Imade pravo ko me nazva Ljubavi željan iz daljine, jer nema slasti što je ravna
ljubavnoj slasti iz daljine.
Al želja mi je dušman hud,
jer proreče mi neko sud:
u ljubavnim ću stradat zlima!
Žofre Ridel, Žudnja za dragom iz daljine
Vraški je nezahvalan posao odabrati samo jednu knjigu da bismo predstavili jednog plodnog prevodioca kakav je Kolja Mićević. Naprosto, on je u svakoj svojoj knjizi, a njegovi prevodi jesu njegove knjige, on je, dakle, u svakoj svojoj knjizi sav i bez ostatka. U trenutku kada dovršava tu knjigu, za njega prečeg i svetijeg posla nema. Tako su te njegove knjige naprosto životni trenuci kojima se sav dao, a pjesnik koga je u tom trenutku prevodio jedan od onih za koje će on reći da su najveći i nezaobilazni u velikoj francuskoj poeziji. Ovdje ne zaboravljam ni njegove značajne prevode sa španskog, italijanskog, pa i engleskog, naročito E.A.Poa, čijeg je Gavrana preveo tri puta.
Ipak, nisam u dilemi, za mene je Antologija trubadurske poezije na prvom mjestu po značaju i po naporu koji je ispoljio da bismo dobili knjigu „kakvu ni Francuzi nemaju“, kako je prevodilac objasnio u svom opširnom i izvrsnom uvodu. Jer, u Francuskoj se stari pjesnici prevode u prozi, pa ti prevodi ne znače ništa više od obične školske informacije o predmetu pjevanja. Teško da osim posvećenika neko poželi da poredi original sa prevodom. Kod Kolje (kako ga svi znanci zovu, jer nema još jedan Kolja u našoj poeziji i prevodilaštvu) to je besmisleno. Ne potruditi se da starim pjesnicima pokušaš povratiti nekadašnji sjaj, znači otpisati ih, poslati niz vodu tamo gdje je otišao i provansalski jezik. Takva se poezija mora prepjevavati, prihvativši izazov da se takmičiš sa onima koji su, prije mnogo vjekova, putovali i pronosili slavu nepoznatih gospi po Provansi, a bogami i Jerusalimu.
Antologija trubadurske poezije, koju ovdje predstavljam, objavljena je 1973. godine u izdanju Beogradskog izdavačkog i grafičkog zavoda, skraćeno BIGZ-a, u biblioteci Vrhovi, koju je uređivao, takođe sjajni prevodilac, Nikola Bertolino. Ovog puta, podsjećam čitaoca na Nolitovo izdanje Remboa, u njegovom izvrsnom prevodu. Omot knjige i vinjete uradio je banjalučki slikar i pedagog Alojz-Lojzo Ćurić. Kolja je koristio svaku priliku da afirmiše u svojim knjigama nekog od banjalučkih slikara, kao što je, u vrijeme ondašnjeg Glasa, koristio svoju uredničku funkciju da afirmiše i nekog banjalučkog prevodioca. Tako je Sead Sadić preveo Lov na snarka, Luisa Kerola, Zlatica Gruhonjić, Malu hroniku Ane Magdalene Bah i Pismo besmrtnoj dragoj, Ludviga van Betovena, dok je među njima najpoznatija Vesna Cakeljić, koja je tada prevela izbor pisama Van Goga, pod naslovom Pisma bratu. Bilo je to vrijeme kada je Glas svojim prevodima privlačio sve ljubitelje poezije u ondašnjoj Jugoslaviji. I mene je Kolja uvukao u magiju prevođenja Rilekeovih francuskih pjesama, pa smo na kraju zajednički objavili njegove Voćnjake.Veoma zaslužan za taj prevod bio je Raško Dimitrijević koji nam je skrenuo pažnju na te izvrsne pjesme preko kojih se u Francuskoj prelazi ćutke, kao da ne postoje.
Kolja je od vremena banjalučkog potresa živio u maloj prikolici u dvorištu teško oštećene porodične kuće nedaleko od roditelja moje supruge, gdje smo i mi živjeli. Tako je otpočelo naše dugogodišnje prijateljstvo. Kada se oženio, on je prešao u roditeljsku kuću svoje supruge, u banjalučkom Pobrđu, gdje je u austrijsko vrijeme nastala poznata sevdalinka Put putuje Latif Aga. Za njega je bilo inspirativno i vrijeme i prostor, prevodio je trubadure, kao bračni poklon svojoj lijepoj supruzi. Sad već kao njihov vjenčani kum, svraćao sam često do njih, slušao prve verzije prevoda, punio se nevjerovatnom energijom kojom je Kolja zračio kada bi ga obuzela stvaralačka omama. Ali, on nikada nije govorio o inspiraciji, ona je bila stalno u njemu i njegovom svakodnevnom rudarskom radu, i pretvarala njegovu energiju u djelo. Trebalo ga je samo vidjeti za starinskom remingtonkom, samo u gaćama, kao da će na rvanje a ne književni rad.
Vodili smo duge razgovore o prevođenju poezije, koji su se uvijek svodili na osnovno pitanje: kako pomiriti tačnost i ljepotu. Govorilo se tada da su hrvatski prevodi tačniji a srpski ljepši. Ujević je u prikazu Jesenjinove poezije na hrvataskom napisao da je Jesenjin „u prevodu gospodina Krkleca drugorazredan hrvatski pjesnik“. Da li onda takav prevod koristi ili šteti? „Nema dileme“, govorio je Kolja, „prevodilac mora slijediti poetiku pjesnika, poštovati njegove rime, shvatiti osnovne pjesničke ideje i to prenijeti, makar sebi dao i malo više slobode.“ Tako je on prevodio srednjevjekovne francuske pjesnike, trubadure i truvere. Prije njega slično je uradio Stanislav Vinaver sa Vijonom, a Kolja će otići i dalje, nastavljajući Vijonovu pjesničku avanturu u čuvenom katrenu koji je preveo na bezbroj načina. Poznato je Krležino divljenju prevodiocu za ovakav poduhvat.
Vraćajući se u svoj radni prostor, bio sam gotovo utučen Koljinom energijom, posmatrajući sebe kao preispoljnu ljenčugu. Bilo je gotovo nemoguće slijediti stvaralački ritam ovog neobičnog čovjeka zaljubljenog u svoj poziv, koji je njega, Nikolu-Kolju Mićevića, odabrao kao svog predstavnika, a ne obrnuto, kao što se češće dešava. Ta energija bila je nepresušna, kako tada tako i danas. Ipak, meni je to bio koristan nauk, niko drugi nije me mogao na bolji način osokoliti da poslije pet iscrpljujućih sati u školi, sjednem za pisaću mašinu i pišem bilo šta izvan nastave matematike i fizike.
Koliko je za mene bilo značajno objavljivanje trubadurske poezije najbolje govori prikaz koji sam napisao na dvadesetak stranica i poslao ondašnjem istaknutom sarajevskom časopisu Izraz, u kome su se objavljivali samo teoretski radovi i prikazi vrijednih knjiga. Poslije desetak dana dobio sam odgovor od Uredništva da je prikaz predugačak, ali vrijedan, pa mi predlažu da dopustim izvjesno, manje u svakom pogledu, skraćivanje, kako bi ga objavili. Prihvatio sam tu sugestiju, osokoljen ocjenom mog rada koji sam vidio kao neku vrstu mog čitalačkog pogovora Koljinoj Antologiji. Pisao sam ga kao produžetak i zaključak naših mnogih razgovora o prevođenju.
Pored virtuoznih Koljinih prepjeva, a složili smo se da su to prepjevi, tako ih je sam prevodilac nazvao u svom predgovoru, šta je tada za mene bilo najvrijednije otkriće u ovoj knjizi? Kristina de Pizan (1363-1430), najveća francuska pjesnikinja. Iz škrtih biografskih podataka, znamo da je sa 25 godina ostala udovica sa petoro djece. Skrhana gubitkom voljenog supruga, ona je napisala poeziju koja i danas djeluje svježe i gotovo neprevaziđeno. U velikoj francuskoj poeziji, koja je sva muška, Kristina de Pizan je izuzetak kome se poslije nje nisu ni približile njene rijetke nasljednice, ni u poeziji ni u prozi. Možda će tek Margerit Jursenar biti na tom nivou u svojim romanima.
Pjevajući o nekadašnjem životu i o stvarnosti koja je sada za nju toliko bolna, jer je svaka slika, svaki prizor iz života, svaki nježni pogled ili razgovor dvoje zaljubljenih podsjeća na dragog muža koji je otišao i nju ostavio samu i neutješnu, pjesnikinja je pokazala da osjećanja nisu podarena samo muškarcima nego i ženama koje su, mada zapostavljene, jednako vrijedne Božijeg nadahnuća. Ne razmišljajući mnogo o tome, ja sam u sudbini ove pjesnikinje vidio i sve udovice iz prethodnog rata koje su ostale neudate. Među njima bila je i moja majka. Čitajući pjesme Kristine de Pizan ne mogu a da se ne sjećam dana provedenih s njom. Tada nisam vidio ni njenu samoću, a još manje sam svijet oko sebe mogao da vidim njenim očima. Tek mi je Kristina de Pizan otkrila stvarna ženska osjećanja i sliku svijeta.
Čitaocima evo jedne balade Kristine de Pizan u prevodu/prepjevu Kolje Mićevića.
DRUGA BALADA O LJUBAVNOJ ČEŽNJI
Kada gledam zaljubljene kako su se nežni sreli da poglede uzbuđene i prenežne tu bi spleli, i dok vedri i veseli šeću se kroz perivoje, srce će da pukne moje!
Tad ožive uspomene na onoga kojeg želi moje srce koje vene jer sa njim bi sve da deli; ali blagi, ali smeli dalek je i tužno to je, srce će da pukne moje!
U bolu što muči mene srce grca po dan celi puno čežnje prikrivene da on dođe u dom beli, jer me Amor njim ustreli; al zbog jada što se roje srce će da pukne moje!
Kneže, trpim nemir vreli, jer su radost doživeli i jer šeću sve po dvoje: srce će da pukne moje!
Moje knjige/17
KOLJA MIĆEVIĆ – ANTOLOGIJA TRUBADURSKE POEZIJE
Imade pravo ko me nazva
Ljubavi željan iz daljine,
jer nema slasti što je ravna
ljubavnoj slasti iz daljine.
Al želja mi je dušman hud,
jer proreče mi neko sud:
u ljubavnim ću stradat zlima!
Žofre Ridel, Žudnja za dragom iz daljine
Vraški je nezahvalan posao odabrati samo jednu knjigu da bismo predstavili jednog plodnog prevodioca kakav je Kolja Mićević. Naprosto, on je u svakoj svojoj knjizi, a njegovi prevodi jesu njegove knjige, on je, dakle, u svakoj svojoj knjizi sav i bez ostatka. U trenutku kada dovršava tu knjigu, za njega prečeg i svetijeg posla nema. Tako su te njegove knjige naprosto životni trenuci kojima se sav dao, a pjesnik koga je u tom trenutku prevodio jedan od onih za koje će on reći da su najveći i nezaobilazni u velikoj francuskoj poeziji. Ovdje ne zaboravljam ni njegove značajne prevode sa španskog, italijanskog, pa i engleskog, naročito E.A.Poa, čijeg je Gavrana preveo tri puta.
Ipak, nisam u dilemi, za mene je Antologija trubadurske poezije na prvom mjestu po značaju i po naporu koji je ispoljio da bismo dobili knjigu „kakvu ni Francuzi nemaju“, kako je prevodilac objasnio u svom opširnom i izvrsnom uvodu. Jer, u Francuskoj se stari pjesnici prevode u prozi, pa ti prevodi ne znače ništa više od obične školske informacije o predmetu pjevanja. Teško da osim posvećenika neko poželi da poredi original sa prevodom. Kod Kolje (kako ga svi znanci zovu, jer nema još jedan Kolja u našoj poeziji i prevodilaštvu) to je besmisleno. Ne potruditi se da starim pjesnicima pokušaš povratiti nekadašnji sjaj, znači otpisati ih, poslati niz vodu tamo gdje je otišao i provansalski jezik. Takva se poezija mora prepjevavati, prihvativši izazov da se takmičiš sa onima koji su, prije mnogo vjekova, putovali i pronosili slavu nepoznatih gospi po Provansi, a bogami i Jerusalimu.
Antologija trubadurske poezije, koju ovdje predstavljam, objavljena je 1973. godine u izdanju Beogradskog izdavačkog i grafičkog zavoda, skraćeno BIGZ-a, u biblioteci Vrhovi, koju je uređivao, takođe sjajni prevodilac, Nikola Bertolino. Ovog puta, podsjećam čitaoca na Nolitovo izdanje Remboa, u njegovom izvrsnom prevodu. Omot knjige i vinjete uradio je banjalučki slikar i pedagog Alojz-Lojzo Ćurić. Kolja je koristio svaku priliku da afirmiše u svojim knjigama nekog od banjalučkih slikara, kao što je, u vrijeme ondašnjeg Glasa, koristio svoju uredničku funkciju da afirmiše i nekog banjalučkog prevodioca. Tako je Sead Sadić preveo Lov na snarka, Luisa Kerola, Zlatica Gruhonjić, Malu hroniku Ane Magdalene Bah i Pismo besmrtnoj dragoj, Ludviga van Betovena, dok je među njima najpoznatija Vesna Cakeljić, koja je tada prevela izbor pisama Van Goga, pod naslovom Pisma bratu. Bilo je to vrijeme kada je Glas svojim prevodima privlačio sve ljubitelje poezije u ondašnjoj Jugoslaviji. I mene je Kolja uvukao u magiju prevođenja Rilekeovih francuskih pjesama, pa smo na kraju zajednički objavili njegove Voćnjake.Veoma zaslužan za taj prevod bio je Raško Dimitrijević koji nam je skrenuo pažnju na te izvrsne pjesme preko kojih se u Francuskoj prelazi ćutke, kao da ne postoje.
Kolja je od vremena banjalučkog potresa živio u maloj prikolici u dvorištu teško oštećene porodične kuće nedaleko od roditelja moje supruge, gdje smo i mi živjeli. Tako je otpočelo naše dugogodišnje prijateljstvo. Kada se oženio, on je prešao u roditeljsku kuću svoje supruge, u banjalučkom Pobrđu, gdje je u austrijsko vrijeme nastala poznata sevdalinka Put putuje Latif Aga. Za njega je bilo inspirativno i vrijeme i prostor, prevodio je trubadure, kao bračni poklon svojoj lijepoj supruzi. Sad već kao njihov vjenčani kum, svraćao sam često do njih, slušao prve verzije prevoda, punio se nevjerovatnom energijom kojom je Kolja zračio kada bi ga obuzela stvaralačka omama. Ali, on nikada nije govorio o inspiraciji, ona je bila stalno u njemu i njegovom svakodnevnom rudarskom radu, i pretvarala njegovu energiju u djelo. Trebalo ga je samo vidjeti za starinskom remingtonkom, samo u gaćama, kao da će na rvanje a ne književni rad.
Vodili smo duge razgovore o prevođenju poezije, koji su se uvijek svodili na osnovno pitanje: kako pomiriti tačnost i ljepotu. Govorilo se tada da su hrvatski prevodi tačniji a srpski ljepši. Ujević je u prikazu Jesenjinove poezije na hrvataskom napisao da je Jesenjin „u prevodu gospodina Krkleca drugorazredan hrvatski pjesnik“. Da li onda takav prevod koristi ili šteti? „Nema dileme“, govorio je Kolja, „prevodilac mora slijediti poetiku pjesnika, poštovati njegove rime, shvatiti osnovne pjesničke ideje i to prenijeti, makar sebi dao i malo više slobode.“ Tako je on prevodio srednjevjekovne francuske pjesnike, trubadure i truvere. Prije njega slično je uradio Stanislav Vinaver sa Vijonom, a Kolja će otići i dalje, nastavljajući Vijonovu pjesničku avanturu u čuvenom katrenu koji je preveo na bezbroj načina. Poznato je Krležino divljenju prevodiocu za ovakav poduhvat.
Vraćajući se u svoj radni prostor, bio sam gotovo utučen Koljinom energijom, posmatrajući sebe kao preispoljnu ljenčugu. Bilo je gotovo nemoguće slijediti stvaralački ritam ovog neobičnog čovjeka zaljubljenog u svoj poziv, koji je njega, Nikolu-Kolju Mićevića, odabrao kao svog predstavnika, a ne obrnuto, kao što se češće dešava. Ta energija bila je nepresušna, kako tada tako i danas. Ipak, meni je to bio koristan nauk, niko drugi nije me mogao na bolji način osokoliti da poslije pet iscrpljujućih sati u školi, sjednem za pisaću mašinu i pišem bilo šta izvan nastave matematike i fizike.
Koliko je za mene bilo značajno objavljivanje trubadurske poezije najbolje govori prikaz koji sam napisao na dvadesetak stranica i poslao ondašnjem istaknutom sarajevskom časopisu Izraz, u kome su se objavljivali samo teoretski radovi i prikazi vrijednih knjiga. Poslije desetak dana dobio sam odgovor od Uredništva da je prikaz predugačak, ali vrijedan, pa mi predlažu da dopustim izvjesno, manje u svakom pogledu, skraćivanje, kako bi ga objavili. Prihvatio sam tu sugestiju, osokoljen ocjenom mog rada koji sam vidio kao neku vrstu mog čitalačkog pogovora Koljinoj Antologiji. Pisao sam ga kao produžetak i zaključak naših mnogih razgovora o prevođenju.
Pored virtuoznih Koljinih prepjeva, a složili smo se da su to prepjevi, tako ih je sam prevodilac nazvao u svom predgovoru, šta je tada za mene bilo najvrijednije otkriće u ovoj knjizi? Kristina de Pizan (1363-1430), najveća francuska pjesnikinja. Iz škrtih biografskih podataka, znamo da je sa 25 godina ostala udovica sa petoro djece. Skrhana gubitkom voljenog supruga, ona je napisala poeziju koja i danas djeluje svježe i gotovo neprevaziđeno. U velikoj francuskoj poeziji, koja je sva muška, Kristina de Pizan je izuzetak kome se poslije nje nisu ni približile njene rijetke nasljednice, ni u poeziji ni u prozi. Možda će tek Margerit Jursenar biti na tom nivou u svojim romanima.
Pjevajući o nekadašnjem životu i o stvarnosti koja je sada za nju toliko bolna, jer je svaka slika, svaki prizor iz života, svaki nježni pogled ili razgovor dvoje zaljubljenih podsjeća na dragog muža koji je otišao i nju ostavio samu i neutješnu, pjesnikinja je pokazala da osjećanja nisu podarena samo muškarcima nego i ženama koje su, mada zapostavljene, jednako vrijedne Božijeg nadahnuća. Ne razmišljajući mnogo o tome, ja sam u sudbini ove pjesnikinje vidio i sve udovice iz prethodnog rata koje su ostale neudate. Među njima bila je i moja majka. Čitajući pjesme Kristine de Pizan ne mogu a da se ne sjećam dana provedenih s njom. Tada nisam vidio ni njenu samoću, a još manje sam svijet oko sebe mogao da vidim njenim očima. Tek mi je Kristina de Pizan otkrila stvarna ženska osjećanja i sliku svijeta.
Čitaocima evo jedne balade Kristine de Pizan u prevodu/prepjevu Kolje Mićevića.
DRUGA BALADA O LJUBAVNOJ ČEŽNJI
Kada gledam zaljubljene
kako su se nežni sreli
da poglede uzbuđene
i prenežne tu bi spleli,
i dok vedri i veseli
šeću se kroz perivoje,
srce će da pukne moje!
Tad ožive uspomene
na onoga kojeg želi
moje srce koje vene
jer sa njim bi sve da deli;
ali blagi, ali smeli
dalek je i tužno to je,
srce će da pukne moje!
U bolu što muči mene
srce grca po dan celi
puno čežnje prikrivene
da on dođe u dom beli,
jer me Amor njim ustreli;
al zbog jada što se roje
srce će da pukne moje!
Kneže, trpim nemir vreli,
jer su radost doživeli
i jer šeću sve po dvoje:
srce će da pukne moje!