Ne pišem ja ovo da posramim vas, nego vas učim kao svoju ljubaznu djecu. (Korinćanima poslanica prva)
Ako je Internet doprinio nečemu značajnom u ljudskom životu, a jeste, onda je sigurno na prvom mjestu ta nevjerovatna dostupnost informacija i znanja. Ovdje, ovog trenutka, mislim na velika, klasična djela, kakva se mogu čitati od kuće na svim mogućim jezicima. Čitati i učiti jezike na kojima su napisana. Među tim djelima, na prvom mjestu jeste Biblija, jednako Stari i Novi zavjet. Tim se mogućnostima koristim skoro svakodnevno. Ali, to je došlo relativno kasno za moju generaciju, mada bi sociološka studija o korišćenju interneta pokazala, možda, da ono što smo žudjeli u djetinjstvu i mladosti, nije isto sa žudnjama današnjih mladih generacija. Ali, ne želim da uopštavam zaključak ovako isključiv, znam da je uvijek bilo i biće radoznalaca kojima su tekst i stara knjiga draži od onoga što trese cijelu generaciju.
Moja generacija, naravno, prolazila je trnovitijim putem, gdje se svako morao oslanjati na ono što mu dopadne ruku usput, kao poklon, kao kupovina, kao bibliotečka posudba koja se pretvori u trajno vlasništvo, i još mnogo različitih načina. Sve te načine koristio sam i sam pretvarajući se u hrčka knjigoljupca. Neke su mi knjige usput nestale, neko ih je odnio, neke sam sasvim neoprezno posudio iako sam znao da mi neće biti vraćene, a ima i onih koje sam zbog ko zna čega i sam od sebe otuđio. Danas žalim svaku od njih, jer se dešava u meni nešto neobično, da misleći na neke događaje sjetim se knjige koju sam tada čitao i koja mi je odjednom toliko važna da idem na internet i pokušavam da joj vidim bar korice. E, to je, ustvari, osnovni razlog zbog čega se bavim tim knjigama.
Spomenuo sam svetu knjigu svih hrišćana i kršćana, zapravo dvije knjige u mom vlasništvu, kojima ću se ovdje malo više baviti, ne da bih objasnio njihov značaj, to ovdje nisam činio ni sa jednom knjigom imajući povjerenja u znanje mojih čitalaca, koje je sigurno vezano za njihovo sjećanje na vrijeme kada su se susreli prvi put sa nekom knjigom, pogotovo tako značajnom kao što je Sveto pismo.
Kako je to bilo sa mnom i sa Novim zavjetom predstavlja niz priča koje sam ja povremeno utkivao u vlastito književno djelo, tako da na kraju nisam siguran šta se stvarno dešavalo a šta sam uzimao od drugih ili stvarao po mjeri književnih junaka. U tom mom putovanju prema svetoj knjizi, prvi stadij bio je Nikoletina Bursać. Nisam mogao istovremeno da volim i jedno i drugo, čak ni da čitam. Nisam ni znao da postoji takva knjiga. Radoznao kakvog me je Bog stvorio sigurno bih je čitao i čudio se onome što u njoj piše.
U osnovnoj školi učili smo francuski jezik. Nisam bio naročito dobar, ali ni loš, reklo bi se prosječan. Za solidnu ocjenu nije ni trebalo da budem nešto bolji, jer nam je francuski predavao nastavnik koji je preživio strijeljanje đaka u Kragujevcu. On naprosto nije mogao da bude strog prema đacima, što smo mi, naravno, obilno iskorišćavali, da ne kažem zloupotrebljavali. Ipak, htio sam da naučim neki strani jezik, eto, ovaj francuski koji je i školski predmet. Ne znam kako se desilo, već pred kraj osmog razreda, razgovarao sam sa kostajničkim protom, Đorđem Radovanovićem, prijatnim čovjekom koji nije uopšte ličio na popa, nosio je, kako bi se reklo, civilno odijelo i radio kao računovođa, mada honorarno, u našem trgovačko-ugostiteljskom preduzeću. Taj posao dao mu je moj tetak Milan, pokušavajući da ga potpuno odvoji od njegovog osnovnog posla. Tek kasnije biće mi neobično to njihovo prijateljstvo koje je potrajalo sve godine kojih se ja sjećam.
Kakav si u francuskom jeziku?, jednom me je upitao prota Đorđe, preko naočala, dok je brojkama ispunjavao veliki list išpartan na rubrike.
Osrednji, iskreno mu odgovorih.
Pitam te zato što hoću da ti poklonim dvije knjige o istom, samo što je jedna na srpskom a druga na francuskom.
Kakve knjige?
Novi zavjet gospoda našeg Isusa Hrista. Čitaćeš ga na francuskom, a koristiti naš Vukov prevod da bi razumio šta si pročitao. Otvori kožnu tašnu, sasvim iskrzanu i izblijedjelu, i izvadi dvije male knjige. Jedna je mogla stati na dlan, dok je druga bila dvostruko veća, dakle i ona relativno malena. Džepni format, kažemo obično.
Rečeno, urađeno, nisam imao ni mogućnosti ni želje da odbijem ovaj neobični poklon. Kasnije ću razmišljati je li to zbog tetka i njegovog rata protiv crkve i Boga, ili samo tako, da mi učini neku uslugu.
Manja knjiga, smeđih tvrdih korica što su se jedva držale unutrašnjom gazom da ne otpadnu, bila je, kako to reče pop Đorđe, na srpskom jeziku, mada smo mi tada u školi govorili isključivo srpskohrvatskom. Kad se otvori vide se mrlje od mastila na predlistu koji je produžen i slijepljen s koricama, ali po sredini pukao tako da se i s te strane vidi gaza. Ovaj predlist djeluje ukrasno i ima neobičan dezen kojeg nije lako opisati, zato ga preskačem i otvaram sljedeću, prvu stranicu na kojoj piše НОВИ ЗАВЈЕТ, ispod ГОСПОДА НАШЕГ, pa opet ispod ИСУСА ХРИСТА; potom ispod ПРЕВЕО ВУК СТЕФ КАРАЏИЋ, i pri dnu У БИОГРАДУ, Издање британскога и инoстранога библијскога друштва, 1927. Preko dijela sa imenom prevodioca otisnut je pečat na kome je pisalo НАРОДНА ХРИШЋАНСКА ЗАЈЕДНИЦА, КРАГУЈЕВАЦ. Prije Drugog svjetskog rata postojale su te hrišćanske zajednice, a ova knjiga, očigledno, pripadala je njoj.
Druga knjiga ima crne korice, a na hrbatu piše zlatotiskom NOUVEAU TESTAMENT&PSAUMES. Poslije predlista slijedi pravi naslov bez navođenja psalama, sa dodatkom prevodioca Louisa Segonda, dok na dnu stoji PARIS, 58 RUE DE CLICHY, 1955, Imprimé en Angleterre. Papir knjižnog bloka je tanak, biblijski. Broj stranica 557, što s obzirom na papir ne izgleda toliko. U to vrijeme nisam u rukama držao deblju knjigu od ove. Na kraju teksta Novog zavjeta ponavlja se obavještenje da je štampano u Engleskoj, a ispod dodato – A L’IMPRIMERIE DE L’UNIVESITE D’OXFORD. Iako tada nisam znao gotovo ništa o Oksfordu, bio sam očaran i ponosan što takvu knjigu ne samo da držim u rukama nego sam sada i njen vlasnik. Navodim sve jer je tada na mene sve i djelovalo novošću i određenom otmenošću. Srpski prevod djelovao je takođe nekom svojom tajanstvenošću kao što na mlade obično djeluju nepoznate i zabranjene stvari.
Mogućnost da se obavjestim o svim onim stvarima koje su me inače zanimale, bila je minimalna, svodila se na ono što su mi mogli da kažu stariji, s kojima uglavnom i nisam razgovarao. Tako ništa nisam znao o Bibliji, ni o prevodiocu, ni s kojeg je jezika knjiga prevedena, i sve tako redom. Kasnije sam skupljao informacije, sasvim malo u Pančevu, gdje sam išao u gimnaziju, nešto više u Sarajevu, na fakultetskim studijama, ali najviše u Parizu prilikom moje prve posjete. Otkrio sam da je prevodilac sa grčkog originala bio protestantski sveštenik iz Švajcarske, da je prvo objavio Novi a potom Stari zavjet. I to ne tako davno, čak poslije našeg Vuka, godine 1880. Iako je na francuskom do tog vremena bilo mnogo prevoda Biblije, ovaj se pokazao najboljim i očuvao do danas kao takav. Naravno, prevodioci su i dalje radili svoj posao, broj prevedenih izdanja svete knjige na francuskom jeziku narastao je enormno.
Istoriju Vukovog prevoda dobro znamo, pa je neću ponavljati. U gimnaziji smo stidljivo govorili da je prva knjiga objavljena na Vukovom reformisanom pismu bila Novi zavjet i ništa više. Da, dugo vremena crkveni dostojanstvenici nisu prihvatali taj prevod upravo iz tog razloga. O njoj nismo govorili. Ova knjiga, jedan od temelja evropske civilizacije, ostajala je izvan nastavnih planova i programa, prepuštena volji pojedinaca i crkvi da je čitaju i tumače. Kod nas, za moju generaciju, samo kao potvrda ispravnosti Vukove jezičke reforme.
Francusko izdanje služilo je nekome, možda baš mom darodavcu, za učenje francuskog jezika. Jevanđelje po Mateju snabdjeveno je đačkim žvrljotinama, sasvim sitno da se jedva čita, iznad svake riječi ispisano je srpsko značenje, pa nisam morao da posežem za Vukovim prevodom, ali đak koji se tim služio odustao je poslije desetak stranica i ja sam nastavio da upoređujem francuski i srpski prevod. Otada paralelno čitanje originala i prevoda postalo mi je neka vrsta pasije. Nastojao sam da vidim nijanse, da uhvatim moguće nejasnoće koje potiču od prevoda, ali i eventualno bolja rješenja. Naročito poslije objavljivanja novog hrvatskog prevoda u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1983. godine. Impozantan je spisak saradnika na tom prevodu, na čelu sa Jurom Kaštelanom i dr. Bonaventurom Dudom. Ali, u to vrijeme već se moj odnos prema vjeri i Svetom pismu bio promijenio. Promijenio se i broj Biblija koje sam imao na različitim jezicima – grčki, latinski, italijanski, engleski, njemački, ruski. Pod uticajem novosadskog književnika i urednika Letopisa Matice sprske, Jovana Ćuluma, pisca sjajnih zapisa o svemu i svačemu, pokušavao sam i sam da napišem neke usporedbe Vukovog i ostalih prevoda. Kod mene se Vuk dobro držao.
Mnogo je zaslužnih za promjenu, koja je nastupila u mom odnosu prema religiji i Svetom pismu posebno, ali su naročito značajni bili tekstovi velikih fizičara i matematičara. Bleza Paskala na prvom mjestu, a potom Nilsa Bora, Vernera Hajzeberga i Alberta Ajnštajna. Rano sam odvojio crkvu kao instituciju od vjere, odnosno religioznosti uopšte, bez obzira na vjeru. Zapitanost nad svijetom nosila me je dalje od onoga što mi je propovijedao komunizam. Evo šta je napisao Hajzenberg o odnosu prirodnih nauka i religije i to 1927. godine.
Jedne od onih večeri koje smo prilikom Solvej-konferencije provodili zajedno u briselskom hotelu sedelo je u holu još nekoliko mlađih učesnika kongresa, među njima Volfgang Pauli i ja. Nešto docnije pridružio nam se i Pol Dirak. Neko je postavio pitanje: Otkud to da Ajnštajn tako često pominje dragog Boga? Čovek prosto ne može zamisliti da prirodnjak kao što je Ajnštajn ispoljava tako jaku vezanost za religioznu tradiciju. – Ajnštajn jamačno ne, ali možda Maks Plank, odgovorio je drugi. Znamo za Plankove izjave o odnosu između religije i prirodne nauke, gde on zastupa mišljenje da među njima nema protivrečnosti, da se religija i prirodna nauka mogu sasvim dobro složiti.
Poštovati i studirati kvantnu fiziku, na primjer, kao što sam i sam činio, izgledalo je nespojivo sa religijom. Ali, nije bilo tako. Mada je moj odnos prema Novom zavjetu bio drugačiji od onih koji su pokušavali da pronađu brojne nesaglasnosti i apsurdnosti u objašnjavanju događaja u vezi sa Isusom Hristom. Od vremena intenzivnijeg proučavanja jevanđelja, a kasnije i ostalih knjiga oba zavjeta, prihvatio sam drugo stanovište, koje je proizilazilo iz moje introvertne prirode. A to je stanovište pomalo slično nekim stavovima Bleza Paskala. Prihvati srcem tu priču, i provjeravaj samoga sebe jesi li u životu na dobrom putu. Jer jedini razlog zbog koga je ona stvorena je potreba da imaš neko moralno načelo kojeg se moraš držati. Vidio sam da tog načela najmanje ima među onima koji su tzv. vjerski velikodostojnici i ostali njima pridruženi i bliski službenici. Još manje kod vladara koji su vjeru koristili da bi vladali nad bijednim pukom. A svi oni su međusobno jedni druge proglašavali svetima. Besmislenost takve vjere bila mi je više nego očigledna. Ali ona nije poništavala vjeru kao takvu. Sam čovjek je već svojim rođenjem tragično biće, i on se iz te tragičnosti neće iskobeljati do kraja života, pisao je Migel de Unamuno. Otuda potreba da se odnos prema životu promijeni. Otuda razlike u shvatanju života između Istoka i Zapada. Andrić je pisao Zdenki Marković, povodom najavljenog dolaska Rabindranata Tagore u Beograd, da se njegovo sunce ne rađa tamo gdje je i naše. Godinama već ta me njegova mladalačka formulacija jednako provocira da na nju, bar u sebi, pokušavam odgovoriti.
Moje knjige/14
NOVI ZAVJET – NOUVEAU TESTAMENT
Ne pišem ja ovo da posramim vas, nego vas učim kao svoju ljubaznu djecu.
(Korinćanima poslanica prva)
Ako je Internet doprinio nečemu značajnom u ljudskom životu, a jeste, onda je sigurno na prvom mjestu ta nevjerovatna dostupnost informacija i znanja. Ovdje, ovog trenutka, mislim na velika, klasična djela, kakva se mogu čitati od kuće na svim mogućim jezicima. Čitati i učiti jezike na kojima su napisana. Među tim djelima, na prvom mjestu jeste Biblija, jednako Stari i Novi zavjet. Tim se mogućnostima koristim skoro svakodnevno. Ali, to je došlo relativno kasno za moju generaciju, mada bi sociološka studija o korišćenju interneta pokazala, možda, da ono što smo žudjeli u djetinjstvu i mladosti, nije isto sa žudnjama današnjih mladih generacija. Ali, ne želim da uopštavam zaključak ovako isključiv, znam da je uvijek bilo i biće radoznalaca kojima su tekst i stara knjiga draži od onoga što trese cijelu generaciju.
Moja generacija, naravno, prolazila je trnovitijim putem, gdje se svako morao oslanjati na ono što mu dopadne ruku usput, kao poklon, kao kupovina, kao bibliotečka posudba koja se pretvori u trajno vlasništvo, i još mnogo različitih načina. Sve te načine koristio sam i sam pretvarajući se u hrčka knjigoljupca. Neke su mi knjige usput nestale, neko ih je odnio, neke sam sasvim neoprezno posudio iako sam znao da mi neće biti vraćene, a ima i onih koje sam zbog ko zna čega i sam od sebe otuđio. Danas žalim svaku od njih, jer se dešava u meni nešto neobično, da misleći na neke događaje sjetim se knjige koju sam tada čitao i koja mi je odjednom toliko važna da idem na internet i pokušavam da joj vidim bar korice. E, to je, ustvari, osnovni razlog zbog čega se bavim tim knjigama.
Spomenuo sam svetu knjigu svih hrišćana i kršćana, zapravo dvije knjige u mom vlasništvu, kojima ću se ovdje malo više baviti, ne da bih objasnio njihov značaj, to ovdje nisam činio ni sa jednom knjigom imajući povjerenja u znanje mojih čitalaca, koje je sigurno vezano za njihovo sjećanje na vrijeme kada su se susreli prvi put sa nekom knjigom, pogotovo tako značajnom kao što je Sveto pismo.
Kako je to bilo sa mnom i sa Novim zavjetom predstavlja niz priča koje sam ja povremeno utkivao u vlastito književno djelo, tako da na kraju nisam siguran šta se stvarno dešavalo a šta sam uzimao od drugih ili stvarao po mjeri književnih junaka. U tom mom putovanju prema svetoj knjizi, prvi stadij bio je Nikoletina Bursać. Nisam mogao istovremeno da volim i jedno i drugo, čak ni da čitam. Nisam ni znao da postoji takva knjiga. Radoznao kakvog me je Bog stvorio sigurno bih je čitao i čudio se onome što u njoj piše.
U osnovnoj školi učili smo francuski jezik. Nisam bio naročito dobar, ali ni loš, reklo bi se prosječan. Za solidnu ocjenu nije ni trebalo da budem nešto bolji, jer nam je francuski predavao nastavnik koji je preživio strijeljanje đaka u Kragujevcu. On naprosto nije mogao da bude strog prema đacima, što smo mi, naravno, obilno iskorišćavali, da ne kažem zloupotrebljavali. Ipak, htio sam da naučim neki strani jezik, eto, ovaj francuski koji je i školski predmet. Ne znam kako se desilo, već pred kraj osmog razreda, razgovarao sam sa kostajničkim protom, Đorđem Radovanovićem, prijatnim čovjekom koji nije uopšte ličio na popa, nosio je, kako bi se reklo, civilno odijelo i radio kao računovođa, mada honorarno, u našem trgovačko-ugostiteljskom preduzeću. Taj posao dao mu je moj tetak Milan, pokušavajući da ga potpuno odvoji od njegovog osnovnog posla. Tek kasnije biće mi neobično to njihovo prijateljstvo koje je potrajalo sve godine kojih se ja sjećam.
Kakav si u francuskom jeziku?, jednom me je upitao prota Đorđe, preko naočala, dok je brojkama ispunjavao veliki list išpartan na rubrike.
Osrednji, iskreno mu odgovorih.
Pitam te zato što hoću da ti poklonim dvije knjige o istom, samo što je jedna na srpskom a druga na francuskom.
Kakve knjige?
Novi zavjet gospoda našeg Isusa Hrista. Čitaćeš ga na francuskom, a koristiti naš Vukov prevod da bi razumio šta si pročitao. Otvori kožnu tašnu, sasvim iskrzanu i izblijedjelu, i izvadi dvije male knjige. Jedna je mogla stati na dlan, dok je druga bila dvostruko veća, dakle i ona relativno malena. Džepni format, kažemo obično.
Rečeno, urađeno, nisam imao ni mogućnosti ni želje da odbijem ovaj neobični poklon. Kasnije ću razmišljati je li to zbog tetka i njegovog rata protiv crkve i Boga, ili samo tako, da mi učini neku uslugu.
Manja knjiga, smeđih tvrdih korica što su se jedva držale unutrašnjom gazom da ne otpadnu, bila je, kako to reče pop Đorđe, na srpskom jeziku, mada smo mi tada u školi govorili isključivo srpskohrvatskom. Kad se otvori vide se mrlje od mastila na predlistu koji je produžen i slijepljen s koricama, ali po sredini pukao tako da se i s te strane vidi gaza. Ovaj predlist djeluje ukrasno i ima neobičan dezen kojeg nije lako opisati, zato ga preskačem i otvaram sljedeću, prvu stranicu na kojoj piše НОВИ ЗАВЈЕТ, ispod ГОСПОДА НАШЕГ, pa opet ispod ИСУСА ХРИСТА; potom ispod ПРЕВЕО ВУК СТЕФ КАРАЏИЋ, i pri dnu У БИОГРАДУ, Издање британскога и инoстранога библијскога друштва, 1927. Preko dijela sa imenom prevodioca otisnut je pečat na kome je pisalo НАРОДНА ХРИШЋАНСКА ЗАЈЕДНИЦА, КРАГУЈЕВАЦ. Prije Drugog svjetskog rata postojale su te hrišćanske zajednice, a ova knjiga, očigledno, pripadala je njoj.
Druga knjiga ima crne korice, a na hrbatu piše zlatotiskom NOUVEAU TESTAMENT&PSAUMES. Poslije predlista slijedi pravi naslov bez navođenja psalama, sa dodatkom prevodioca Louisa Segonda, dok na dnu stoji PARIS, 58 RUE DE CLICHY, 1955, Imprimé en Angleterre. Papir knjižnog bloka je tanak, biblijski. Broj stranica 557, što s obzirom na papir ne izgleda toliko. U to vrijeme nisam u rukama držao deblju knjigu od ove. Na kraju teksta Novog zavjeta ponavlja se obavještenje da je štampano u Engleskoj, a ispod dodato – A L’IMPRIMERIE DE L’UNIVESITE D’OXFORD. Iako tada nisam znao gotovo ništa o Oksfordu, bio sam očaran i ponosan što takvu knjigu ne samo da držim u rukama nego sam sada i njen vlasnik. Navodim sve jer je tada na mene sve i djelovalo novošću i određenom otmenošću. Srpski prevod djelovao je takođe nekom svojom tajanstvenošću kao što na mlade obično djeluju nepoznate i zabranjene stvari.
Mogućnost da se obavjestim o svim onim stvarima koje su me inače zanimale, bila je minimalna, svodila se na ono što su mi mogli da kažu stariji, s kojima uglavnom i nisam razgovarao. Tako ništa nisam znao o Bibliji, ni o prevodiocu, ni s kojeg je jezika knjiga prevedena, i sve tako redom. Kasnije sam skupljao informacije, sasvim malo u Pančevu, gdje sam išao u gimnaziju, nešto više u Sarajevu, na fakultetskim studijama, ali najviše u Parizu prilikom moje prve posjete. Otkrio sam da je prevodilac sa grčkog originala bio protestantski sveštenik iz Švajcarske, da je prvo objavio Novi a potom Stari zavjet. I to ne tako davno, čak poslije našeg Vuka, godine 1880. Iako je na francuskom do tog vremena bilo mnogo prevoda Biblije, ovaj se pokazao najboljim i očuvao do danas kao takav. Naravno, prevodioci su i dalje radili svoj posao, broj prevedenih izdanja svete knjige na francuskom jeziku narastao je enormno.
Istoriju Vukovog prevoda dobro znamo, pa je neću ponavljati. U gimnaziji smo stidljivo govorili da je prva knjiga objavljena na Vukovom reformisanom pismu bila Novi zavjet i ništa više. Da, dugo vremena crkveni dostojanstvenici nisu prihvatali taj prevod upravo iz tog razloga. O njoj nismo govorili. Ova knjiga, jedan od temelja evropske civilizacije, ostajala je izvan nastavnih planova i programa, prepuštena volji pojedinaca i crkvi da je čitaju i tumače. Kod nas, za moju generaciju, samo kao potvrda ispravnosti Vukove jezičke reforme.
Francusko izdanje služilo je nekome, možda baš mom darodavcu, za učenje francuskog jezika. Jevanđelje po Mateju snabdjeveno je đačkim žvrljotinama, sasvim sitno da se jedva čita, iznad svake riječi ispisano je srpsko značenje, pa nisam morao da posežem za Vukovim prevodom, ali đak koji se tim služio odustao je poslije desetak stranica i ja sam nastavio da upoređujem francuski i srpski prevod. Otada paralelno čitanje originala i prevoda postalo mi je neka vrsta pasije. Nastojao sam da vidim nijanse, da uhvatim moguće nejasnoće koje potiču od prevoda, ali i eventualno bolja rješenja. Naročito poslije objavljivanja novog hrvatskog prevoda u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1983. godine. Impozantan je spisak saradnika na tom prevodu, na čelu sa Jurom Kaštelanom i dr. Bonaventurom Dudom. Ali, u to vrijeme već se moj odnos prema vjeri i Svetom pismu bio promijenio. Promijenio se i broj Biblija koje sam imao na različitim jezicima – grčki, latinski, italijanski, engleski, njemački, ruski. Pod uticajem novosadskog književnika i urednika Letopisa Matice sprske, Jovana Ćuluma, pisca sjajnih zapisa o svemu i svačemu, pokušavao sam i sam da napišem neke usporedbe Vukovog i ostalih prevoda. Kod mene se Vuk dobro držao.
Mnogo je zaslužnih za promjenu, koja je nastupila u mom odnosu prema religiji i Svetom pismu posebno, ali su naročito značajni bili tekstovi velikih fizičara i matematičara. Bleza Paskala na prvom mjestu, a potom Nilsa Bora, Vernera Hajzeberga i Alberta Ajnštajna. Rano sam odvojio crkvu kao instituciju od vjere, odnosno religioznosti uopšte, bez obzira na vjeru. Zapitanost nad svijetom nosila me je dalje od onoga što mi je propovijedao komunizam. Evo šta je napisao Hajzenberg o odnosu prirodnih nauka i religije i to 1927. godine.
Jedne od onih večeri koje smo prilikom Solvej-konferencije provodili zajedno u briselskom hotelu sedelo je u holu još nekoliko mlađih učesnika kongresa, među njima Volfgang Pauli i ja. Nešto docnije pridružio nam se i Pol Dirak. Neko je postavio pitanje: Otkud to da Ajnštajn tako često pominje dragog Boga? Čovek prosto ne može zamisliti da prirodnjak kao što je Ajnštajn ispoljava tako jaku vezanost za religioznu tradiciju. – Ajnštajn jamačno ne, ali možda Maks Plank, odgovorio je drugi. Znamo za Plankove izjave o odnosu između religije i prirodne nauke, gde on zastupa mišljenje da među njima nema protivrečnosti, da se religija i prirodna nauka mogu sasvim dobro složiti.
Poštovati i studirati kvantnu fiziku, na primjer, kao što sam i sam činio, izgledalo je nespojivo sa religijom. Ali, nije bilo tako. Mada je moj odnos prema Novom zavjetu bio drugačiji od onih koji su pokušavali da pronađu brojne nesaglasnosti i apsurdnosti u objašnjavanju događaja u vezi sa Isusom Hristom. Od vremena intenzivnijeg proučavanja jevanđelja, a kasnije i ostalih knjiga oba zavjeta, prihvatio sam drugo stanovište, koje je proizilazilo iz moje introvertne prirode. A to je stanovište pomalo slično nekim stavovima Bleza Paskala. Prihvati srcem tu priču, i provjeravaj samoga sebe jesi li u životu na dobrom putu. Jer jedini razlog zbog koga je ona stvorena je potreba da imaš neko moralno načelo kojeg se moraš držati. Vidio sam da tog načela najmanje ima među onima koji su tzv. vjerski velikodostojnici i ostali njima pridruženi i bliski službenici. Još manje kod vladara koji su vjeru koristili da bi vladali nad bijednim pukom. A svi oni su međusobno jedni druge proglašavali svetima. Besmislenost takve vjere bila mi je više nego očigledna. Ali ona nije poništavala vjeru kao takvu. Sam čovjek je već svojim rođenjem tragično biće, i on se iz te tragičnosti neće iskobeljati do kraja života, pisao je Migel de Unamuno. Otuda potreba da se odnos prema životu promijeni. Otuda razlike u shvatanju života između Istoka i Zapada. Andrić je pisao Zdenki Marković, povodom najavljenog dolaska Rabindranata Tagore u Beograd, da se njegovo sunce ne rađa tamo gdje je i naše. Godinama već ta me njegova mladalačka formulacija jednako provocira da na nju, bar u sebi, pokušavam odgovoriti.