamo, tu možemo da damo najviše. Ali, to je tako teško. Na ovim našim tužnim meridijanima takvih mjesta reklo bi se da i nema. U vrijeme o kome pišem, sve je tu ipak bilo nekako pusto, prazno, nedovoljno za rast, za ničeansko nadrastanje, prevazilaženje. Jer ono što te u djetinjstvu i mladosti oblikuje, kasnije ti ne da da ga prevaziđeš. Niko nije prorok u svojoj sredini, kaže sveta knjiga, ali svako mora na sebi da osjeti tu gorku sentencu. Mnogi su iz Sarajeva otišli zato što ih zvanično Sarajevo nije milovalo. Bilo je teško i onima koji su ostali, ali za umjetnost, a ovdje je riječ o umjetnosti, to i nije naročito važno. Bitno je da li su nešto stvorili. Jer to pripada i Sarajevu.
Priča ili anegdota je ovakva: Godinama su neki ljudi bili na zabranjenoj listi u Gradskom komitetu u Sarajevu. Tamo su činovnici vedrili i oblačili, imena sam im pozaboravio, neko ih se još sjeća, ali mi je mudri Mladen Oljača jednom kazao da ih ne spominjem jer ću ih na taj način ostaviti za budućnost. Naravno, nisam ja tako nadobudan da mislim kako će moje tekstove neko u budućnosti konsultovati. Ipak, drago mi je da poslušam Mladena a ne njegove drugove, cenzore i ostalu partijsku policijsku bagru, kojima je i on sam ponekad, bona fide, išao na ruku. Elem, pjesnik Abdulah Sidran, za mene oličenje Sarajeva, bio je godinama kandidat za nagradu grada o kome je pjevao s ljubavlju i umijećem do tada neispoljenim. Bilo je tu i pjesničke retorike, ali mnogo više dobre poezije. Kad bi to pitanje došlo na dnevni red, a žiri rekao svoje i dao spisak mogućih dobitnika, visoki partijski činovnik precrtao bi Sidranovo ime. Vjerovatno i još neko. Jednom, u avionu, bivši Sidranov prijatelj, Goran Babić, zapitaće svog prijatelja, partijskog funkcionera J.B. iz Zagreba, zašto to Sidran ne može da dobije nagradu svoga grada. Neka se J.B. raspita u Sarajevu. Odgovor je bio jednostavan: Zato što je protivnik socijalizma. Nije baš neprijatelj, ali protivnik je svakako. Jao režimu čiji je protivnik pjesnik.
Ima još priča sa sličnim sadržajem, kada su vladali pobjednici iz Drugog svjetskog rata. U Sarajevo se išlo tada po “svoje mišlješe”, po neko dopuštenje, po pravdu koja se tamo dijelila. Stvorena je bila atmosfera kafkijanskih zatvorenih krugova, čiji su umjetnički pandan, djelimično, dva velika romana Meše Selimovića, “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Sarajevo, grad u kome je stolovala vlast vijekovima, privlačilo je karijeriste, poslušnike, i sve one koji su htjeli da se uspnu stepenicama te vlasti. Nije to bio ni lak ni jednostavan posao. Trebalo je znati u svakom trenutku kome da se dodvoriš, koga da opanjkaš, olaješ i prokažeš. Stradavali su veliki pisci, neki od njih još nisu u ovom gradu prihvatljive osobe. Tu su skovane neke opasne sintagme, poput one da su neki pisci Bosni više nanijeli štete neko vojske koje su preko nje prešle. Jao zemlji kojoj su pisci nanijeli bilo kakvu štetu. Naročito takvi čija su imena zaštitni znaci kvaliteta i uvažavanja: Andrić, Selimović, Kočić, Ćopić…(dopuni ovaj spisak dobrohotni čitaoče).
Ali, nema grada u kome stanuje ni apsolutno zlo ni potpuno dobro. Dođu vremena koja pogoduju zlu, a ima li većeg zla od rđave vlasti. Gdje stoluje vlast, tu je i zlo. Opet, tu kruže pare, tu su uslovi za mnoge umjetnike da prežive i da stvore nešto trajnije od prigodnog referata na partijskom kongresu. Tako raste, tako sebe nadrasta grad. Sarajevo je uspjelo da prođe ta kužna vremena i da stvori famu o svojoj neprekidnoj svježini i originalnosti – bio je to i ostao neuhvatljivi duh poezije. Na nama je da ga prepoznamo i da mu pomognemo da što bolje stasa, ali uvijek i jedino kao duh istine. A uspomene, kao uspomene, one su izvan te moralne rigidnosti.
11.
“Ushićenje i potom bol”
(Tomislav Obradović, Vežbaću da postanem)
S one strane, iz prošlosti, iz Sarajeva kakvo nekad bijaše, dolaze mi prijatelji, živi ljudi i sjeni, da me razgovore, nagovore, podsjete, prekore. Ali nisam bez njih, duhovno, stvaralački, bitno – pokraj mene, tu na polici, pored onih stihova i rečenica u glavi, tu su njhova djela, pjesme i priče. S njima u meni je Sarajevo.
Milan Čakar, izbjegao iz Sarajeva, prolutao Evropom, skrasio se u Australiji, da bi potom stigla vijest da je preminuo. Znao sam već godinama da je bolestan, ali nisam bio pripremljen za ovakav, nagao odlazak, gotovo ispad smrti usred života koji je mogao tamo negdje da počne. Čakar je prvo godinama živio u Njemačkoj, pisao o likovnoj umjetnosti, bio gospodin čovjek, neuhvatljiv za sarajevsku spisateljsku čeljad koja se okupljala u klubu književnika ili ranije u podrumu izdavačkog preduzeća “Svjetlost”. Kad se vratio u Sarajevo, stanovao je u stanu koji je sam bio kupio na početku Zagrebačke ulice, gdje smo jedne noći pretresali sve odreda, poeziju, prozu, slikanje, ali, možda ponajviše, zavičajne književne teme, i jezik, brate, govor krajiški, naročit, kojim se opijao Čakar. Grahovljak, bolovao je kao svi Krajišnici, svoju razdvojenost od rodnog miljea, i pokušavao da mu se oduži poezijom i prozom sačinjenom od kao mošt gustog jezika. Bio je izvan struja, klanova, pokreta, tek će vrijeme učiniti da se sve što je uradio izvrednuje i ponudi čitaocima. A možda i neće.
Tomislav Obradović, pjesnik i hedonista, umrije nam prije nekih mjesec dana u Sevojnu, u ženinom zavičaju, pošto je izbjegao, i on nesrećnik, iz Sarajeva u kome su grmile ratne trube i prve granate. Od svojih prvih sarajevskih dana, Tomo je bio dio našeg društva, u “Selji”, potom su stvari išle svojim tokom, on je kao u američkim biografijama, bio izvan akademskih iliti bilo kakvih sličnih poslova, recepcioner hotela “Bristol”, akviziter izdavačkih kuća, lektor povremeno; na kraju izbjeglica u svojoj do juče prostranoj i lijepoj državi. Upravo mu je ta bivša država omogućila da iz Rijeke dođe u Sarajevo, kao mladić, i da tu studira, stvori porodicu i ponada se u smisao života. Iako je kao mladić napisao: “Nikog nema da bi bio moj lijepi smisao”, praktični život mu se činio drugačijim. Ali, avaj i nažalost, literatura se pokazala jačom, pjesnička intuicija dubljom od povjerenja u državu, u okolinu, u život.
Šetali smo Banjalukom, Tomislav Obradović sa porodicom, i ja. Rat se zahuktavao, ali niko nije htio da se odrekne one tanjušne niti nade u razum. Naravno, prevarili smo se, razuma nije bilo, Tomo se vratio u Sarajevo, da bi se potom iz njega čupao. Nikada nije bio u vodama politike, najmanje bi se mogao da okarakteriše kao nacionalist u bilo kom smislu. Bio je pjesnik i ostao je pjesnik. A život, i njegov kao što je život svih njegovih prijatelja, tzv. “sudbonosnih dječaka”, mogao bi da se podvede pod njegovu sintagmu “privid samo”. Ma koliko se naginjali nad to vrijeme, ma koliko dozivali dane i noći zajedničkog života, jugoslovenskih nada i svakodnevice, ne možemo ni sada da se odupremo osjećanju da baš i nije moralo sve tako da se desi. A desilo se i sada je kasno da se popravi, da se promijeni. Može samo da se smišlja neki novi život, u ime nekih novih “sudbonosnih dječaka” koji ne žele da budu “privid samo”. Neka, kao prvo, pročitaju pjesmu Tomislava Obradovića, koja je izvan vremena, kao i sva dobra poezija.
PRIVID SAMO
Bilo je vreme i Biće privid samo,
a Biće je ono najvažnije, ono najvažnije!
Zime se treba pribojavati!
Ona donosi zaključane kapije,
ona donosi zgrčenu samilost.
Grakću jutra – privid samo!
Ove godine dobro rodila groznica!
Sjate se kiše – privid samo!
Već smo siti osvedočenih zbrka!
Ove godine dobro rodila groznica!
Iduće već i to će biti prvid samo!
Duša je moja pravo, ne veće od obaveze.
Nešto poput bleska u sebi stalno održavam!
Nešto poput bleska,
ali i to je privid samo!
Tako je pjevao Tomislav Obradović, a naš zajednički prijatelj Stevan Tontić misli da tu ima previše uskličnika. Ne, Stevane, ima ih dovoljno, a možda i malo za ova vremena. Bar po jedan uskličnik za svakog od nekadašnjih “sudbonosnih dječaka” koji i dalje nastanjuju moje Sarajevo.