“Ja stojim između dva sveta, ni u kojem nisam doma, i zato mi baš nije lako. Vi umetnici nazivate me građaninom, a građani dolaze u iskušenje da me uhapse…i ja ne znam šta me od toga dvoga teže vređa. Građani su glupi: ali vi koji obožavate lepotu, koji me nazivate flegmatičnim i bez čežnje, trebalo bi da razmislite da postoji jedno umetništvo koje je tako duboko, tako iskonsko i sudbinsko da nema čežnje koja mu se čini slađa i osećajnija od čežnje za slastima običnosti.”
T. Man, „Tonio Kreger“, prevod Isidora Sekulić
Kako čitati djelo koje je pred tobom samo kao tekst bez atributa vrijednosti? Znam bezbroj onih koji u svakom tekstu vide pisca i samo pisca, pa mu prišivaju sve vrline i mane poistovjećujući ga sa njegovim ličnostima. Kod mene je upravo obratno, nastojim da u tekstu vidim sebe i on mi je značajan, trenutno i ubuduće, ako se pronađem u tim riječima i rečenicama, toliko da kroz taj tuđi tekst vidim sebe i svoj život, onakav kakav je bio, ili nije bio a moglo je da bude, ako je moglo, ma koliko taj tekst prostorno i po mnogo čemu bio daleko od mjesta i vremena gdje sam ja bio. Tako čitam od djetinjstva, gdje su to prvo bili otkrivalački tekstovi, potom oni što su me uključivali u svoje tkivo. Tako je pisac moj savremenik, ma kada živio, od nastanka pisma do danas. Nije bez razloga svoje monumentalno djelo Džojs nazvao po velikom djelu helenizma, „Odiseji“. Primjera je mnogo, neću ih sada nabrajati.
Tomas Man je jedan od rijetkih pisaca čije je svako djelo meni toliko blisko da kroz njega vidim i čitam svoj život, ali i svoje vrijeme. Kako je to moguće? Pokušavam da odgovorim na to pitanje. Prolazim književnim tekstom kao da prolazim svojim životom. Osamim se, ili me tekst osami, na nekom posebnom mjestu odakle mi je sve vidljivo, kao da ga osvjetljava veliki aleksandrijski svjetionik. Što ne znači da mi je automatski i jasno. Nije u pitanju nikakvo poistovjećivanje, samo otkrivanje, prosvjetljenje, u kome je djelo koje čitam dubinski osvjetljivač, duhovni svjetionik. Manova djela to uspijevaju kod mene, ili na meni, u meni. Volim ove varijacije koje teže da budu bliske muzici koju je toliko volio i Tomas Man. Ne bez razloga se u njegovom djelu prepliću motivi Getea, Vagnera i Ničea. Toga ima i u „Toniju Kregeru“. Ali ja ću ovaj put to ostaviti po strani. To bi nas odvelo u previše filozofije i čiste estetike.
Dakle, preda mnom je „Tonio Kreger“, pripovijetka Tomasa Mana, objavljena 1903-će godine. Pisac je već imao Nobelovu nagradu. Niko prije njega ni poslije njega nije tako mlad dobio to veliko priznanje. Manu je tek 25 godina, naprosto nevjerovatno. Djelo je moćno, preko noći slavno, „Budenbrokovi“. On se ne zatvara od svijeta, ali mu je osnovno njegov književni poziv. Da. Osjeća da je pozvan, da je njegov talenat istovremeno povlastica i obaveza. Povlastica mu dopušta da gleda oko sebe očima prosvijetljenog, poziv, pak, da posmatra sebe i svoje djelo kao opštu vrijednost. Šta znači ta odrednica „vrijednost“? Ono što je iznad osjećanja običnog svijeta kojem je on u nečemu predvodnik. Postao je značajan dio velike njemačke kulture. Ako gleda od Getea, gleda i za one oko sebe koji su običan svijet, čak i ako ponešto napišu. Tu su i Vagner i Niče. Man je svjestan da mora da se poredi s njima. Istovremeno on je nosilac njemačkog duha. To ne smije da iznevjeri. „Tonio Kreger“ je priča o tome. Man se držao te svoje obaveze skoro trideset godina, možda koju godinu manje, dok se nije suočio sa stranputicom tog duha. Tu je morao da napokon stane i da ga se odrekne. Slavio ga je u jednom ratu, nije vidio zlo koje se u njegovo ime dešava, ali je to zlo došlo na njegova vrata. Na to ga je bio upozoravao Herman Hese, koji je zbog tog duha otišao iz Njemačke u Švajcarsku. Tada su bili zavađeni, da bi se kasnije pomirili. „Tonio Kreger“ je priča o tom dijelu njemačkog duha, njemačkog stvaralaštva, koje oko sebe vidi gotove klasične odljevke njemačkog čovjeka. On još ne vidi da sve to vodi svijet u propast. Kod nas je Isidora Sekulić, prevodilac Manove priče, voljela tu riječ „rasno“ i koristila ju je izdašno. Naravno, tako je stvarao Meštrović.
Ponovljena čitanja su, bar što se tiče оvоg čitaoca, povratak nekome sebi u neko vrijeme. Prvenstveno djetinjstvo, potom redom što slijedi. Djetinjstvo je gnijezdo, zavičaj, porodica ako je imaš, drugari, neki omiljeni, drugi bliski ali prečesto suprotstavljeni, ko zna zbog čega. Djevojčica, starija ili mlađa, ali ne mlađa od tebe, nikako. To će doći kasnije, što uopšte više nije važno. Sada odrastam sa Tonijom Kregerom, životnijim od većine onih koji me okružuju. Slijedim ga, njegov put je i moj put, prvo u Kostajnici, potom u Zagebu, pa opet u Kostajnici, gdje se završava djetinjstvo i tek počinje starije dječaštvo. Mada će se nešto od toga ponavljati, ma koliko si zreliji. Mislim da sebe, ali i ovu priču ne ograničavam na svoj život, ako u njoj uopšte ima moga života. Nalazim ga kod Manovog junaka. On je moj junak, vidim tu usamljenost, tu potrebu za bliskošću koja se ne ostvaruje, valjda nikada. Jer je nemoguća, valjda samo san koji će se ponavljati na različite načine. Samog pisca ne uplićem u to.
Evo nas, dakle, u Zagrebu, ulica „Antunovac“, odmah iznad Pivovare, gdje sam živio s ujakovom porodicom. Njihov sin, plavokosi Božidar, što je sada prilično važno, zbog plavokosog Hansa Hanzena, moj vršnjak, bio je onaj neophodni drug, koji je ispunio do tada prazninu u mojem dotadanjem kratkom životu. Bio je to tek prvi razred osnovne škole. Sve što se dešavalo pogađalo nas je obojicu, ujak, visok kao hrast, nije pravio nikakvu razliku. Bio je oštar, partizanski, poput Tonijevog oca, nije trpio nikakve duge razgovore i izvlačenja. Ako treba šiba, bića šiba, ako treba bila što drugo, biće skupa obojici. Gledam jedinu fotografiju sačuvanu iz tog vremena, fašnici, nas dvojica s istom kapom glupiramo se u grupi djece s „Antunovca“. Tih nekoliko godina ostavilo je u meni trag koji se više nije mogao zaboraviti, ali kad smo se razdvojili, jer sam se vratio u Kostajnicu, osjećao sam se pomalo izgubljen. Naravno, taj osjećaj će se brzo izgubiti, ali će se brzo vraćati čim bi se Božidar pojavio. Bili smo braća, ali toliko različiti. Stalno mi se činilo da je on meni potrebniji nego ja njemu.
Bili smo različiti, kao što su bili različiti Tonio i njegov najbolji drug Hans Hanzen. To će se kasnije još više pokazati, ali bez većeg značaja za naš odnos. Jedva smo čekali ljetni raspust da se ponovo vidimo, bilo u Kostajnici ili u Zagrebu. Dječija igra dobijala je tada na smislu, vukli smo jedan drugog tamo gdje smo obično išli i dok smo bili sami. Mada ta samoća nije bila više potpuna. Moje društvo ispunjavalo je taj prostor, naročito mali izviđački odred, u kome je bila plavokosa V. Tu gdje se ugnijezdila, u mojoj svijesti, ostaće dok ne pređe u literaturu. Tamo ona više neće biti ista, kao što sve ostalo što se preselilo u literaturu nije isto prethodnom životu. U međuvremenu, moj Božidar oženiće se mlađom sestrom plavokose V. I ona je bila plavokosa, mada ne baš kao V. tu se dva života, moj i Tonija Kregera međusobno dotiču i ne dotiču. Ja ih vodim tom stazom, da se traže i pronalaze sličnosti i razlike.
Vraćam se koju godinu ranije, kada Manova, ilili Tonijeva, plavokosa Inge jednako je i moja V. Od kog vremena? Jesam li ijednom s njom plesao u vrijeme plesnjaka? Ne sjećam se više. Plesao sam baš onako kako je kod Mana i Tonija. Više mjesto Tonijeve blamaže nego bliskosti sa plavokosom Inge. Što se mene tiče, čim sam otišao iz Kostajnice, svijet je izgledao drugačije. Naizgled, sve je bilo cjelina, ali cjelina čega? Onoga što se u tebi ugnijezdilo i više nije odlazilo. Čekao sam ljeto, raspust, da se vratim kući, majci, noćnim vozom, pa preko mosta u fijakeru, pred kuću sa visokim zabatom, toliko skromnom da nije ličila ni na jednu drugu u svijetu gdje su kuće bile ljepše, ali nisu u sebi imale ništa od ove gdje je živjela moja majka.
Nekoliko plesnjaka, sjećam se, na brdu Djed, iznad Hrvatske Kostajnice, gdje smo redovno odlazili i mi iz Bosanske Kostajnice. Mali orkestar, domaći, prilično vješt. Majstor na klarinetu, nastavnik muzike, imalac ili posjednik lijepog čamca na Uni. Poseban sto pokraj orkestra, gdje su se oni odmarali poslije svirke, i tu sjedi plavokosa V. Nismo još punoljetni, tek smo napustili osnovnu školu, gdje smo bili u istom razredu. Ona nije plesala, nisam je vidio nikada, ali je sjedila tamo, s orkestrom, a po danu, mogao sam da je vidim kako leži u čamcu koga je pokretao dugačkom čakljom klarinetista. Bio je to bolan prizor, ali sam prihvatao da su jedno za drugo, mada razlika u godinama i nije bila malena. Da, šta je to, razlika u godinama. Još nisam shvatao tu odrednicu. Kao ni mnogošta ostalo.
Pančevo. Gimnazija, šta si, ko si, odakle si? Bosanac, i šta još? Zapravo, ko još? Gotovo niko i ništa. Kasnije ću pokušavati da napišem neku priču, ali nije išlo. Bar ne lako. Bio sam pust, prazan. Imao sam društvo, bilo je igranki, učestvovao sam, ali gdje je to sada? Samo kao dio koji se prožima sa onim u Kostajnici, ma koliko bih kratko u njoj boravio. Kasnije ću vidjeti da je bilo prekratko, da je moglo biti i dulje. Tada to nisam vidio. Šta sam gledao i šta sam vidio? Kako to vidim sada spregnuto sa Tonijom Kregerom? Ni on nije dolazio često u svoje mjesto, svoj rodni grad. Naročito poslije očeve smrti i majčinog odlaska s nekim s juga, odakle je i ona bila i kuda je težila svom svojom dušom. Sinu je dala južnjačkog ime da se ona nečega sjeća, ali da uznemirava sve oko malog Tonija čim se spomene njegovo ime, tako strano njegovoj okolini. Strano i sumnjivo. Narušava muziku koja nastaje izgovaranjem rasnih imena, naročito sjevernjačkih. Ali ono Toniju odgovara, prija mu. On je izuzetak. Naročito poslije književnog uspjeha tamo gdje se to vrednovalo.
Kostajnica na Uni, ponovo. Vraćam se, čemu, kome? Nisam dolazio neko vrijeme, poslije majčine smrti. Onda se jednom desi da sam htio da prođem glavnom ulicom, pa sam fotografisao neke zgrade koje su mi bile značajne. Kad sam se vratio u Banjaluku, u kuću u kojoj sam živio s porodicom, ne samo svojom nego i ženinim roditeljima, oni su me dočekali usplahireni, jer je dolazio milicioner da pita ko sam ja, itd. Jer su me u Kostajnici legitimisali pošto sam fotografisao i stanicu milicije. Niko od milicajaca nije me poznao, mada sam ja znao najdebljeg i najglupljeg koji bi se, da nije glup, svakako sjetio ko sam i čiji sam. To legitimisanje skupa sa dolaskom milicije na provjeru do kuće moje žene bilo je nekako moj kasniji stalni odnos sa zvaničnom vlasti. Nismo se voljeli, iako sam ja pokušavao da to izgladim, ali sam ostajao sumnjiva osoba. Suspectus! Prije toga, kao profesora Gimnazije, jedna budala od policijskih agenata u civilu, stavila mi je lisice na ruke i odvela u stanicu milicije. O tome je objavljen i tekst u beogradskim Večernjim novostima. Dobar podatak za biografiju budućeg pisca.
Tako su i Tonija Kregera legitimisali sumnjajući da on nije neka kriminalna protuva koja sigurno pokušava da se prebaci u Dansku poput Tonija koji je krenuo bez dokumenata u drugu državu. Tada se to moglo, ili je samo govor o bliskosti Njemačke i Skandinavije! Znajući da kod Mana ništa nije slučajno, i ovo mjesto može da se tumači na različite načine. Meni odgovara samo legitimisanje, odmah i sam tražim svoje dokumente.
Mnogo godinakasnije, poslijeovog rata, idem na sjever, u Holandiju, baš u vrijeme kada je uveliko radio veliko sudište za bivšu Jugoslaviju. Ako nekome spomeneš Hag, odmah pomisli da si pozvan kao svjedok na tribunalu. Ne. Daleko mu lijepa kuća, iako sam posjetio onu drugu, veliku zgradu Međunarodnog suda, kao bibliotekar. Jer sam i u Hagu bio samo bibliotekar.
Dakle, Hag, sjeverno more, sivo, nisam se vratio sebi, nego literaturi. Ali ipak i sebi, ma koliko razmišljao o Antverpenu, zatim Briselu. Da, Hag, Man opisuje Tonijev doživljaj sjevera Danske, novo čitanje priče odvelo me je na pijesak Sheveningena. Nije mi se dopala siva sjeverna boja neba i mora. Ni vjetar koji duva kao u Brelovoj pjesmi gdje on spominje Sheveningen i „sjeverni vjetar“.
Tu je posljednji susret Tonija Kregera sa dva bića koja je volio i kojima je ostao vjeran na svoj, sada već književni način. Gleda ih u gomili jednako lijepih gostiju, svojih sunarodnika, kojima se kao i plavokosim Hansu i Ingi, građanski divi. Za njih piše, za njih postoji. Da, to je već utapanje u rasno njemstvo. Tu prestajem da idem skupa sa Manovim junakom. Gotovo refleksno vraćam se na početak Manove priče, gdje Tonio govori o Don Karlosu, izvlačeći značenja koja govore o njemu, o njegovoj samoći i želji da ima nekoga bliskog, ko bi ga volio na bilo koji način:
„Uvek je tako sam i bez ljubavi, pa sada veruje da je našao čoveka, a taj ga izdaje…“ Šta je ostalo od toga, kada obrazlažete Lizaveti Ivanovnoj svoj životni i umjetnički stav? Lizaveta je ne slučajno Ruskinja. Time se u priču uvodi i velika ruska literatura, ali ja tu priču ovdje ne razvijam. Mene zanima zavičaj kao mjesto potvrde onog što si postigao. Bez toga, kao da ništa nisi ni uradio. Odnos prema djevojčici koja ti je tada bila bliska, kada još nisi shvatao da je ona već zrelija od tebe i da je zanimaju stariji, itd. Ta stalna potreba dokazivanja s jedne i radoznalosti s druge strane. Biti svoj, ali da to drugi znaju, ga prihvataju kao svog. Najčešće to ne ide.
Jedno davno ljeto, slučajno sam prolazio kroz veliki park u Banjalucu, gdje je nekada bio i dječiji dom, sa svim onim što sam znao ali i izbjegao da osjetim kao svoj život. Ma koliko je to bilo blisko.Iako zvanično nije bio imenovan kao park „Mladen Stojanović“, bio je u toj ulici i dobio to ime. Ali nećete naći nikakvu tablu koja bi to ozvaničila. Nenadano, dakle, ugledah plavokosu V. sa sinom. Djelovalo je to na mene. Na proputovanju je. Da, čula je za moju knjigu o našem zajedničkom djetinjstvu, ali nije je čitala. Znam, dobro znam. Kada sam objavio tu knjigu očekivao sam da se čita najviše na rijeci Uni, koja je u njenom naslovu. Ali, upravo suprotno, tu se najmanje čitala. Najviše se čitala u Vojvodini, čak proglašena u osnovnoj školi „Branko Radičević“ u Sremskim Karlovcima knjigom godine. Od strane samih đaka. O roditeljima da ne govorim, oni su se otimali da bi je pročitali. I malo se isplakali dok čitaju. To je i nauk Tonija Kregera, da umjetnik ne smije da piše pod osjećanjem, on treba da izazove osjećanja kod čitalaca. Ništa više. Ko piše pod osjećanjem ostaje samo amater.
„Jesam li vas zaboravio? pitao se on. Ne, nikada! Ni tebe, Hanse, ni tebe, plava Inga! Ta za vas sam ja radio, i kada sam čuo odobravanje, obzirao sam se potajno da vidim da li vi imate u njemu udela.“
Ne, ne očekuj pohvale iz zavičaja. Piši o njemu, ništa više. Taj zavičaj i postoji samo u tvojim knjigama.
Moje knjige/41
TOMAS MAN – TONIO KREGER
“Ja stojim između dva sveta, ni u kojem nisam doma, i zato mi baš nije lako. Vi umetnici nazivate me građaninom, a građani dolaze u iskušenje da me uhapse…i ja ne znam šta me od toga dvoga teže vređa. Građani su glupi: ali vi koji obožavate lepotu, koji me nazivate flegmatičnim i bez čežnje, trebalo bi da razmislite da postoji jedno umetništvo koje je tako duboko, tako iskonsko i sudbinsko da nema čežnje koja mu se čini slađa i osećajnija od čežnje za slastima običnosti.”
T. Man, „Tonio Kreger“, prevod Isidora Sekulić
Kako čitati djelo koje je pred tobom samo kao tekst bez atributa vrijednosti? Znam bezbroj onih koji u svakom tekstu vide pisca i samo pisca, pa mu prišivaju sve vrline i mane poistovjećujući ga sa njegovim ličnostima. Kod mene je upravo obratno, nastojim da u tekstu vidim sebe i on mi je značajan, trenutno i ubuduće, ako se pronađem u tim riječima i rečenicama, toliko da kroz taj tuđi tekst vidim sebe i svoj život, onakav kakav je bio, ili nije bio a moglo je da bude, ako je moglo, ma koliko taj tekst prostorno i po mnogo čemu bio daleko od mjesta i vremena gdje sam ja bio. Tako čitam od djetinjstva, gdje su to prvo bili otkrivalački tekstovi, potom oni što su me uključivali u svoje tkivo. Tako je pisac moj savremenik, ma kada živio, od nastanka pisma do danas. Nije bez razloga svoje monumentalno djelo Džojs nazvao po velikom djelu helenizma, „Odiseji“. Primjera je mnogo, neću ih sada nabrajati.
Tomas Man je jedan od rijetkih pisaca čije je svako djelo meni toliko blisko da kroz njega vidim i čitam svoj život, ali i svoje vrijeme. Kako je to moguće? Pokušavam da odgovorim na to pitanje. Prolazim književnim tekstom kao da prolazim svojim životom. Osamim se, ili me tekst osami, na nekom posebnom mjestu odakle mi je sve vidljivo, kao da ga osvjetljava veliki aleksandrijski svjetionik. Što ne znači da mi je automatski i jasno. Nije u pitanju nikakvo poistovjećivanje, samo otkrivanje, prosvjetljenje, u kome je djelo koje čitam dubinski osvjetljivač, duhovni svjetionik. Manova djela to uspijevaju kod mene, ili na meni, u meni. Volim ove varijacije koje teže da budu bliske muzici koju je toliko volio i Tomas Man. Ne bez razloga se u njegovom djelu prepliću motivi Getea, Vagnera i Ničea. Toga ima i u „Toniju Kregeru“. Ali ja ću ovaj put to ostaviti po strani. To bi nas odvelo u previše filozofije i čiste estetike.
Dakle, preda mnom je „Tonio Kreger“, pripovijetka Tomasa Mana, objavljena 1903-će godine. Pisac je već imao Nobelovu nagradu. Niko prije njega ni poslije njega nije tako mlad dobio to veliko priznanje. Manu je tek 25 godina, naprosto nevjerovatno. Djelo je moćno, preko noći slavno, „Budenbrokovi“. On se ne zatvara od svijeta, ali mu je osnovno njegov književni poziv. Da. Osjeća da je pozvan, da je njegov talenat istovremeno povlastica i obaveza. Povlastica mu dopušta da gleda oko sebe očima prosvijetljenog, poziv, pak, da posmatra sebe i svoje djelo kao opštu vrijednost. Šta znači ta odrednica „vrijednost“? Ono što je iznad osjećanja običnog svijeta kojem je on u nečemu predvodnik. Postao je značajan dio velike njemačke kulture. Ako gleda od Getea, gleda i za one oko sebe koji su običan svijet, čak i ako ponešto napišu. Tu su i Vagner i Niče. Man je svjestan da mora da se poredi s njima. Istovremeno on je nosilac njemačkog duha. To ne smije da iznevjeri. „Tonio Kreger“ je priča o tome. Man se držao te svoje obaveze skoro trideset godina, možda koju godinu manje, dok se nije suočio sa stranputicom tog duha. Tu je morao da napokon stane i da ga se odrekne. Slavio ga je u jednom ratu, nije vidio zlo koje se u njegovo ime dešava, ali je to zlo došlo na njegova vrata. Na to ga je bio upozoravao Herman Hese, koji je zbog tog duha otišao iz Njemačke u Švajcarsku. Tada su bili zavađeni, da bi se kasnije pomirili. „Tonio Kreger“ je priča o tom dijelu njemačkog duha, njemačkog stvaralaštva, koje oko sebe vidi gotove klasične odljevke njemačkog čovjeka. On još ne vidi da sve to vodi svijet u propast. Kod nas je Isidora Sekulić, prevodilac Manove priče, voljela tu riječ „rasno“ i koristila ju je izdašno. Naravno, tako je stvarao Meštrović.
Ponovljena čitanja su, bar što se tiče оvоg čitaoca, povratak nekome sebi u neko vrijeme. Prvenstveno djetinjstvo, potom redom što slijedi. Djetinjstvo je gnijezdo, zavičaj, porodica ako je imaš, drugari, neki omiljeni, drugi bliski ali prečesto suprotstavljeni, ko zna zbog čega. Djevojčica, starija ili mlađa, ali ne mlađa od tebe, nikako. To će doći kasnije, što uopšte više nije važno. Sada odrastam sa Tonijom Kregerom, životnijim od većine onih koji me okružuju. Slijedim ga, njegov put je i moj put, prvo u Kostajnici, potom u Zagebu, pa opet u Kostajnici, gdje se završava djetinjstvo i tek počinje starije dječaštvo. Mada će se nešto od toga ponavljati, ma koliko si zreliji. Mislim da sebe, ali i ovu priču ne ograničavam na svoj život, ako u njoj uopšte ima moga života. Nalazim ga kod Manovog junaka. On je moj junak, vidim tu usamljenost, tu potrebu za bliskošću koja se ne ostvaruje, valjda nikada. Jer je nemoguća, valjda samo san koji će se ponavljati na različite načine. Samog pisca ne uplićem u to.
Evo nas, dakle, u Zagrebu, ulica „Antunovac“, odmah iznad Pivovare, gdje sam živio s ujakovom porodicom. Njihov sin, plavokosi Božidar, što je sada prilično važno, zbog plavokosog Hansa Hanzena, moj vršnjak, bio je onaj neophodni drug, koji je ispunio do tada prazninu u mojem dotadanjem kratkom životu. Bio je to tek prvi razred osnovne škole. Sve što se dešavalo pogađalo nas je obojicu, ujak, visok kao hrast, nije pravio nikakvu razliku. Bio je oštar, partizanski, poput Tonijevog oca, nije trpio nikakve duge razgovore i izvlačenja. Ako treba šiba, bića šiba, ako treba bila što drugo, biće skupa obojici. Gledam jedinu fotografiju sačuvanu iz tog vremena, fašnici, nas dvojica s istom kapom glupiramo se u grupi djece s „Antunovca“. Tih nekoliko godina ostavilo je u meni trag koji se više nije mogao zaboraviti, ali kad smo se razdvojili, jer sam se vratio u Kostajnicu, osjećao sam se pomalo izgubljen. Naravno, taj osjećaj će se brzo izgubiti, ali će se brzo vraćati čim bi se Božidar pojavio. Bili smo braća, ali toliko različiti. Stalno mi se činilo da je on meni potrebniji nego ja njemu.
Bili smo različiti, kao što su bili različiti Tonio i njegov najbolji drug Hans Hanzen. To će se kasnije još više pokazati, ali bez većeg značaja za naš odnos. Jedva smo čekali ljetni raspust da se ponovo vidimo, bilo u Kostajnici ili u Zagrebu. Dječija igra dobijala je tada na smislu, vukli smo jedan drugog tamo gdje smo obično išli i dok smo bili sami. Mada ta samoća nije bila više potpuna. Moje društvo ispunjavalo je taj prostor, naročito mali izviđački odred, u kome je bila plavokosa V. Tu gdje se ugnijezdila, u mojoj svijesti, ostaće dok ne pređe u literaturu. Tamo ona više neće biti ista, kao što sve ostalo što se preselilo u literaturu nije isto prethodnom životu. U međuvremenu, moj Božidar oženiće se mlađom sestrom plavokose V. I ona je bila plavokosa, mada ne baš kao V. tu se dva života, moj i Tonija Kregera međusobno dotiču i ne dotiču. Ja ih vodim tom stazom, da se traže i pronalaze sličnosti i razlike.
Vraćam se koju godinu ranije, kada Manova, ilili Tonijeva, plavokosa Inge jednako je i moja V. Od kog vremena? Jesam li ijednom s njom plesao u vrijeme plesnjaka? Ne sjećam se više. Plesao sam baš onako kako je kod Mana i Tonija. Više mjesto Tonijeve blamaže nego bliskosti sa plavokosom Inge. Što se mene tiče, čim sam otišao iz Kostajnice, svijet je izgledao drugačije. Naizgled, sve je bilo cjelina, ali cjelina čega? Onoga što se u tebi ugnijezdilo i više nije odlazilo. Čekao sam ljeto, raspust, da se vratim kući, majci, noćnim vozom, pa preko mosta u fijakeru, pred kuću sa visokim zabatom, toliko skromnom da nije ličila ni na jednu drugu u svijetu gdje su kuće bile ljepše, ali nisu u sebi imale ništa od ove gdje je živjela moja majka.
Nekoliko plesnjaka, sjećam se, na brdu Djed, iznad Hrvatske Kostajnice, gdje smo redovno odlazili i mi iz Bosanske Kostajnice. Mali orkestar, domaći, prilično vješt. Majstor na klarinetu, nastavnik muzike, imalac ili posjednik lijepog čamca na Uni. Poseban sto pokraj orkestra, gdje su se oni odmarali poslije svirke, i tu sjedi plavokosa V. Nismo još punoljetni, tek smo napustili osnovnu školu, gdje smo bili u istom razredu. Ona nije plesala, nisam je vidio nikada, ali je sjedila tamo, s orkestrom, a po danu, mogao sam da je vidim kako leži u čamcu koga je pokretao dugačkom čakljom klarinetista. Bio je to bolan prizor, ali sam prihvatao da su jedno za drugo, mada razlika u godinama i nije bila malena. Da, šta je to, razlika u godinama. Još nisam shvatao tu odrednicu. Kao ni mnogošta ostalo.
Pančevo. Gimnazija, šta si, ko si, odakle si? Bosanac, i šta još? Zapravo, ko još? Gotovo niko i ništa. Kasnije ću pokušavati da napišem neku priču, ali nije išlo. Bar ne lako. Bio sam pust, prazan. Imao sam društvo, bilo je igranki, učestvovao sam, ali gdje je to sada? Samo kao dio koji se prožima sa onim u Kostajnici, ma koliko bih kratko u njoj boravio. Kasnije ću vidjeti da je bilo prekratko, da je moglo biti i dulje. Tada to nisam vidio. Šta sam gledao i šta sam vidio? Kako to vidim sada spregnuto sa Tonijom Kregerom? Ni on nije dolazio često u svoje mjesto, svoj rodni grad. Naročito poslije očeve smrti i majčinog odlaska s nekim s juga, odakle je i ona bila i kuda je težila svom svojom dušom. Sinu je dala južnjačkog ime da se ona nečega sjeća, ali da uznemirava sve oko malog Tonija čim se spomene njegovo ime, tako strano njegovoj okolini. Strano i sumnjivo. Narušava muziku koja nastaje izgovaranjem rasnih imena, naročito sjevernjačkih. Ali ono Toniju odgovara, prija mu. On je izuzetak. Naročito poslije književnog uspjeha tamo gdje se to vrednovalo.
Kostajnica na Uni, ponovo. Vraćam se, čemu, kome? Nisam dolazio neko vrijeme, poslije majčine smrti. Onda se jednom desi da sam htio da prođem glavnom ulicom, pa sam fotografisao neke zgrade koje su mi bile značajne. Kad sam se vratio u Banjaluku, u kuću u kojoj sam živio s porodicom, ne samo svojom nego i ženinim roditeljima, oni su me dočekali usplahireni, jer je dolazio milicioner da pita ko sam ja, itd. Jer su me u Kostajnici legitimisali pošto sam fotografisao i stanicu milicije. Niko od milicajaca nije me poznao, mada sam ja znao najdebljeg i najglupljeg koji bi se, da nije glup, svakako sjetio ko sam i čiji sam. To legitimisanje skupa sa dolaskom milicije na provjeru do kuće moje žene bilo je nekako moj kasniji stalni odnos sa zvaničnom vlasti. Nismo se voljeli, iako sam ja pokušavao da to izgladim, ali sam ostajao sumnjiva osoba. Suspectus! Prije toga, kao profesora Gimnazije, jedna budala od policijskih agenata u civilu, stavila mi je lisice na ruke i odvela u stanicu milicije. O tome je objavljen i tekst u beogradskim Večernjim novostima. Dobar podatak za biografiju budućeg pisca.
Tako su i Tonija Kregera legitimisali sumnjajući da on nije neka kriminalna protuva koja sigurno pokušava da se prebaci u Dansku poput Tonija koji je krenuo bez dokumenata u drugu državu. Tada se to moglo, ili je samo govor o bliskosti Njemačke i Skandinavije! Znajući da kod Mana ništa nije slučajno, i ovo mjesto može da se tumači na različite načine. Meni odgovara samo legitimisanje, odmah i sam tražim svoje dokumente.
Mnogo godinakasnije, poslijeovog rata, idem na sjever, u Holandiju, baš u vrijeme kada je uveliko radio veliko sudište za bivšu Jugoslaviju. Ako nekome spomeneš Hag, odmah pomisli da si pozvan kao svjedok na tribunalu. Ne. Daleko mu lijepa kuća, iako sam posjetio onu drugu, veliku zgradu Međunarodnog suda, kao bibliotekar. Jer sam i u Hagu bio samo bibliotekar.
Dakle, Hag, sjeverno more, sivo, nisam se vratio sebi, nego literaturi. Ali ipak i sebi, ma koliko razmišljao o Antverpenu, zatim Briselu. Da, Hag, Man opisuje Tonijev doživljaj sjevera Danske, novo čitanje priče odvelo me je na pijesak Sheveningena. Nije mi se dopala siva sjeverna boja neba i mora. Ni vjetar koji duva kao u Brelovoj pjesmi gdje on spominje Sheveningen i „sjeverni vjetar“.
Tu je posljednji susret Tonija Kregera sa dva bića koja je volio i kojima je ostao vjeran na svoj, sada već književni način. Gleda ih u gomili jednako lijepih gostiju, svojih sunarodnika, kojima se kao i plavokosim Hansu i Ingi, građanski divi. Za njih piše, za njih postoji. Da, to je već utapanje u rasno njemstvo. Tu prestajem da idem skupa sa Manovim junakom. Gotovo refleksno vraćam se na početak Manove priče, gdje Tonio govori o Don Karlosu, izvlačeći značenja koja govore o njemu, o njegovoj samoći i želji da ima nekoga bliskog, ko bi ga volio na bilo koji način:
„Uvek je tako sam i bez ljubavi, pa sada veruje da je našao čoveka, a taj ga izdaje…“ Šta je ostalo od toga, kada obrazlažete Lizaveti Ivanovnoj svoj životni i umjetnički stav? Lizaveta je ne slučajno Ruskinja. Time se u priču uvodi i velika ruska literatura, ali ja tu priču ovdje ne razvijam. Mene zanima zavičaj kao mjesto potvrde onog što si postigao. Bez toga, kao da ništa nisi ni uradio. Odnos prema djevojčici koja ti je tada bila bliska, kada još nisi shvatao da je ona već zrelija od tebe i da je zanimaju stariji, itd. Ta stalna potreba dokazivanja s jedne i radoznalosti s druge strane. Biti svoj, ali da to drugi znaju, ga prihvataju kao svog. Najčešće to ne ide.
Jedno davno ljeto, slučajno sam prolazio kroz veliki park u Banjalucu, gdje je nekada bio i dječiji dom, sa svim onim što sam znao ali i izbjegao da osjetim kao svoj život. Ma koliko je to bilo blisko. Iako zvanično nije bio imenovan kao park „Mladen Stojanović“, bio je u toj ulici i dobio to ime. Ali nećete naći nikakvu tablu koja bi to ozvaničila. Nenadano, dakle, ugledah plavokosu V. sa sinom. Djelovalo je to na mene. Na proputovanju je. Da, čula je za moju knjigu o našem zajedničkom djetinjstvu, ali nije je čitala. Znam, dobro znam. Kada sam objavio tu knjigu očekivao sam da se čita najviše na rijeci Uni, koja je u njenom naslovu. Ali, upravo suprotno, tu se najmanje čitala. Najviše se čitala u Vojvodini, čak proglašena u osnovnoj školi „Branko Radičević“ u Sremskim Karlovcima knjigom godine. Od strane samih đaka. O roditeljima da ne govorim, oni su se otimali da bi je pročitali. I malo se isplakali dok čitaju. To je i nauk Tonija Kregera, da umjetnik ne smije da piše pod osjećanjem, on treba da izazove osjećanja kod čitalaca. Ništa više. Ko piše pod osjećanjem ostaje samo amater.
„Jesam li vas zaboravio? pitao se on. Ne, nikada! Ni tebe, Hanse, ni tebe, plava Inga! Ta za vas sam ja radio, i kada sam čuo odobravanje, obzirao sam se potajno da vidim da li vi imate u njemu udela.“
Ne, ne očekuj pohvale iz zavičaja. Piši o njemu, ništa više. Taj zavičaj i postoji samo u tvojim knjigama.