Ko ili šta obilježava jedan prostor, grad, recimo, ili region? Po čemu ili po kome je on poznat u bližem ili daljem svijetu? Odgovor je vrlo jednostavan – istaknuti pojedinci. Nije Andrić svjetski poznat zato što je iz Bosne, nego obrnuto, Andrićevo djelo je „skrenulo pažnju na Bosnu“. Teslino na Liku. Dučićevo na Trebinje. Ujevićevo na Imotski. I tako redom, mogli bismo da nabrajamo u nedogled. To nabrajanje prekidam ili zaključujem prezimenom Milanković, imenom Milutin. Rođen u Dalju kod Osijeka, a onim što je postigao i načinom na koji je to uspio, učinili su ga građaninom svijeta, i, da kažem i tu frazu, šire, jer je jedan krater na nama nevidljivoj strani Mjeseca nazvan Krater Milanković. Poslije njega Dalj je upisan na svjetsku mapu poznatih naselja ili varošica. Ne iznenađuje činjenica da je njegova posljednja volja bila da se sahrani pokraj svojih predaka u Dalju. Razmišljajući o Milankoviću, uvijek razmišljam o sebi. Ili je možda bolje i tačnije reći da razmišljajući o sebi ja razmišljam i o blagotvornom uticaju Milankovića na moj razvoj, što znači i na cijeli život. Od jednostavnih pitanja, do složenih, odgovore uvijek nalazim sjećajući se svojih direktnih ili posrednih učitelja, onih, dakle, koji su i sami odgovarali na slična pitanja i svoje odgovore ugradili u svije djelo.
Ko sam? Gdje sam? Šta sam? Baš ovdje, završio treći razred gimnazije “Uroš Predić”, Pančevo, 1961. godina, juni je mjesec. Šta radim u tom dalekom i za moje Kostajničance nepoznatom banatskom gradu? Gledam knjigu koja mi je uručena na kraju tećeg razreda gimnazije. Milutin Milanković, Kroz vasionu i vekove. To je prvo izdanje poslije Drugog svjetskog rata, izdavač Tehnička knjiga, Beograd, 1952. godine. Prva knjiga buduće edicije Nauka i tehnika. Sve se to u mene upija, pogotovo što je knjiga meni poklonjena. Poklonodavac je direktor Gimnazije Uroš Predić, Pančevo, Živko Jordanović, takođe matematičar, pred kojim ću na kraju četvrtog razreda polagati završni ispit braneći svoj rad o nejednakostima u matematici. Obrazloženje poklona, odnosno, pohvale, ispisano je na predlistu.
Nastavničko veće gimnazije “Uroš Predić” nagrađuje ovom knjigom R. R-a, učenika trećeg tri razreda, za rad u naučnoj grupi za hemiju, za učestovanje u srednjoškolskom takmičenju iz matematike, za rad u matematičkoj grupi i kao reprezentativca u gimnastici.
Moja naknadna pamet sada mudruje o ondašnjem tinejdžeru, bosanskom ijekavcu, čija će ijekavica biti slomljena tek u četvrtom razredu gimnazije, a kojoj ću se vratiti tek s trećom pjesničkom zbirkom. Potrajaće tokom studija u Sarajevu, ali ću je napustiti kada se konačno skućim u Banjaluci. Iako sam bio veoma aktivan, lap srednjoškolac, član radio-amatera, šahista, gimnastičar, stonoteniser, u suštini osjećao sam se izvan onih koji su osnovnu školu završili u Pančevu ili u okolnim velikim selima (Crepaji, Bavaništu, Debeljači, Kačarevu, Dolovu…). Sličan osjećaj proganjaće me tokom studija u Sarajevu, koje je znalo, sasvim sebično, da svakom došljaku postavi neprelaznu prepreku koja se zvala raja. Nisam volio ni taj izraz, kamoli diobu građana po tom kriterijumu koji su nametali oni što nikada ništa značajno ne stvoriše nego su bili i ostali samo masa. Raja si mogao biti samo ako si odrastao tu, u gradu koji pripada samo rođenim, iliti izvornim Sarajlijama. Naravno, podjelu koju sam ja pretpostavljao ovoj, nametao sam svojim skromnim udjelom u onome što je grad činilo gradom.
Kao provincijalac, ja sam tada bio prilično izgubljen u dalekom stranom gradu. Toliko stranom da me se kasnije nisu sjećali čak ni kao gimnazijalca. Ali, neobično je bilo to da se ja uopšte nikada i nigdje, osim ona tri razreda osnovne škole u Zagrebu, nisam osjećao kao provincijalac. Upravo su me ta tri razreda prebacila iz krda koje nadire iz sela u grad, među one koji hoće da unaprede grad jer negdje u sebi pamte mnogo značajnije mjesto od toga u kojem sam se našao. To će ići tim redom i kasnije, rastući sa željom da putujem, da budem u velikim svjetskim centrima, na prvom mjestu u Parizu. Poslije Pariza više se nikada i nigdje nisam osjećao kao provincijalac. Tek mnogo kasnije, postaće mi jasno da starosjedioce ne zanima kako se ti osjećaš i ko si, ti si za njih onaj koji dolazi iz manjeg, svim i svačim siromašnijeg mjesta u njihovo, da tu nešto postigneš, postaneš dostojan uvažavanja i, ne daj bože, arbiter elegantiae.
Ovo pripovijedno razmatranje treba sada da ide drugim putem, ne da ispituje sadašnje, nego nekadašnje odnose i moje odrastanje, biranje, odbacivanje, promašaje i sitne dobitke. Pitanje je: Odakle ta naizgled svestranost, koja je u stvari rasutost? Uopšte nije bipolarnost, jer nema književnosti prema kojoj ću kasnije odlutati. Zašto i kako? Vjerovatno stoga što sam bio zanemario srpsko-hrvatski jezik kao predmet. Iako sam i dalje pisao najbolje slobodne sastave, lektiru sam jedva čitao, ništa me u njoj nije više privlačilo, ponajmanje domaća književnost. Kao osnovac sve sam bio pročitao, dobro pamćenje pomagalo mi je da se nekako izvučem kada bi me profesorica pitala o nekoj knjizi koju već godinama nisam imao u rukama. Moja radoznalost išla je dalje, tražila je nove izazove, a to su bile knjige kojih u Kostajnici nije bilo, uglavnom iz tehnike, ali i kriminalistički romani. Njih sam nalazio u šahovskom klubu gdje sam takođe učestvovao u takmičenjima, postigavši i određeni uspjeh. Kasnije ću ostaviti šah zbog nesnosnog pušenja koje je bilo toliko da su se kroz duvanski dim jedva vidjeli igrači. A gimnastika? E, to je bitna priča u mom odrastanju. U prvom razredu gimnazije zaključio sam da slabe građe kakvu sam imao neću bogami privući nijednu djevojku da se zabavlja sa mnom. A bilo mi je, da budem otvoren i iskren, nekako stalo do toga. Šta da radim? Jedino da se posvetim malo više tijelu, a duh pustim da se provjetri, govorilo mi je nešto iz tamne strane moga bića. Tako je i bilo. Igrao sam stolni tenis i dva puta sedmično išao u gimnastičku salu na vježbe na sparavama. Osim toga, napravio sam utege, od cigli i štapa koji je bio između, da u slobodno vrijeme jačam mišiće. Bile su dovoljne dvije godine da se vidi značajan napredak. Mada one koje sam simpatisao to nisu baš ni cijenile. Ili nisu vidjele, što mi se činilo manje vjerovatno. Kasnije ću otkriti da među nama ništa nije, kako se, koliko se sjećam, kaže sarajevski, više posprdno nego tačno, ferceralo. Taj mangupski germanizam nije bio bez šarma.
Moja misao stalno meandrira, tražeći ono što budi iz letargije ispisivanja uobičajenog, bježi od ličnog koje nikako neću potpuno napustiti, kao da se stidi mojih emocija. Želi da se, koristeći priliku, kaže nešto i o onome što je u pozadini, recimo, profesionalnog angažovanja, ali i odrastanja onih koji su nam putokazi, putovođe, svjetionici. U gimnazijskim godinama oni su najpotrebniji. Obično se ide od profesora prema velikim imenima. Ako ih trenutno u profesorskom kolektivu nema, pogledajmo ko je sve išao u ovu školu i sjedio u istim učionicama. Na primjer, Mihajlo Pupin je išao u pančevačku gimnaziju dva razreda, dok ga nisu izbacili jer je učestvovao u dočeku Miletića. Eto, odmah naletim na revolucionarnu omladinu. Tu je, naravno, i Crnjanski, jednako nezgodan kao učenik i kao profesor, između ostalih predmeta gimnastika. Stojan Trumić, profesor crtanja u naše vrijeme, živio je u svom svijetu, konstatujući samo na početku i na kraju časa, gdje je i sa kim je. Mi smo čitali Apolo ili pokušavali da nacrtamo gipsani model, što je na kraju školske godine izlagano u hodniku.
Godinama razmišljajući o različitom doživljaju ovog svijeta, od čovjeka do čovjeka, napustio sam definitivno nemireći stav s postojećim poretkom, on me počeo da plaši, shvatio sam nesreću zvanu revolucija (bez kojih se ne može). Šta je njihov pokretač, generator? To ŠTA ubrzo se premetne u KO, pa taj KO oblikuje i ŠTA. Tako razaranje postaje u njegovom tumačenju stvaranje, početak izgradnje novog koje će biti bolje od prethodnog, koje u sebi ništa pozivitno i nije imalo. Krećemo od nule, proklamuje KO. A, recimo, robovanje, dobija samo različita imena, dok se suština samog tog odnosa potlačenih i onih koji ga tlače ne mijenja. Najblji aforizam banjalučkog aforističara Slobodana Jankovića glasi: Najlakše ti se popnu na glavu oni koji su ti bili na čelu.
Zašto sam ovo napisao? Iz suštinskog razloga, kao problematizovanje već otrcanih školskih definicija, na primjer, patriotizma. Recimo, naši nakadašnji studenti u Beču, šta su oni bili, samim tim što su prihvatili carstvujušću Vijenu za grad svoga usavršavanja, patriote ili izdajnici? Prihvatili besplatno školovanje, gdje se izučavala i slavistika. Ali i prirodne nauke. Tako imamo na jednoj strani one koji su, kao Kočić recimo, studirali slavistiku i maštali o uništavanju Austrougarske, i, na drugom kraju, studente prirodno-matematičkih predmeta, kao što je bio Milanković, koji su se prirodno integrisali u tadašnje bečko društvo. Dok je prvi sav svoj talenat dao na književni i patriotski rad, drugi je koristio pruženu priliku da se što bolje osposobi za budući rad, za struku, pod tim podrazumijevajući prihvatanje svih kulturnih i naučnih darova koje je mogao dobiti u ovom gradu. Kočić za sve to nije mario. On je svoje ljudsko poslanje vidio kao „služenje narodu“, u kojem je bilo upisano i književno djelo, ne kao samostalno, od tog služenja odjelito, nego kao njegovo temeljno ostvarenje. Potpuno gluv na savjete ondašnjih književnih autoriteta, da se okane politike, on je išao usamljeničkom, patničkom i stradalničkom stazom koja će ga prečicom odvesti u propast, a da to u krajnjem nije morao, bar ne na takav način. Nije li slično bilo sa Vasom Pelagićem, kome su ondašnje turske vlasti nudile da bude vladika, samo da se okane svojih “ludosti“, što je ovaj raspop odbio, pa i onda kada mu je to savjetovao mudri fra Grga Martić. Na kraju, Pelagić se nije mogao zaustaviti u svojoj revolucionarnosti – protjeran i iz Beograda, on skončava u požarevačkom zatvoru a Kočić u beogradskoj duševnoj bolnici.
Milanković je studirao na Tehničkom fakultetu u Beču, gdje je i doktorirao kao građevinac. Ali on je u duši bio matematičar praktičar, onaj što stvara koristeći matematiku kao najbolji alat za to stvaranje. Kasnije će se okrenuti izučavanju geologije i klimatologije, stvarajući najpoznatiju teoriju ledenih doba kao posljedicu različitog osunčanja Zemlje. U toj oblasti on je u svijetu još uvijek neprikosnoven. Upravo zahvaljujući matematici uspio je da stvori jednu konzistentnu teoriju kakva do njega nije postojala. Malo je kod nas, posmatrajući cijeli prostor nekadašnje nam zajedničke države, naučnika koji su stigli do tog nivoa svjetskog uvažavanja. Znamo Getaldića, Boškovića, Milankovića i reklo bi se više nikoga. Ostali su bili veliki praktičari, ali ne i teoretičari kao što je ova velika trojka. Tesla je, naravno, izvan ovog razmišljanja, mada njegovo traganje za mjestom gdje može ostvariti svoje genijalne zamisli, govori posebno o prirodi same genijalnosti.
Milanković je bio neuporedivi popularizator nauke. Svestrano obrazovan, znao je dobro šta znači za mladu dušu prava riječ u pravo vrijeme. Imao je talenta za pisanje takvih djela, od kojih ovdje govorim o uticaju jednog od njih, mada bih mogao navesti i sva ostala, uključujući i stručna koja će мe na kraju opredijeliti da studiram matematiku. Zanimljiva je činjenica da je Studentska služba u to vrijeme bila na Filozofskom fakultetu, što je ostalo iz prethodnog perioda u kome su matematika i fizika bili dio tog fakulteta, pa je dalje bilo sve do izgradnje zagrade Prirodno-matematičkog fakulteta. Dakle, ja sam bio upisao prvo filozofiju, pa sam tu odluku promijenio poslije jedva mjesec dana i prepisao se na matematiku, a da nisam ni pomišljao da studiram srpsko-hrvatski jezik i književnost. Vraćam se sada knjizi Kroz vasionu i vekove, da citiram nekoliko posebnih pasusa koji pokazuje način na koji Milanković pristupa popularizaciji nauke.
Riba! Hvala bogu, te me podsetiše. Ta danas je naše ribarsko veče! Svakoga meseca sastajemo se mi, profesori egzaktih nauka, na večerama koje se zovu ribarske. A to zato što se za njihov dnevni red brine od sveg srca naš dragi kolega, slavni matematičar i prvi ribar u celoj našoj zemlji (Mika Petrović, Alas, prim. R.R.). I večeras se drži takva večera, a moje kolege već su okupljene oko bakarnog kazana, u kojem se kuva riblja čorba, puna sadržine. Tu se prže slatke kesege, vitrke kečige, peče široki šaran, sprema sveži ajvar, i hladi smederevsko vino.
Znanje koje ispoljava u ovoj knjizi Milutin Milanković mene je fasciniralo i potpuno оpredijelilo za prirodne nauke. Ne samo u slučaju ovog velikog čovjeka, nego i mnogim koje ću upoznati, shvatio sam da se čovjek svestrano obrazovan, načitan, koji je pritom znalac i praktikant neke od prirodnih disciplina, može s lakoćom baviti i spisateljskim poslom, ukoliko za to ima dara i potrebe, dok je obrnuto nemoguće. Pisac koji pokušava da pokaže kako poznaje prirodne nauke, koje nije izučavao, samo paradira, dok u stvari ne poznaje predmet o kome toliko želi da govori. Na jednom mjestu on piše o ključnom događaju u svome đačkom životu, dok je pohađao osječku Realku, dolazak velikog čovjeka i profesora, mladog doktora matematike Vladimira Varićaka koji će odmah prepoznati sebi bliskog učenika.
Ali u višim razredima osetismo jednu čvršću ruku. Naš razredni starešina postade jedan mladi doktor matematike koji se Varićak zvao i svoje im u nauci osvetlao. On nas je pratio do mature, a odmah posle toga otišao u Zagreb za profesora Univeziteta.
Varićak je imao na mene najveći uticaj od svih mojih nastavnika. On je pronašao u meni moje stvarne sposobnosti i razvio ih sa puno ljubavi i truda. On me je naučio da cenim knjigu, uputio me kako se iz nje uči i osvedočio me da, kao samouk, laganim, ali temeljitim radom, mogu dalje dospeti nego oslanjajući se na tuđu pomoć. On me je načinio samostalnim i ja sam se, ne obazirući se više na školske programe, razvijao u onom pravcu koji su mi moje sposobnosti određivale, ne prezajući pritom od prvih teškoća.
Biti samostalan i temeljan, to su bile aksiome Milankovićevog učenja. Širiti znanja, ne zadovoljavati se samo jednom naukom, ne biti naučnik jedne dimenzije. Mnogo je mjesta u ovoj popularnoj knjizi posvećeno upravo tome, s namjerom da uputi mlade kojim putem da idu kroz svijet nauke. U svemu moraju da vide osnovu, temelj, bez kojeg se ne može.
Pri mojim studijama o aleksandrijskom dobu naišao sam u Plutarhovim životopisima na ovu pričicu. Kada su Aleksandru Velikom vojskovođe njegove donele jedan skupocen kovčežić, najdragoceniji predmet celog persijskog plena, pitao ih je on, koja bi stvar bila najdostojnija da se u njemu čuva. A kad mu oni predložiše jedan ovo, drugi ono, odluči on sam. „Čuvaću u njemu Homerovu Ilijadu!“
Da ovoj priči dodam i sljedeće, u aleksandrijskom Muzeju urađena je prva redaktura Homerovih epova. Na tom poslu i kasnijim filološkim radovima kodifikovan je tadašnji lingva franka Mediterana, grčki ili helenski jezik. Po tom nekada najljepšem mediteranskom gradu, koristeći znanje i maštu, koračao je Milanković, susretao velike ljude prošlosti, saznavao njihove tajne, nastavljao misli o vasioni i kalendaru. Tu mu je od najveće pomoći bio sjajni aleksandrijski astronom, Sosigen, koga će sa sobom povesti u Rim Cezareva ljubavnica Kleopatra, da uredi rimski kalendar onako kako je bio uređen staroegipatski, sa 365 dana i jednim dodatim danom svake četvrte godine. Sjaj velikog Julija Cezara učiniće da se taj kalendar vijekovima, evo, zove julijanski, mada su mu tvorci bili daleko od Rima i njihovog imperatora. Tu priču Milanković šalje svojoj da li stvarnoj ili izmišljenoj prijateljici opisujući joj sjaj i znanje velikog grada čiji je tvorac bio Aleksandar Makedonski. Pisac Milanković u svojim opisima ide, reklo bi se, do kraja ondašnjih običaja pristojnosti među naučnicima:
Toplo telo mlade kraljice raznežilo je starog ratnika. Kada je rimska država podrhtavala u svojim temeljima, a njeno krmilo iščekivalo Cezarevu snažnu ruku, on je sa Kleopatrom, zavaljen u meke dušeke kraljevskog svadbenog broda, plovio po drevnom Nilu, praćen od četiri stotine lađica. Njemu se nikako nije odlazilo iz Egipta. nije ni čudo: teško mu je bilo odvojiti se od lepe i mlade Kelopatre, a još teže vratiti se svojoj staroj ženi.
Za mene će upravo to njegovo zalaženje iza zvaničnih biografija biti dragocjeno, jer ću prihvatiti taj način predstavljanja velikih matematičara, kao što ću opise arpskih prostora koristiti da dam dragocjeni kolorit svojoj knjizi Slavni arapski matematičari. Upravo u priči o razvoju arapske civilizacije klasičnog, velikog doba, koristio sam saznanja koja mi je kao đaku podastro Milanković. Na primjer:
A vi, dragi Aleksandrijevci, i sa vama se opraštam. Cezarov dolazak u Alakesandriju bio je početak vašr propasti. Da je izgore vaš Muzej i njegova biblioteka, kojoj ne beše ravne. Zaludu je Antonius poklonio svojoj obožavanoj Kleopatri bogatu Pergamsku biblioteku, aleksandrijska nauka bila je u opadanju. A kad je Oktavijan, preko leševa Antonija i Kleopatre ušao u Aleksandriju i načinio Egipat rimskom pokajinom, onda ne beše više sloništa grčkome geniju. Aleksandrija je stalno opadala, dok je naposletku ne osvojiše Arapi.
Milanković je tu bio stao, jer mu nastavak priče o Aleksandriji nije bio cilj, nego samo usputna stanica. A priča bi tekla onako kako sam zamišljao da je napišem u knjizi o aleksandrijskim matematičarima. Naime, aleksandrijski hrišćanski sveštenici, patrijarsi, dobivši potpunu vlast od vasileusa iz Carigada, pustili su svojim potčinjenim da šire netoleranciju, potskujući i ona malo helenizma što je ostalo u Serapionovom hramu, nasljedniku Muzeja. Posljednja velika osoba tog perioda je jedna žena, Hipatija, kćerka velikog aleksandrijskog matematičara Teona, nije htjela da se povinuje zahtjevima tadašnjeg patrijrha Kirila da se ostavi bezbožničke nauke i pređe na hrišćanstvo. Kao rezultat bio je nalet nahuškane ulične gomile, koja uvijek odradi prljave poslove vlasti, na Serapionov hram, uništenje i ono malo bibliotečkog fonda i ubistvo Hipatije na nezamislivo grozan način, vjerovatno po uzoru na prethodni period kada se tako rimska vlast obračunavala sa hrišćanima. Sto godina bilo je dovoljno da se progonjeni pretvore u progonioce. Prema njima vrijeme rimske tolerancije i širine ostaće nedosegnuti ideal. Tako je u petom vijeku prestao da postoji i posljednji trag helenizma a nastao je period isključivosti, proganjanja Jevreja, i slobodnomislećeg svijeta. Tako nekih trista godina, kada će Arapi osvojiti Aleksandriju bez borbe. Narod je bio jedva dočekao da se oslobodi nesnosne vlasti Carigrada i crkvenih namjesnika. Aleksandrija je grad koji je najbrže primio islam, onaj izvorni, kada još nije bilo uleme koja će propisivati kako da se tumači kuran časni i kako se trebaju ponašati pravi vjernici. Svi su bili jednaki, opsjednuti građani nisu mogli da vide razliku u toj vojsci koja je mirno čekala da se grad preda pa da krene dalje u osvajanje Mediterana.
I još jedan pasus, o Carigradu, iz novijeg vremena, kada je turska vlast postala svjetovna a sjaj minulih vijekova gotovo zaboravljen.
U mom dnevniku piše: Stigli u Carigad 2. maja do podne. Nebo oblačno, Mramorno more sivo kao peščar, Stambul prljav, stanica musava. Na njoj ljubazan doček činovništa našeg ovdašnjeg poslanstva. Auto nas vodi u naš hotel u Peri, označen zvezdicom u Bedekeru. On je zaista prvoklasan, osobito što se tiče cena. Više posluge no gostiju. Čim zazvonim ulete njih trojica, jedan preko drugog, u moju sobu: ostali, koji su zadocnili, čekaju uslužno pred vratima.
Bilo je to 1923. godine, kada se u Istanbulu održala konferencija s temom reforme julijanskog kalendara. Glavni čovjek skupa bio je Milanković. Njegov prijedlog dao je bezbolan način da se ujedine dva kalendara, ali od toga će se kasnije odustati. Loptica je bila u Beogradu, i tu i ostala. Nikada nije objašnjeno s najvišeg nivoa zašto se prešlo preko Milankovićevog prijedlog, ako je on sam bio dilegiran s najvišeg nivoa crkvene i svjetovne vlasti tog vrmena. Mislim da je to bila posljednja šansa da se to učini. Zaista šteta.
Moje knjige/11
MILANKOVIĆ – KROZ VASIONU I VEKOVE
Ko ili šta obilježava jedan prostor, grad, recimo, ili region? Po čemu ili po kome je on poznat u bližem ili daljem svijetu? Odgovor je vrlo jednostavan – istaknuti pojedinci. Nije Andrić svjetski poznat zato što je iz Bosne, nego obrnuto, Andrićevo djelo je „skrenulo pažnju na Bosnu“. Teslino na Liku. Dučićevo na Trebinje. Ujevićevo na Imotski. I tako redom, mogli bismo da nabrajamo u nedogled. To nabrajanje prekidam ili zaključujem prezimenom Milanković, imenom Milutin. Rođen u Dalju kod Osijeka, a onim što je postigao i načinom na koji je to uspio, učinili su ga građaninom svijeta, i, da kažem i tu frazu, šire, jer je jedan krater na nama nevidljivoj strani Mjeseca nazvan Krater Milanković. Poslije njega Dalj je upisan na svjetsku mapu poznatih naselja ili varošica. Ne iznenađuje činjenica da je njegova posljednja volja bila da se sahrani pokraj svojih predaka u Dalju. Razmišljajući o Milankoviću, uvijek razmišljam o sebi. Ili je možda bolje i tačnije reći da razmišljajući o sebi ja razmišljam i o blagotvornom uticaju Milankovića na moj razvoj, što znači i na cijeli život. Od jednostavnih pitanja, do složenih, odgovore uvijek nalazim sjećajući se svojih direktnih ili posrednih učitelja, onih, dakle, koji su i sami odgovarali na slična pitanja i svoje odgovore ugradili u svije djelo.
Ko sam? Gdje sam? Šta sam? Baš ovdje, završio treći razred gimnazije “Uroš Predić”, Pančevo, 1961. godina, juni je mjesec. Šta radim u tom dalekom i za moje Kostajničance nepoznatom banatskom gradu? Gledam knjigu koja mi je uručena na kraju tećeg razreda gimnazije. Milutin Milanković, Kroz vasionu i vekove. To je prvo izdanje poslije Drugog svjetskog rata, izdavač Tehnička knjiga, Beograd, 1952. godine. Prva knjiga buduće edicije Nauka i tehnika. Sve se to u mene upija, pogotovo što je knjiga meni poklonjena. Poklonodavac je direktor Gimnazije Uroš Predić, Pančevo, Živko Jordanović, takođe matematičar, pred kojim ću na kraju četvrtog razreda polagati završni ispit braneći svoj rad o nejednakostima u matematici. Obrazloženje poklona, odnosno, pohvale, ispisano je na predlistu.
Nastavničko veće gimnazije “Uroš Predić” nagrađuje ovom knjigom R. R-a, učenika trećeg tri razreda, za rad u naučnoj grupi za hemiju, za učestovanje u srednjoškolskom takmičenju iz matematike, za rad u matematičkoj grupi i kao reprezentativca u gimnastici.
Moja naknadna pamet sada mudruje o ondašnjem tinejdžeru, bosanskom ijekavcu, čija će ijekavica biti slomljena tek u četvrtom razredu gimnazije, a kojoj ću se vratiti tek s trećom pjesničkom zbirkom. Potrajaće tokom studija u Sarajevu, ali ću je napustiti kada se konačno skućim u Banjaluci. Iako sam bio veoma aktivan, lap srednjoškolac, član radio-amatera, šahista, gimnastičar, stonoteniser, u suštini osjećao sam se izvan onih koji su osnovnu školu završili u Pančevu ili u okolnim velikim selima (Crepaji, Bavaništu, Debeljači, Kačarevu, Dolovu…). Sličan osjećaj proganjaće me tokom studija u Sarajevu, koje je znalo, sasvim sebično, da svakom došljaku postavi neprelaznu prepreku koja se zvala raja. Nisam volio ni taj izraz, kamoli diobu građana po tom kriterijumu koji su nametali oni što nikada ništa značajno ne stvoriše nego su bili i ostali samo masa. Raja si mogao biti samo ako si odrastao tu, u gradu koji pripada samo rođenim, iliti izvornim Sarajlijama. Naravno, podjelu koju sam ja pretpostavljao ovoj, nametao sam svojim skromnim udjelom u onome što je grad činilo gradom.
Kao provincijalac, ja sam tada bio prilično izgubljen u dalekom stranom gradu. Toliko stranom da me se kasnije nisu sjećali čak ni kao gimnazijalca. Ali, neobično je bilo to da se ja uopšte nikada i nigdje, osim ona tri razreda osnovne škole u Zagrebu, nisam osjećao kao provincijalac. Upravo su me ta tri razreda prebacila iz krda koje nadire iz sela u grad, među one koji hoće da unaprede grad jer negdje u sebi pamte mnogo značajnije mjesto od toga u kojem sam se našao. To će ići tim redom i kasnije, rastući sa željom da putujem, da budem u velikim svjetskim centrima, na prvom mjestu u Parizu. Poslije Pariza više se nikada i nigdje nisam osjećao kao provincijalac. Tek mnogo kasnije, postaće mi jasno da starosjedioce ne zanima kako se ti osjećaš i ko si, ti si za njih onaj koji dolazi iz manjeg, svim i svačim siromašnijeg mjesta u njihovo, da tu nešto postigneš, postaneš dostojan uvažavanja i, ne daj bože, arbiter elegantiae.
Ovo pripovijedno razmatranje treba sada da ide drugim putem, ne da ispituje sadašnje, nego nekadašnje odnose i moje odrastanje, biranje, odbacivanje, promašaje i sitne dobitke. Pitanje je: Odakle ta naizgled svestranost, koja je u stvari rasutost? Uopšte nije bipolarnost, jer nema književnosti prema kojoj ću kasnije odlutati. Zašto i kako? Vjerovatno stoga što sam bio zanemario srpsko-hrvatski jezik kao predmet. Iako sam i dalje pisao najbolje slobodne sastave, lektiru sam jedva čitao, ništa me u njoj nije više privlačilo, ponajmanje domaća književnost. Kao osnovac sve sam bio pročitao, dobro pamćenje pomagalo mi je da se nekako izvučem kada bi me profesorica pitala o nekoj knjizi koju već godinama nisam imao u rukama. Moja radoznalost išla je dalje, tražila je nove izazove, a to su bile knjige kojih u Kostajnici nije bilo, uglavnom iz tehnike, ali i kriminalistički romani. Njih sam nalazio u šahovskom klubu gdje sam takođe učestvovao u takmičenjima, postigavši i određeni uspjeh. Kasnije ću ostaviti šah zbog nesnosnog pušenja koje je bilo toliko da su se kroz duvanski dim jedva vidjeli igrači. A gimnastika? E, to je bitna priča u mom odrastanju. U prvom razredu gimnazije zaključio sam da slabe građe kakvu sam imao neću bogami privući nijednu djevojku da se zabavlja sa mnom. A bilo mi je, da budem otvoren i iskren, nekako stalo do toga. Šta da radim? Jedino da se posvetim malo više tijelu, a duh pustim da se provjetri, govorilo mi je nešto iz tamne strane moga bića. Tako je i bilo. Igrao sam stolni tenis i dva puta sedmično išao u gimnastičku salu na vježbe na sparavama. Osim toga, napravio sam utege, od cigli i štapa koji je bio između, da u slobodno vrijeme jačam mišiće. Bile su dovoljne dvije godine da se vidi značajan napredak. Mada one koje sam simpatisao to nisu baš ni cijenile. Ili nisu vidjele, što mi se činilo manje vjerovatno. Kasnije ću otkriti da među nama ništa nije, kako se, koliko se sjećam, kaže sarajevski, više posprdno nego tačno, ferceralo. Taj mangupski germanizam nije bio bez šarma.
Moja misao stalno meandrira, tražeći ono što budi iz letargije ispisivanja uobičajenog, bježi od ličnog koje nikako neću potpuno napustiti, kao da se stidi mojih emocija. Želi da se, koristeći priliku, kaže nešto i o onome što je u pozadini, recimo, profesionalnog angažovanja, ali i odrastanja onih koji su nam putokazi, putovođe, svjetionici. U gimnazijskim godinama oni su najpotrebniji. Obično se ide od profesora prema velikim imenima. Ako ih trenutno u profesorskom kolektivu nema, pogledajmo ko je sve išao u ovu školu i sjedio u istim učionicama. Na primjer, Mihajlo Pupin je išao u pančevačku gimnaziju dva razreda, dok ga nisu izbacili jer je učestvovao u dočeku Miletića. Eto, odmah naletim na revolucionarnu omladinu. Tu je, naravno, i Crnjanski, jednako nezgodan kao učenik i kao profesor, između ostalih predmeta gimnastika. Stojan Trumić, profesor crtanja u naše vrijeme, živio je u svom svijetu, konstatujući samo na početku i na kraju časa, gdje je i sa kim je. Mi smo čitali Apolo ili pokušavali da nacrtamo gipsani model, što je na kraju školske godine izlagano u hodniku.
Godinama razmišljajući o različitom doživljaju ovog svijeta, od čovjeka do čovjeka, napustio sam definitivno nemireći stav s postojećim poretkom, on me počeo da plaši, shvatio sam nesreću zvanu revolucija (bez kojih se ne može). Šta je njihov pokretač, generator? To ŠTA ubrzo se premetne u KO, pa taj KO oblikuje i ŠTA. Tako razaranje postaje u njegovom tumačenju stvaranje, početak izgradnje novog koje će biti bolje od prethodnog, koje u sebi ništa pozivitno i nije imalo. Krećemo od nule, proklamuje KO. A, recimo, robovanje, dobija samo različita imena, dok se suština samog tog odnosa potlačenih i onih koji ga tlače ne mijenja. Najblji aforizam banjalučkog aforističara Slobodana Jankovića glasi: Najlakše ti se popnu na glavu oni koji su ti bili na čelu.
Zašto sam ovo napisao? Iz suštinskog razloga, kao problematizovanje već otrcanih školskih definicija, na primjer, patriotizma. Recimo, naši nakadašnji studenti u Beču, šta su oni bili, samim tim što su prihvatili carstvujušću Vijenu za grad svoga usavršavanja, patriote ili izdajnici? Prihvatili besplatno školovanje, gdje se izučavala i slavistika. Ali i prirodne nauke. Tako imamo na jednoj strani one koji su, kao Kočić recimo, studirali slavistiku i maštali o uništavanju Austrougarske, i, na drugom kraju, studente prirodno-matematičkih predmeta, kao što je bio Milanković, koji su se prirodno integrisali u tadašnje bečko društvo. Dok je prvi sav svoj talenat dao na književni i patriotski rad, drugi je koristio pruženu priliku da se što bolje osposobi za budući rad, za struku, pod tim podrazumijevajući prihvatanje svih kulturnih i naučnih darova koje je mogao dobiti u ovom gradu. Kočić za sve to nije mario. On je svoje ljudsko poslanje vidio kao „služenje narodu“, u kojem je bilo upisano i književno djelo, ne kao samostalno, od tog služenja odjelito, nego kao njegovo temeljno ostvarenje. Potpuno gluv na savjete ondašnjih književnih autoriteta, da se okane politike, on je išao usamljeničkom, patničkom i stradalničkom stazom koja će ga prečicom odvesti u propast, a da to u krajnjem nije morao, bar ne na takav način. Nije li slično bilo sa Vasom Pelagićem, kome su ondašnje turske vlasti nudile da bude vladika, samo da se okane svojih “ludosti“, što je ovaj raspop odbio, pa i onda kada mu je to savjetovao mudri fra Grga Martić. Na kraju, Pelagić se nije mogao zaustaviti u svojoj revolucionarnosti – protjeran i iz Beograda, on skončava u požarevačkom zatvoru a Kočić u beogradskoj duševnoj bolnici.
Milanković je studirao na Tehničkom fakultetu u Beču, gdje je i doktorirao kao građevinac. Ali on je u duši bio matematičar praktičar, onaj što stvara koristeći matematiku kao najbolji alat za to stvaranje. Kasnije će se okrenuti izučavanju geologije i klimatologije, stvarajući najpoznatiju teoriju ledenih doba kao posljedicu različitog osunčanja Zemlje. U toj oblasti on je u svijetu još uvijek neprikosnoven. Upravo zahvaljujući matematici uspio je da stvori jednu konzistentnu teoriju kakva do njega nije postojala. Malo je kod nas, posmatrajući cijeli prostor nekadašnje nam zajedničke države, naučnika koji su stigli do tog nivoa svjetskog uvažavanja. Znamo Getaldića, Boškovića, Milankovića i reklo bi se više nikoga. Ostali su bili veliki praktičari, ali ne i teoretičari kao što je ova velika trojka. Tesla je, naravno, izvan ovog razmišljanja, mada njegovo traganje za mjestom gdje može ostvariti svoje genijalne zamisli, govori posebno o prirodi same genijalnosti.
Milanković je bio neuporedivi popularizator nauke. Svestrano obrazovan, znao je dobro šta znači za mladu dušu prava riječ u pravo vrijeme. Imao je talenta za pisanje takvih djela, od kojih ovdje govorim o uticaju jednog od njih, mada bih mogao navesti i sva ostala, uključujući i stručna koja će мe na kraju opredijeliti da studiram matematiku. Zanimljiva je činjenica da je Studentska služba u to vrijeme bila na Filozofskom fakultetu, što je ostalo iz prethodnog perioda u kome su matematika i fizika bili dio tog fakulteta, pa je dalje bilo sve do izgradnje zagrade Prirodno-matematičkog fakulteta. Dakle, ja sam bio upisao prvo filozofiju, pa sam tu odluku promijenio poslije jedva mjesec dana i prepisao se na matematiku, a da nisam ni pomišljao da studiram srpsko-hrvatski jezik i književnost. Vraćam se sada knjizi Kroz vasionu i vekove, da citiram nekoliko posebnih pasusa koji pokazuje način na koji Milanković pristupa popularizaciji nauke.
Riba! Hvala bogu, te me podsetiše. Ta danas je naše ribarsko veče! Svakoga meseca sastajemo se mi, profesori egzaktih nauka, na večerama koje se zovu ribarske. A to zato što se za njihov dnevni red brine od sveg srca naš dragi kolega, slavni matematičar i prvi ribar u celoj našoj zemlji (Mika Petrović, Alas, prim. R.R.). I večeras se drži takva večera, a moje kolege već su okupljene oko bakarnog kazana, u kojem se kuva riblja čorba, puna sadržine. Tu se prže slatke kesege, vitrke kečige, peče široki šaran, sprema sveži ajvar, i hladi smederevsko vino.
Znanje koje ispoljava u ovoj knjizi Milutin Milanković mene je fasciniralo i potpuno оpredijelilo za prirodne nauke. Ne samo u slučaju ovog velikog čovjeka, nego i mnogim koje ću upoznati, shvatio sam da se čovjek svestrano obrazovan, načitan, koji je pritom znalac i praktikant neke od prirodnih disciplina, može s lakoćom baviti i spisateljskim poslom, ukoliko za to ima dara i potrebe, dok je obrnuto nemoguće. Pisac koji pokušava da pokaže kako poznaje prirodne nauke, koje nije izučavao, samo paradira, dok u stvari ne poznaje predmet o kome toliko želi da govori. Na jednom mjestu on piše o ključnom događaju u svome đačkom životu, dok je pohađao osječku Realku, dolazak velikog čovjeka i profesora, mladog doktora matematike Vladimira Varićaka koji će odmah prepoznati sebi bliskog učenika.
Ali u višim razredima osetismo jednu čvršću ruku. Naš razredni starešina postade jedan mladi doktor matematike koji se Varićak zvao i svoje im u nauci osvetlao. On nas je pratio do mature, a odmah posle toga otišao u Zagreb za profesora Univeziteta.
Varićak je imao na mene najveći uticaj od svih mojih nastavnika. On je pronašao u meni moje stvarne sposobnosti i razvio ih sa puno ljubavi i truda. On me je naučio da cenim knjigu, uputio me kako se iz nje uči i osvedočio me da, kao samouk, laganim, ali temeljitim radom, mogu dalje dospeti nego oslanjajući se na tuđu pomoć. On me je načinio samostalnim i ja sam se, ne obazirući se više na školske programe, razvijao u onom pravcu koji su mi moje sposobnosti određivale, ne prezajući pritom od prvih teškoća.
Biti samostalan i temeljan, to su bile aksiome Milankovićevog učenja. Širiti znanja, ne zadovoljavati se samo jednom naukom, ne biti naučnik jedne dimenzije. Mnogo je mjesta u ovoj popularnoj knjizi posvećeno upravo tome, s namjerom da uputi mlade kojim putem da idu kroz svijet nauke. U svemu moraju da vide osnovu, temelj, bez kojeg se ne može.
Pri mojim studijama o aleksandrijskom dobu naišao sam u Plutarhovim životopisima na ovu pričicu. Kada su Aleksandru Velikom vojskovođe njegove donele jedan skupocen kovčežić, najdragoceniji predmet celog persijskog plena, pitao ih je on, koja bi stvar bila najdostojnija da se u njemu čuva. A kad mu oni predložiše jedan ovo, drugi ono, odluči on sam. „Čuvaću u njemu Homerovu Ilijadu!“
Da ovoj priči dodam i sljedeće, u aleksandrijskom Muzeju urađena je prva redaktura Homerovih epova. Na tom poslu i kasnijim filološkim radovima kodifikovan je tadašnji lingva franka Mediterana, grčki ili helenski jezik. Po tom nekada najljepšem mediteranskom gradu, koristeći znanje i maštu, koračao je Milanković, susretao velike ljude prošlosti, saznavao njihove tajne, nastavljao misli o vasioni i kalendaru. Tu mu je od najveće pomoći bio sjajni aleksandrijski astronom, Sosigen, koga će sa sobom povesti u Rim Cezareva ljubavnica Kleopatra, da uredi rimski kalendar onako kako je bio uređen staroegipatski, sa 365 dana i jednim dodatim danom svake četvrte godine. Sjaj velikog Julija Cezara učiniće da se taj kalendar vijekovima, evo, zove julijanski, mada su mu tvorci bili daleko od Rima i njihovog imperatora. Tu priču Milanković šalje svojoj da li stvarnoj ili izmišljenoj prijateljici opisujući joj sjaj i znanje velikog grada čiji je tvorac bio Aleksandar Makedonski. Pisac Milanković u svojim opisima ide, reklo bi se, do kraja ondašnjih običaja pristojnosti među naučnicima:
Toplo telo mlade kraljice raznežilo je starog ratnika. Kada je rimska država podrhtavala u svojim temeljima, a njeno krmilo iščekivalo Cezarevu snažnu ruku, on je sa Kleopatrom, zavaljen u meke dušeke kraljevskog svadbenog broda, plovio po drevnom Nilu, praćen od četiri stotine lađica. Njemu se nikako nije odlazilo iz Egipta. nije ni čudo: teško mu je bilo odvojiti se od lepe i mlade Kelopatre, a još teže vratiti se svojoj staroj ženi.
Za mene će upravo to njegovo zalaženje iza zvaničnih biografija biti dragocjeno, jer ću prihvatiti taj način predstavljanja velikih matematičara, kao što ću opise arpskih prostora koristiti da dam dragocjeni kolorit svojoj knjizi Slavni arapski matematičari. Upravo u priči o razvoju arapske civilizacije klasičnog, velikog doba, koristio sam saznanja koja mi je kao đaku podastro Milanković. Na primjer:
A vi, dragi Aleksandrijevci, i sa vama se opraštam. Cezarov dolazak u Alakesandriju bio je početak vašr propasti. Da je izgore vaš Muzej i njegova biblioteka, kojoj ne beše ravne. Zaludu je Antonius poklonio svojoj obožavanoj Kleopatri bogatu Pergamsku biblioteku, aleksandrijska nauka bila je u opadanju. A kad je Oktavijan, preko leševa Antonija i Kleopatre ušao u Aleksandriju i načinio Egipat rimskom pokajinom, onda ne beše više sloništa grčkome geniju. Aleksandrija je stalno opadala, dok je naposletku ne osvojiše Arapi.
Milanković je tu bio stao, jer mu nastavak priče o Aleksandriji nije bio cilj, nego samo usputna stanica. A priča bi tekla onako kako sam zamišljao da je napišem u knjizi o aleksandrijskim matematičarima. Naime, aleksandrijski hrišćanski sveštenici, patrijarsi, dobivši potpunu vlast od vasileusa iz Carigada, pustili su svojim potčinjenim da šire netoleranciju, potskujući i ona malo helenizma što je ostalo u Serapionovom hramu, nasljedniku Muzeja. Posljednja velika osoba tog perioda je jedna žena, Hipatija, kćerka velikog aleksandrijskog matematičara Teona, nije htjela da se povinuje zahtjevima tadašnjeg patrijrha Kirila da se ostavi bezbožničke nauke i pređe na hrišćanstvo. Kao rezultat bio je nalet nahuškane ulične gomile, koja uvijek odradi prljave poslove vlasti, na Serapionov hram, uništenje i ono malo bibliotečkog fonda i ubistvo Hipatije na nezamislivo grozan način, vjerovatno po uzoru na prethodni period kada se tako rimska vlast obračunavala sa hrišćanima. Sto godina bilo je dovoljno da se progonjeni pretvore u progonioce. Prema njima vrijeme rimske tolerancije i širine ostaće nedosegnuti ideal. Tako je u petom vijeku prestao da postoji i posljednji trag helenizma a nastao je period isključivosti, proganjanja Jevreja, i slobodnomislećeg svijeta. Tako nekih trista godina, kada će Arapi osvojiti Aleksandriju bez borbe. Narod je bio jedva dočekao da se oslobodi nesnosne vlasti Carigrada i crkvenih namjesnika. Aleksandrija je grad koji je najbrže primio islam, onaj izvorni, kada još nije bilo uleme koja će propisivati kako da se tumači kuran časni i kako se trebaju ponašati pravi vjernici. Svi su bili jednaki, opsjednuti građani nisu mogli da vide razliku u toj vojsci koja je mirno čekala da se grad preda pa da krene dalje u osvajanje Mediterana.
I još jedan pasus, o Carigradu, iz novijeg vremena, kada je turska vlast postala svjetovna a sjaj minulih vijekova gotovo zaboravljen.
U mom dnevniku piše: Stigli u Carigad 2. maja do podne. Nebo oblačno, Mramorno more sivo kao peščar, Stambul prljav, stanica musava. Na njoj ljubazan doček činovništa našeg ovdašnjeg poslanstva. Auto nas vodi u naš hotel u Peri, označen zvezdicom u Bedekeru. On je zaista prvoklasan, osobito što se tiče cena. Više posluge no gostiju. Čim zazvonim ulete njih trojica, jedan preko drugog, u moju sobu: ostali, koji su zadocnili, čekaju uslužno pred vratima.
Bilo je to 1923. godine, kada se u Istanbulu održala konferencija s temom reforme julijanskog kalendara. Glavni čovjek skupa bio je Milanković. Njegov prijedlog dao je bezbolan način da se ujedine dva kalendara, ali od toga će se kasnije odustati. Loptica je bila u Beogradu, i tu i ostala. Nikada nije objašnjeno s najvišeg nivoa zašto se prešlo preko Milankovićevog prijedlog, ako je on sam bio dilegiran s najvišeg nivoa crkvene i svjetovne vlasti tog vrmena. Mislim da je to bila posljednja šansa da se to učini. Zaista šteta.