SIMO MATAVULJ – PRIPOVIJETKE, BILJEŠKE JEDNOG PISCA
„Te godine, ili godinu docnije, izišao je čuveni roman Dodeov: ‘Tartaren od Taraskona‘ u kome je Duka obesmrćen pod imenom: Princ Grgur od Crne Gore, (prince Grégory de Monténégro). Doista je slavni francuski pisac znao nješto iz života crnogorskog pustolova, ili se, može biti, s njim njegdje našao i poznao ga pod gornjim imenom. Tek prikazuje nam Duku u Alžiru, u času kad ga njeki oficir proglašuje kao varalicu u kartanju, u času kad se nesrećni Tartaren sprijatelji s njim, dokle ga Duka ne opljačka i ostavi sama usred pustinje. Najposlije Tartaren se domišlja da je taj Grgur od Crne Gore odležao njekoliko mjeseca tamnice za varanje, i to baš u Taraskonu! (…) Dode dade tome djelu moto: ‘U Francuskoj svak je pomalo Tartaren‘. Jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na okrajku strane gdje je govor o Grguru, napisa: ‚U Crnoj Gori svak je pomalo princ Grgur!“
Simo Matavulj, „Bilješke jednog pisca“
Desi se, u ranu jesen 1968. godine, da sam se bio upisao istovremeno u prijedorsku Gimnaziju i u Narodnu biblioteku, gdje sam odmah podigao na čitanje roman Alfonsa Dodea, „Tartaren Taraskonac“. A razlog s kojeg sam to učinio bio je jednostavan, u kostajničkoj Narodnoj biblioteci kao učenik osmog razreda osnovne škole pročitao sam autobiografiju Sime Matavulja od naslovom „Bilješke jedog pisca“ i zapamtio upravo mjesto gdje se spominje gore navedeni Duka od Crne Gore kao ličnost Dodeovog slavnog romana. Moram odmah reći da sam tada zavolio Matavulja kao pisca, nalazeći u njegovog autobiografiji dijelove meni veoma bliske. Ali, da završim sa posuđenom knjigom moja je imala svoju sudbinu. Poslije nekog vremena otputio sam se s majkom u Pančevo, da tamo pohađam gimnaziju. Kako je sve tada urađeno na brzinu, pokupio sam sa svojim školskim knjigama i „Tartarena Taraskonca“. Život je htio da sam tu knjigu vratio biblioteci mnogo godina poslije. Do tada ona je bila uz „Bilješke jednog pisca“ neki čudan dvojac. Kasnije će im se pridružiti i više zbirki Matevuljevih priča, ali ovaj dvojac ostaje na posebnom mjestu u mojem knjigoljubačkom spisku.
Meni danas, a vjerovatno i drugima, Matavuljev je zemljak, sada više literarna tvorevina nego stvarni čovjek, razapet kao Hristos na svom kamenu, kao Sizif uvijek u bezuspješnom pokušaju da konačno teret sprti s leđa i ostavi na vrhu i da se više ne vraća u podnožje. Tu nema mjesta za heroiku, sve se svelo na golu riječ čije je jedino oružje zajedljivost. Tom zajedljivošću često se klizi po površini, stoga je Matavulj napušta, daje lirske pasaže, realističke gnomske trenutke kada progovara talog istorije i nalog samog Savaota. Odatle naša vjernost Matavulju i potreba za njim, da se osvježimo u tom jezičkom vrelu što je danas krajnje osiromašeno prešlo u mrtvaju o koju se spore zavađena plemena koja su zaboravila svoju književnu baštinu.
Čitam stare pisce, realiste, s godinama sve više. Kao da mi je taj posao bila kvarila mladost, umišljena da su to prošla, današnjem svijetu i njegovom životu nepotrebna vremena. Mladost je takva, raskolnička, starost konzervativna – pa te stignu jednako i Tolstoj i Matavulj, Gončarov i Ćipiko, Gogolj i Sterija. Bogu hvala što je tako! Vidimo kolika je njihova mudrost i koliko strpljenje, znali su da ćemo doći, zato su nas čekali. Takva je sudbina pisaca iz lektire koji nam dođu u ruke prije vremena. Tako je i Matavulj prvo zavolio francuske moderne pisce, poput Mopasana, potom klasike. Tu su svakako i italijanski prozaisti.
Ima, naravno, veza i vezica koje nisu od juče. Te porijeklo, prostor, jezik, precizne i moćne slike – nismo mi bili potpuno imuni na to, uprkos svom evropejstvu, modernizmu, školama i pokretima. Jer, recept može biti ovakav i onakav, ali materijal od kojega će sve to biti zamiješano i ispečeno, ili skuvano, opet je domaći, riječi i samo riječi, osjećaji i samo osjećaji, istorija i samo istorija. Ne očešeš li se ti o nju, očešaće se ona o tebe. A u jeziku si do grla, ma koliko se opirao toj magmi i sili koja te je cijelog oblijepila. Bilo da je to naizgled etnološka skica – neka je, da je nema ne bismo znali kako je izgledao svijet naših predaka, iz koga je izrastala drama njihovog života i obratno. Opis, tvrd kao kamen u koji udariš glavom samo jednom, glava puca od te moći – nema te više. Šta je to taj kamen, ta stijena u našeg Matavulja?
Teško je, na primjer, naći i savremenog srpskog pisca, o starijim da ne govorim, koji s toliko otvorenosti daje neke mane svoje pravoslavne braće, kao što čini Matavulj. Tako, u priči „Kišovite noći“, čitamo:
„Baba Jejina, starija od brata deset godina, udovica bez djece, sitna, sva čvorasta, isticaše se vjerskim pravoslavljačkim fanatizmom, koji se ne izražavaše toliko u vršenju obreda, koliko u neutoljivoj mržnji na katolike. To je bila prava bolest ograničene a i obazrive babe, koja je mogla samo grditi. Ona je više mrzila Tonija Fabrija zbog njegove vjere, nego zbog njegova razvratnog života; ona bi, doista, radije zadavila Ivanu, nego što bi pristala da se uda za `Latinina`. Dok je bratanična stojala na vratima i maštala ko zna o čemu, dotle je tetka prala sudove i grdila: Potop, dabogda! Potonuo im, dabogda, i mali Božić i njihova Tri kralja i njihov sveti otac papa i sve njihove fandonije! Ah, nijedna vjero, da mi je doživjeti da te Rusi unište! Hoće, akobogda!… Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot! Udri po mozgu poganiju!…“
Matavulj je sav u jeziku. To jeste i nije samo jedan jezik. To su govori, koji će sami najvjerodostojnije portretisati ličnosti svojih priča, s koliko samo varijacija, od neobrazovanog težačkog jezika, jadranskog primorja, do gradskog govora, kao što će i jezik beogradski, govor življa koji se tu skupio iz Šumadije, ali i iz prijeka, oblikovati karaktere i dati atmosferu priče, ma kako pisac pomišljao na čvršće oblikovanje njene strukture, ili ono što se maglovito naziva struktura. Jer, te priče piše isti čovjek, skoro istovremeno. Odakle onda tolika razlika? Otuda što ih ipak ne piše isti čovjek, ali se pišu istovremeno. Pišu ih dva čovjeka, jedan kojim gospodari jezik primorski, od Dalmacije do Boke Kotorske i Cetinja, i drugi, kojim gospodari jezik beogradski. Ali, jezik sa sobom nosi život, nosi moral, nosi patnju, glupost i ponešto razuma.
U jednoj od meni najdražih Matavuljevih priča, „Amin“, čistoj, preciznoj, stoji i ova molba kaluđera: „Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli! (…)
Kad sjedimo što da ne pjevamo,
I milom se bogu pomolimo! (…)
„O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera…“
Mnogima će se Matavuljeve priče učiniti suviše tamne, mučne, željne onog ružnog, senzacionalističkog, kako u svom izvrsnom eseju, tu i tamo kao primjedbe, piše Kašanin. Ali, već i on odmah odustaje od takve generalne ocjene, osjećajući koliko u tim likovima vibrira život. Šta čini priča „Amin“? Ona zaokružuje poredak, uspostavlja moralni zakon koji je i zalog opstanka. Nešto mora da upravlja tim svijetom, da ga koči, ograničava, doziva pameti. Pisac stvari vidi poput velikog Svetvorca. Njegov je kaluđer kao jevrejski Mojsije, zato se njegovo prokletstvo doživljava kao glas koji ne trpi pogovora:
“Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!… Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!… djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!… Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?… Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!… Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!… Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!… Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne, nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!… Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!… Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!…”
– Amin! Amin! Amin! – vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu…
– Sad idite u miru božjem! – završi kaluđer… – Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio!“
Majstor opservacije, Matavulj je kao rijetko koji pisac poznavao u sitnice, gotovo u dušu, sve naše krajeve i uočio njihove posebnosti. Imao je gotovo fotografsko pamćenje, učio je jezike lako i brzo, a mnoge stvari intuitivno prihvatao. To mu je koristilo u pisanju više od fantazije, s čijeg mu nedostatka prigovaraju, jer su naše međusobne razlike tolike da bi trebalo zaista mnogo fantazije da se izmisle kada ne bi postojale. Nije Matavulj lišen fantazije, ali on je sputava u mjeri koju daje svome pripovijedanju. I svojim pripovjedačima, koje ograničava da ne odu u svijet vještaca i čudesa. Ima i u njega bajanja i vračanja, mada ne u uspjelijim pričama. Tu je on uočavao i podvlačio razliku. Potekavši iz kraja gdje „kad ljudske nepodopštine prevrše mjeru, njeke starinske ikone po crkvama znoje se i progovaraju“. Matavulj će napisati: „U manastiru ostadoh četiri godine. Uglavnom, rastao sam pust, snažio se tjelesno i divljao duševno.“
U „Bilješkama jednog pisca“, u mojoj lektiri, veoma značajnoj plavoj knjizi SKZ-a, objavljenoj 1939. godine, koju sam na početku ovog teksta spomenuo, pratimo Matavuljevo sazrijevanje i odrastanje, gotovo po metodu istorije novijeg vremena u pedeset lekcija. Nažalost, pisac je prerano preminuo i nije uspio da završi svoje „bilješke“, koje će objaviti kasnije Marko Car, ali i ovo što je ispisao za mene je zlata vrijedno. Jednako o tom vremenu, u istorijskom smislu, kao proširivanje stvarnog znanja o događajima o kojima je obično suđeno kroz propagandu i predrasude. Na primjer, oko Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, protiv Turaka: „Poslije njekoliko mjeseca, međunarodna flota raziđe se, praćena iskrenim žaljenjem Novljana. Stari grad odmah pade u mrtvilo i čamu, kao nikad do tada, jer se Hercegovina zatvori slobodnom saobraćaju, kakav bješe pod Turskom. Onda tek osjetismo svu suprotnost između skorašnje prošlosti i novoga reda! Iz Hercegovine počeše dopirati glasovi o ogorčenosti naroda, onda se tek poče priznavati da nijesu tobožnja turska nasilja izazvala ustanak, nego lakoumno drznovenje pojedinaca; onda počeše padati sa visokih postolja znatni naši prvaci, u čijim je rukama bila sudbina našega naroda; onda se poče glasnije vrčati na one koji su se tijeh mutnijeg vremena bilo kao članovi odbora, bilo sa drugih kakvih špekulacija, znatno obogatili, ili dobili dobra mjesta u državnijem službama. Sve te prilike mogu u njekoliko objasniti zašto između mojih pedeset i njekoliko pripovijedaka ima jedna jedina sa patriotskom tendencijom, i tu jedinu koju su nadahnuli ondašnji događaji, ali sa uvjerenjem da nam je prosvjeta jedino novo oružje, koje nas može spasti u ratovanju za opstanak. Tijem sam imenom (Novo oružje) i nazvao tu priču.“
Kada sa amaterskom družinom, sastavljenom sve od uglednih ljudi oko kneza, Nikole odigra dramu gospodara Crne Gore „Balkanska Carica“, bio je to veliki uspjeh koga će se Matavulj sjećati do kraja života, ističući pored samog teksta njegovu jezičku posebnost. Pored ostalog on piše: „Svakako, osim napomenutih prilika, mnogo je prinosio takom uspjehu i crnogorski dijalekat; samo Crnogorci i oni koji su među njima duže živjeli, mogu, potpuno razumjeti ‘so‘ i tančine crnogorskih izreka, koje su gotovo nerazumljive ostalim Srbima, a već u prijevodima postaju ‚mrtvo slovo‘. Kako je istina da svako umjetničko-književno djelo, u prijevodu, mnogo gubi od bitnih odlika, tako je istina, da prevedena ‘Balkanska Carica‘ dvostruko gubi.“
Sa mnom je bilo tako da sam u više navrata bio jezički manjinac u sredini gdje bih se obreo uglavnom radi školovanja ili naprosto promjene mjesta boravka. Prvo u osnovnoj školi, kada sam prva četiri razreda pohađao u Zagrebu, i za sve bio Bosanac što je bilo prilično pogrdno određenje. Ali meni je koristilo jer sam naučio hrvatski, ili tačnije, zagrebački govor, a zahvaljujući ujni i kajkavski govor, što će mi u gimnaziji koristiti za razumijevanje „Balada Petrice Kermpuha“. Zatim sam se vratio u Kostajnicu, u maternji jezik, sve do odlaska u Pančevo, u specifičnu banatsku ekavsku sredinu u kojoj je bilo toliko manjina da sam postao samo jedan od njih, ali opet Bosanac koji je izdržao tri godine da ne bude ekavac, da bi se u četvrtom razredu gimnazije naprosto predao i postao i sam ekavac. Kao takav bio sam u Sarajevu na fakultetu jedan od onih koji je opet bio manjinac, mada je tu bilo više razumijevanja zahvaljujući piscima koji su pisali ijekavski, a neki tako i govorili, recimo Izet Sarajlić. Ipak, poslije dvije ekavske knjige, vratio sam se maternjoj ijekavici i takav ostao do danas. Ali moja leksika je šira od jezičkih normi i standarda koji se sve više sužavaju umjesto da se šire, da jezik postaje bogatiji on je sve siromašniji zahvaljujući njegovim nacionalnim higijeničarima. Sve sam to vidio i duboko proživljavao i kod Matavulja, naročito u prebogatim „Bilješkama jednog pisca“. Tako on piše:
„Pošljednje tri godine moga bavljenja u Novom najviše sam napredovao u znanju srpskoga jezika. Kazao sam u početku da sam rođen u mjestu gdje vlada zapadni govor, u kome kipte sami talijanizmi; ispričao sam kako sam, u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilja sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi; učili smo `slovnicu` koja je bila razumljiva taman kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda u onijem prvijem mojim književnim radovima, štampanijem u „Narodnom Listu“ od godine 1873. do 1876. Za tijem se pojavi Ljubiša koji je imao velik uticaj na mene, kao i na sav ondašnji naraštaj. Njegov kićevni slog i izbor neobičnijeh riječi, njegovo navijanje `na narodsku` i upotreba vulgarnijeg izraza postadoše neosporni ugledi stila i jezika. (…) U Novom počeh čitati Sveto Pismo u prijevodu Daničićevu i Vukovu, i tek tada razumjeh da se pravi književni naš jezik, kao takav, nigdje ne govori, nego da je sastavljen od onoga što je najbolje u svijema krajevima, od riječi koje su općenitije i koje su bliže starome jeziku.“
Kao malo kojem piscu, život je Matavulju podario raznovrsna iskustva koja će on iskoristiti u svojoj literaturi. Od priče do priče, može da se prati širenje tog prostora, u čemu radoznalost igra često presudnu ulogu. Samo će Andrić uspjeti da se širinom interesovanja i raznolikošću pripovjednih motiva približi Matavuljevom svijetu. Ta radoznalost meni je uvijek bila najveći izazov, bilo kao forma, bilo kao konačan rezultat do koga se ne može doći bez prethodnog iskustva. A iskustva kao iskustva (ovdje je množina namjerna, ma koliko je puristi osuđivali), piscu znače onoliko koliko ih on iskoristi u svom djelu. To je tajanstveni odnos stvarnosti i imaginacije, znanja i intuicije. Zato su nam značajni stalni razgovori s precima.
Još uvijek, od Matavulja ima se šta primiti, stvaralački i ljudski.
Moje knjige/37
SIMO MATAVULJ – PRIPOVIJETKE, BILJEŠKE JEDNOG PISCA
„Te godine, ili godinu docnije, izišao je čuveni roman Dodeov: ‘Tartaren od Taraskona‘ u kome je Duka obesmrćen pod imenom: Princ Grgur od Crne Gore, ( prince Grégory de Monténégro). Doista je slavni francuski pisac znao nješto iz života crnogorskog pustolova, ili se, može biti, s njim njegdje našao i poznao ga pod gornjim imenom. Tek prikazuje nam Duku u Alžiru, u času kad ga njeki oficir proglašuje kao varalicu u kartanju, u času kad se nesrećni Tartaren sprijatelji s njim, dokle ga Duka ne opljačka i ostavi sama usred pustinje. Najposlije Tartaren se domišlja da je taj Grgur od Crne Gore odležao njekoliko mjeseca tamnice za varanje, i to baš u Taraskonu! (…) Dode dade tome djelu moto: ‘U Francuskoj svak je pomalo Tartaren‘. Jedan Francuz na Cetinju, koji mi je taj roman pozajmio, na okrajku strane gdje je govor o Grguru, napisa: ‚U Crnoj Gori svak je pomalo princ Grgur!“
Simo Matavulj, „Bilješke jednog pisca“
Desi se, u ranu jesen 1968. godine, da sam se bio upisao istovremeno u prijedorsku Gimnaziju i u Narodnu biblioteku, gdje sam odmah podigao na čitanje roman Alfonsa Dodea, „Tartaren Taraskonac“. A razlog s kojeg sam to učinio bio je jednostavan, u kostajničkoj Narodnoj biblioteci kao učenik osmog razreda osnovne škole pročitao sam autobiografiju Sime Matavulja od naslovom „Bilješke jedog pisca“ i zapamtio upravo mjesto gdje se spominje gore navedeni Duka od Crne Gore kao ličnost Dodeovog slavnog romana. Moram odmah reći da sam tada zavolio Matavulja kao pisca, nalazeći u njegovog autobiografiji dijelove meni veoma bliske. Ali, da završim sa posuđenom knjigom moja je imala svoju sudbinu. Poslije nekog vremena otputio sam se s majkom u Pančevo, da tamo pohađam gimnaziju. Kako je sve tada urađeno na brzinu, pokupio sam sa svojim školskim knjigama i „Tartarena Taraskonca“. Život je htio da sam tu knjigu vratio biblioteci mnogo godina poslije. Do tada ona je bila uz „Bilješke jednog pisca“ neki čudan dvojac. Kasnije će im se pridružiti i više zbirki Matevuljevih priča, ali ovaj dvojac ostaje na posebnom mjestu u mojem knjigoljubačkom spisku.
Meni danas, a vjerovatno i drugima, Matavuljev je zemljak, sada više literarna tvorevina nego stvarni čovjek, razapet kao Hristos na svom kamenu, kao Sizif uvijek u bezuspješnom pokušaju da konačno teret sprti s leđa i ostavi na vrhu i da se više ne vraća u podnožje. Tu nema mjesta za heroiku, sve se svelo na golu riječ čije je jedino oružje zajedljivost. Tom zajedljivošću često se klizi po površini, stoga je Matavulj napušta, daje lirske pasaže, realističke gnomske trenutke kada progovara talog istorije i nalog samog Savaota. Odatle naša vjernost Matavulju i potreba za njim, da se osvježimo u tom jezičkom vrelu što je danas krajnje osiromašeno prešlo u mrtvaju o koju se spore zavađena plemena koja su zaboravila svoju književnu baštinu.
Čitam stare pisce, realiste, s godinama sve više. Kao da mi je taj posao bila kvarila mladost, umišljena da su to prošla, današnjem svijetu i njegovom životu nepotrebna vremena. Mladost je takva, raskolnička, starost konzervativna – pa te stignu jednako i Tolstoj i Matavulj, Gončarov i Ćipiko, Gogolj i Sterija. Bogu hvala što je tako! Vidimo kolika je njihova mudrost i koliko strpljenje, znali su da ćemo doći, zato su nas čekali. Takva je sudbina pisaca iz lektire koji nam dođu u ruke prije vremena. Tako je i Matavulj prvo zavolio francuske moderne pisce, poput Mopasana, potom klasike. Tu su svakako i italijanski prozaisti.
Ima, naravno, veza i vezica koje nisu od juče. Te porijeklo, prostor, jezik, precizne i moćne slike – nismo mi bili potpuno imuni na to, uprkos svom evropejstvu, modernizmu, školama i pokretima. Jer, recept može biti ovakav i onakav, ali materijal od kojega će sve to biti zamiješano i ispečeno, ili skuvano, opet je domaći, riječi i samo riječi, osjećaji i samo osjećaji, istorija i samo istorija. Ne očešeš li se ti o nju, očešaće se ona o tebe. A u jeziku si do grla, ma koliko se opirao toj magmi i sili koja te je cijelog oblijepila. Bilo da je to naizgled etnološka skica – neka je, da je nema ne bismo znali kako je izgledao svijet naših predaka, iz koga je izrastala drama njihovog života i obratno. Opis, tvrd kao kamen u koji udariš glavom samo jednom, glava puca od te moći – nema te više. Šta je to taj kamen, ta stijena u našeg Matavulja?
Teško je, na primjer, naći i savremenog srpskog pisca, o starijim da ne govorim, koji s toliko otvorenosti daje neke mane svoje pravoslavne braće, kao što čini Matavulj. Tako, u priči „Kišovite noći“, čitamo:
„Baba Jejina, starija od brata deset godina, udovica bez djece, sitna, sva čvorasta, isticaše se vjerskim pravoslavljačkim fanatizmom, koji se ne izražavaše toliko u vršenju obreda, koliko u neutoljivoj mržnji na katolike. To je bila prava bolest ograničene a i obazrive babe, koja je mogla samo grditi. Ona je više mrzila Tonija Fabrija zbog njegove vjere, nego zbog njegova razvratnog života; ona bi, doista, radije zadavila Ivanu, nego što bi pristala da se uda za `Latinina`. Dok je bratanična stojala na vratima i maštala ko zna o čemu, dotle je tetka prala sudove i grdila: Potop, dabogda! Potonuo im, dabogda, i mali Božić i njihova Tri kralja i njihov sveti otac papa i sve njihove fandonije! Ah, nijedna vjero, da mi je doživjeti da te Rusi unište! Hoće, akobogda!… Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot! Udri po mozgu poganiju!…“
Matavulj je sav u jeziku. To jeste i nije samo jedan jezik. To su govori, koji će sami najvjerodostojnije portretisati ličnosti svojih priča, s koliko samo varijacija, od neobrazovanog težačkog jezika, jadranskog primorja, do gradskog govora, kao što će i jezik beogradski, govor življa koji se tu skupio iz Šumadije, ali i iz prijeka, oblikovati karaktere i dati atmosferu priče, ma kako pisac pomišljao na čvršće oblikovanje njene strukture, ili ono što se maglovito naziva struktura. Jer, te priče piše isti čovjek, skoro istovremeno. Odakle onda tolika razlika? Otuda što ih ipak ne piše isti čovjek, ali se pišu istovremeno. Pišu ih dva čovjeka, jedan kojim gospodari jezik primorski, od Dalmacije do Boke Kotorske i Cetinja, i drugi, kojim gospodari jezik beogradski. Ali, jezik sa sobom nosi život, nosi moral, nosi patnju, glupost i ponešto razuma.
U jednoj od meni najdražih Matavuljevih priča, „Amin“, čistoj, preciznoj, stoji i ova molba kaluđera: „Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli! (…)
Kad sjedimo što da ne pjevamo,
I milom se bogu pomolimo! (…)
„O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera…“
Mnogima će se Matavuljeve priče učiniti suviše tamne, mučne, željne onog ružnog, senzacionalističkog, kako u svom izvrsnom eseju, tu i tamo kao primjedbe, piše Kašanin. Ali, već i on odmah odustaje od takve generalne ocjene, osjećajući koliko u tim likovima vibrira život. Šta čini priča „Amin“? Ona zaokružuje poredak, uspostavlja moralni zakon koji je i zalog opstanka. Nešto mora da upravlja tim svijetom, da ga koči, ograničava, doziva pameti. Pisac stvari vidi poput velikog Svetvorca. Njegov je kaluđer kao jevrejski Mojsije, zato se njegovo prokletstvo doživljava kao glas koji ne trpi pogovora:
“Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!… Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!… djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!… Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?… Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!… Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!… Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!… Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne, nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!… Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!… Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!…”
– Amin! Amin! Amin! – vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu…
– Sad idite u miru božjem! – završi kaluđer… – Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio!“
Majstor opservacije, Matavulj je kao rijetko koji pisac poznavao u sitnice, gotovo u dušu, sve naše krajeve i uočio njihove posebnosti. Imao je gotovo fotografsko pamćenje, učio je jezike lako i brzo, a mnoge stvari intuitivno prihvatao. To mu je koristilo u pisanju više od fantazije, s čijeg mu nedostatka prigovaraju, jer su naše međusobne razlike tolike da bi trebalo zaista mnogo fantazije da se izmisle kada ne bi postojale. Nije Matavulj lišen fantazije, ali on je sputava u mjeri koju daje svome pripovijedanju. I svojim pripovjedačima, koje ograničava da ne odu u svijet vještaca i čudesa. Ima i u njega bajanja i vračanja, mada ne u uspjelijim pričama. Tu je on uočavao i podvlačio razliku. Potekavši iz kraja gdje „kad ljudske nepodopštine prevrše mjeru, njeke starinske ikone po crkvama znoje se i progovaraju“. Matavulj će napisati: „U manastiru ostadoh četiri godine. Uglavnom, rastao sam pust, snažio se tjelesno i divljao duševno.“
U „Bilješkama jednog pisca“, u mojoj lektiri, veoma značajnoj plavoj knjizi SKZ-a, objavljenoj 1939. godine, koju sam na početku ovog teksta spomenuo, pratimo Matavuljevo sazrijevanje i odrastanje, gotovo po metodu istorije novijeg vremena u pedeset lekcija. Nažalost, pisac je prerano preminuo i nije uspio da završi svoje „bilješke“, koje će objaviti kasnije Marko Car, ali i ovo što je ispisao za mene je zlata vrijedno. Jednako o tom vremenu, u istorijskom smislu, kao proširivanje stvarnog znanja o događajima o kojima je obično suđeno kroz propagandu i predrasude. Na primjer, oko Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine, protiv Turaka: „Poslije njekoliko mjeseca, međunarodna flota raziđe se, praćena iskrenim žaljenjem Novljana. Stari grad odmah pade u mrtvilo i čamu, kao nikad do tada, jer se Hercegovina zatvori slobodnom saobraćaju, kakav bješe pod Turskom. Onda tek osjetismo svu suprotnost između skorašnje prošlosti i novoga reda! Iz Hercegovine počeše dopirati glasovi o ogorčenosti naroda, onda se tek poče priznavati da nijesu tobožnja turska nasilja izazvala ustanak, nego lakoumno drznovenje pojedinaca; onda počeše padati sa visokih postolja znatni naši prvaci, u čijim je rukama bila sudbina našega naroda; onda se poče glasnije vrčati na one koji su se tijeh mutnijeg vremena bilo kao članovi odbora, bilo sa drugih kakvih špekulacija, znatno obogatili, ili dobili dobra mjesta u državnijem službama. Sve te prilike mogu u njekoliko objasniti zašto između mojih pedeset i njekoliko pripovijedaka ima jedna jedina sa patriotskom tendencijom, i tu jedinu koju su nadahnuli ondašnji događaji, ali sa uvjerenjem da nam je prosvjeta jedino novo oružje, koje nas može spasti u ratovanju za opstanak. Tijem sam imenom (Novo oružje) i nazvao tu priču.“
Kada sa amaterskom družinom, sastavljenom sve od uglednih ljudi oko kneza, Nikole odigra dramu gospodara Crne Gore „Balkanska Carica“, bio je to veliki uspjeh koga će se Matavulj sjećati do kraja života, ističući pored samog teksta njegovu jezičku posebnost. Pored ostalog on piše: „Svakako, osim napomenutih prilika, mnogo je prinosio takom uspjehu i crnogorski dijalekat; samo Crnogorci i oni koji su među njima duže živjeli, mogu, potpuno razumjeti ‘so‘ i tančine crnogorskih izreka, koje su gotovo nerazumljive ostalim Srbima, a već u prijevodima postaju ‚mrtvo slovo‘. Kako je istina da svako umjetničko-književno djelo, u prijevodu, mnogo gubi od bitnih odlika, tako je istina, da prevedena ‘Balkanska Carica‘ dvostruko gubi.“
Sa mnom je bilo tako da sam u više navrata bio jezički manjinac u sredini gdje bih se obreo uglavnom radi školovanja ili naprosto promjene mjesta boravka. Prvo u osnovnoj školi, kada sam prva četiri razreda pohađao u Zagrebu, i za sve bio Bosanac što je bilo prilično pogrdno određenje. Ali meni je koristilo jer sam naučio hrvatski, ili tačnije, zagrebački govor, a zahvaljujući ujni i kajkavski govor, što će mi u gimnaziji koristiti za razumijevanje „Balada Petrice Kermpuha“. Zatim sam se vratio u Kostajnicu, u maternji jezik, sve do odlaska u Pančevo, u specifičnu banatsku ekavsku sredinu u kojoj je bilo toliko manjina da sam postao samo jedan od njih, ali opet Bosanac koji je izdržao tri godine da ne bude ekavac, da bi se u četvrtom razredu gimnazije naprosto predao i postao i sam ekavac. Kao takav bio sam u Sarajevu na fakultetu jedan od onih koji je opet bio manjinac, mada je tu bilo više razumijevanja zahvaljujući piscima koji su pisali ijekavski, a neki tako i govorili, recimo Izet Sarajlić. Ipak, poslije dvije ekavske knjige, vratio sam se maternjoj ijekavici i takav ostao do danas. Ali moja leksika je šira od jezičkih normi i standarda koji se sve više sužavaju umjesto da se šire, da jezik postaje bogatiji on je sve siromašniji zahvaljujući njegovim nacionalnim higijeničarima. Sve sam to vidio i duboko proživljavao i kod Matavulja, naročito u prebogatim „Bilješkama jednog pisca“. Tako on piše:
„Pošljednje tri godine moga bavljenja u Novom najviše sam napredovao u znanju srpskoga jezika. Kazao sam u početku da sam rođen u mjestu gdje vlada zapadni govor, u kome kipte sami talijanizmi; ispričao sam kako sam, u ranom djetinjstvu u manastiru Krupi, stekao neobično poznavanje brđanske frazeologije i obilja sinonima. Poslije, u Zadru, u školi, prionuše mi iz hrvatskih udžbenika zagrebačke kovanice i germanizmi; učili smo `slovnicu` koja je bila razumljiva taman kao da bješe kineska. Mi smo govorili dalmatinski, dakle, prilično srpski, ali čim pero u ruku, da nješto sastavimo, odmah su se nametali ugledi iz udžbenika. To se ogleda u onijem prvijem mojim književnim radovima, štampanijem u „Narodnom Listu“ od godine 1873. do 1876. Za tijem se pojavi Ljubiša koji je imao velik uticaj na mene, kao i na sav ondašnji naraštaj. Njegov kićevni slog i izbor neobičnijeh riječi, njegovo navijanje `na narodsku` i upotreba vulgarnijeg izraza postadoše neosporni ugledi stila i jezika. (…) U Novom počeh čitati Sveto Pismo u prijevodu Daničićevu i Vukovu, i tek tada razumjeh da se pravi književni naš jezik, kao takav, nigdje ne govori, nego da je sastavljen od onoga što je najbolje u svijema krajevima, od riječi koje su općenitije i koje su bliže starome jeziku.“
Kao malo kojem piscu, život je Matavulju podario raznovrsna iskustva koja će on iskoristiti u svojoj literaturi. Od priče do priče, može da se prati širenje tog prostora, u čemu radoznalost igra često presudnu ulogu. Samo će Andrić uspjeti da se širinom interesovanja i raznolikošću pripovjednih motiva približi Matavuljevom svijetu. Ta radoznalost meni je uvijek bila najveći izazov, bilo kao forma, bilo kao konačan rezultat do koga se ne može doći bez prethodnog iskustva. A iskustva kao iskustva (ovdje je množina namjerna, ma koliko je puristi osuđivali), piscu znače onoliko koliko ih on iskoristi u svom djelu. To je tajanstveni odnos stvarnosti i imaginacije, znanja i intuicije. Zato su nam značajni stalni razgovori s precima.
Još uvijek, od Matavulja ima se šta primiti, stvaralački i ljudski.