„Čuli su svi ti ljudi za dječakove neobične izjave: kako on odbacuje mnogo šta što su oni prihvatili, kakо se podsmijeva čudima svetaca, kako smatra zabranjenim obraćanje njima i prorocima za posredovanje kod Allaha. Govorili su jedan drugom: ovaj dječak je skrenuo s pravog puta i skreće i druge; otišao je u Kairo, naslušao se štetnih iskaza šejha Muhameda Abduhua, njegovih iskvarenih i štetnih misli, a onda se s njima vratio u svoj grad da ljude dovodi u zabludu.“
Taha Husein, „Dani“
„Ne pitaj me kako mi je; Nalazim se u tri tamnice: vid sam izgubio, u kuću se zatvorio a moj duh u kužnom tijelu je zatočen.“
Al Maarri, „Poslanica o oproštenju“
Nekadašnja Jugoslavija imala je velike izdavače. Povremeno, oni su se udruživali u objavljivanju edicija od opšteg značaja ne samo za Jugoslaviju nego i za cijeli svijet. Upravo se tako i zvala edicija „Cijeli svijet“ u kojoj su se pojavila nekolika kola reprezentativnih knjiga do tada zapostavljenih naroda i njihovih, liteatura, Arapa, Kine, Indije, Afrike, Meksika… To su dragocjene knjige i danas. Pored originalnih djela, tu su i studije svjetskih znalaca o tim literaturama. Arapsku književnost je, na primjer, obradio veliki njen znalac, Frančesko Gabrijeli (Francesco Gabrieli), u zaista izvrsnoj studiji „Arapske književnosti“. Pogovor za ovu knjigu napisao je Darko Tanasković. Urednik u „Svjetlosti“ bila je Jasmina Musabegović koja je i inače uređivala stranu knjigu. „Svjetlost“ je bila izvršni izdavač za sve udružene izdavače: „“Matica srpska“, Novi Sad, „Misla“, Skopje, „Mladost“, Zagreb, „Pobjeda“, Titograd, „Prosveta“, Beograd, i već navedena „Svjetlost“, Sarajevo. Slično je, na primjer, bilo i sa sabranim djelima Ive Andrića. Izostala je „Matica srpska“, a uključila se „Država založba Slovenije“, Ljubljana.
Prevodi svih ovih navednih knjiga urađeni su zaista na visokom nivou, jer su ih radili prevodioci upućeni u njihovu problematiku, bilo da su bili univerzitetski profesori ili, u slučaju Tahe Huseina, izvrsni znalci jezika, kao što je bio Nijaz Dizdarević, rijetka osoba na našim južnoslovenskim prostorima. O njemu treba posebno reći nekoliko bitnih činjenica, pošto je gotovo pa zaboravljen u svim domenima u kojima je u svoje vrijeme bio poznat. Nijaz Dizdarević potiče iz poznate porodice Dizdarević, danas se većina savremenika sjeća najpoznatijeg, političara Raifa, mada ih ima još od te struke. Nijaz se rodio u Fojnici prije stotinu i jedne godine. Zanimljiv je njegov angažman u štrajku učenika sarajevske Medrese 1937. godine, kada je isključen iz te vjerske škole. Nije se oko toga previše gnjavio, jer je već bio jedan od onih koji su htjeli da mijenjaju svijet. Završio je sarajevsku Gimnaziju, učio stane jezike, već tada je znao turski i arapski jezik, kojima je kasnije dodao italijanski, francuski, albanski, i još neke. Čitao je mnogo, njegovo znanje bilo je enciklopedijsko. Bio je prvoborac, antifašista, komunist. Poslije oslobođenja bio je jedan od najznačajnijih Titovih diplomata. O njemu kao čovjeku, ali i njegovoj humanističkoj orijentaciji, svjedoče njemu bliski savremenici, poput Čede Kisića, koji ističe „Nijazovo poznavanje filozofije, naročito morala“. U svemu što je radio i što je kod drugih isticao bio je na prvom mjestu moral, onaj kantovski, ali i moral Tagore, iz koga je često citirao misao: “Nemojte misliti da šteta koju nanosite drugim narodima neće otrovati i vas same.” Sve ovo je dobro znati da bi se shvatio pristup Nijaza Dizdarevića Tahi Huseinu i njegovom djelu, koje je bilo veliko, značajno i neprekidno u žiži interesovanja i rasprava u kojima se isticao njegov moral i potreba da se ide putem prosvjećivanja a ne zaglupljivanja masa. Sve skupa veoma blisko prevodiocu i piscu pogovora Nijazu Dizdareviću.
Malo je ovdje reći da sam se od mladih dana identifikovao sa takvim svijetom i njegovim stvaraocima. Dugo sam se pripremao da napišem istoriju arapske matematike kao biografske priče o slavnim arapskim matematičarima i njihovom vremenu. Trebalo je da to bude trilogija, helenski matematičari iz Aleksandrije, Arapski matematičari i napokon Veliki matematičari. Do potrebne literature je u ta vremena bilo teško doći. Bio sam zadovoljan ako bih u pročitanoj knjizi našao bar nekoliko rečenica koje su mi bili korisne. Naravno, tragao sam za živom naukom, životnim pričama o matematičarima i njihovom vremenu. U svemu tome, sama arapska književnost, koju sam otkrivao, pružala mi je uvide u nauku i život u određenim vremenima koja su me zanimala, jer su tada živjeli i tadašnji naučnici, od Bagdada, preko Persije, Egipta, sve do arapske Španije. Svaki od tih prostora imao je svoj civilizacjiski okvir u kome je samo jedno bilo zajedničko, prorok Muhamed i njegovo djelo, Kuran. Staro je pitanje, s obzirom na različito naslijeđe, kako sve to usaglasiti?
Kad je stvoren Bagdadski halifat, stvarana je i njegova kultura i nauka. Ono što se moglo uzeti od drugih, uzimano je, uglavnom bez zazora, i sve dok je bilo tako, ta je civilizacija napredovala. O tome su, kao uvijek, najbolje svjedočili pjesnici i hroničari. Oni su postali, pored matematičara, meni jednako, a povremeno i više, zanimljivi i potrebni. Pomišljao sam da naučim bar osnove arapskog jezika, ali sam brzo odustao, bilo je naprosto prekasno za takav zahtjevan studij. Od naših orijentalista prihvatio sam način transkripcije arapskih imena koje je najbolje formulisao profesor Srđan Janković, što mi je dvostruko odgovaralo pošto sam koristio i rusku literaturu u kojoj je transkripcija identična. Naravno, ni u tome nije bilo jedinstvenog stava.
Za ovaj tekst, izdvojio sam dvojicu velikih arapskih književnika, Sirijca al-Maarrija i Egipćanina Tahu Huseina. Oni u svemu što su stvorili oličavaju ono najbolje što je arapska civilizacija ponudila svijetu, prvenstvo islamskom, potom i svima ostalim.
Iako je razlika u datumima rođenja i smrti pisaca knjiga o kojima sam naumio da pišem skoro pa jedan milenijum, po mnogo čemu oni su bliski kao da su savremenici. Kako je to moguće? Upravo to me je pitanje ponukalo da o njima razmišljam a potom i pišem. Obojica su bili slijepi, poput mnogih učenih Arapa, opet skoro pa više od milenijuma, pateći od bolesti koje se tada nisu liječile na pravi način a uzrokovale su ih klima i običaji. Obojica su se, pored privrženosti književnosti, bavila i problemima svog vremena, posmatrajući kritički sve domene života, držeći se morala suprotno vjerskoj zatucanosti koju su uglavnom širili ovlašćeni i neovlašćeni tumači Kurana. Sam Kuran oni nikada nisu dovodili u pitanje, nego njegove tumače, velike i male. Kako je to bila i ostala opšta pojava svih religija i naroda, (Biblija i Talmud su neprikosnovene knjige, tumačenja se razlikuju.) ne treba je prihvatati kao nužnu, naročito kao obavezu velikih pjesnika. Naprotiv. Tako su razmišljali i pisali Abu ala al-Maarri i Taha Husein, pjesnici i prozaisti, kojima se danas ponosi sav učeni islamski svijet. Da bi se upoznao bolje taj svijet, treba se upoznati s djelima ovih velikih ljudi, jer ih ona najbolje opisuju. Bez tog znanja naprosto je nemoguće razumjeti naše vrijeme. Njegovi dometi, sjajna ostvarenja, ali i pogreške i teški promašaji upravo se najbolje vide kod njihovih najvećih književnika. A ova dvojica to svakako jesu. Njihovoj slavi treba pridodati i svu omrazu i optužbe na njihov račun, jer su razmišljali svojom glavom i išli izvan gomile. Omraza i optužbe uvijek dolaze od „svojih“.
Djelo Al-Maarrija, „Poslanica o oproštenju“, preveo je profesor Sulejman Grozdanić, koji je prethodno objavio u sarajevskoj „Svjetlosti“ dragocjenu knjigu „Stara arapska poezija“. To je predislamski period u kome se u usmenoj i pisanoj arapskoj književnosti prepliću razni uticaji, prvenstveno onih koji su do tada primili hrišćanstvo. Ali, u tim vremenima stvarali su i pjesnici koji su bili nezavisni od tih uticaja, ma koliko to bilo teško i problematično. O svemu tome kasnije će pisati poznati pjesnici i teoretičari islamskog svijeta, međusobno polemišući, postavljajući to pitanje kao nešto veoma značajno za istoriju cijele arapske književnosti u islamskom periodu, minimizujući uticaje neislamskog svijeta. Profesor Grozdanić o svemu tome piše odmjereno i argumentovano, dajući pjesnička djela koja su u temeljima kasnije književnosti. Njegova objašnjenja i u djelu „Poslanica o oproštenju“ su dragocjena, iscrpna i odmjerena. Od kratkog uvoda do svih fusnota i pogovora.
U pristupu ovoj dvojici pjesnika, išao sam obrnutim putem od hronološkog, od Tahe Huseina do al-Maarrija, slijedeći visoko mišljenje egipatskog književnika o djelu svoga davnog sirijskog prethodnika, koji je napisao: „Poslanica o oproštenju“ predstavlja vrhunac u arapskoj književnosti. To je vrhunac arapske imaginacije, vrhunac arapskog mišljenja, vrhunac arapske ironije, vrhunac arapske slobode.“
Ono što ovdje Taha Husein nije napisao treba odmah dodati u vidu citata iz „Istorije arapske književnosti“, Frančeska Gabrijelija, navodeći njegovo mišljenje o još jednom djelu Abu-l-Ala, zvanom „Luzumijat“, koje je sačinjeno od kratkih tekstova-pjesama „od kojih neki imaju samo dva ili tri stiha, a koje daje srž ličnih meditacija o životu i sudbini, Otkrovenju i obećanom Drugom svetu, Bogu, čoveku i ljudskom društvu, dakle o glavnim problemima kojima se u istočnjačkom srednjem veku obično bave filozofija, teologija ili mistika.“ Još Gabrijeli dodaje o „Luzumijatu“: „Jedina izvjesnost je skepsa, jedina stvarnost je bol, ljudska zloba i glupost.“
Potom slijedi citat iz „Luzumijata“:
„Živeli su poput svojih drevnih otaca, i sinove vezali nasleđem ere, pasivno je sledili, onakvu kakvu zatekoše.
Ne brinu se za ono što izrekoše i čuše, ne muči ih da l se varaju u onome kome se dive.
Spokojnije je Ništavilo od sveta u kome žive: on je tek veštački sporazum, bili oni usnuli il budni.
Mladić među nama raste onako kako ga otac podiže.
On ne obožava Boga po nahođenju svog uma, rođaci njegovi ga uče šta treba da obožava.“
Iz ovoga slijedi pjesnikovo uputstvo:
„Obožavaj Boga, a ne njegove sluge: zakon stvara robove, a um slobodne ljude.
Dobro nije u postu što iscrpljuje tela onog ko posti, ni kanonska molitva, niti mantija na čoveku.
Ono je pre u odbijanju zla od sebe, u izgonu gorčine i zavisti iz svojih srca (…)
Neka duša čini dobro zato što je to dobro i lepo, a ne zbog obećanog uzdarja.
Kada učiniš dobro, a to ti se ne prizna, ne tuguj: Bog će ti uzvratiti.
Očisti učinjeno dobro od nade u nagradu, ili zaradu kao pri trgovini.“
Gotovo nevjerovatno zvuči da se u tom svijetu ništa bitno nije promijenilo skoro hiljadu godina. Ali ta okamenjenost govori o stanju cijelog toga prostora koje nije pronalazilo načina da se otme klasičnoj sprezi vjere i svjetovne vlasti.
Ovi nas citati direktno vode prema djelu Tahe Huseina, „Dani“, gdje pratimo njegovu priču o odrastanju slijepog dječaka od najranijeg zapamćenog doba do završetka tada tradicionalnog osnovnog školovanja u arapskom svijetu kojim je dominirala vjera. Sve što je bilo obrazovanje naroda, svodilo se na poslove koje su obavljali ljudi vjere, od onih čije se znanje svodilo samo na poznavanje i citiranje „Kurana“, do onih učenijih koji su prošli al-Azhar u Kairu čije se studiranje smatralo najvišim stepenom znanja, iako se ono svodilo samo na beskrajno citiranje citiranog. Bilo je to putovanje kroz lavirint nepotrebnog. Taj put prošao je i slijepi dječak, Taha Husein.
Način na koji Taha Husein pripovijeda o sebi u trećem licu jednine je veoma sugestivan. On ide postepeno, onako kako dječak otkriva svoj svijet, kako ga upija, kako polako stvara svoj odnos prema njemu. Kao dijete, on postupa kao dijete, voli igru, izbjegava obaveze, prezire ono što mu je dosadno. Ali i život utiče na njega, na njegove obaveze, koje se povećavaju iz dana u dan, iz čega je i nastao naslov cijele priče. Ništa se tu ne može i ne smije preskočiti. Dok čitam ovu knjigu, kao da mi preko ramena u tekst gleda Džems Džojs razmišljajući o svojoj budućoj knjizi „Portret umjetnika u mladosti“. A knjige su nastajale paralelno, skoro pa sinhrono, dok su pisci bili hiljadama kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ali njihovi svjetovi imali su nečega zajedničkog, neizbrisivu ulogu vjere u odrastanju i obrazovanju dječaka, i pamćenje usmenog i pisanog, što će obilježiti njihova djela.
Taha Husein nam rastvara prvo svoju porodicu, potom lokalnu zajednicu, na kraju cijelo društvo koje je poput ustajalog mora, previše se algi nahvatalo, i svako slobodno mišljenje biće odbijeno a mislilac kažnjen. Skoro deset godina školovao se Taha Husein na Al-Azharu, da bi na kraju konstatovao da mora bježati u svijet. To je i učinio, otišavši u Pariz, gdje će završiti studije na Sorboni, doktorirati i oženiti se Francuskinjom. U vrijeme Naserovog pokreta protiv kralja, Taha Husein biće pristalica njegovih ideja. Ali to sve nije u „Danima“. Dani su duhovni temelj iz kojeg će Taha Husein iskoristiti ono najbolje, a to je prije svega ogromna zapamćena biblioteka usmenog predanja, a potom i napisanih djela. Njegovo pamćenje je zapanjujuća riznica podataka i cijelih tekstova, od temeljnog teksta, Kurana, do literarnih ostvarenja. U „Danima“ čitamo: „Ja osjećam čudno uživanje kada slušam te glasove. Ponekad se moja uobrazilja trudi da ih uskladii i stvorimuziku, silovitu ili blagu.I evo me kao dijela Prirode koja se iznova usklađuje u mojoj uobrazilji.“
Al Maarrijeva „Poslanica o oproštenju“ sastoji se od tri dijela, ali redaktor i prevodilac, profesor Grozdanić, uzeo je središnji dio, samu „Poslanicu“, u kome dijelu je pjesnik vodič svoga junaka, Ibn al-Kariha, takođe pjesnika, kroz raj. Tekst je u formi rimovane proze, što je čest slučaj u arapskoj književnosti. Ovaj koncept ponukao je mnoge tumače i prevodioce da povežu sa Al-Maarrijevim tekstom Danteovu „Božanstvenu komediju“. S obzirom na arapsko vladanje Sicilijom, koju su kasnije preuzeli Normani, mogući su raznovrsni uticaji kulturnijeg arapskog svijeta na italijansku civilizaciju koja se počela da formira samostalno u jedanaestom vijeku. Kao što Al-Maarri govori o stvarnim ljudima koje susreće u raju, Dante pokazuje gdje se nalaze njegovi prethodnici i savremenici, od kojih je većina u paklu. Slično Danteu, Al-Maarri je titulisan „pjesnik-filozof“, odnosno „najveći filozof među pjesnicima i najveći pjesnik među filozofima“. U ovom određenju ima mnogo istine, Al-Maarri više nego drugi pjesnici bavi se eshatološkim pitanjima u islamu, zagrobnom životu, raju, paklu, što ga logično vodi do poređenja sa Danteom.
Ono što je ovdje najznačajnije odnosi se na književnu vrijednost njegovog djela, što nalazimo u samom uvodu, gdje pjesnik citira Kuran: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu; ono svoj plod daje u svako doba koje njegov Gospodar odredi.“ Arapska civilizacija uzdigla je pjesničku i pripovjedačku riječ na visoko mjesto svoje svakodnevice, prvo usmene književnosti, potom pisane. I Taha Husein i Al-Maarri u sebi su ovaplotili ova dva njena vida, usmeni i pisani, što je dovoljan razlog da budu prevođeni i čitani.
Moje knjige/40
TAHA HUSEIN – DANI
ABU AL-A LA AL-MAARRI – POSLANICA O OPROŠTENJU
„Čuli su svi ti ljudi za dječakove neobične izjave: kako on odbacuje mnogo šta što su oni prihvatili, kakо se podsmijeva čudima svetaca, kako smatra zabranjenim obraćanje njima i prorocima za posredovanje kod Allaha. Govorili su jedan drugom: ovaj dječak je skrenuo s pravog puta i skreće i druge; otišao je u Kairo, naslušao se štetnih iskaza šejha Muhameda Abduhua, njegovih iskvarenih i štetnih misli, a onda se s njima vratio u svoj grad da ljude dovodi u zabludu.“
Taha Husein, „Dani“
„Ne pitaj me kako mi je;
Nalazim se u tri tamnice:
vid sam izgubio, u kuću se zatvorio
a moj duh u kužnom tijelu je zatočen.“
Al Maarri, „Poslanica o oproštenju“
Nekadašnja Jugoslavija imala je velike izdavače. Povremeno, oni su se udruživali u objavljivanju edicija od opšteg značaja ne samo za Jugoslaviju nego i za cijeli svijet. Upravo se tako i zvala edicija „Cijeli svijet“ u kojoj su se pojavila nekolika kola reprezentativnih knjiga do tada zapostavljenih naroda i njihovih, liteatura, Arapa, Kine, Indije, Afrike, Meksika… To su dragocjene knjige i danas. Pored originalnih djela, tu su i studije svjetskih znalaca o tim literaturama. Arapsku književnost je, na primjer, obradio veliki njen znalac, Frančesko Gabrijeli (Francesco Gabrieli), u zaista izvrsnoj studiji „Arapske književnosti“. Pogovor za ovu knjigu napisao je Darko Tanasković. Urednik u „Svjetlosti“ bila je Jasmina Musabegović koja je i inače uređivala stranu knjigu. „Svjetlost“ je bila izvršni izdavač za sve udružene izdavače: „“Matica srpska“, Novi Sad, „Misla“, Skopje, „Mladost“, Zagreb, „Pobjeda“, Titograd, „Prosveta“, Beograd, i već navedena „Svjetlost“, Sarajevo. Slično je, na primjer, bilo i sa sabranim djelima Ive Andrića. Izostala je „Matica srpska“, a uključila se „Država založba Slovenije“, Ljubljana.
Prevodi svih ovih navednih knjiga urađeni su zaista na visokom nivou, jer su ih radili prevodioci upućeni u njihovu problematiku, bilo da su bili univerzitetski profesori ili, u slučaju Tahe Huseina, izvrsni znalci jezika, kao što je bio Nijaz Dizdarević, rijetka osoba na našim južnoslovenskim prostorima. O njemu treba posebno reći nekoliko bitnih činjenica, pošto je gotovo pa zaboravljen u svim domenima u kojima je u svoje vrijeme bio poznat. Nijaz Dizdarević potiče iz poznate porodice Dizdarević, danas se većina savremenika sjeća najpoznatijeg, političara Raifa, mada ih ima još od te struke. Nijaz se rodio u Fojnici prije stotinu i jedne godine. Zanimljiv je njegov angažman u štrajku učenika sarajevske Medrese 1937. godine, kada je isključen iz te vjerske škole. Nije se oko toga previše gnjavio, jer je već bio jedan od onih koji su htjeli da mijenjaju svijet. Završio je sarajevsku Gimnaziju, učio stane jezike, već tada je znao turski i arapski jezik, kojima je kasnije dodao italijanski, francuski, albanski, i još neke. Čitao je mnogo, njegovo znanje bilo je enciklopedijsko. Bio je prvoborac, antifašista, komunist. Poslije oslobođenja bio je jedan od najznačajnijih Titovih diplomata. O njemu kao čovjeku, ali i njegovoj humanističkoj orijentaciji, svjedoče njemu bliski savremenici, poput Čede Kisića, koji ističe „Nijazovo poznavanje filozofije, naročito morala“. U svemu što je radio i što je kod drugih isticao bio je na prvom mjestu moral, onaj kantovski, ali i moral Tagore, iz koga je često citirao misao: “Nemojte misliti da šteta koju nanosite drugim narodima neće otrovati i vas same.” Sve ovo je dobro znati da bi se shvatio pristup Nijaza Dizdarevića Tahi Huseinu i njegovom djelu, koje je bilo veliko, značajno i neprekidno u žiži interesovanja i rasprava u kojima se isticao njegov moral i potreba da se ide putem prosvjećivanja a ne zaglupljivanja masa. Sve skupa veoma blisko prevodiocu i piscu pogovora Nijazu Dizdareviću.
Malo je ovdje reći da sam se od mladih dana identifikovao sa takvim svijetom i njegovim stvaraocima. Dugo sam se pripremao da napišem istoriju arapske matematike kao biografske priče o slavnim arapskim matematičarima i njihovom vremenu. Trebalo je da to bude trilogija, helenski matematičari iz Aleksandrije, Arapski matematičari i napokon Veliki matematičari. Do potrebne literature je u ta vremena bilo teško doći. Bio sam zadovoljan ako bih u pročitanoj knjizi našao bar nekoliko rečenica koje su mi bili korisne. Naravno, tragao sam za živom naukom, životnim pričama o matematičarima i njihovom vremenu. U svemu tome, sama arapska književnost, koju sam otkrivao, pružala mi je uvide u nauku i život u određenim vremenima koja su me zanimala, jer su tada živjeli i tadašnji naučnici, od Bagdada, preko Persije, Egipta, sve do arapske Španije. Svaki od tih prostora imao je svoj civilizacjiski okvir u kome je samo jedno bilo zajedničko, prorok Muhamed i njegovo djelo, Kuran. Staro je pitanje, s obzirom na različito naslijeđe, kako sve to usaglasiti?
Kad je stvoren Bagdadski halifat, stvarana je i njegova kultura i nauka. Ono što se moglo uzeti od drugih, uzimano je, uglavnom bez zazora, i sve dok je bilo tako, ta je civilizacija napredovala. O tome su, kao uvijek, najbolje svjedočili pjesnici i hroničari. Oni su postali, pored matematičara, meni jednako, a povremeno i više, zanimljivi i potrebni. Pomišljao sam da naučim bar osnove arapskog jezika, ali sam brzo odustao, bilo je naprosto prekasno za takav zahtjevan studij. Od naših orijentalista prihvatio sam način transkripcije arapskih imena koje je najbolje formulisao profesor Srđan Janković, što mi je dvostruko odgovaralo pošto sam koristio i rusku literaturu u kojoj je transkripcija identična. Naravno, ni u tome nije bilo jedinstvenog stava.
Za ovaj tekst, izdvojio sam dvojicu velikih arapskih književnika, Sirijca al-Maarrija i Egipćanina Tahu Huseina. Oni u svemu što su stvorili oličavaju ono najbolje što je arapska civilizacija ponudila svijetu, prvenstvo islamskom, potom i svima ostalim.
Iako je razlika u datumima rođenja i smrti pisaca knjiga o kojima sam naumio da pišem skoro pa jedan milenijum, po mnogo čemu oni su bliski kao da su savremenici. Kako je to moguće? Upravo to me je pitanje ponukalo da o njima razmišljam a potom i pišem. Obojica su bili slijepi, poput mnogih učenih Arapa, opet skoro pa više od milenijuma, pateći od bolesti koje se tada nisu liječile na pravi način a uzrokovale su ih klima i običaji. Obojica su se, pored privrženosti književnosti, bavila i problemima svog vremena, posmatrajući kritički sve domene života, držeći se morala suprotno vjerskoj zatucanosti koju su uglavnom širili ovlašćeni i neovlašćeni tumači Kurana. Sam Kuran oni nikada nisu dovodili u pitanje, nego njegove tumače, velike i male. Kako je to bila i ostala opšta pojava svih religija i naroda, (Biblija i Talmud su neprikosnovene knjige, tumačenja se razlikuju.) ne treba je prihvatati kao nužnu, naročito kao obavezu velikih pjesnika. Naprotiv. Tako su razmišljali i pisali Abu ala al-Maarri i Taha Husein, pjesnici i prozaisti, kojima se danas ponosi sav učeni islamski svijet. Da bi se upoznao bolje taj svijet, treba se upoznati s djelima ovih velikih ljudi, jer ih ona najbolje opisuju. Bez tog znanja naprosto je nemoguće razumjeti naše vrijeme. Njegovi dometi, sjajna ostvarenja, ali i pogreške i teški promašaji upravo se najbolje vide kod njihovih najvećih književnika. A ova dvojica to svakako jesu. Njihovoj slavi treba pridodati i svu omrazu i optužbe na njihov račun, jer su razmišljali svojom glavom i išli izvan gomile. Omraza i optužbe uvijek dolaze od „svojih“.
Djelo Al-Maarrija, „Poslanica o oproštenju“, preveo je profesor Sulejman Grozdanić, koji je prethodno objavio u sarajevskoj „Svjetlosti“ dragocjenu knjigu „Stara arapska poezija“. To je predislamski period u kome se u usmenoj i pisanoj arapskoj književnosti prepliću razni uticaji, prvenstveno onih koji su do tada primili hrišćanstvo. Ali, u tim vremenima stvarali su i pjesnici koji su bili nezavisni od tih uticaja, ma koliko to bilo teško i problematično. O svemu tome kasnije će pisati poznati pjesnici i teoretičari islamskog svijeta, međusobno polemišući, postavljajući to pitanje kao nešto veoma značajno za istoriju cijele arapske književnosti u islamskom periodu, minimizujući uticaje neislamskog svijeta. Profesor Grozdanić o svemu tome piše odmjereno i argumentovano, dajući pjesnička djela koja su u temeljima kasnije književnosti. Njegova objašnjenja i u djelu „Poslanica o oproštenju“ su dragocjena, iscrpna i odmjerena. Od kratkog uvoda do svih fusnota i pogovora.
U pristupu ovoj dvojici pjesnika, išao sam obrnutim putem od hronološkog, od Tahe Huseina do al-Maarrija, slijedeći visoko mišljenje egipatskog književnika o djelu svoga davnog sirijskog prethodnika, koji je napisao: „Poslanica o oproštenju“ predstavlja vrhunac u arapskoj književnosti. To je vrhunac arapske imaginacije, vrhunac arapskog mišljenja, vrhunac arapske ironije, vrhunac arapske slobode.“
Ono što ovdje Taha Husein nije napisao treba odmah dodati u vidu citata iz „Istorije arapske književnosti“, Frančeska Gabrijelija, navodeći njegovo mišljenje o još jednom djelu Abu-l-Ala, zvanom „Luzumijat“, koje je sačinjeno od kratkih tekstova-pjesama „od kojih neki imaju samo dva ili tri stiha, a koje daje srž ličnih meditacija o životu i sudbini, Otkrovenju i obećanom Drugom svetu, Bogu, čoveku i ljudskom društvu, dakle o glavnim problemima kojima se u istočnjačkom srednjem veku obično bave filozofija, teologija ili mistika.“ Još Gabrijeli dodaje o „Luzumijatu“: „Jedina izvjesnost je skepsa, jedina stvarnost je bol, ljudska zloba i glupost.“
Potom slijedi citat iz „Luzumijata“:
„Živeli su poput svojih drevnih otaca, i sinove vezali nasleđem ere, pasivno je sledili, onakvu kakvu zatekoše.
Ne brinu se za ono što izrekoše i čuše, ne muči ih da l se varaju u onome kome se dive.
Spokojnije je Ništavilo od sveta u kome žive: on je tek veštački sporazum, bili oni usnuli il budni.
Mladić među nama raste onako kako ga otac podiže.
On ne obožava Boga po nahođenju svog uma, rođaci njegovi ga uče šta treba da obožava.“
Iz ovoga slijedi pjesnikovo uputstvo:
„Obožavaj Boga, a ne njegove sluge: zakon stvara robove, a um slobodne ljude.
Dobro nije u postu što iscrpljuje tela onog ko posti, ni kanonska molitva, niti mantija na čoveku.
Ono je pre u odbijanju zla od sebe, u izgonu gorčine i zavisti iz svojih srca (…)
Neka duša čini dobro zato što je to dobro i lepo, a ne zbog obećanog uzdarja.
Kada učiniš dobro, a to ti se ne prizna, ne tuguj: Bog će ti uzvratiti.
Očisti učinjeno dobro od nade u nagradu, ili zaradu kao pri trgovini.“
Gotovo nevjerovatno zvuči da se u tom svijetu ništa bitno nije promijenilo skoro hiljadu godina. Ali ta okamenjenost govori o stanju cijelog toga prostora koje nije pronalazilo načina da se otme klasičnoj sprezi vjere i svjetovne vlasti.
Ovi nas citati direktno vode prema djelu Tahe Huseina, „Dani“, gdje pratimo njegovu priču o odrastanju slijepog dječaka od najranijeg zapamćenog doba do završetka tada tradicionalnog osnovnog školovanja u arapskom svijetu kojim je dominirala vjera. Sve što je bilo obrazovanje naroda, svodilo se na poslove koje su obavljali ljudi vjere, od onih čije se znanje svodilo samo na poznavanje i citiranje „Kurana“, do onih učenijih koji su prošli al-Azhar u Kairu čije se studiranje smatralo najvišim stepenom znanja, iako se ono svodilo samo na beskrajno citiranje citiranog. Bilo je to putovanje kroz lavirint nepotrebnog. Taj put prošao je i slijepi dječak, Taha Husein.
Način na koji Taha Husein pripovijeda o sebi u trećem licu jednine je veoma sugestivan. On ide postepeno, onako kako dječak otkriva svoj svijet, kako ga upija, kako polako stvara svoj odnos prema njemu. Kao dijete, on postupa kao dijete, voli igru, izbjegava obaveze, prezire ono što mu je dosadno. Ali i život utiče na njega, na njegove obaveze, koje se povećavaju iz dana u dan, iz čega je i nastao naslov cijele priče. Ništa se tu ne može i ne smije preskočiti. Dok čitam ovu knjigu, kao da mi preko ramena u tekst gleda Džems Džojs razmišljajući o svojoj budućoj knjizi „Portret umjetnika u mladosti“. A knjige su nastajale paralelno, skoro pa sinhrono, dok su pisci bili hiljadama kilometara udaljeni jedan od drugoga. Ali njihovi svjetovi imali su nečega zajedničkog, neizbrisivu ulogu vjere u odrastanju i obrazovanju dječaka, i pamćenje usmenog i pisanog, što će obilježiti njihova djela.
Taha Husein nam rastvara prvo svoju porodicu, potom lokalnu zajednicu, na kraju cijelo društvo koje je poput ustajalog mora, previše se algi nahvatalo, i svako slobodno mišljenje biće odbijeno a mislilac kažnjen. Skoro deset godina školovao se Taha Husein na Al-Azharu, da bi na kraju konstatovao da mora bježati u svijet. To je i učinio, otišavši u Pariz, gdje će završiti studije na Sorboni, doktorirati i oženiti se Francuskinjom. U vrijeme Naserovog pokreta protiv kralja, Taha Husein biće pristalica njegovih ideja. Ali to sve nije u „Danima“. Dani su duhovni temelj iz kojeg će Taha Husein iskoristiti ono najbolje, a to je prije svega ogromna zapamćena biblioteka usmenog predanja, a potom i napisanih djela. Njegovo pamćenje je zapanjujuća riznica podataka i cijelih tekstova, od temeljnog teksta, Kurana, do literarnih ostvarenja. U „Danima“ čitamo: „Ja osjećam čudno uživanje kada slušam te glasove. Ponekad se moja uobrazilja trudi da ih uskladii i stvorimuziku, silovitu ili blagu.I evo me kao dijela Prirode koja se iznova usklađuje u mojoj uobrazilji.“
Al Maarrijeva „Poslanica o oproštenju“ sastoji se od tri dijela, ali redaktor i prevodilac, profesor Grozdanić, uzeo je središnji dio, samu „Poslanicu“, u kome dijelu je pjesnik vodič svoga junaka, Ibn al-Kariha, takođe pjesnika, kroz raj. Tekst je u formi rimovane proze, što je čest slučaj u arapskoj književnosti. Ovaj koncept ponukao je mnoge tumače i prevodioce da povežu sa Al-Maarrijevim tekstom Danteovu „Božanstvenu komediju“. S obzirom na arapsko vladanje Sicilijom, koju su kasnije preuzeli Normani, mogući su raznovrsni uticaji kulturnijeg arapskog svijeta na italijansku civilizaciju koja se počela da formira samostalno u jedanaestom vijeku. Kao što Al-Maarri govori o stvarnim ljudima koje susreće u raju, Dante pokazuje gdje se nalaze njegovi prethodnici i savremenici, od kojih je većina u paklu. Slično Danteu, Al-Maarri je titulisan „pjesnik-filozof“, odnosno „najveći filozof među pjesnicima i najveći pjesnik među filozofima“. U ovom određenju ima mnogo istine, Al-Maarri više nego drugi pjesnici bavi se eshatološkim pitanjima u islamu, zagrobnom životu, raju, paklu, što ga logično vodi do poređenja sa Danteom.
Ono što je ovdje najznačajnije odnosi se na književnu vrijednost njegovog djela, što nalazimo u samom uvodu, gdje pjesnik citira Kuran: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu; ono svoj plod daje u svako doba koje njegov Gospodar odredi.“ Arapska civilizacija uzdigla je pjesničku i pripovjedačku riječ na visoko mjesto svoje svakodnevice, prvo usmene književnosti, potom pisane. I Taha Husein i Al-Maarri u sebi su ovaplotili ova dva njena vida, usmeni i pisani, što je dovoljan razlog da budu prevođeni i čitani.