Pretežni dio knjiga, o kojima ću pisati u ovom nizu za mene značajnih pratilaca mog književnog stasavanja, kupio sam u Sarajevu, u vrijeme studiranja, 1962-1967, mada se tu utiču i one nabavljene ranije a djelimično i kasnije, kada sam se otisnuo, poput svih radoznalaca, u putovanja po Belgiji i Francuskoj. U Sarajevu, pored Bućukove Knjižare sa antikvarnom knjigom, meni apsolutno omiljenog mjestu, tu su još dvije, velika knjižara Svjetlosti u Maršala Tita, i knjižara Veselin Masleša sa stranom knjigom, u mom slučaju riječ je o knjigama na ruskom (matematičkih) i knjiga na francuskom (poeziji i beletristici). Bilo je takvih knjiga, starijih izdanja, rijetkih i zato dragocjenih i kod Bućuka, ali porijetko. Ne treba, još, zaboraviti ni knjižaru Prosvete kao ni Nolitovu. Sve su to bila mjesta gdje smo, mi mlađi pisci, susretali i naše starije kolege, čije smo knjige, za razliku od današnjeg mladog naraštaja, čitali i o njima pisali. Često je to bilo nadobudno, kao da smo mi neka viša stepenica literature, ali je važno da smo ih čitali. Tako smo, ne težeći pretjerano tome, postajali dio sarajevskog književnog kruga i života.
Desilo se tako da skoro istovremeno kupim za mene predragocjenu knjigu, Misli, Bleza Paskala, na francuskom (Pensées, “Garnier”, 1961, Paris; kupio sam od istog izdavača i voluminozan izbor iz djela Žerara de Nervala, kao i Geteov Faust u slavnom Nervalovom prevodu na francuski.), i u izdanju “Kulture”, Beograd, 1965. godine u prevodu Miodraga Ibrovca. Knjiga na srpskohrvatskom jeziku objavljena je u sjajnoj ediciji “Eseji i studije” (Svaka knjiga koja je objavljena u toj ediciji zasluživala je da se kupi i čita, ne jednom, već mnogo puta, sve do danas, a više sam ih kupio nego što sam ko zna zbog čega omanuo u tome.), u nevjerovatnih 5.000 primjeraka. Na koricama je objavljena ilustracija Đorđa Milanovića, dio bakroreza Port Royal, iz XVII vijeka. U taj ću manastir prvi put otići 1971. godine, a iste te godine, gledaću veliku Monterlanovu dramu Port Royal u briselskom Kraljevskom pozorištu. Sve su ovo povezane činjenice, koje su se, svaka sa svoje strane, slagale u meni stvarajući moju sliku svijeta u kojoj je, korak po korak, povećavana površina znanog i onog neznanog koje je čekalo da bude otkriveno.
Kao student matematike, za Paskala sam znao, ali toliko malo i skromno da me je već prva njegova misao uvela u novi, viši oblik razmišljanja o samoj prirodi našeg uma. Čitam i prepisujem: Razlika između matematičkog duha i oštroumnog duha. – Kod prvoga, načela su opipljiva, ali van obične upotrebe, tako da je čovjeku teško uneti se u njih, u nedostatku navike, ali čim na njih obrati pažnju, vidi načela u punoj svetlosti; i trebalo bi biti sasvim krivouman pa doneti pogrešan sud po načelima tako očevidnim da ih je gotovo nemoguće prevideti. Ali kod oštroumnog duha, načela su u običnoj upotrebi i na očigled celom svetu, Ne treba naročito obraćati pažnju, ni truditi se; u pitanju je samo imati dobro zapažanje, ali je potrebno da ono bude dobro; jer ta su načela tako tanana i tako mnogobrojna da je gotovo nemogućno da se koje ne previdi…(Svi citati u ovom tekstu su dati u prevodu M. Ibrovca)
Dok sam radio u srednjoj školi, kao profesor matematike, stalno sam imao na umu Paskalovo zapažanje, približavao ga učenicima, ocjenjivao ih na osnovu posmatranja i zaključka o kakvom je duhu riječ u tom mladom umu, matematičkom ili oštroumno-svjetovnom, kako sam, za sebe, prevodio Paskalovu sintagmu l’esprit de finesse – jedva sam ponekom ljenčugi dao slabu ocjenu, svima ostalima uvijek prolaznu. Bilo mi je jasno da se za matematiku i muziku čovjek rađa. Odvajao sam malo vremena na času da u razgovoru sa učenicima doznam njihova interesovanja i da ih u njima usmjeravam tako što ću ih navoditi da u tome budu bolji nego što jesu, naročito u jezicima i književnosti.
Ljeto 1966. godine provodio sam u Perastu, kod ujaka, notornog alkoholičara, koji je prije rata došao u Boku na odsluženje vojnog roka u mornarici, oženio se i ostao tu. Od svih mojih ujaka, a bila su petorica, ujak Jovo mi je bio najbliži, čisti matematički um, ali sasvim posrnuli i oronuli čovjek, koji me je posebno volio možda baš zbog te sličnosti. Najviše je uživao kada bismo otišli kod lokalnih šahista, u sjenoviti društveni dom na obali, gledajući kako pobjeđujem jednog po jednog od mene mnogo starije i iskusnije šahiste. Ali, kad bi pretjerao u piću, što mu se dešavalo bar jednom sedmično, od njega je trebalo bježati. Sam je to znao, zato se bio osamio od ostatka porodice, u natkrivene stare zidine poviše kuće u kojoj su bili ostali, družeći se s miševima i golubovima.
Jednog dana upoznao me je sa don Graciom Brajkovićem, tadašnjim peraškim župnikom, zaljubljenikom u starine, znalcem baroka u književnosti Boke kotorske, predstavljajući ga kao svog prijatelja, a mene njemu kao budućeg matematičara i čitaoca nekog Paskala. Tako je počelo naše dugogodišnje poznanstvo, koje me je uvelo u novi svijet duhovnosti, na poseban način. Slušao me je pažljivo, sve što je bilo u vezi sa pročitanom lektirom, ne komentarišući matematičke stvari, ali potcrtavajući ona mjesta u Mislima gdje Paskal dovodi u pitanje dvojicu velikana koje ću tek kasnije detaljno iščitati, Montenja i Dekarta. Koju je misao don Gracia izdvojio kao ilustraciju Paskalove ocjene Montenjevog djela, kome se beskrajno divila gospođica de Gurne, kojoj možemo zahvaliti na kompletnom izdanju Ogleda, 1595. godine? Ovu:
Montenjevi nedostaci veliki. Škakljive reči, to ništa ne vredi, uprkos gospođici de Gurne. Lakoveran: Ljudi bez očiju. Neznalica: kvadratura kruga, veći svet…Njegova knjiga nije pisana da pobuđuje na pobožnost. On na to nije bio obavezan; ali čovek je uvek obavezan da ne odvraća od njega.
Potom je moj sagovornik, čije mišljenje je za mene bilo gotovo pedagoški savjet, dodao: Paskal je bio u malom i učenom društvu Jansenista, koji su živjeli u samostanu Por Roajal a nisu bili sveštenici.
Potpuni bezbožnik, krajiškog partizanskog kova, prvi put sam počeo na novi način da razmišljam o Bogu. Kao matematičar, prema Paskalom mišljenju, o tome nisam mogao da donosim zaključke ako ne poznajem činjenice. Tako je krenulo moje dugo proučavanje Svetog pisma koje se nikada neće završiti. To su proučavanje inicirala dvojica ljudi: Blez Paskal i don Gracia Brajković.
Ovdje sada ulazi u priču moj tadašnji gotovo nerazdvojni sarajevski drug, Abdulah Sidran, za raju Sidro, za mene Avdo. Upoznali smo se u Seljinom klubu 008, gdje se okupljalo društvance pjesnika koji su došli poslije prethodne generacije Slavka Šantića, Velje Miloševića, Duška Trifunovića, Dare Sekulić… Neću ih sada navoditi, pored Avde, dodaću i Mumija, Ahmeda Muhameda Imamovića, jer je on bio drugi meni najbliži od sveg društva. I s jednim i s drugim beskrajno sam razgovarao o svakoj knjizi koju smo u to vrijeme čitali. Recimo, Mumi se oduševljavao Junakom našeg doba, kao da je učio napamet svaku rečenicu velikog ruskog pjesnika, a Avdo Ilijadom i Odisejom u Maretićevom prevodu. Kada je objavljen sjajni Đurićev prevod, on je ostao vjeran jeziku i ritmu Maretićevih majstorskih djela. Obojica smo, naravno, imali i jedan i drugi prevod, zahvaljujući opet Bućuku, gdje smo kupili Maretićev. Sa svoje strane, ja sam tim razgovorima, o Ljermontovu i Homeru, dodavao Paskala, a koga bih drugog.
Nije mi trebalo mnogo godina da uvidim kako su nas te knjige gotovo formirale, Junak našeg doba bio je životna knjiga A.M. Imamovića, njegov odlazak u Ameriku, ulazak u novu vjersku zajednicu, sve je tako bilo sudbinski određeno i povezano. Sidran je ostao vjeran Homerovom ritmu u Maretićevom prevodu. Oblikovanje svakog stiha, postupnost, melodioznost, sve je to naučio od Homera i primijenio na pjesme o Sarajevu. Sebe ostavljam po strani, iako sam već na početku ovog teksta rekao šta je za mene značio susret sa djelom Bleza Paskala. Tih godina iščitavao sam detaljnije i Tina Ujevića.
Tog ljeta, dakle, stiže pismo iz Sarajeva, od mog druga, koji je ostao sam u gradu koji ga je stezao kao zla ala. U njemu se probudio muškarac, zaljubio se, dođe mu da se ubije, kako i dolikuje pjesniku u tim godinama, o čemu je napisana značajna literatura. Nego, poručuje mi Avdo, doći će u Perast, da se spase od napasti koja mu prijeti. Samo toliko. Ni upita da li može, ni kako će putovati, samo da će doći. Podrazumijeva se da će spavati sa mnom, gdje bi drugdje. Tako smo činili i u Sarajevu. Ali, ja sam već zbio ujakovu porodicu toliko da više nema mjesta ni pored mene. Možda bih o tome nastavljao da razmišljam, ali pismo je putovalo skoro toliko dugo koliko i Sidran od Sarajeva do Perasta, preko Zelenike, dokle je išao nekadašnji voz od naroda prozvan Ćiro. Potom, od Zelenike drumom koji se tek preobražavao u magistralu, prašnjavim autobusom gdje je povraćanje obavezan ritual a oštri užegli miris/smrad se doživljava kao obavezna pratnja.
Ne treba ovdje dužiti, Avdo je sam odredio gdje će spavati, kod mog ujaka na štali, ili staji, ili gornjoj kući, teško mi je da odredim njeno pravo ime. Njih su se dvojica brzo prepoznali, piće kao sudbina zbližilo ih je.
Čudno je bilo to ljeto, kišnije nego ikada, djelovalo je na nas krajnje depresivno. Odlazili smo na šah, oko nas dvojice, koji ćemo u životu međusobno odigrati na stotine partija šaha, skupljao se sav dokoni muški živalj Perasta. Šahirali smo i sa njima, bili bolji, bezbeli, tako da je bilo normalno da nas dvojica dijelimo megdan. U međuvremenu sam čitao Paskala, naizmjenično, u francuskom originalu, potom u Ibrovčevom prevodu. Tako sam učio i francuski jezik od jednog od tvoraca klasičnog francuskog stila. Sidran je bio začuđen do kraja – Paskal, o kome je on nerado i slušao, kamoli da ga čita, nije mu bio spojiv sa ovim čudnim mjestom, u kome je, kako je tvrdio, jedini pametan čovjek bio moj ujak. Samo pijanac ovdje može da ostane a da se ne ubije, govorio je, gledajući oblačno nebo usred ljeta. A ujak je ustajao rano, budeći i Avdu, čekali su njih dvojica na kiši da se otvori jedina kafana, tek u sedam sati, što se svakodnevno produžavalo na sedam i deset minuta. Ova će zemlja propasti, govorio je moj ujak, s čim se Avdo slagao, kod ovakvog pristupa radu. Bila su im dovoljna dva-tri pića da se napiju.
Poslije nekoliko teških dana, napokon se malo izvedrilo, pa smo otišli i na kupanje. Podno čuvene omanje kamene kuće u kojoj je bila otvorena prva Pomorska akademija onog vremena, gdje su učili slavni pomorci Petra Velikog. a vodio je matematičar i pomorski kapetan Marko Martinović, dakle, podno te ustanove, izbetonirano je malo kupalište, sa kabinama na kojima nije bilo vrata. Uglavnom su se unutra sklanjali oni koji su uveče htjeli da se isprazne, velika i mala nužda bili su tu obična stvar, nikome više nije padalo na pamet da koristi te kabine za skidanje i odlaganje odjeće i ostale prtljage.
U neko doba, kao što obično biva u Boki, naoblači se i pljusnu kiša kao iz kabla. Pobjegosmo u kabine, dok kiša ne prođe. I prođe. Izađosmo, a Avdo me uvede u “svoju” kabinu, gdje je zid bio išaran svježom spermom. Jedino se ovo ovdje može raditi, izrecitova mi, jebo te tvoj Paskal. Eh, Avdo, Avdo, imao je Paskal iste te muke, ni do danas nije razriješeno kakav je bio njegov odnos prema mlađoj sestri, Žaklini, koja je na njega odlučujuće uticala da se, poslije njenog odlaska u manastir i on sam nastani u Por-Roajalu, dok će starija, madam Perje, napisati dragocjenu biografiju svog brata. Tjelesno loman, sa svakodnevnim glavoboljama, on se sav dao duhu, ispitujući njegove dubine i visine. A mi, moj Avdo, šta činimo, ovdje ili bilo gdje?
Činili smo, nije da nismo, poslije desetak godina, i tri poetske zbirke, napisao sam roman o Perastu, Nasljedna bolest, a Avdo, koga je Homer uveo u poeziju a izveo sa fakulteta, sjajnu poemu Šahbaza.
Moje knjige/3
BLEZ PASKAL – MISLI
Pretežni dio knjiga, o kojima ću pisati u ovom nizu za mene značajnih pratilaca mog književnog stasavanja, kupio sam u Sarajevu, u vrijeme studiranja, 1962-1967, mada se tu utiču i one nabavljene ranije a djelimično i kasnije, kada sam se otisnuo, poput svih radoznalaca, u putovanja po Belgiji i Francuskoj. U Sarajevu, pored Bućukove Knjižare sa antikvarnom knjigom, meni apsolutno omiljenog mjestu, tu su još dvije, velika knjižara Svjetlosti u Maršala Tita, i knjižara Veselin Masleša sa stranom knjigom, u mom slučaju riječ je o knjigama na ruskom (matematičkih) i knjiga na francuskom (poeziji i beletristici). Bilo je takvih knjiga, starijih izdanja, rijetkih i zato dragocjenih i kod Bućuka, ali porijetko. Ne treba, još, zaboraviti ni knjižaru Prosvete kao ni Nolitovu. Sve su to bila mjesta gdje smo, mi mlađi pisci, susretali i naše starije kolege, čije smo knjige, za razliku od današnjeg mladog naraštaja, čitali i o njima pisali. Često je to bilo nadobudno, kao da smo mi neka viša stepenica literature, ali je važno da smo ih čitali. Tako smo, ne težeći pretjerano tome, postajali dio sarajevskog književnog kruga i života.
Desilo se tako da skoro istovremeno kupim za mene predragocjenu knjigu, Misli, Bleza Paskala, na francuskom (Pensées, “Garnier”, 1961, Paris; kupio sam od istog izdavača i voluminozan izbor iz djela Žerara de Nervala, kao i Geteov Faust u slavnom Nervalovom prevodu na francuski.), i u izdanju “Kulture”, Beograd, 1965. godine u prevodu Miodraga Ibrovca. Knjiga na srpskohrvatskom jeziku objavljena je u sjajnoj ediciji “Eseji i studije” (Svaka knjiga koja je objavljena u toj ediciji zasluživala je da se kupi i čita, ne jednom, već mnogo puta, sve do danas, a više sam ih kupio nego što sam ko zna zbog čega omanuo u tome.), u nevjerovatnih 5.000 primjeraka. Na koricama je objavljena ilustracija Đorđa Milanovića, dio bakroreza Port Royal, iz XVII vijeka. U taj ću manastir prvi put otići 1971. godine, a iste te godine, gledaću veliku Monterlanovu dramu Port Royal u briselskom Kraljevskom pozorištu. Sve su ovo povezane činjenice, koje su se, svaka sa svoje strane, slagale u meni stvarajući moju sliku svijeta u kojoj je, korak po korak, povećavana površina znanog i onog neznanog koje je čekalo da bude otkriveno.
Kao student matematike, za Paskala sam znao, ali toliko malo i skromno da me je već prva njegova misao uvela u novi, viši oblik razmišljanja o samoj prirodi našeg uma. Čitam i prepisujem: Razlika između matematičkog duha i oštroumnog duha. – Kod prvoga, načela su opipljiva, ali van obične upotrebe, tako da je čovjeku teško uneti se u njih, u nedostatku navike, ali čim na njih obrati pažnju, vidi načela u punoj svetlosti; i trebalo bi biti sasvim krivouman pa doneti pogrešan sud po načelima tako očevidnim da ih je gotovo nemoguće prevideti. Ali kod oštroumnog duha, načela su u običnoj upotrebi i na očigled celom svetu, Ne treba naročito obraćati pažnju, ni truditi se; u pitanju je samo imati dobro zapažanje, ali je potrebno da ono bude dobro; jer ta su načela tako tanana i tako mnogobrojna da je gotovo nemogućno da se koje ne previdi…(Svi citati u ovom tekstu su dati u prevodu M. Ibrovca)
Dok sam radio u srednjoj školi, kao profesor matematike, stalno sam imao na umu Paskalovo zapažanje, približavao ga učenicima, ocjenjivao ih na osnovu posmatranja i zaključka o kakvom je duhu riječ u tom mladom umu, matematičkom ili oštroumno-svjetovnom, kako sam, za sebe, prevodio Paskalovu sintagmu l’esprit de finesse – jedva sam ponekom ljenčugi dao slabu ocjenu, svima ostalima uvijek prolaznu. Bilo mi je jasno da se za matematiku i muziku čovjek rađa. Odvajao sam malo vremena na času da u razgovoru sa učenicima doznam njihova interesovanja i da ih u njima usmjeravam tako što ću ih navoditi da u tome budu bolji nego što jesu, naročito u jezicima i književnosti.
Ljeto 1966. godine provodio sam u Perastu, kod ujaka, notornog alkoholičara, koji je prije rata došao u Boku na odsluženje vojnog roka u mornarici, oženio se i ostao tu. Od svih mojih ujaka, a bila su petorica, ujak Jovo mi je bio najbliži, čisti matematički um, ali sasvim posrnuli i oronuli čovjek, koji me je posebno volio možda baš zbog te sličnosti. Najviše je uživao kada bismo otišli kod lokalnih šahista, u sjenoviti društveni dom na obali, gledajući kako pobjeđujem jednog po jednog od mene mnogo starije i iskusnije šahiste. Ali, kad bi pretjerao u piću, što mu se dešavalo bar jednom sedmično, od njega je trebalo bježati. Sam je to znao, zato se bio osamio od ostatka porodice, u natkrivene stare zidine poviše kuće u kojoj su bili ostali, družeći se s miševima i golubovima.
Jednog dana upoznao me je sa don Graciom Brajkovićem, tadašnjim peraškim župnikom, zaljubljenikom u starine, znalcem baroka u književnosti Boke kotorske, predstavljajući ga kao svog prijatelja, a mene njemu kao budućeg matematičara i čitaoca nekog Paskala. Tako je počelo naše dugogodišnje poznanstvo, koje me je uvelo u novi svijet duhovnosti, na poseban način. Slušao me je pažljivo, sve što je bilo u vezi sa pročitanom lektirom, ne komentarišući matematičke stvari, ali potcrtavajući ona mjesta u Mislima gdje Paskal dovodi u pitanje dvojicu velikana koje ću tek kasnije detaljno iščitati, Montenja i Dekarta. Koju je misao don Gracia izdvojio kao ilustraciju Paskalove ocjene Montenjevog djela, kome se beskrajno divila gospođica de Gurne, kojoj možemo zahvaliti na kompletnom izdanju Ogleda, 1595. godine? Ovu:
Montenjevi nedostaci veliki. Škakljive reči, to ništa ne vredi, uprkos gospođici de Gurne. Lakoveran: Ljudi bez očiju. Neznalica: kvadratura kruga, veći svet…Njegova knjiga nije pisana da pobuđuje na pobožnost. On na to nije bio obavezan; ali čovek je uvek obavezan da ne odvraća od njega.
Potom je moj sagovornik, čije mišljenje je za mene bilo gotovo pedagoški savjet, dodao: Paskal je bio u malom i učenom društvu Jansenista, koji su živjeli u samostanu Por Roajal a nisu bili sveštenici.
Potpuni bezbožnik, krajiškog partizanskog kova, prvi put sam počeo na novi način da razmišljam o Bogu. Kao matematičar, prema Paskalom mišljenju, o tome nisam mogao da donosim zaključke ako ne poznajem činjenice. Tako je krenulo moje dugo proučavanje Svetog pisma koje se nikada neće završiti. To su proučavanje inicirala dvojica ljudi: Blez Paskal i don Gracia Brajković.
Ovdje sada ulazi u priču moj tadašnji gotovo nerazdvojni sarajevski drug, Abdulah Sidran, za raju Sidro, za mene Avdo. Upoznali smo se u Seljinom klubu 008, gdje se okupljalo društvance pjesnika koji su došli poslije prethodne generacije Slavka Šantića, Velje Miloševića, Duška Trifunovića, Dare Sekulić… Neću ih sada navoditi, pored Avde, dodaću i Mumija, Ahmeda Muhameda Imamovića, jer je on bio drugi meni najbliži od sveg društva. I s jednim i s drugim beskrajno sam razgovarao o svakoj knjizi koju smo u to vrijeme čitali. Recimo, Mumi se oduševljavao Junakom našeg doba, kao da je učio napamet svaku rečenicu velikog ruskog pjesnika, a Avdo Ilijadom i Odisejom u Maretićevom prevodu. Kada je objavljen sjajni Đurićev prevod, on je ostao vjeran jeziku i ritmu Maretićevih majstorskih djela. Obojica smo, naravno, imali i jedan i drugi prevod, zahvaljujući opet Bućuku, gdje smo kupili Maretićev. Sa svoje strane, ja sam tim razgovorima, o Ljermontovu i Homeru, dodavao Paskala, a koga bih drugog.
Nije mi trebalo mnogo godina da uvidim kako su nas te knjige gotovo formirale, Junak našeg doba bio je životna knjiga A.M. Imamovića, njegov odlazak u Ameriku, ulazak u novu vjersku zajednicu, sve je tako bilo sudbinski određeno i povezano. Sidran je ostao vjeran Homerovom ritmu u Maretićevom prevodu. Oblikovanje svakog stiha, postupnost, melodioznost, sve je to naučio od Homera i primijenio na pjesme o Sarajevu. Sebe ostavljam po strani, iako sam već na početku ovog teksta rekao šta je za mene značio susret sa djelom Bleza Paskala. Tih godina iščitavao sam detaljnije i Tina Ujevića.
Tog ljeta, dakle, stiže pismo iz Sarajeva, od mog druga, koji je ostao sam u gradu koji ga je stezao kao zla ala. U njemu se probudio muškarac, zaljubio se, dođe mu da se ubije, kako i dolikuje pjesniku u tim godinama, o čemu je napisana značajna literatura. Nego, poručuje mi Avdo, doći će u Perast, da se spase od napasti koja mu prijeti. Samo toliko. Ni upita da li može, ni kako će putovati, samo da će doći. Podrazumijeva se da će spavati sa mnom, gdje bi drugdje. Tako smo činili i u Sarajevu. Ali, ja sam već zbio ujakovu porodicu toliko da više nema mjesta ni pored mene. Možda bih o tome nastavljao da razmišljam, ali pismo je putovalo skoro toliko dugo koliko i Sidran od Sarajeva do Perasta, preko Zelenike, dokle je išao nekadašnji voz od naroda prozvan Ćiro. Potom, od Zelenike drumom koji se tek preobražavao u magistralu, prašnjavim autobusom gdje je povraćanje obavezan ritual a oštri užegli miris/smrad se doživljava kao obavezna pratnja.
Ne treba ovdje dužiti, Avdo je sam odredio gdje će spavati, kod mog ujaka na štali, ili staji, ili gornjoj kući, teško mi je da odredim njeno pravo ime. Njih su se dvojica brzo prepoznali, piće kao sudbina zbližilo ih je.
Čudno je bilo to ljeto, kišnije nego ikada, djelovalo je na nas krajnje depresivno. Odlazili smo na šah, oko nas dvojice, koji ćemo u životu međusobno odigrati na stotine partija šaha, skupljao se sav dokoni muški živalj Perasta. Šahirali smo i sa njima, bili bolji, bezbeli, tako da je bilo normalno da nas dvojica dijelimo megdan. U međuvremenu sam čitao Paskala, naizmjenično, u francuskom originalu, potom u Ibrovčevom prevodu. Tako sam učio i francuski jezik od jednog od tvoraca klasičnog francuskog stila. Sidran je bio začuđen do kraja – Paskal, o kome je on nerado i slušao, kamoli da ga čita, nije mu bio spojiv sa ovim čudnim mjestom, u kome je, kako je tvrdio, jedini pametan čovjek bio moj ujak. Samo pijanac ovdje može da ostane a da se ne ubije, govorio je, gledajući oblačno nebo usred ljeta. A ujak je ustajao rano, budeći i Avdu, čekali su njih dvojica na kiši da se otvori jedina kafana, tek u sedam sati, što se svakodnevno produžavalo na sedam i deset minuta. Ova će zemlja propasti, govorio je moj ujak, s čim se Avdo slagao, kod ovakvog pristupa radu. Bila su im dovoljna dva-tri pića da se napiju.
Poslije nekoliko teških dana, napokon se malo izvedrilo, pa smo otišli i na kupanje. Podno čuvene omanje kamene kuće u kojoj je bila otvorena prva Pomorska akademija onog vremena, gdje su učili slavni pomorci Petra Velikog. a vodio je matematičar i pomorski kapetan Marko Martinović, dakle, podno te ustanove, izbetonirano je malo kupalište, sa kabinama na kojima nije bilo vrata. Uglavnom su se unutra sklanjali oni koji su uveče htjeli da se isprazne, velika i mala nužda bili su tu obična stvar, nikome više nije padalo na pamet da koristi te kabine za skidanje i odlaganje odjeće i ostale prtljage.
U neko doba, kao što obično biva u Boki, naoblači se i pljusnu kiša kao iz kabla. Pobjegosmo u kabine, dok kiša ne prođe. I prođe. Izađosmo, a Avdo me uvede u “svoju” kabinu, gdje je zid bio išaran svježom spermom. Jedino se ovo ovdje može raditi, izrecitova mi, jebo te tvoj Paskal. Eh, Avdo, Avdo, imao je Paskal iste te muke, ni do danas nije razriješeno kakav je bio njegov odnos prema mlađoj sestri, Žaklini, koja je na njega odlučujuće uticala da se, poslije njenog odlaska u manastir i on sam nastani u Por-Roajalu, dok će starija, madam Perje, napisati dragocjenu biografiju svog brata. Tjelesno loman, sa svakodnevnim glavoboljama, on se sav dao duhu, ispitujući njegove dubine i visine. A mi, moj Avdo, šta činimo, ovdje ili bilo gdje?
Činili smo, nije da nismo, poslije desetak godina, i tri poetske zbirke, napisao sam roman o Perastu, Nasljedna bolest, a Avdo, koga je Homer uveo u poeziju a izveo sa fakulteta, sjajnu poemu Šahbaza.