Moje knjige/12

RAŠKO V. DIMITRIJEVIĆ – KNJIGA O PLANINI, i KA VISINA I ĆUTANJU

Sve knjige koje smo čitali, pogotovo one koje još posjedujemo i držimo na vidljivom mjestu u svojoj biblioteci, onako kako nas je poučio Montenj, pa ih skoro svakodnevno milujemo pogledom, a  one nam odgovaraju svojim samo nama čujnim govorom koji nas odvodi ko zna gdje i ko zna u koje vrijeme. To je njihova moć, njihova produžena aktivnost koja nikada ne prestaje, ni u snu. Ugledamo joj hrbat i asocijativni niz misli krene našim mozgom, zavisno ili nezavisno od stvarnosti koja u tom trenutku hoće da nametne svoje prioritete. Nisu to samo knjige iz takozvane lijepe književnosti, beletristike i uopšte humanistike, ima tu knjiga iz različitih oblasti ljudskog znanja i djelovanja. Većinu uopšte ne otvaram, već godinama, ali one imaju svoje mjesto u mojoj, iako više puta redukovanoj, kućnoj biblioteci toliko pretrpanoj da su raspoređene po cijelom stanu. Objasniti njihov značaj u mom životu značilo bi ispričati taj život tako detaljno da bi to bila beskrajna priča. Zato je memoarska literatura, čak i kad je veoma zanimljiva, samo vješt odabir nekih događaja iz života, ali često i namjerno izostavljanje onoga što je za memoaristu bilo u nekom životnom trenutku značajnije od ovoga u čemu čitalac sada uživa.

Jedna od takvih knjiga, koja svojim zelenim hrbatom, u mojoj odabranoj trpezarskoj biblioteci, zove na druženje, jeste Ka visinama i ćutanju. Da bi neki moj danas sve rjeđi gost otkrio ko je autor, mora da je izvadi i pročita ime i prezime pisca – Raško Dimitrijević. Mlađi poznanik, desi se ponekad, odmah upita ko je taj čovjek da njegovu knjigu držiš pored Rableovog remek-djela Gargantua i Pantagruel  i Pana Knuta Hamsuna? Obično mu kažem da je baš Pan bio omiljena knjiga profesora beogradskog univerziteta Raška Dimitrijevića, a Gargantua i Pantagruel,u virtuoznom prevodu Stanislava Vinavera, objavljen je u Prosveti u strogoj redakturi ovog profesora, s kojom se teška srca na kraju ipak složio najčešće nepopustljivi prevodilac. Pokraj ove knjige, uputim ljubopitljivog posjetioca, ima ova, broširanog poveza, tanka toliko da na hrbatu ne piše ništa, iz koje je ova veća proizašla, Knjiga o planini. Da je pogledaš, na koricama stoji gore БИБЛИОТЕКА П.Е.Н. КЛУБА, 2, niže ide ime, sa srednjim slovom, РАШКО В. ДИМИТРИЈЕВИЋ, a sasvim pri dnu, ФРАНЦУСКО-СРПСКА КЊИЖАРА А.М. ПОПОВИЋА. Na predlistu, tzv. forzecu, kako smo govorili u štampariji, posveta u kojoj se navodi moja „krivica“   što je feniks rođen iz pepela. Godina izdanja je 1938. a meni poklonjena 16. 10. 1973. godine. Za mene, ove dvije knjige predstavljaju ustvari jednu, iako je ova druga objavljena 1982. godine i posveta je mnogo veća, spominje se cijela moja porodica. Meni je naročito značajan ton posvete, prijateljeski prisan, kao što je bio u njegovim mnogobrojnim pismama meni,  gdje me više nije persirao. Taj prelazak sa učtivog vi na prisno ti, doživio sam kao diplomiranje kod profesora Raška Dimitrijevića.

U trenutku svog objavljivanja, ova tanka knjiga bila je prvi originalni tekst jednog srpskog alpiniste o planinarenju. Zato ima i predgovor koji je napisao dr Josip Tominšek, urednik uglednog vodećeg planinarskog lista u ondašnjoj Jugoslaviji Planinskog vestnika. Između ostalog dr Tominšek piše: Turističke prilike u Srbiji posmatrao je opširno i jezgrovito, kritički i sa optimizmom Andrija Ristić u „Vestniku“ od 1927. g. Od onda je prošlo deset godina. A sad se pojavljuje novi vesnik i prorok pravog planinstva, čovek širokih vidika i dubokih osećanja, izvrstan praktični poznavalac planina i samostalan „plezalac“ – naš profesor Raško V. Dimitrijević, pisac ove knjige. Takav kakvog sam ga ovde označio, pisac mi se učinio odmah kad sam, prošle godine, primio njegov opis usamljenog uspona na okomitu Kočnu. Evo opet jednog pravog planinca, koji ne hoda po našoj zemlji samo potplatama svojih cipela, nego je svim srcem, svom dušom i svom ljubavlju vezan za našu zemlju i za naš rod. Takav pisac jedini je i pozvan da napiše ovu knjigu, koja treba da pokaže kako se čovek-planinac vaspitava moralno i duhovno, i kako proširuje svoja estetička shvatnja.

Pored ovog citata, navešću gotovo anegdotu, koju je napisao spomenuti Andrija Ristić: A što se tiče mentaliteta tadašnjeg građanstva, njega najbolje ilustruje ovaj primer: u to vreme, nezavisno od svake organizacije, jedna mala grupa revnosnih planinaca išla je redovno, zimi i leti, u okolinu Beograda, najčešće na Avalu. To društvance bilo je poznato u krugu svojih prijatelja pod nimalo laskavim nazivom „sedam budala“.

Da je bilo neobično ciljano ići u prirodu, na planine, govori nam, pored tada još neprihvaćene planinarske terminologije, što se vidi iz prethodnog odlomka, gdje se planinar naziva planinac, a društvo planinci, još samo širem krugu čitalaca nepoznata činjenica da su prve stručne opise balkanskih planina uradili  Slovenci, redom: Peristera, Koraba, Šar-planine, Durmitora i Prokletija, uglavnom u Vestniku.

Sam pisac ove knjižice, kao mali predgovor, piše:

Pisac ove knjige odlazi u planine radi penjanja. Ali on hoće još nešto: da tamo, okružen samoćom velike Prirode, živi svojim životom, drukčijim od ovog koji mu je nametnut i koji on hrabro podnosi; da u samoći visokih vrhova pozna pravu vrednost svega, pa da ne uzdrhti ni onda kad mora i smrti da pogleda u oči…

Prekinuću ovdje priču o knjizi, da bih čitaocu rekao kako sam postao prijatelj čuvenog profesora Beogradskog univerziteta, čija su predavanja posjećivali i oni studenti i građani koji ništa nisu imali sa Filološkim fakultetom. Raško Dimitrijević je vjerovatno održao najviše predavanja uopšte, bilo kao profesor, na katedrama koje je držao u Beogradu i Novom Sadu, bilo izvan svog zvaničnog posla, na tribinama koje su bile poslije Drugog svjetskog rata izuzetno popularne i posjećene. Teško da ga u tome može iko i danas da nadmaši. Govoreći uvijek „iz glave“ on je dovodio publiku u stanje gotovo hipnotičkog oduševljenja, bilo da je tema bila iz književnosti ili iz muzike, a veoma često o obje umjetničke discipline istovremeno. Te seanse čuveni Vlada Bulatović – Vib nazvao je Kod Raška. Pri tome ne treba smetnuti s uma da sam predavač, profesor svjetske knjiđževnosti na Filološkom fakultetu, nikada nije doktorirao. Ali to je druga priča. 

Moje poznanstvo sa pjesnikom i prevodiocem Koljom Mićevićem usmjerilo me je i prema njegovom omiljenom profesoru Rašku. Njihovo je prijateljstvo bilo veoma poznato, toliko da su ih zvali Narcis i Zlatousti. Naravno, Zlatousti je bio profesor Raško, a Narcis njegov bivši student. Poznavaoci Hesea odmah će pomisliti na sjajan roman s tim naslovom i biće u pravu. Njih dvojica bili su kao Heseovi junaci, na naš način. Hesea volim bez ostatka, cijelog, kao što volim Mana i Andrića. To su pisci po mojoj mjeri, pripovjedači koji ne brbljaju i ne eksperimentišu samo zbog mode, što je kod nas, jednako na univerzitetskom planu, tako i kod kritičara tekuće literature, već šezdesetih godina bilo prezreno. Nije Andrić bio cijenjen i voljen kao danas, taman posla, tek poslije Nobelove nagrade on polako krči sebi put izvan izama i praznoslovlja. Na sličan se način osporavaju i Hese i Man.

Bilo je to odmah poslije banjalučkog zemljotresa, Kolja je stanovao u prikolici smještenoj u dvorištu roditeljske kuće. Dolazio sam u tu prikolicu, slušao njegove ploče klasične muzike, čitao nove prevode, razgovarao o prevođenju i poeziji. O prozi Kolja gotovo i nije razgovarao. Ipak, tu i tamo, spominjao sam mu neka za mene značajna djela. Ne znam kako, dotakao sam se i čarobnog romana Veliki Mon, Alena-Furnijea. Da, rekao je Kolja,  to je zaista sjajno djelo. Preveo ga je Raško. Znam, odgovorio sam mu, ima izvanredan pogovor, prava mala studija o tom mladom piscu koji je nestao kod Marne jedne maglovite noći 1914. godine, ostavivši iza sebe, pored nekoliko kraćih tekstova, samo ovo djelo. Volio bih da upoznam Raška. I upoznao sam ga, zahvaljujući Kolji. Tako sam, pored Vlade Miloševića, dobio još jednog sjajnog vodiča kroz svijet umjetnosti. Svaki put kada sam odlazio u Beograd, posjećivao sam ga u njegovoj staroj porodičnoj spratnici u ulici Ive Lole Ribara 23. Zaticao sam tu i Mariju, njegovu domaćicu, koja je koristila svaku priliku kad bismo ostali sami da naglasi da su gramofonske ploče i knjige nepotrebno blago. Ploče više ne sluša, pojačalo je već dugo u kvaru, knjige povremeno čita. Zašto ih ne proda? pitala se ova prosta duša.

Raško nije imao djece, u vrijeme mojih dolazaka i našeg prijateljstva, već obudovio, bio je u osmoj deceniji života, ali lucidan do kraja, svakom posjetiocu uvijek na raspolaganju. Pored onih koji su mu svakodnevno svraćali, neumorno je pisao pisma znancima i prijateljima. Mislim da nije bilo dana a da ne bi napisao bar jedno. Nisu to bila telegrafska pisma, u današnjem stilu, od nekoliko riječi ili redova, obično su iznosila cijelu jednu stranicu, a povremeno sam dobijao i duža, u koja bi profesor Raško dometnuo i neki citat. Bilo je dovoljno da razgovaramo o Maleru i Pjesmama mrtvoj djeci, da mi on poslije nekog vremena pošalje sve Rikertove pjesme iz ovog ciklusa prevedene na srpsko-hrvatski (koristim ondašnji naziv jezika) specijalno za mene. Volio je Malera i jednom prilikom ispričao mi sljedeću anegdotu. Slavna engleska predratna primadona, Ketlin Ferier, pjevačica rijetkog kontraalta, snimala je sa Brunom Valterom Pjesme mrtvoj djeci. Taj snimak, iz 1938. godine, imam zahvaljujući sovjetskoj pirateriji koja je kopirala sve odreda ne plaćajući nikome autorske tantijeme. Dakle, u jednom trenutku, biće vjerovatno kad ide stih Ona su samo izašla, pjevačica je zaplakala.  Dirigent je umirio orkestar, dok se gospođa Ferier nije smirila. Obrisavši suze, rekla je: Izvinite, maestro, što sam tako ženski slaba. Bruno Valter je odgovorio: Izvinite vi, gospođo, što mi nismo tako veliki umjetnici kao vi. 

Raško je smatrao da je muzika od svih umjetnosti na prvom mjestu. Pored muzike, volio je književnost i alpinizam. Aktivno se bavio svim ovim disciplinama. Kao mladić svirao je klavir koji je njegova porodica imala od vremena kada je u Srbiji bilo samo nekoliko klavira. Nije to bilo uzgredno sviranje, nego je nastupao i pred značajnim auditorijumom. U kuću Dimitrijevića dolazio je i pjesnik Milan Rakić, ponekad bi ga privoljeli da sjedne za klavir i odsvira nešto. Najčešće su to bili stavci neke Betovenove sonate.

Nemoguće je objasniti šta je za mene značilo prijateljevanje sa Raškom Dimitrijevićem. U traganju za sobom, on i Vlado Milošević, bili su moji istinski veliki uzori. Zato sam kao urednik časopisa Putevi posvetio određenu pažnju baš njima dvojici. U vrijeme kada nijedan naš kompozitor nije imao jedan broj časopisa posvećen samo svome radu, Putevi su objavili dragocjen temat o Vladi Miloševiću, sa prilozima muzikologa i muzičara iz cijele Jugoslavije. Upoznavši Raška Dimitrijevića, nagovarao sam ga odmah da nešto napiše za Puteve. Premišljajući šta bi to moglo biti, došli smo do njegove treće ljubavi, alpinizma. Tu smo se brzo dogovorili, dobiću jedan dio njegovog biografskog romana o planinarenju u Alpama. Tako smo, 1973. godine, objavili dva teksta, pod naslovom Fragmenti o planinama, a odmah potom  Trojicu na Jalovcui. Bio je to podsticaj da se knjiga napokon odvoji od svog tvorca, i da postane Ka visinama i ćutanju.

Objavljena 1982. godine u 5.000 primjeraka, rasprodata je vrlo brzo. Takve knjige do tada nije bilo na našem tržištu, a nema je ni danas. Slovenski alpinisti su bili oduševljeni neočekivanim poklonom svog starog prijatelja, dobili su knjigu o svojim Alpama kakvu nijedan Slovenac nije napisao. Takvi opisi susreta čovjeka i prirode rijetki su i u svjetskoj literaturi. Od svoje šesnaeste godine Raško je obožavao Hamsunovog Pana. Pročitao ga je 16 puta i ta čitanja su formirala njegov pjesnički stil, njegov odnos prema prirodi bliži Skandinavcima nego nama. Ima Rilke u svojim francuskim pjesmama nešto od te atmosfere sjedinjavanja čovjeka i prirode u švajcarskom kantonu Vale. Nije ni iznenađujuće da smo Kolja i ja upravo od Raška dobili Rilkeove francuske pjesme koje ćemo kasnije preveseti i objaviti skupa pod naslovom Voćnjaci i Valejski katreni.

Evo malo Raškove meditacije o tišini i ćutanju:

Beskrajna tišina obavija naše ćutanje. Onima koji nikad nisu bili na ovim visinama u potpuno miran dan, kao što je ovaj, nije mogućno da shvate i osete šta može da bude tišina na planinskom grebenu ili vrhu. To nije samo odsustvo šumova, zvukova ili glasova, to je nešto što puni sav prostor, one koji su u njemu izdvaja od celog ostalog sveta i stavlja ih uvek u središte ove neme večnosti. Ispočetka, čovek to ne prima tako. Ali šum koji je izazvao kad je povukao nogu preko kamena, nakašljao se, spustio neki predmet kraj sebe, izvršio ma kakvu radnju, taj šum je najednom poleteo prema tišini, sudario se sa njenom gustinom i, sam po sebi slab i beznačajan, ugasio se u začetku, nestalo ga pre nego što je i dodirnuo sluh svojim treperenjem. Nešto u čovekovom biću pohitalo je za njim, ali ga nije stiglo. Uvo ga nije uhvatilo i ostalo je nezadovoljeno. Ali, umesto njega, čulo je nešto drugo, novo, nešto na šta je taj šum sa promašenim dejstvom privukao pažnju čovekove svesti. Prvi put, tada, na jedan sasvim nov i neočekivan način, čovek je čuo tišinu, osetio njen ritam, upleo sebe u njen život. Nepomičan, on sluša ono što je toliko drukčije od svega što poznaje, neshvatljivo i neuporedivo ma sa kojim ranijim trenutkom i vidom njegove samoće. Jer kroz onu dole, saputnicu časova provedenih po nizinama, koja i disanju omogući neki nečujni odjek među bliskim predmetima, on se navikao na ćutanje ali ne i na tišinu. A ovde je sve nemo u beskrajnome prostoru, kao da su ovo trenuci kad i života nestaje, kad se sve ono što može da bude izvor glasa i šuma sjedinjuje sa ovim kamenim svetom i stapa u plastičnu večnost. I slušanje ove tišine, u bleštavim i dugim podnevnim časovima, dovodi čoveka do praga jednog saznanja, od koga se on nagonski okreće i brani celim bićem: da  njega, koji je ovde jedini izvor pokreta, glasa i šuma, ova tišina počinje tako da pritiskuje kao da hoće da ga uguši i onesposobi njegove radnje, kako one ne bi postale prekidi i ritmički trenuci u njenoj beskrajnosti. I čovek se skuplja kao za odbranu, grči celo svoje biće negde duboko u ustreptaloj svesti i – jedan neprimetni drhtaj prođe kroz moćnu, blistavu i okamenjenu tišinu, jedan mali šum koji potiče od samog čoveka, i od koga se on i trza i grčevito hvata za njega.

Knjiga Ka visinama i ćutanju  i dalje predstavlja izazov svakom  čitaocu, da se odredi prema prirodi, prema pozivima samoće i tišine, ćutanja i čitanja.

Ranko Risojević 06. 02. 2017.