Stendal je, za mene, naravno, prvi francuski romanopisac, bio i ostao. Izvan moda i vremena, novih iščitavanja i spoznaja. Broj pročitanih francuskih romana je rastao, ali je Stendal bio sve čvršći i trajniji kao fundament. Išao sam redom, prvo Crveno i crno, potom čudesni Parmski kartuzijanski manastir, i onda knjiga o kojoj hoću da pišem, ili povodom koje hoću o sebi u tim sedamdesetim godinama da pišem. Jesu li to sedamdesete, ta sedma decenija, moje intenzivno studiranje svega i svačega, ili šezdesete kako je u narodu uvriježeno da se računaju godine en bloc? Valjda jesu, samo spominjem da se ne bismo mimoišli u vremenu, pa ja mislio na šezdeset i neku a vi, čitaoci, na sedamdeset i neku. Godine studiranja provodio sam uglavnom u Sarajevu, na Prirodno-matematičkom fakultetu, prve dvije godine razbacanom po ostalim fakultetima (matični na Baščaršiji, potom Filozofski, Arihtektonski, Medicinski, Poljoprivredni), a raspuste u Kostajnici i Perastu. Tako se i desilo da sam tamo 1964. godine, krajem juna, silazeći od željezničke stanice, koja je bila i ostala za obje Kostajnice u Hrvatskoj, iznenađeno zastao pred novootvorenom knjižarom beogradske Kulture. Nisam vjerovao svojim očima – u Kostajnici je otvorena knjižara! Nosio sam svoj koferčić, ali on me nije spriječio da odmah ne uđem u knjižaru i razgledam šta unutra ima osim onog što se nudilo u malenom i jadnom izlogu, pribor za školu i pakpapir. Unutra je bilo i knjiga, ne mnogo, ali sasvim dovoljno da me odmah zainteresuju, moram da ih kupim, ovog trenutka, ako ne baš sve koje nemam, onda bar jednu, a ostale neka se sklone pod tezgu do sutra kada ću doći po njih. Mlada prodavačica poznavala me je, ali nije trebao nikakav poseban tretman, knjige se slabo prodaju, rekla mi je. Još je dodala, Kostajnica je ovo, nije tvoje Sarajevo. Čuj, Sarajevo, a moje! Kasnije ću obavezno obilaziti takve male knjižare po našim kasabama i zabitima, gdje se mogle pronaći knjige rijetke već a jeftine. Izdavači su otvarali i održavali takve knjižare, koje su opstajale uprkos slabom profitu, sve dok nije došlo vrijeme svođenja računa i naglašenije kapitalizacije. Kod nas su postojale samo rijetke samostalne knjižare i nikakva distributerska mreža, koje nema ni danas. Planska privreda, rezultat haos prije ili kasnije. Uglavnom smo bili i ostali mimo svijeta.
Šta me je posebno privuklo kod tih knjiga koje su djelovale na prvi pogled kao edicija?
Bijeli zaštitni ovitak, ispod koga su platnom presvučene čvrste korice нa kojima je utisnuto sasvim skromno ali elegantno latinično ime pisca i ispod naziv djela. Najstarije knjige bile su iz 1957. godine, dvije koje sam odmah uzeo, bez naziva edicije, ili biblioteke, dok je na ostalim pisalo velikim slovima BIBLIOTEKA KNJIŽEVNA KRITIKA I ESEJ. Te dvije su bile Stendal, O umetnosti i umetnicima i Čehov u uspomenama savremenika. Ostale su sačekale da se sutra pojavim, pošto sam jedva iskamčio od majke nešto para, bile su to, redom: Vazari, Životi slavnih slikara, vajara i arhitekata; L. Edel, Psihološki roman; Lukač, Tomas Man; Ž.P. Sartr, O književnosti i piscima; Heine, Iz kritike i publicistike, i Niče, Rođenje tragedije. Preda mnom je bila sjajna, velika ljetnja gozba. Naravno, matematika je mogla malo da pričeka, pa će se malo odužiti moje studiranje. Inače sam bio u stalnoj dilemi, da li da matematiku potpuno ostavim, onako kako sam ostavio gitaru, kada sam osjetio da sam kasno počeo da je učim, i da se prepišem na književnost, ali to će se pojavljivati sve rjeđe, studij je bio pri kraju, morao sam da ispoljim čvrst karakter i da ga završim. Tako sam i učinio, da ne bih majku razočarao, kako sam objasnio profesorici Veri Šnajder boreći se za prolaznu ocjenu iz Racionalne mehanike.
Svaka od navedenih knjiga bila je snabdjevena sjajnim predgovorom koji je za mene bio kao neka od lekcija sa katedre svjetske književnosti. Dva predgovora, o Stendalu i Sartru, napisao je briljantni Sreten Marić, koga ću od tog vremena smatrati za esejistu koji može da sjedne barabar pokraj Isidore Sekulić. Pored profesora Marića, tu su bili tekstovi Erosa Sequija, Vide E. Marković, Miloša Đorđevića i Miloša N. Đurića. Svaki od tih predgovora pročitao sam više puta, smatrao sam ih sastavnim dijelom tekstova koji dolaze poslije. Ne samo zbog korisnih informacija nego i zbog stila kojim su napisani. Tada se držalo do svakog teksta koji se štampa, naročito u knjizi velikog pisca. Znao sam za ove knjige ali ih u Sarajevu više nisam mogao da nađem, a ova biblioteka smanjila je format i nastavila da objavljuje izuzetna djela od kojih sam među prvima, čim je izašla, kupio Paskalove Misli, jednu od temeljnih knjiga moga cjelokupnog obrazovanja. Kasnije ću kupiti još desetak, toliko su mi bile značajne. Spomenuću ovdje: Unamuna, Parandovskog, Olešu, Da Vinčija, Bekona. Svaka od tih knjiga zavređuje da se o njoj ponešto kaže jer su za obrazovanje i uživanje mladog čovjeka značajnije od mnogih školskih knjiga i cijelih predmeta. Ediciju je znalački vodio pjesnik i esejista Radonja Vešović, stari partizanski kadar.
Vraćam se na značaj Stendala i ove knjige u autoportretu mene kao (ne)apsolutnog samouka. Očarala me je baš ta strana Stendalovog pisanja o umjetnosti i umjetnicima. Bio je kompilator, neosporno, ali ni manje ni više nego što je to bio, recimo, Šekspir. Jesmo li baš sigurni u autorstvo bilo čije na ovom svijetu kada sumnjamo u autorstvo samog Gospoda Boga našeg? Svakako da nismo. Bart je u pravu, ne postoji više jedan autor, nego u svakom djelu vidimo mnoge autore, otvorene ili prikrivene, jasne ili tamne. Proučavajući stare autore i savremenike pisac pušta da se njegovo moguće, buduće djelo, još i njemu neznano, ogleda u drugima, tražeći pravi oblik, pravu priču, pravi ritam, pravu leksiku. Pisac-čitalac stalno uči, od dobrih i loših, malih i velikih. Prije svega o ljudima. Nikad dosta studiranja ljudi, njihovih karaktera, postupaka, potonuća i uspona. U tome je Stendal učenik jednako slavnih francuskih moralista, ali i italijanskih majstora, poput Makijavelija. Zaljubljen u umjetnost, u taj beskrajni svijet ljudskog duha, on sagledava svu krhkost tog svijeta, sujetu, mržnju, ljepotu i gnusobe. Ali on nikada ne prikriva motive svojih ocjena i pogleda.
Iz obilja onoga što bih mogao da citiram a što sam podvukao ko zna kada, evo dva citata.
MORAL UMETNIKA
Mikelanđelo di Karavađu je verovatno bio ubica. Meni se, međutim, više dopadaju njegove slike, tako pune snage, od Grezovih brižljivo urađenih rđavih slika. Šta me se tiču moralna svojstva čovjeka koji želi da me zabavi svojim stihovima, muzikom, bojama ili prozom? Pisci kojima se neko podsmeva uvek viču da se vređa njihova čast. Eh, gospodo, šta me briga za vašu čast? Nastojte da me zabavite ili poučite. Koristim ovu priliku i izjavljujem svečano da sve osrednje umetnike kojima se podsmevam smatram odličnim građanima, pa čak i vrlo prijatnim ljudima.
*
O Rosiniju se veoma ružno govori. Kažu da je lenj, da potkrada poslodavca, da krade samog sebe, itd. itd. Ali koliko ima poštenih muzičara koji ne teraju na zevanje…
Čudno je koliko ljudi nalaze uživanja u tome da užasno klevetaju genijalnog čoveka kome nimalo nije stalo do društvenih preimućstava! – Moglo bi se reći da je zavist jedini nesumnjivi znak velike vrednosti u ovome dobu izmoljakanih pohvala, domunđavanja i piskaranja.
Naravno, sjetićemo se onih velikih mjesta iz Stendalovih romana gdje on koristi ova ovdje iznijeta saznanja, naročito o Rosiniju, koga je poznavao lično i o kome je napisao knjigu. Ali, mnogo više i potpunije poznavanje društva, jednako italijanskog, francuskog, njemačkog, engleskog i ko zna još kojeg. Tek nedavno, čitajući ponovo Crveno i crno otkrio sam koliko kasnimo za francuskim društvom, koje je prije skoro dvjesta godina, prošlo kroz svoj divlji kapitalizam. Recimo, ovaj odlomak:
Žilijen primeti u salonu nešto neobično: sve su oči bile uprte prema vratima i nastade polutajac. Sluga najavi čuvenog barona Tolija, na koga su izbori skrenuli opštu pažnju. Žilijen pođe napred i dobro ga osmotri. Baron je predsedavao jednoj izbornoj komisiji: i pala mu je na um sjajna misao da zdipi glasačke listiće jedne stranke. Ali da bi ih nadoknadio, on ih zameni odgovarajućim brojem drugih listića na kojima je bilo ispisano ime koje mu je bilo po volji. Nekoliko birača primeti tu presudnu podvalu i pohita da izrazi svoje čestitke baronu. Dobri čovek još je bio bled od ovog velikog poduhvata. Zlobni ljudi nabaciše reči: robija na galijama…
Čiji je to stil? Volterov ili Stendalov?
Dvije su bitne stvari prešle lako iz Stendalove knjige u mene kao preporuke i zapovijesti. Prva, da putujem. Druga, da slušam muziku. Treća bi se mogla dodati, proučavati slikarska djela, gdje god naiđem, ali to je već sadržano u onoj prvoj, koja je naređivala putovanja. Ova knjiga na kraju ima sasvim skromnu ali izuzetno korisnu hronologiju Stendalovog života iz koje sam doznao koliko je putovao ovaj čovjek željan znanja i dobrog provoda. Hedonista u svemu, shvatio je da se iz prazne ne puca, trebalo mu je duhovnih i tjelesnih uzbuđenja. Podvukao sam tada rečenicu koja se odnosi na 1800. godinu, kada je napustio Pariz i otišao u Italiju kao dobrovoljac da se pridruži Napoleonovim jedinicama. Već 29. ili 30. maja doživljava prvi okršaj. I onda, ovo: Početkom juna, u mestu Ivrea, prvi put čuje operu “Tajni brak” Domenika Čimaroze. To me je fasciniralo. Priželjkivao sam takav život, ali on na vidiku nije bio.
Te godina majka je nabavila naš prvi radio-aparat. Znao sam po cijelu noć da slušam sve što se emitovalo, ali, malo po malo, Stendal me je upućivao u djela koja moram čuti. On je postao moj vodič kroz svijet umjetnosti. Desilo se, da li baš te godine, mislim da je bilo u zimu, kada sam i spavao u toploj kuhinji, da jedne večeri saslušam nevjerovatan podvig, sva tri velika Betovenova klavirska koncerta (3., 4. i 5.) u izvođenju već vremešnog ali jednako moćnog Artura Rubinštajna. Do tada ništa tako čarobno nisam slušao. Ponovo vidim malu kuhinju, jedva dva i po metra široku i dugačku, golu sijalicu na plafonu, prozor s jednostrukim staklima, sav zamrznut od hladnoće koja će navaliti na mene pred jutro kada se ugasi vatra u fijaker peći. A ja sam bio negdje drugdje, možda u Karnegi holu, među hiljadama srećnih i povlašćenih ljudi. Hoću li ikada nešto slično dočekati? pitao sam se te noći bezbroj puta.
Od te zime promijenio sam svoje navike, odlazio sam na sve koncerte u Sarajevu, i u Narodno pozorište gdje sam gledao opere i po više puta. Bio sam u gradu na Miljacki, ali sam duhom bio daleko, tamo kuda je lutao i luta dalje Stendalov duh vođen čarobnjacima, Mocartom, Rosinijem, Čimarozom. Nekadašnja republička poslovnica za gostovanja, mislim da se zvala nekako slično, izuzetno je dobro radila. U BiH su dolazili eminentni svjetski umjetnici kao plod tadašnje planske razmjene ali i povezanih turneja po Jugoslaviji. Rihter, Menjuhin, Kazals, sve imena koja su privlačila jednako znalce i radoznalce donosila su nam ono najbolje što je svijet u tom trenutku imao.
Ipak, bio sam ušančen u svojoj Kostajnici. Još nisam bio čuo velike stvari. Nisam znao da ću ih uskoro čuti, trebalo je strpljenja a ja ga nisam imao. Čekao sam čas kada ću sjesti u voz za Zapad, ma gdje to bilo, morao sam da izađem iz prostora koji mi se više nije sviđao, gdje je najveći oblik muzike harmonikaš Ejub a razonode Gospojinski zbor kada se okupe već podnapiti seljaci i zaigraju svoje kolo kozaračko, kojim bi rado pregazili ostali svijet i svoju jadnu svakodnevicu. Kao da mi je zavičaj bio tamo negdje daleko, mada nisam znao tačno gdje. Od Stendala, ali i od Getea i Bajrona, naučio sam da pisac i nema zavičaj, on je vječni lutalica, u stalnoj potjeri za novim i za sobom. Prije ili kasnije sve će mu se samo kazati, samo ne treba da se opire svojim jasnim željama. Bez njih bi bio prazan i potpuno nepotreban. Nije li baš Stendal napisao, ili prepisao, da umetnost živi samo od strasti.
Te zime zagaziću u čitanje Tomasa Mana, njegovog moćnog romana Čarobni brijeg. Odjednom, u meni su se sukobile dvije struje, dva pogleda na svijet. Jedan Stendalov, drugi Manov. Oba autentična, isključiva do kraja, ali meni tako potrebna. Samo što će trebati više od dvadeset godina da dođem do Doktora Faustusa, prošavši nekako pokraj Ničea a da me se nije previše dotakao svojom raspravom o Porijeklu tragedije iz duha muzike. Sve u svoje vrijeme, poučavao me je profesor Raško Dimitrijević, najbolji poznavalac muzike u djelu Tomasa Mana, ali i banjalučki profesor Anđelko Habazin, koji je doktorirao na Bergsonu, svojim tekstom o istoj temi. Meni su to bila dva najdraža teksta koja sam tražio i dobio za ondašnji časopis Putevi koji sam uređivao više godina.
Na kraju knjige o kojoj pišem, sasvim uzgredno, kao dijelu autobiografije, izdvojene su misli iz više djela, dnevnika, pisama, bilješki i rasprave O ljubavi. Da sada ljubav ostavim po strani, tu su uputstva kojim putem treba da ide jedan samouki pisac željan da se izrazi, da nešto napiše, sa sasvim nejasno postavljenim ciljem. Uopšte, šta to znači – biti pisac? Stendal sebe analizira i postavlja kratkoročne ciljeve.
Navršio sam dvadeset godina. Ako ne uđem u društvo i ako ne uznastojim da upoznam ljude kroz iskustvo, izgubljen sam. Ja poznajem ljude samo kroz knjige, ima strasti koje nikad nisam video van njih. Kako onda mogu da ih slikam? Moje slike će biti samo kopije kopija…
Šta je moj cilj? Da steknem glas najvećeg francuskog pesnika, i to ne pomoću intriga kao Volter, nego po stvarnoj zasluzi. Zato moram znati grčki, latinski, italijanski, engleski.
Ne smijem nipošto svoj ukus da formiram po ugledu na svoje prethodnike, nego neprestanom analizom, ispitujući zašto i kako se poezija dopada ljudima, kako može da im se dopadne u najvećoj meri…
Razmisli šta bi rekao o nekom čoveku ili nekoj stvari kad bi bio pozvan da o njima kažeš svoje mišljenje u dve reči pred sudom koji bi sačinjavali Molijer, Helvecijus, Kornej, Homer, Osijan i Lafonten…
I na kraju, ono što ću sam zaključiti za koju godinu, koliko mi je trebalo da steknem slična iskustva Stendalovim:
Moje divljenje prema Šekspiru raste iz dana u dan. Taj čovek nikad nije dosadan; on je savršena slika prirode. To je udžbenik koji mi odgovara. On nije ništa znao. Ne treba, dakle, ni ja da učim grčki. Treba osećati, a ne znati.
Moje knjige/10
STENDAL – O UMETNOSTI I UMETNICIMA
Stendal je, za mene, naravno, prvi francuski romanopisac, bio i ostao. Izvan moda i vremena, novih iščitavanja i spoznaja. Broj pročitanih francuskih romana je rastao, ali je Stendal bio sve čvršći i trajniji kao fundament. Išao sam redom, prvo Crveno i crno, potom čudesni Parmski kartuzijanski manastir, i onda knjiga o kojoj hoću da pišem, ili povodom koje hoću o sebi u tim sedamdesetim godinama da pišem. Jesu li to sedamdesete, ta sedma decenija, moje intenzivno studiranje svega i svačega, ili šezdesete kako je u narodu uvriježeno da se računaju godine en bloc? Valjda jesu, samo spominjem da se ne bismo mimoišli u vremenu, pa ja mislio na šezdeset i neku a vi, čitaoci, na sedamdeset i neku. Godine studiranja provodio sam uglavnom u Sarajevu, na Prirodno-matematičkom fakultetu, prve dvije godine razbacanom po ostalim fakultetima (matični na Baščaršiji, potom Filozofski, Arihtektonski, Medicinski, Poljoprivredni), a raspuste u Kostajnici i Perastu. Tako se i desilo da sam tamo 1964. godine, krajem juna, silazeći od željezničke stanice, koja je bila i ostala za obje Kostajnice u Hrvatskoj, iznenađeno zastao pred novootvorenom knjižarom beogradske Kulture. Nisam vjerovao svojim očima – u Kostajnici je otvorena knjižara! Nosio sam svoj koferčić, ali on me nije spriječio da odmah ne uđem u knjižaru i razgledam šta unutra ima osim onog što se nudilo u malenom i jadnom izlogu, pribor za školu i pakpapir. Unutra je bilo i knjiga, ne mnogo, ali sasvim dovoljno da me odmah zainteresuju, moram da ih kupim, ovog trenutka, ako ne baš sve koje nemam, onda bar jednu, a ostale neka se sklone pod tezgu do sutra kada ću doći po njih. Mlada prodavačica poznavala me je, ali nije trebao nikakav poseban tretman, knjige se slabo prodaju, rekla mi je. Još je dodala, Kostajnica je ovo, nije tvoje Sarajevo. Čuj, Sarajevo, a moje! Kasnije ću obavezno obilaziti takve male knjižare po našim kasabama i zabitima, gdje se mogle pronaći knjige rijetke već a jeftine. Izdavači su otvarali i održavali takve knjižare, koje su opstajale uprkos slabom profitu, sve dok nije došlo vrijeme svođenja računa i naglašenije kapitalizacije. Kod nas su postojale samo rijetke samostalne knjižare i nikakva distributerska mreža, koje nema ni danas. Planska privreda, rezultat haos prije ili kasnije. Uglavnom smo bili i ostali mimo svijeta.
Šta me je posebno privuklo kod tih knjiga koje su djelovale na prvi pogled kao edicija?
Bijeli zaštitni ovitak, ispod koga su platnom presvučene čvrste korice нa kojima je utisnuto sasvim skromno ali elegantno latinično ime pisca i ispod naziv djela. Najstarije knjige bile su iz 1957. godine, dvije koje sam odmah uzeo, bez naziva edicije, ili biblioteke, dok je na ostalim pisalo velikim slovima BIBLIOTEKA KNJIŽEVNA KRITIKA I ESEJ. Te dvije su bile Stendal, O umetnosti i umetnicima i Čehov u uspomenama savremenika. Ostale su sačekale da se sutra pojavim, pošto sam jedva iskamčio od majke nešto para, bile su to, redom: Vazari, Životi slavnih slikara, vajara i arhitekata; L. Edel, Psihološki roman; Lukač, Tomas Man; Ž.P. Sartr, O književnosti i piscima; Heine, Iz kritike i publicistike, i Niče, Rođenje tragedije. Preda mnom je bila sjajna, velika ljetnja gozba. Naravno, matematika je mogla malo da pričeka, pa će se malo odužiti moje studiranje. Inače sam bio u stalnoj dilemi, da li da matematiku potpuno ostavim, onako kako sam ostavio gitaru, kada sam osjetio da sam kasno počeo da je učim, i da se prepišem na književnost, ali to će se pojavljivati sve rjeđe, studij je bio pri kraju, morao sam da ispoljim čvrst karakter i da ga završim. Tako sam i učinio, da ne bih majku razočarao, kako sam objasnio profesorici Veri Šnajder boreći se za prolaznu ocjenu iz Racionalne mehanike.
Svaka od navedenih knjiga bila je snabdjevena sjajnim predgovorom koji je za mene bio kao neka od lekcija sa katedre svjetske književnosti. Dva predgovora, o Stendalu i Sartru, napisao je briljantni Sreten Marić, koga ću od tog vremena smatrati za esejistu koji može da sjedne barabar pokraj Isidore Sekulić. Pored profesora Marića, tu su bili tekstovi Erosa Sequija, Vide E. Marković, Miloša Đorđevića i Miloša N. Đurića. Svaki od tih predgovora pročitao sam više puta, smatrao sam ih sastavnim dijelom tekstova koji dolaze poslije. Ne samo zbog korisnih informacija nego i zbog stila kojim su napisani. Tada se držalo do svakog teksta koji se štampa, naročito u knjizi velikog pisca. Znao sam za ove knjige ali ih u Sarajevu više nisam mogao da nađem, a ova biblioteka smanjila je format i nastavila da objavljuje izuzetna djela od kojih sam među prvima, čim je izašla, kupio Paskalove Misli, jednu od temeljnih knjiga moga cjelokupnog obrazovanja. Kasnije ću kupiti još desetak, toliko su mi bile značajne. Spomenuću ovdje: Unamuna, Parandovskog, Olešu, Da Vinčija, Bekona. Svaka od tih knjiga zavređuje da se o njoj ponešto kaže jer su za obrazovanje i uživanje mladog čovjeka značajnije od mnogih školskih knjiga i cijelih predmeta. Ediciju je znalački vodio pjesnik i esejista Radonja Vešović, stari partizanski kadar.
Vraćam se na značaj Stendala i ove knjige u autoportretu mene kao (ne)apsolutnog samouka. Očarala me je baš ta strana Stendalovog pisanja o umjetnosti i umjetnicima. Bio je kompilator, neosporno, ali ni manje ni više nego što je to bio, recimo, Šekspir. Jesmo li baš sigurni u autorstvo bilo čije na ovom svijetu kada sumnjamo u autorstvo samog Gospoda Boga našeg? Svakako da nismo. Bart je u pravu, ne postoji više jedan autor, nego u svakom djelu vidimo mnoge autore, otvorene ili prikrivene, jasne ili tamne. Proučavajući stare autore i savremenike pisac pušta da se njegovo moguće, buduće djelo, još i njemu neznano, ogleda u drugima, tražeći pravi oblik, pravu priču, pravi ritam, pravu leksiku. Pisac-čitalac stalno uči, od dobrih i loših, malih i velikih. Prije svega o ljudima. Nikad dosta studiranja ljudi, njihovih karaktera, postupaka, potonuća i uspona. U tome je Stendal učenik jednako slavnih francuskih moralista, ali i italijanskih majstora, poput Makijavelija. Zaljubljen u umjetnost, u taj beskrajni svijet ljudskog duha, on sagledava svu krhkost tog svijeta, sujetu, mržnju, ljepotu i gnusobe. Ali on nikada ne prikriva motive svojih ocjena i pogleda.
Iz obilja onoga što bih mogao da citiram a što sam podvukao ko zna kada, evo dva citata.
MORAL UMETNIKA
Mikelanđelo di Karavađu je verovatno bio ubica. Meni se, međutim, više dopadaju njegove slike, tako pune snage, od Grezovih brižljivo urađenih rđavih slika. Šta me se tiču moralna svojstva čovjeka koji želi da me zabavi svojim stihovima, muzikom, bojama ili prozom? Pisci kojima se neko podsmeva uvek viču da se vređa njihova čast. Eh, gospodo, šta me briga za vašu čast? Nastojte da me zabavite ili poučite. Koristim ovu priliku i izjavljujem svečano da sve osrednje umetnike kojima se podsmevam smatram odličnim građanima, pa čak i vrlo prijatnim ljudima.
*
O Rosiniju se veoma ružno govori. Kažu da je lenj, da potkrada poslodavca, da krade samog sebe, itd. itd. Ali koliko ima poštenih muzičara koji ne teraju na zevanje…
Čudno je koliko ljudi nalaze uživanja u tome da užasno klevetaju genijalnog čoveka kome nimalo nije stalo do društvenih preimućstava! – Moglo bi se reći da je zavist jedini nesumnjivi znak velike vrednosti u ovome dobu izmoljakanih pohvala, domunđavanja i piskaranja.
Naravno, sjetićemo se onih velikih mjesta iz Stendalovih romana gdje on koristi ova ovdje iznijeta saznanja, naročito o Rosiniju, koga je poznavao lično i o kome je napisao knjigu. Ali, mnogo više i potpunije poznavanje društva, jednako italijanskog, francuskog, njemačkog, engleskog i ko zna još kojeg. Tek nedavno, čitajući ponovo Crveno i crno otkrio sam koliko kasnimo za francuskim društvom, koje je prije skoro dvjesta godina, prošlo kroz svoj divlji kapitalizam. Recimo, ovaj odlomak:
Žilijen primeti u salonu nešto neobično: sve su oči bile uprte prema vratima i nastade polutajac. Sluga najavi čuvenog barona Tolija, na koga su izbori skrenuli opštu pažnju. Žilijen pođe napred i dobro ga osmotri. Baron je predsedavao jednoj izbornoj komisiji: i pala mu je na um sjajna misao da zdipi glasačke listiće jedne stranke. Ali da bi ih nadoknadio, on ih zameni odgovarajućim brojem drugih listića na kojima je bilo ispisano ime koje mu je bilo po volji. Nekoliko birača primeti tu presudnu podvalu i pohita da izrazi svoje čestitke baronu. Dobri čovek još je bio bled od ovog velikog poduhvata. Zlobni ljudi nabaciše reči: robija na galijama…
Čiji je to stil? Volterov ili Stendalov?
Dvije su bitne stvari prešle lako iz Stendalove knjige u mene kao preporuke i zapovijesti. Prva, da putujem. Druga, da slušam muziku. Treća bi se mogla dodati, proučavati slikarska djela, gdje god naiđem, ali to je već sadržano u onoj prvoj, koja je naređivala putovanja. Ova knjiga na kraju ima sasvim skromnu ali izuzetno korisnu hronologiju Stendalovog života iz koje sam doznao koliko je putovao ovaj čovjek željan znanja i dobrog provoda. Hedonista u svemu, shvatio je da se iz prazne ne puca, trebalo mu je duhovnih i tjelesnih uzbuđenja. Podvukao sam tada rečenicu koja se odnosi na 1800. godinu, kada je napustio Pariz i otišao u Italiju kao dobrovoljac da se pridruži Napoleonovim jedinicama. Već 29. ili 30. maja doživljava prvi okršaj. I onda, ovo: Početkom juna, u mestu Ivrea, prvi put čuje operu “Tajni brak” Domenika Čimaroze. To me je fasciniralo. Priželjkivao sam takav život, ali on na vidiku nije bio.
Te godina majka je nabavila naš prvi radio-aparat. Znao sam po cijelu noć da slušam sve što se emitovalo, ali, malo po malo, Stendal me je upućivao u djela koja moram čuti. On je postao moj vodič kroz svijet umjetnosti. Desilo se, da li baš te godine, mislim da je bilo u zimu, kada sam i spavao u toploj kuhinji, da jedne večeri saslušam nevjerovatan podvig, sva tri velika Betovenova klavirska koncerta (3., 4. i 5.) u izvođenju već vremešnog ali jednako moćnog Artura Rubinštajna. Do tada ništa tako čarobno nisam slušao. Ponovo vidim malu kuhinju, jedva dva i po metra široku i dugačku, golu sijalicu na plafonu, prozor s jednostrukim staklima, sav zamrznut od hladnoće koja će navaliti na mene pred jutro kada se ugasi vatra u fijaker peći. A ja sam bio negdje drugdje, možda u Karnegi holu, među hiljadama srećnih i povlašćenih ljudi. Hoću li ikada nešto slično dočekati? pitao sam se te noći bezbroj puta.
Od te zime promijenio sam svoje navike, odlazio sam na sve koncerte u Sarajevu, i u Narodno pozorište gdje sam gledao opere i po više puta. Bio sam u gradu na Miljacki, ali sam duhom bio daleko, tamo kuda je lutao i luta dalje Stendalov duh vođen čarobnjacima, Mocartom, Rosinijem, Čimarozom. Nekadašnja republička poslovnica za gostovanja, mislim da se zvala nekako slično, izuzetno je dobro radila. U BiH su dolazili eminentni svjetski umjetnici kao plod tadašnje planske razmjene ali i povezanih turneja po Jugoslaviji. Rihter, Menjuhin, Kazals, sve imena koja su privlačila jednako znalce i radoznalce donosila su nam ono najbolje što je svijet u tom trenutku imao.
Ipak, bio sam ušančen u svojoj Kostajnici. Još nisam bio čuo velike stvari. Nisam znao da ću ih uskoro čuti, trebalo je strpljenja a ja ga nisam imao. Čekao sam čas kada ću sjesti u voz za Zapad, ma gdje to bilo, morao sam da izađem iz prostora koji mi se više nije sviđao, gdje je najveći oblik muzike harmonikaš Ejub a razonode Gospojinski zbor kada se okupe već podnapiti seljaci i zaigraju svoje kolo kozaračko, kojim bi rado pregazili ostali svijet i svoju jadnu svakodnevicu. Kao da mi je zavičaj bio tamo negdje daleko, mada nisam znao tačno gdje. Od Stendala, ali i od Getea i Bajrona, naučio sam da pisac i nema zavičaj, on je vječni lutalica, u stalnoj potjeri za novim i za sobom. Prije ili kasnije sve će mu se samo kazati, samo ne treba da se opire svojim jasnim željama. Bez njih bi bio prazan i potpuno nepotreban. Nije li baš Stendal napisao, ili prepisao, da umetnost živi samo od strasti.
Te zime zagaziću u čitanje Tomasa Mana, njegovog moćnog romana Čarobni brijeg. Odjednom, u meni su se sukobile dvije struje, dva pogleda na svijet. Jedan Stendalov, drugi Manov. Oba autentična, isključiva do kraja, ali meni tako potrebna. Samo što će trebati više od dvadeset godina da dođem do Doktora Faustusa, prošavši nekako pokraj Ničea a da me se nije previše dotakao svojom raspravom o Porijeklu tragedije iz duha muzike. Sve u svoje vrijeme, poučavao me je profesor Raško Dimitrijević, najbolji poznavalac muzike u djelu Tomasa Mana, ali i banjalučki profesor Anđelko Habazin, koji je doktorirao na Bergsonu, svojim tekstom o istoj temi. Meni su to bila dva najdraža teksta koja sam tražio i dobio za ondašnji časopis Putevi koji sam uređivao više godina.
Na kraju knjige o kojoj pišem, sasvim uzgredno, kao dijelu autobiografije, izdvojene su misli iz više djela, dnevnika, pisama, bilješki i rasprave O ljubavi. Da sada ljubav ostavim po strani, tu su uputstva kojim putem treba da ide jedan samouki pisac željan da se izrazi, da nešto napiše, sa sasvim nejasno postavljenim ciljem. Uopšte, šta to znači – biti pisac? Stendal sebe analizira i postavlja kratkoročne ciljeve.
Navršio sam dvadeset godina. Ako ne uđem u društvo i ako ne uznastojim da upoznam ljude kroz iskustvo, izgubljen sam. Ja poznajem ljude samo kroz knjige, ima strasti koje nikad nisam video van njih. Kako onda mogu da ih slikam? Moje slike će biti samo kopije kopija…
Šta je moj cilj? Da steknem glas najvećeg francuskog pesnika, i to ne pomoću intriga kao Volter, nego po stvarnoj zasluzi. Zato moram znati grčki, latinski, italijanski, engleski.
Ne smijem nipošto svoj ukus da formiram po ugledu na svoje prethodnike, nego neprestanom analizom, ispitujući zašto i kako se poezija dopada ljudima, kako može da im se dopadne u najvećoj meri…
Razmisli šta bi rekao o nekom čoveku ili nekoj stvari kad bi bio pozvan da o njima kažeš svoje mišljenje u dve reči pred sudom koji bi sačinjavali Molijer, Helvecijus, Kornej, Homer, Osijan i Lafonten…
I na kraju, ono što ću sam zaključiti za koju godinu, koliko mi je trebalo da steknem slična iskustva Stendalovim:
Moje divljenje prema Šekspiru raste iz dana u dan. Taj čovek nikad nije dosadan; on je savršena slika prirode. To je udžbenik koji mi odgovara. On nije ništa znao. Ne treba, dakle, ni ja da učim grčki. Treba osećati, a ne znati.