Teče 1966. godina u gradu mojih studija, Sarajevu. Napunilo se već četiri godina, а ja sam u stalnom raskoraku između onoga što mi postaje sve bliže i preče, književnosti, i potrebe da završim studij matematike sa fizikom. Nije to lako usaglasiti, ali nekako uspijevam, s određenim ne baš lakim ustupcima čas jednom, čas drugom. S mladim sarajevskim pjesnicima sastajem se u Akademskom klubu pisaca Akademskog društva Slobodan Princip-Seljo, prozvanoj Tribina 08. Ta tribina što je prije nas, poslije prerastanja njenih osnivača, prethodne pjesničke generacije (Ljubomir Cvijetić, Velimir Milošević, Svetozar Radonjić-Ras, Slavko Šantić i Duško Trifunović), bila zamrla, ali smo je obnovili, stasavala je generacija koja će obilježiti književnost Sarajeva i BiH u narednim decenijama. Imali smo podršku starijih kolega, što nam je bilo značajno u stvaralačkoj orijentaciji. Iako su se naši pogledi na književnost razlikovali od njihovih, cijenili smo ih, čitali i pratili njihov rad. I oni su čitali naša sočinjenija, u kojima se ogledala naša želja da budemo svoji, ali i šira lektira kojoj smo davali prednost u odnosu na lokalno stvaralaštvo. Otkrivali smo značajne pjesnike s-h jezika, ali i velikane svjetske poezije. Svaki od nas imao je svog miljenika.
Kako je to zaista bilo? Pedeset godina je prošlo, treba izoštriti sjećanje.
Februar mjesec u Sarajevu, hladno, sinusi me muče povremeno do neizdrživosti. U koševskoj bolnici mi ih i punktiraju, na svu sreću nema sekreta. Izašao sam u grad da prisustvujem za mene novoj manifestaciji, promociji nove knjige Maka Dizdara u knjižari Veselin Masleša u Ulici Maršala Tita. Uz knjižaru Svjetlosti to su moja mjesta hodočašća. Okupilo se tu ugledno društvo, ući se može jedva, mali je prostor. Sjede ugledni književnici, Sarajlić, Humo, Trifković, naprijed i sa strane stoje Cvijetić, Šantić, Trifunović, Milošević…ne sjećam se svih. Ali se sjećam trenutka kada mi je Mak Dizdar napisao u knjigu o kojoj sada pišem, Drugu Ranku Risojeviću, srdačno, Mak Dizdar, Sarajevo, 23. II 1966. Bio je to Kameni spavač, čija se pedeseta godišnjica sada broji.
Prethodna godina za mene je bila značajna; kao mladi pjesnik učestvovao sam na konkursu Omladinske tribine Narodnog univerziteta i dobio dvije nagrade, Drugu nagradu stručnog žirija kojeg su činili Mak Dizdar, Husein Tahmiščić i Ivan Fogl, i treću žirija publike, s mlađom postavom, takođe pisaca, Velimir Milošević, Mirko Marjanović i trećeg ne mogu da pročitam tačno, pa neću da nagađam. Pitao sam Mirka, ni on ga se ne sjeća. Bilo je to u okviru majskih proslava dolazećeg Dana mladosti, tačno 19. maja 1965. godine. Zanimljive su nagrade, drugu je činila kolekcija Srpski i hrvatski pisci dvadesetog vijeka, a treću (publike) najznačajnija antologija tog vremena, Antologija srpskog pesništva, Miodraga Pavlovića. Meni nerazumljivi sporovi oko te antologije već su bili počeli, ona je objavljena godinu dana prije ovog datuma. U kolekciji savremenih pisaca, bili su Ujević, Rastko Petrović, Samokovlija, Cesarec i Barac. Kakvu su mi samo čitalačku gozbu nudile sve te knjige od kojih se evo pedeset godina ne rastavljam. Govorio mi je jedan bibliofil: Prije bih dao da mi iščupaju zdrav zub nego da mi ukradu omiljenu knjigu. Zdravih zuba više nema, ali bez (omiljenih) knjiga ne mogu.
Ali sada pišem o Kamenom spavaču, iz još jednog razloga, pored trajnog prijateljstva prema pjesniku i poštovanja prema njegovoj poeziji koje se začelo u te dvije godine, 65. i 66, i traje takođe sve do danas. Način na koji me je on primao u redakciji časopis Život, savjeti koje mi ja davao, potom objavio moje pjesme, sve me je to prijateljski vezalo za Maka koji mi je djelovao kao jedan od klesara što su prije mnogo vijekova urezivali u kamen poruke mrtvih živima. Nisam mogao da odvojim pjesnikoresca od njegovih pjesama, tim prije što se savršeno jedno i drugo podudaralo.
Jednom prilikom, tako, upitah ga zašto objavljuje velike tekstove pjesnika Maria Suška o američkim piscima, ubijeđen da to niko ne čita, a on mi, hitro, odgovori: Zato što imamo u Sarajevu mladog čovjeka koji o tome piše. A to nije malo. Nikada od ove bolju definiciju dobrog uredničkog posla nisam čuo. Još sam ga pitao, pokazujući na gomilu rukopisa pokraj vrata, da li pisci danas više pišu nego nekada. I ovoga puta odgovor je bio za pamćenje: Uvijek su pisci pisali i slali svoje rukopise nekome da ih čita, a u naša vremena i da ih objavljuje.Ali, ne treba objavljivati mnogo. Tada će onaj kome se objavi priča ili pjesma više cijeniti i sebe i mene.
Ovih dana u Banjaluci se po sedamnaesti put odvijaju Dani Vlade S. Miloševića, bosansko-hercegovačkog etnomuzikologa, kompozitora i pedagoga, člana prvo Naučnog društva BiH, baš te, 1966. godine, zatim već iduće godine redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Među najboljim Makovim čitaocima na prvom mjestu je Vlado Milošević, kompozitor istoimene kompozicije, Kameni spavač, za gudački kvartet i recitatora (nastale 1968. godine). Tada već redovan član Akademijue nauka i umjetnosti BiH, Milošević je svojim cjelokupnim radom bio okrenut našem prostoru, uže i šire posmatranom. Ljubitelj poezije od mladosti, u svojim vokalnim kompozicijama stalno je davao prednost pjesmama koje su bile vezane za zemlju, njenu ljepotu i tragičnu istoriju. Tu se njegovi harmonski sklopovi, kao što je činila i Ljubica Marić, tragajući za drevnošću, približavaju tom starom jeziku i s njim vode dijalog star ko zna koliko vijekova. Zašto čovjek živi ako mora da umre? Zašto pjeva i kada mu nije do pjesme? Kako su i šta su pjevali bosanski čobani u ona drevna vremena?
Vlado Milošević je bio istinski ljubitelj poezije, čitao je odreda sve pjesme do kojih je mogao da dođe u to vrijeme, kupovao knjige savremenih pjesnika, bio pretplaćen na Književne novine i redovna kola Srpske književne zadruge. U odabiru teksta na koji će napisati muziku, bilo mu je važno da li mu se pjesma sviđa ili ne, a tek potom ko je njen autor. Smatrao je gotovo obavezom da lokalne pjesnike čita, od onih prije Drugog svjetskog rata do savremenika koji su od njega bili mlađi skoro pa pola stoljeća. Po broju komponovanih pjesama, bilo za glas i klavir, glas i grupu instrumenata, hor a kapela, sigurno je u vrhu kompozitora na ovom prostoru. Poseban afinitet imao je prema onima koji su bili bliski narodu, krajiškom i bosanskom tlu, čiji je jezik u sebi imao leksiku drevnosti. Sve to pronašao je u zbirci Maka Dizdara Kameni spavač, koju je kupio iste godine kada je ona i objavljena, 1966.
Mak Dizdar bio je 16 godina mlađi od Vlade Miloševića, ali ne manje poznat od njega. O njegovoj je biografiji pisano prilično, i dobro i loše. U novije vrijeme preovladava polarizacija kao i u slučaju Ive Andrića. Kod Srba preovlađuje kritičko vrednovanje njegove prošlosti u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je objavljivao kao hrvatski pjesnik, što je meni danas apsolutno nezanimljivo. Zato se tom temom neću baviti, nego samo poezijom, onim njenim drevnim odjecima u svakom od nas, u ovom slučaju u jednom kompozitoru i etnomuzikologu. Do tada je Vlado Milošević bio već komponovao mnoge pjesme za glas i klavir, ali njemu su bile najbliže one iz ratnih godina, iz vremena izbjeglištva u Nišu, kada je drugovao sa knjižicom poezije Slavka Mandića Zvuci i jauci, kao sa prijateljem koji više nije bio živ, pošto je nastradao u ustaškom logoru Jasenovac. Te pjesme, koje je komponovao, u vrijeme noćnih nesanica, gledajući u mrak a sjećajući se Zmijanja gdje je radio njegov bivši učenik a tada učitelj Mandić, bile su mu orijentir u opšem mraku i ludilu. Nije to velika poezija, ali u njoj ima srca, ima osjećaja za jezik, za čovjeka i njegov teški život. Klavir je prosto ohrabruje da izdrži i ona uspijeva.
Kod Maka Dizdara Milošević je sve to našao, ali mnogo dublje, drevnije, univerzalnije. Osjetio je tu leksiku koja više ne postoji a pitanje je da li je, osim na stećcima, igdje i postojala. Čak ni sve te riječi ne mogu se naći na stećcima. A sve je ipak tu, čovjek i njegova prolaznost, ljubav, nada, radost i očekivani ili neočekivani odlazak. Odlazak koji je uspinjanje ka zvjezdama, a ne nestanak u prahu i zaboravu. Vlado Milošević je odmah vidio kako se to mora komponovati, da bi se muzikom ta poezija uzdigla još više, da svaki od instrumenata u kvartetu tome da doprinos, klavir tu nije dovoljan, jer kod klavira postoji ustaljeni dijalog između pjesme i instrumenta, ovdje nema tog dijaloga nego šum vremena, šum vječnosti koja je sačinjena od naših nebrojenih malih života. Govor i grcanje, evokacije i smiraj, violine, viole i čela koje je kod Miloševića uvijek impresivno kao i ljudski glas. To djelo bila je njegova istinska akademska besjeda, s njim je bio siguran da zaslužuje mjesto u Akademiji izabranih.
Zagrebački gudački kvartet Pro Arte sa baritonom Dušanom Popovićem pronio je mnogim koncertnim pozornicama ovo izuzetno muzičko djelo koje je ovdje, u Banjaluci, 14. 4. 2016. godine, izvanredno izveo Gudački kvartet ovdašnje Filharmonije sa glumcem Ivanom Perkovićem. Veče za pamćenje, pogotovo što su pokraj mene sjedili Mak Dizdar i Vlado Milošević. Hvala im na društvu.
Moje knjige/5
MAK DIZDAR – KAMENI SPAVAČ
Teče 1966. godina u gradu mojih studija, Sarajevu. Napunilo se već četiri godina, а ja sam u stalnom raskoraku između onoga što mi postaje sve bliže i preče, književnosti, i potrebe da završim studij matematike sa fizikom. Nije to lako usaglasiti, ali nekako uspijevam, s određenim ne baš lakim ustupcima čas jednom, čas drugom. S mladim sarajevskim pjesnicima sastajem se u Akademskom klubu pisaca Akademskog društva Slobodan Princip-Seljo, prozvanoj Tribina 08. Ta tribina što je prije nas, poslije prerastanja njenih osnivača, prethodne pjesničke generacije (Ljubomir Cvijetić, Velimir Milošević, Svetozar Radonjić-Ras, Slavko Šantić i Duško Trifunović), bila zamrla, ali smo je obnovili, stasavala je generacija koja će obilježiti književnost Sarajeva i BiH u narednim decenijama. Imali smo podršku starijih kolega, što nam je bilo značajno u stvaralačkoj orijentaciji. Iako su se naši pogledi na književnost razlikovali od njihovih, cijenili smo ih, čitali i pratili njihov rad. I oni su čitali naša sočinjenija, u kojima se ogledala naša želja da budemo svoji, ali i šira lektira kojoj smo davali prednost u odnosu na lokalno stvaralaštvo. Otkrivali smo značajne pjesnike s-h jezika, ali i velikane svjetske poezije. Svaki od nas imao je svog miljenika.
Kako je to zaista bilo? Pedeset godina je prošlo, treba izoštriti sjećanje.
Februar mjesec u Sarajevu, hladno, sinusi me muče povremeno do neizdrživosti. U koševskoj bolnici mi ih i punktiraju, na svu sreću nema sekreta. Izašao sam u grad da prisustvujem za mene novoj manifestaciji, promociji nove knjige Maka Dizdara u knjižari Veselin Masleša u Ulici Maršala Tita. Uz knjižaru Svjetlosti to su moja mjesta hodočašća. Okupilo se tu ugledno društvo, ući se može jedva, mali je prostor. Sjede ugledni književnici, Sarajlić, Humo, Trifković, naprijed i sa strane stoje Cvijetić, Šantić, Trifunović, Milošević…ne sjećam se svih. Ali se sjećam trenutka kada mi je Mak Dizdar napisao u knjigu o kojoj sada pišem, Drugu Ranku Risojeviću, srdačno, Mak Dizdar, Sarajevo, 23. II 1966. Bio je to Kameni spavač, čija se pedeseta godišnjica sada broji.
Prethodna godina za mene je bila značajna; kao mladi pjesnik učestvovao sam na konkursu Omladinske tribine Narodnog univerziteta i dobio dvije nagrade, Drugu nagradu stručnog žirija kojeg su činili Mak Dizdar, Husein Tahmiščić i Ivan Fogl, i treću žirija publike, s mlađom postavom, takođe pisaca, Velimir Milošević, Mirko Marjanović i trećeg ne mogu da pročitam tačno, pa neću da nagađam. Pitao sam Mirka, ni on ga se ne sjeća. Bilo je to u okviru majskih proslava dolazećeg Dana mladosti, tačno 19. maja 1965. godine. Zanimljive su nagrade, drugu je činila kolekcija Srpski i hrvatski pisci dvadesetog vijeka, a treću (publike) najznačajnija antologija tog vremena, Antologija srpskog pesništva, Miodraga Pavlovića. Meni nerazumljivi sporovi oko te antologije već su bili počeli, ona je objavljena godinu dana prije ovog datuma. U kolekciji savremenih pisaca, bili su Ujević, Rastko Petrović, Samokovlija, Cesarec i Barac. Kakvu su mi samo čitalačku gozbu nudile sve te knjige od kojih se evo pedeset godina ne rastavljam. Govorio mi je jedan bibliofil: Prije bih dao da mi iščupaju zdrav zub nego da mi ukradu omiljenu knjigu. Zdravih zuba više nema, ali bez (omiljenih) knjiga ne mogu.
Ali sada pišem o Kamenom spavaču, iz još jednog razloga, pored trajnog prijateljstva prema pjesniku i poštovanja prema njegovoj poeziji koje se začelo u te dvije godine, 65. i 66, i traje takođe sve do danas. Način na koji me je on primao u redakciji časopis Život, savjeti koje mi ja davao, potom objavio moje pjesme, sve me je to prijateljski vezalo za Maka koji mi je djelovao kao jedan od klesara što su prije mnogo vijekova urezivali u kamen poruke mrtvih živima. Nisam mogao da odvojim pjesnikoresca od njegovih pjesama, tim prije što se savršeno jedno i drugo podudaralo.
Jednom prilikom, tako, upitah ga zašto objavljuje velike tekstove pjesnika Maria Suška o američkim piscima, ubijeđen da to niko ne čita, a on mi, hitro, odgovori: Zato što imamo u Sarajevu mladog čovjeka koji o tome piše. A to nije malo. Nikada od ove bolju definiciju dobrog uredničkog posla nisam čuo. Još sam ga pitao, pokazujući na gomilu rukopisa pokraj vrata, da li pisci danas više pišu nego nekada. I ovoga puta odgovor je bio za pamćenje: Uvijek su pisci pisali i slali svoje rukopise nekome da ih čita, a u naša vremena i da ih objavljuje. Ali, ne treba objavljivati mnogo. Tada će onaj kome se objavi priča ili pjesma više cijeniti i sebe i mene.
Ovih dana u Banjaluci se po sedamnaesti put odvijaju Dani Vlade S. Miloševića, bosansko-hercegovačkog etnomuzikologa, kompozitora i pedagoga, člana prvo Naučnog društva BiH, baš te, 1966. godine, zatim već iduće godine redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH.
Među najboljim Makovim čitaocima na prvom mjestu je Vlado Milošević, kompozitor istoimene kompozicije, Kameni spavač, za gudački kvartet i recitatora (nastale 1968. godine). Tada već redovan član Akademijue nauka i umjetnosti BiH, Milošević je svojim cjelokupnim radom bio okrenut našem prostoru, uže i šire posmatranom. Ljubitelj poezije od mladosti, u svojim vokalnim kompozicijama stalno je davao prednost pjesmama koje su bile vezane za zemlju, njenu ljepotu i tragičnu istoriju. Tu se njegovi harmonski sklopovi, kao što je činila i Ljubica Marić, tragajući za drevnošću, približavaju tom starom jeziku i s njim vode dijalog star ko zna koliko vijekova. Zašto čovjek živi ako mora da umre? Zašto pjeva i kada mu nije do pjesme? Kako su i šta su pjevali bosanski čobani u ona drevna vremena?
Vlado Milošević je bio istinski ljubitelj poezije, čitao je odreda sve pjesme do kojih je mogao da dođe u to vrijeme, kupovao knjige savremenih pjesnika, bio pretplaćen na Književne novine i redovna kola Srpske književne zadruge. U odabiru teksta na koji će napisati muziku, bilo mu je važno da li mu se pjesma sviđa ili ne, a tek potom ko je njen autor. Smatrao je gotovo obavezom da lokalne pjesnike čita, od onih prije Drugog svjetskog rata do savremenika koji su od njega bili mlađi skoro pa pola stoljeća. Po broju komponovanih pjesama, bilo za glas i klavir, glas i grupu instrumenata, hor a kapela, sigurno je u vrhu kompozitora na ovom prostoru. Poseban afinitet imao je prema onima koji su bili bliski narodu, krajiškom i bosanskom tlu, čiji je jezik u sebi imao leksiku drevnosti. Sve to pronašao je u zbirci Maka Dizdara Kameni spavač, koju je kupio iste godine kada je ona i objavljena, 1966.
Mak Dizdar bio je 16 godina mlađi od Vlade Miloševića, ali ne manje poznat od njega. O njegovoj je biografiji pisano prilično, i dobro i loše. U novije vrijeme preovladava polarizacija kao i u slučaju Ive Andrića. Kod Srba preovlađuje kritičko vrednovanje njegove prošlosti u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je objavljivao kao hrvatski pjesnik, što je meni danas apsolutno nezanimljivo. Zato se tom temom neću baviti, nego samo poezijom, onim njenim drevnim odjecima u svakom od nas, u ovom slučaju u jednom kompozitoru i etnomuzikologu. Do tada je Vlado Milošević bio već komponovao mnoge pjesme za glas i klavir, ali njemu su bile najbliže one iz ratnih godina, iz vremena izbjeglištva u Nišu, kada je drugovao sa knjižicom poezije Slavka Mandića Zvuci i jauci, kao sa prijateljem koji više nije bio živ, pošto je nastradao u ustaškom logoru Jasenovac. Te pjesme, koje je komponovao, u vrijeme noćnih nesanica, gledajući u mrak a sjećajući se Zmijanja gdje je radio njegov bivši učenik a tada učitelj Mandić, bile su mu orijentir u opšem mraku i ludilu. Nije to velika poezija, ali u njoj ima srca, ima osjećaja za jezik, za čovjeka i njegov teški život. Klavir je prosto ohrabruje da izdrži i ona uspijeva.
Kod Maka Dizdara Milošević je sve to našao, ali mnogo dublje, drevnije, univerzalnije. Osjetio je tu leksiku koja više ne postoji a pitanje je da li je, osim na stećcima, igdje i postojala. Čak ni sve te riječi ne mogu se naći na stećcima. A sve je ipak tu, čovjek i njegova prolaznost, ljubav, nada, radost i očekivani ili neočekivani odlazak. Odlazak koji je uspinjanje ka zvjezdama, a ne nestanak u prahu i zaboravu. Vlado Milošević je odmah vidio kako se to mora komponovati, da bi se muzikom ta poezija uzdigla još više, da svaki od instrumenata u kvartetu tome da doprinos, klavir tu nije dovoljan, jer kod klavira postoji ustaljeni dijalog između pjesme i instrumenta, ovdje nema tog dijaloga nego šum vremena, šum vječnosti koja je sačinjena od naših nebrojenih malih života. Govor i grcanje, evokacije i smiraj, violine, viole i čela koje je kod Miloševića uvijek impresivno kao i ljudski glas. To djelo bila je njegova istinska akademska besjeda, s njim je bio siguran da zaslužuje mjesto u Akademiji izabranih.
Zagrebački gudački kvartet Pro Arte sa baritonom Dušanom Popovićem pronio je mnogim koncertnim pozornicama ovo izuzetno muzičko djelo koje je ovdje, u Banjaluci, 14. 4. 2016. godine, izvanredno izveo Gudački kvartet ovdašnje Filharmonije sa glumcem Ivanom Perkovićem. Veče za pamćenje, pogotovo što su pokraj mene sjedili Mak Dizdar i Vlado Milošević. Hvala im na društvu.