Dvorac Sigmaringen, koji su uzdiže nad vodama mladog Dunava, nije bio mjesto sklada i ispunjenja želja već, naprotiv, mjesto odlazaka, bijega i izgnanstva. Pa i među njegovim gospodarima, kneževima Hohenzollern-Sigmaringen, ostali su u sjećanju ponajprije oni koji su otišli da bi postali vladari stranih zemalja (kao Karlo ili Carol I Rumunjski, u prošlom stoljeću) i oni protjerani preko noći, 1944. godine, da bi prepustili mjesto francuskoj kolaboracionističkoj vladi iz Vichyja koja je slijedila povlačenje njemačke vojske, nemoćnoj i nestvarnoj kamarili maršala Petaina i Lavala, njegova prvog ministra. U tom dvorcu odigrala se tragična epizoda, svjedočanstvo njemačkog izopačenja i, nakon svega, sutona njemačkog duha u podunavskoj Evropi.
Klaudio Magris, Dunav
Vasko Popa, veliki evropski pjesnik, dozivao je Dunav, tog „velikog gospodina“, da izađe iz korita i pohodi njegov bijeli grad, sa poklonima koji se ne mogu odbiti. To je suština njegove pjesme, uopšte cjelokupne poezije ovog genijalnog pjesnika – darovi koji se ne odbijaju. Tako je na mene djelovao Dunav svaki put kada bih se našao pokraj njega, ili još bolje, još tačnije i meni draže, mada me je to i prestravljivalo, na njemu, jednako u čamcu ili na mostu. Kao što je Popa predlagao Dunavu da zajaši velikog šarana i ode u oblake, tamo gdje je nastao, tako sam se i ja osjećao, da sam zajašio nekog ogromnog šarana koji će me odnijeti negdje, plašeći se dubine, u neizvjesnost. Uzvodno i nizvodno, bar onoliko koliko sam lično iskusio, između Kladova i Ingolštata. A to je najznačajniji formativni period moga života.
Tako je pjevao vršački i beogradski pjesnik, Vasko Popa, a mene je na ovu pjesmu podsjetila izuzetna knjiga „Dunav“, tršćanskog germaniste Klaudija Magrisa, koju je na hrvatsko-srpski izvrsno prevela Ljiljana Avirović Rupeni, a objavio „Grafički zavod Hrvatske“, 1988. godine. Kasnije je objavljeno i srpsko izdanje, koje nisam pregledao, tako da o njemu ne mogu ništa da kažem. U međuvremenu bio sam u Trstu i kupio, uz još neke knjige, i originalno, italijansko izdanje „Dunava“ koje je objavio milanski izdavač „Garzanti“, 1986. godine. „Dunav“ nije obična knjiga, on je enciklopedija, svaštara, svojevrsni Dekameron srednje Evrope, ili njemački Mitteleurope. Ima mnogo pripovjedača, dok teče onako kako je sam pronašao svoj put, oni se smjenjuju i takmiče ko će biti istovremeno stvarniji i fantističniji od svojih prethodnika. Jer ovo takmičenje ne može ići od jednog mjesta prema sljedećima. Naprotiv, uvijek od tog mjesta sagledavaš prethodna mjesta. Tu zastaneš, pa granaš poglede i misli. Ali, mnogo važnije je šta vidiš u sebi, čime te to ispunjava pripovijedanje o ovoj mitskoj rijeci. Ova knjiga upućivala je i mene, budućeg pisca nekoliko romana kojima je istorija podloga, da još temeljitije uđem u potrebnu građu kako bih za sebe stvorio istinske koordinate vremena i prostora. Često je listam, zaustavim se i čitam, ne mogu da je ostavim.
Uvijek postoji neko predznanje, rijetko se kreće od totalne ništice. Dunav je za mene, prvi put, bio naziv željezničke stanice u Beogradu. Da bi putovao u Banat trebalo je da kreneš sa „Dunav stanice“, što sam i ja učinio tamo negdje krajem oktobra 1958. godine, do Pančeva gdje ću ići u gimnaziju „Uroš Predić“ sve do 1962. godine. Iako je na drugoj rijeci, koja ide tamo iz Rumunije, na rijeci Tamiš, Pančevo je vezano i za Dunav od koga se izmaklo, ali ga nije nikada napustilo potpuno. Trčali smo pored Tamiša sve do Dunava, tu bismo se malo odmorili i kretali nazad. Dunav je izgledao kao more, beskrajan, moćan, prijeteći.
Drugi moj dunavski podstrekač je putovanje do Kladova, Lepenski vir, stari put zavojit toliko da malo njih u autobusu ne povraćaju, ali veličanstvenoст Dunava, kad se pokaže u svoj svojoj širini i ljepoti neuporediva je sa drugim rijekama. Hidorcentrala, priča o Rimljanima, Trajanovoj tabli, svim civilizacijama koje su tu bile ko zna koliko da bi nestale, kako nestale, gdje su isparile? Negotinska krajina, Mokranjac, kasnije sjećanje kada mi Vlado Milošević pokaže svoju kompoziciju „Veliki gospоdin Dunav“ koju je posvetio Prvom beogradskom pjevačkom društvu“ i njihovom dirigentu, akademiku Dimitriju Stefanoviću, prvom pravom tumaču starih srpskih neuma. Teško da bi se ijedna kompozicija na bolji način poklopila sa ovim pjevačima i sa Popinom poetskom vizijom ove rijeke. Na tom malom prostoru, gdje se smjestio Lepenski vir, smještaju se legende i mitovi, od onih bitnih, vezanih za rad otkrivača ovog dragocjenog nalazišta Dragoslava Srejovića, do neizbježnih neznalica koji sve to pripisuju starom srpskom nasljeđu čime se porijeklo Srba odvaja od slovenskih korijena, jer je starije. Starije od Helade, pošto je ovo nalazište postavljeno u osmi milenijum prije Hrista. Glupost zaista nema granice.
Kao stari zaljubljenik u tehniku, Teslinu nauku, bio sam fasciniran đerdapskom hidrocentralom, samom činjenicom da je čovjek uspio da ukroti ovu moćnu rijeku. Ali nismo išli dalje, da bismo otkrili Trajanove puteve, rimske ostatke i još više, krajeve koji su za Evropu dugo bilo zagonetniji od dalekih kontinenata. Taj prostor kroz koji se probija Dunav a koji dijeli Rumuniju i Bugarsku bio je i ostao priča za sebe, o kojoj sam i sam dugo maštao, prije nego što sam pročitao kod Magrisa da i on ima isti takav odnos prema prostoru na kojem su obitavala mnoga plemena o kojima arheologija jedva da svjedoči. A taj odnos on je stvorio na osnovu lektire i njenih zagonetki, nedoumica i nedorečenosti. Opisuje svoje putovanje poput Feliksa Hartlauba, njemačkog pisca, da je nakon Beograda započinjala u njegovoj glavi neka zbrkana magla, što mu je činila nejasnim i neodređenim te balkanske zemlje u kojima se nalazio, te se pitao gdje je. Pa i ja se, očekujući autobus za Kladovo, pitam gdje sam.
Vraćam se na drugu stranu, prema Dunavu što protiče kroz Njemačku, da bi uz Rajnu bila temelj mnogih legendi i mitova o kojima je ispisana ogromna literatura, na koju su se naslanjali stvaraoci svih umjetničkih grana i vrsta. Vagnerovi muzički mitovi, književna i slikarska djela, ali i arhitektura koja spaja gotiku sa našim vremenom. Kada se neko tome posveti, onda je dobio posao skoro za cijeli život. Tu se smijestio i mladi Hajdeger koji će, njemački čvrsto, suprotno Tomasu Manu, prigrliti nacizam kao odanost narodu i tlu. Gotovo na svakoj stranici svoje knjige Klaudio Magris otkriva nam neko novo ime, neku vezanost, manju ili veću sa Dunavom i prostorom koji on obilježava.
Osim Beča, gdje nemam šta da otkrivam, nego samo da se divim svemu onome što je ostalo od Habsburga, slučaj me je odveo u Ingolštat, gdje sam bio gost u porodici naših tadašnjih gastarbajtera, Banjalučana Slavka i njegove Anke, ugostitelja. Slavko je bio talentovan mladi fudbaler „Borca“, vjerovatno je očekivao da bi mogao u fudbalu pronaći svoju budućnost. Ali nije bilo tako suđeno, kao električar otišao je sa ekipom u Čehoslovačku, da li kao saradnja ili kao preuzeti i dobijeni posao na nekom konkursu u šta sumnjam. Ovako ili onako, Slavko je sve to izgustirao i po povratku u Banjaluku spremio se na gastarbajtersku avanturu. Njegova je računica bila jednostavna, otvoriće restorančić u kome će Anka biti kuvarica a on će služiti piće. Ali glavna je hrana. Ide tamo gdje ima dovoljno naših ljudi da može njima biti ugostitelj, za to vrijeme naučiće njemački jezik i usavršiti se u ugostiteljstvu. Anka je u tom poslu bila i u Banjaluci radeći u Opštoj bolnici kao kuvarica.
U Ingolštatu su otvorili restoran „Sarajevo“. Prije toga bili su u još nekim mjestima, ali nisu bili zadovoljni. Danas nam se čini da su sve gastarbajterske priče iste, ili bar slične, što i nije daleko od istine. Ma koliko se tada moglo zaraditi postojalo je i ono čega nije bilo, za čim se nostalgično čeznulo. Kad stekne penziju, Slavko će jedva dočekati da se preseli na jadransku obalu gdje je napravio kuću sa više apartmana.
Ja sam u Njemačku išao da kupim sinu mali računar Sinclair koji je tada bio ono za čim su čeznuli osnovci i srednjoškolci, ali i studenti, jer bolji računar bio je za naše budžete preskup. A meni je, naravno, putovanje kroz Njemačku, naročito između Ingolštata i Minhena, bilo u svakom pogledu inspirativno. Minhen sam od ranije prilično dobro poznavao, njegove muzeje i ulice, ali Ingolštat mi se otvorio kao grad kroz koji protiče Dunav i gdje u moćno njemačkoj automobilskoj industriji radi mnogo Jugoslovena. Restoran „Sarajevo“ bio je gotovo na obali ove rijeke koja je već i tu moćna, ali daleko od one širine i snage koju će kasnije postići, naročito poslije Beča. Stajao sam na mostu i puštao da me nose mnoge asocijativne misli. Drugačije se u Njemačkoj ne može. Moćna zemlja gdje se spojilo i amalgamiralo dobro i zlo. Pa naša misao ne može da se otrese toga. Naročito misao jednog ratnog siročića sa obronaka Kozare. Odjednom, imam utisak da to zlo nosi Dunav, samo u svojoj dubini, koja je već u Ingolštatu znatna. A ni brzina se više ne smije potcjenjivati.
Čitajući „Dunav“ Klaudija Magrisa ja sam prolazio svoju sudbinu skupa sa sudbinom Slavka Karduma i njegove porodice, vraćajući se potom u gimnazijske dane, preskačući ogromne prostore, u Pančevo i Beograd. Poda mnom je zvonio pančevački most preko koga je tandrkao voz, a gdje sam često, čekao noću da bi me neko primio u auto i povezao u Pančevo jer drugog prevoza u noćne sate nije bilo. Imao sam utisak da se na tom mostu uvijek nešto radi, da nikada neće biti do kraja popravljen, ali ni zatvoren jer drugog mosta nije bilo. Često sam razmišljao o dunavskoj obali od Beograda do Smedereva, o Grockoj i vinogradima, ali i bantskoj strani,od Pančeva prema Beloj Crkvi i Vršcu, istovremeno razmišljajući kroz vrijeme. A to vrijeme najbolje je uhvatio Magris ispisujući izvanredne stranice o ljudima bez kojih ne postoji ni istorija rijeka. Tu su starosjedioci i putnici, političari i književnici, ratnici i njihove žrtve.
Nama je stalno na umu zlo koje je Njemačka država i nacija počinila prema ostalim evropskim državama i njihovim državljanima. Odakle to potiče, kako se formirao taj militaristički duh sa fantomskom nadmoći u svemu? Da bi se do njega došlo treba da se pokaže kako se formirao kult njemstva, njemačke države. Toliko je izvrsnih dijelova sa gotovim pričama o starim vladarim i njihovim podanicima, o prihvatanju države kao vlastite obaveze i stalnog zadatka. Kada Rudolf Hes piše svoju autobiografiju on daje jezivu sliku Mauthauzena, prema Magrisu najpotresniju knjigu o logoru. Taj odnos ratnog zločinca prema tačnosti, jeziv je pokazatelj njemačkog duha. Odmah iza Drugog svjetskog rata, kada je krenula obnova Njemačkih gradova, brojni stranci koji su dolazili u tu razorenu Njemačku bili su fascinirani stoičkim držanjem Nijemaca kojima je sve bilo uništeno. Gotovo da nisu mogli čuti nikakvo jadanje nad hudom sudbinom. Pitam Slavkovog sina Željka, izvrsnog inžinjera u „Simensu“ u čemu je tajna njemačkog uspjeha. U kvalitetu i radinosti, ni u čemu drugom. Oni ne znaju da fušere ni u čemu.
Ali, evo kako Magris doživljava Hesovu knjigu: „Hösspiše poslije smrtne osude, a da nitko nije to od njega tražio; nepoznata je pobuda što ga na to nagoni i ne da se protumačiti željom za oplemenjivanjem vlastite ličnosti, jer je autoportret u svakom slučaju zločinački, a knjiga je, čini se, podređena odlučnom zahtjevu za istinom, potrebi potvrđivanja preživljenoga života, točnoga protokoliranja i bezličnog prepuštanja spisima. S tog je razloga knjiga spomenik, zapisnik barbarstva, dragocjeno sredstvo protiv upornih i odvratnih pokušaja poricanja ili barem ublažavanja, zamagljivanja. Zapovjednik Auschwitza, ubojica stotine i stotine tisuća nedužnih, nije nenormalniji od profesora Faurissona, koji je negirao stvarno postojanje Auschwvitza.“
Ali Magris nastoji da pokaže sve što jedna velika rijeka nosi sa sobom. Pa i povezanost čovjeka i vode, česta otuđenost od biljnog i životinjskog svijeta, složenost uspona i padova starih gradova, sve je to dato tako da ova knjiga treba u svakom pogledu biti obavezna lektira na studijama geografije, ali i istorije.
Izvrsne opise Vojvodine, njene složenosti, multinacionalnosti, vezanosti pojedinih manjina upravo za Vojvodinu a ne za njihove „matične“ države, sve je to uhvatio kao niz trenutnih snimaka fotoaparatom u svojoj knjizi Magris. Možda je najbolje dao skicirani portret Ervna Šinka i njegovih borbi sa sablastima staljinizma. Važno je citirati ovo: „Roman jednog romana“ je prevažno svjedočanstvo, to je povijest jednog pisca koji vjeruje da nije pisao ni za koga, jer su, bilo njegova knjiga bilo njegov dnevnik, naizgled zauvijek osuđeni na neobjavljivanje, a autor proživljava dramu djela koje je lišeno priatelja, sablast pisanja koje kao da upija život ali bez cilja i bez izlaza.
Magris izvrsno opisuje nekadašnju Vojnu krajinu, tzv. Grenzere, gdje su graničari stvorili svoju autonomiju nasuprot neprekidnim ugarskim zahtjevima da im se plaćaju razne pristojbe. Po svemu sudeći, nije poznavao „Seobe“ Miloša Crnjanskog, taj veliki roman sa Dunava, što je možda za nas umanjilo donekle njegovu vrijednost. Ali je dao izvrsne opise graničara i njihovih sudbina. Prelom nastaje kada im se ukida, 1881. godine, Vojna krajina, koja je zadala tom stanovništvu koji su živjeli od onoga što su primali od cara, a prije svega od svoje autonomije, samrtni udarac. Magris citira Mihajla Pupina, kome je otac rekao: Ti nećeš nikada biti vojnik carske vojske, Car je iznevjerio svoju riječ, on je izdajica ljudi iz Krajine. Ali nas obavještava o nečemu što nismo ni približno znali, o literaturi koju su stvorili banatski Nijemci, nestali poslije Drugog svjetskog rata. Neke njihove knjige trebalo bi bar prevesti.
U ovom novom čitanju, primijetio sam rečenicu nama danas aktuelnu: Povijest Krajine, koja je bila zdravstveni pojas protiv kuge kroz stoljeća, povijest je nereda ali i discipline, željezne veze koja je povezivala te narode, kojih je domovina bila ničija zemlja između domovina drugih; povijest je i surovost barbarskih i okrutnih muka, vjernosti, hrabrosti, teškog napora, divlje vitalnosti, ratnog hvastanja, kao i povijest dvaju pandura poslanih da prate dva carska bataljona od petsto pješaka, kako ih nitko ne bi oteo.
Nemoguće je ni približno prepričati sadržaj ove knjige, brevijara najrazličitijih znanja i htjenja, koje je skupio Klaudio Magris dajući ga svojim gotovo baroknim stilom u kome nema nikakve sumnje šta on, kao pisac, zastupa ploveći kroz to obilje. Cijeli je rukopis protkan njegovim razmišljanjem o temeljnom pojmu Mitteleurope koju su generacije zamišljale na sasvim različite načine. Tako i mi, ploveći sada prema ušću moćne rijeke u Crno more, na rumunskoj obali, citirajmo jedan ne tako dug odlomak:
„Sulina je znak ispražnjenja, filmski atelje gdje su prizori već prije mnogo vremena, a u kojemu je Troupe, pošto je otišla, ostavila scene, kostime i kulise koje više neće služiti ničemu. Constantin Frantz, pravnik i Bismarckov protivnik, pobornik federalne i višenacionalne Mitteleurope, čiji bi njemački sastojak bio i sastojak sjedinjenja, ali ne i nadvladavanja, sanjao je o podunavskoj federaciji, koja bi uključivala, kao što kaže i doslovce uzeta riječ, i ušća, deltu, ovaj svjetionik u Sulini što pokazuje ulazak rijeke u more. Protekle vode, odgovara žubor ovih obala. Film koji je već snimljen, film je stare podunavske Evrope, priča o ljubavi, o diplomatskim zavrzlamama i otmjenosti belle epoque, smještena u ambijentu Comimission europeenne du Danube, koja je vodila, sa svim zapletima devetanestostoljetne politike, radove za proširenje i regulaciju luke u Sulini.“
Viševjekovno htjenje političara, prvenstveno njemačkih i austrijskih, bilo je istovremeno i stalni san pisaca, o prostoru čija je kičma Dunav, ta nevjerovatna mitska rijeka. Samo što su ga oni različito zamišljali. Među takve Magris je čak svrstao i Titovog oponenta, Đilasa. A prostor je fluidan pojam i bez svih tih odrednica i ne postoji. Kao što je južno mediteranski prostor koji povremeno Tršćanin Klaudio Magris navodi kao kontrapunkt dunavskom, a koji, opet, predstavlja sasvim drugačija htjenja od helenskih do naših dana. Ali to je već priča koju nam je na sjajan način ispričao Predrag Matvejević u svom „Mediteranskom brevijaru“. Žudio sam za oba prostora, osjećao njihovu ljepotu, ali i njihovo prokletstvo. Takav je čovjekov usud.
Moje knjige/35
CLAUDIO MAGRIS – DUNAV
Dvorac Sigmaringen, koji su uzdiže nad vodama mladog Dunava, nije bio mjesto sklada i ispunjenja želja već, naprotiv, mjesto odlazaka, bijega i izgnanstva. Pa i među njegovim gospodarima, kneževima Hohenzollern-Sigmaringen, ostali su u sjećanju ponajprije oni koji su otišli da bi postali vladari stranih zemalja (kao Karlo ili Carol I Rumunjski, u prošlom stoljeću) i oni protjerani preko noći, 1944. godine, da bi prepustili mjesto francuskoj kolaboracionističkoj vladi iz Vichyja koja je slijedila povlačenje njemačke vojske, nemoćnoj i nestvarnoj kamarili maršala Petaina i Lavala, njegova prvog ministra. U tom dvorcu odigrala se tragična epizoda, svjedočanstvo njemačkog izopačenja i, nakon svega, sutona njemačkog duha u podunavskoj Evropi.
Klaudio Magris, Dunav
Vasko Popa, veliki evropski pjesnik, dozivao je Dunav, tog „velikog gospodina“, da izađe iz korita i pohodi njegov bijeli grad, sa poklonima koji se ne mogu odbiti. To je suština njegove pjesme, uopšte cjelokupne poezije ovog genijalnog pjesnika – darovi koji se ne odbijaju. Tako je na mene djelovao Dunav svaki put kada bih se našao pokraj njega, ili još bolje, još tačnije i meni draže, mada me je to i prestravljivalo, na njemu, jednako u čamcu ili na mostu. Kao što je Popa predlagao Dunavu da zajaši velikog šarana i ode u oblake, tamo gdje je nastao, tako sam se i ja osjećao, da sam zajašio nekog ogromnog šarana koji će me odnijeti negdje, plašeći se dubine, u neizvjesnost. Uzvodno i nizvodno, bar onoliko koliko sam lično iskusio, između Kladova i Ingolštata. A to je najznačajniji formativni period moga života.
Tako je pjevao vršački i beogradski pjesnik, Vasko Popa, a mene je na ovu pjesmu podsjetila izuzetna knjiga „Dunav“, tršćanskog germaniste Klaudija Magrisa, koju je na hrvatsko-srpski izvrsno prevela Ljiljana Avirović Rupeni, a objavio „Grafički zavod Hrvatske“, 1988. godine. Kasnije je objavljeno i srpsko izdanje, koje nisam pregledao, tako da o njemu ne mogu ništa da kažem. U međuvremenu bio sam u Trstu i kupio, uz još neke knjige, i originalno, italijansko izdanje „Dunava“ koje je objavio milanski izdavač „Garzanti“, 1986. godine. „Dunav“ nije obična knjiga, on je enciklopedija, svaštara, svojevrsni Dekameron srednje Evrope, ili njemački Mitteleurope. Ima mnogo pripovjedača, dok teče onako kako je sam pronašao svoj put, oni se smjenjuju i takmiče ko će biti istovremeno stvarniji i fantističniji od svojih prethodnika. Jer ovo takmičenje ne može ići od jednog mjesta prema sljedećima. Naprotiv, uvijek od tog mjesta sagledavaš prethodna mjesta. Tu zastaneš, pa granaš poglede i misli. Ali, mnogo važnije je šta vidiš u sebi, čime te to ispunjava pripovijedanje o ovoj mitskoj rijeci. Ova knjiga upućivala je i mene, budućeg pisca nekoliko romana kojima je istorija podloga, da još temeljitije uđem u potrebnu građu kako bih za sebe stvorio istinske koordinate vremena i prostora. Često je listam, zaustavim se i čitam, ne mogu da je ostavim.
Uvijek postoji neko predznanje, rijetko se kreće od totalne ništice. Dunav je za mene, prvi put, bio naziv željezničke stanice u Beogradu. Da bi putovao u Banat trebalo je da kreneš sa „Dunav stanice“, što sam i ja učinio tamo negdje krajem oktobra 1958. godine, do Pančeva gdje ću ići u gimnaziju „Uroš Predić“ sve do 1962. godine. Iako je na drugoj rijeci, koja ide tamo iz Rumunije, na rijeci Tamiš, Pančevo je vezano i za Dunav od koga se izmaklo, ali ga nije nikada napustilo potpuno. Trčali smo pored Tamiša sve do Dunava, tu bismo se malo odmorili i kretali nazad. Dunav je izgledao kao more, beskrajan, moćan, prijeteći.
Drugi moj dunavski podstrekač je putovanje do Kladova, Lepenski vir, stari put zavojit toliko da malo njih u autobusu ne povraćaju, ali veličanstvenoст Dunava, kad se pokaže u svoj svojoj širini i ljepoti neuporediva je sa drugim rijekama. Hidorcentrala, priča o Rimljanima, Trajanovoj tabli, svim civilizacijama koje su tu bile ko zna koliko da bi nestale, kako nestale, gdje su isparile? Negotinska krajina, Mokranjac, kasnije sjećanje kada mi Vlado Milošević pokaže svoju kompoziciju „Veliki gospоdin Dunav“ koju je posvetio Prvom beogradskom pjevačkom društvu“ i njihovom dirigentu, akademiku Dimitriju Stefanoviću, prvom pravom tumaču starih srpskih neuma. Teško da bi se ijedna kompozicija na bolji način poklopila sa ovim pjevačima i sa Popinom poetskom vizijom ove rijeke. Na tom malom prostoru, gdje se smjestio Lepenski vir, smještaju se legende i mitovi, od onih bitnih, vezanih za rad otkrivača ovog dragocjenog nalazišta Dragoslava Srejovića, do neizbježnih neznalica koji sve to pripisuju starom srpskom nasljeđu čime se porijeklo Srba odvaja od slovenskih korijena, jer je starije. Starije od Helade, pošto je ovo nalazište postavljeno u osmi milenijum prije Hrista. Glupost zaista nema granice.
Kao stari zaljubljenik u tehniku, Teslinu nauku, bio sam fasciniran đerdapskom hidrocentralom, samom činjenicom da je čovjek uspio da ukroti ovu moćnu rijeku. Ali nismo išli dalje, da bismo otkrili Trajanove puteve, rimske ostatke i još više, krajeve koji su za Evropu dugo bilo zagonetniji od dalekih kontinenata. Taj prostor kroz koji se probija Dunav a koji dijeli Rumuniju i Bugarsku bio je i ostao priča za sebe, o kojoj sam i sam dugo maštao, prije nego što sam pročitao kod Magrisa da i on ima isti takav odnos prema prostoru na kojem su obitavala mnoga plemena o kojima arheologija jedva da svjedoči. A taj odnos on je stvorio na osnovu lektire i njenih zagonetki, nedoumica i nedorečenosti. Opisuje svoje putovanje poput Feliksa Hartlauba, njemačkog pisca, da je nakon Beograda započinjala u njegovoj glavi neka zbrkana magla, što mu je činila nejasnim i neodređenim te balkanske zemlje u kojima se nalazio, te se pitao gdje je. Pa i ja se, očekujući autobus za Kladovo, pitam gdje sam.
Vraćam se na drugu stranu, prema Dunavu što protiče kroz Njemačku, da bi uz Rajnu bila temelj mnogih legendi i mitova o kojima je ispisana ogromna literatura, na koju su se naslanjali stvaraoci svih umjetničkih grana i vrsta. Vagnerovi muzički mitovi, književna i slikarska djela, ali i arhitektura koja spaja gotiku sa našim vremenom. Kada se neko tome posveti, onda je dobio posao skoro za cijeli život. Tu se smijestio i mladi Hajdeger koji će, njemački čvrsto, suprotno Tomasu Manu, prigrliti nacizam kao odanost narodu i tlu. Gotovo na svakoj stranici svoje knjige Klaudio Magris otkriva nam neko novo ime, neku vezanost, manju ili veću sa Dunavom i prostorom koji on obilježava.
Osim Beča, gdje nemam šta da otkrivam, nego samo da se divim svemu onome što je ostalo od Habsburga, slučaj me je odveo u Ingolštat, gdje sam bio gost u porodici naših tadašnjih gastarbajtera, Banjalučana Slavka i njegove Anke, ugostitelja. Slavko je bio talentovan mladi fudbaler „Borca“, vjerovatno je očekivao da bi mogao u fudbalu pronaći svoju budućnost. Ali nije bilo tako suđeno, kao električar otišao je sa ekipom u Čehoslovačku, da li kao saradnja ili kao preuzeti i dobijeni posao na nekom konkursu u šta sumnjam. Ovako ili onako, Slavko je sve to izgustirao i po povratku u Banjaluku spremio se na gastarbajtersku avanturu. Njegova je računica bila jednostavna, otvoriće restorančić u kome će Anka biti kuvarica a on će služiti piće. Ali glavna je hrana. Ide tamo gdje ima dovoljno naših ljudi da može njima biti ugostitelj, za to vrijeme naučiće njemački jezik i usavršiti se u ugostiteljstvu. Anka je u tom poslu bila i u Banjaluci radeći u Opštoj bolnici kao kuvarica.
U Ingolštatu su otvorili restoran „Sarajevo“. Prije toga bili su u još nekim mjestima, ali nisu bili zadovoljni. Danas nam se čini da su sve gastarbajterske priče iste, ili bar slične, što i nije daleko od istine. Ma koliko se tada moglo zaraditi postojalo je i ono čega nije bilo, za čim se nostalgično čeznulo. Kad stekne penziju, Slavko će jedva dočekati da se preseli na jadransku obalu gdje je napravio kuću sa više apartmana.
Ja sam u Njemačku išao da kupim sinu mali računar Sinclair koji je tada bio ono za čim su čeznuli osnovci i srednjoškolci, ali i studenti, jer bolji računar bio je za naše budžete preskup. A meni je, naravno, putovanje kroz Njemačku, naročito između Ingolštata i Minhena, bilo u svakom pogledu inspirativno. Minhen sam od ranije prilično dobro poznavao, njegove muzeje i ulice, ali Ingolštat mi se otvorio kao grad kroz koji protiče Dunav i gdje u moćno njemačkoj automobilskoj industriji radi mnogo Jugoslovena. Restoran „Sarajevo“ bio je gotovo na obali ove rijeke koja je već i tu moćna, ali daleko od one širine i snage koju će kasnije postići, naročito poslije Beča. Stajao sam na mostu i puštao da me nose mnoge asocijativne misli. Drugačije se u Njemačkoj ne može. Moćna zemlja gdje se spojilo i amalgamiralo dobro i zlo. Pa naša misao ne može da se otrese toga. Naročito misao jednog ratnog siročića sa obronaka Kozare. Odjednom, imam utisak da to zlo nosi Dunav, samo u svojoj dubini, koja je već u Ingolštatu znatna. A ni brzina se više ne smije potcjenjivati.
Čitajući „Dunav“ Klaudija Magrisa ja sam prolazio svoju sudbinu skupa sa sudbinom Slavka Karduma i njegove porodice, vraćajući se potom u gimnazijske dane, preskačući ogromne prostore, u Pančevo i Beograd. Poda mnom je zvonio pančevački most preko koga je tandrkao voz, a gdje sam često, čekao noću da bi me neko primio u auto i povezao u Pančevo jer drugog prevoza u noćne sate nije bilo. Imao sam utisak da se na tom mostu uvijek nešto radi, da nikada neće biti do kraja popravljen, ali ni zatvoren jer drugog mosta nije bilo. Često sam razmišljao o dunavskoj obali od Beograda do Smedereva, o Grockoj i vinogradima, ali i bantskoj strani,od Pančeva prema Beloj Crkvi i Vršcu, istovremeno razmišljajući kroz vrijeme. A to vrijeme najbolje je uhvatio Magris ispisujući izvanredne stranice o ljudima bez kojih ne postoji ni istorija rijeka. Tu su starosjedioci i putnici, političari i književnici, ratnici i njihove žrtve.
Nama je stalno na umu zlo koje je Njemačka država i nacija počinila prema ostalim evropskim državama i njihovim državljanima. Odakle to potiče, kako se formirao taj militaristički duh sa fantomskom nadmoći u svemu? Da bi se do njega došlo treba da se pokaže kako se formirao kult njemstva, njemačke države. Toliko je izvrsnih dijelova sa gotovim pričama o starim vladarim i njihovim podanicima, o prihvatanju države kao vlastite obaveze i stalnog zadatka. Kada Rudolf Hes piše svoju autobiografiju on daje jezivu sliku Mauthauzena, prema Magrisu najpotresniju knjigu o logoru. Taj odnos ratnog zločinca prema tačnosti, jeziv je pokazatelj njemačkog duha. Odmah iza Drugog svjetskog rata, kada je krenula obnova Njemačkih gradova, brojni stranci koji su dolazili u tu razorenu Njemačku bili su fascinirani stoičkim držanjem Nijemaca kojima je sve bilo uništeno. Gotovo da nisu mogli čuti nikakvo jadanje nad hudom sudbinom. Pitam Slavkovog sina Željka, izvrsnog inžinjera u „Simensu“ u čemu je tajna njemačkog uspjeha. U kvalitetu i radinosti, ni u čemu drugom. Oni ne znaju da fušere ni u čemu.
Ali, evo kako Magris doživljava Hesovu knjigu: „Höss piše poslije smrtne osude, a da nitko nije to od njega tražio; nepoznata je pobuda što ga na to nagoni i ne da se protumačiti željom za oplemenjivanjem vlastite ličnosti, jer je autoportret u svakom slučaju zločinački, a knjiga je, čini se, podređena odlučnom zahtjevu za istinom, potrebi potvrđivanja preživljenoga života, točnoga protokoliranja i bezličnog prepuštanja spisima. S tog je razloga knjiga spomenik, zapisnik barbarstva, dragocjeno sredstvo protiv upornih i odvratnih pokušaja poricanja ili barem ublažavanja, zamagljivanja. Zapovjednik Auschwitza, ubojica stotine i stotine tisuća nedužnih, nije nenormalniji od profesora Faurissona, koji je negirao stvarno postojanje Auschwvitza.“
Ali Magris nastoji da pokaže sve što jedna velika rijeka nosi sa sobom. Pa i povezanost čovjeka i vode, česta otuđenost od biljnog i životinjskog svijeta, složenost uspona i padova starih gradova, sve je to dato tako da ova knjiga treba u svakom pogledu biti obavezna lektira na studijama geografije, ali i istorije.
Izvrsne opise Vojvodine, njene složenosti, multinacionalnosti, vezanosti pojedinih manjina upravo za Vojvodinu a ne za njihove „matične“ države, sve je to uhvatio kao niz trenutnih snimaka fotoaparatom u svojoj knjizi Magris. Možda je najbolje dao skicirani portret Ervna Šinka i njegovih borbi sa sablastima staljinizma. Važno je citirati ovo: „Roman jednog romana“ je prevažno svjedočanstvo, to je povijest jednog pisca koji vjeruje da nije pisao ni za koga, jer su, bilo njegova knjiga bilo njegov dnevnik, naizgled zauvijek osuđeni na neobjavljivanje, a autor proživljava dramu djela koje je lišeno priatelja, sablast pisanja koje kao da upija život ali bez cilja i bez izlaza.
Magris izvrsno opisuje nekadašnju Vojnu krajinu, tzv. Grenzere, gdje su graničari stvorili svoju autonomiju nasuprot neprekidnim ugarskim zahtjevima da im se plaćaju razne pristojbe. Po svemu sudeći, nije poznavao „Seobe“ Miloša Crnjanskog, taj veliki roman sa Dunava, što je možda za nas umanjilo donekle njegovu vrijednost. Ali je dao izvrsne opise graničara i njihovih sudbina. Prelom nastaje kada im se ukida, 1881. godine, Vojna krajina, koja je zadala tom stanovništvu koji su živjeli od onoga što su primali od cara, a prije svega od svoje autonomije, samrtni udarac. Magris citira Mihajla Pupina, kome je otac rekao: Ti nećeš nikada biti vojnik carske vojske, Car je iznevjerio svoju riječ, on je izdajica ljudi iz Krajine. Ali nas obavještava o nečemu što nismo ni približno znali, o literaturi koju su stvorili banatski Nijemci, nestali poslije Drugog svjetskog rata. Neke njihove knjige trebalo bi bar prevesti.
U ovom novom čitanju, primijetio sam rečenicu nama danas aktuelnu: Povijest Krajine, koja je bila zdravstveni pojas protiv kuge kroz stoljeća, povijest je nereda ali i discipline, željezne veze koja je povezivala te narode, kojih je domovina bila ničija zemlja između domovina drugih; povijest je i surovost barbarskih i okrutnih muka, vjernosti, hrabrosti, teškog napora, divlje vitalnosti, ratnog hvastanja, kao i povijest dvaju pandura poslanih da prate dva carska bataljona od petsto pješaka, kako ih nitko ne bi oteo.
Nemoguće je ni približno prepričati sadržaj ove knjige, brevijara najrazličitijih znanja i htjenja, koje je skupio Klaudio Magris dajući ga svojim gotovo baroknim stilom u kome nema nikakve sumnje šta on, kao pisac, zastupa ploveći kroz to obilje. Cijeli je rukopis protkan njegovim razmišljanjem o temeljnom pojmu Mitteleurope koju su generacije zamišljale na sasvim različite načine. Tako i mi, ploveći sada prema ušću moćne rijeke u Crno more, na rumunskoj obali, citirajmo jedan ne tako dug odlomak:
„Sulina je znak ispražnjenja, filmski atelje gdje su prizori već prije mnogo vremena, a u kojemu je Troupe, pošto je otišla, ostavila scene, kostime i kulise koje više neće služiti ničemu. Constantin Frantz, pravnik i Bismarckov protivnik, pobornik federalne i višenacionalne Mitteleurope, čiji bi njemački sastojak bio i sastojak sjedinjenja, ali ne i nadvladavanja, sanjao je o podunavskoj federaciji, koja bi uključivala, kao što kaže i doslovce uzeta riječ, i ušća, deltu, ovaj svjetionik u Sulini što pokazuje ulazak rijeke u more. Protekle vode, odgovara žubor ovih obala. Film koji je već snimljen, film je stare podunavske Evrope, priča o ljubavi, o diplomatskim zavrzlamama i otmjenosti belle epoque, smještena u ambijentu Comimission europeenne du Danube, koja je vodila, sa svim zapletima devetanestostoljetne politike, radove za proširenje i regulaciju luke u Sulini.“
Viševjekovno htjenje političara, prvenstveno njemačkih i austrijskih, bilo je istovremeno i stalni san pisaca, o prostoru čija je kičma Dunav, ta nevjerovatna mitska rijeka. Samo što su ga oni različito zamišljali. Među takve Magris je čak svrstao i Titovog oponenta, Đilasa. A prostor je fluidan pojam i bez svih tih odrednica i ne postoji. Kao što je južno mediteranski prostor koji povremeno Tršćanin Klaudio Magris navodi kao kontrapunkt dunavskom, a koji, opet, predstavlja sasvim drugačija htjenja od helenskih do naših dana. Ali to je već priča koju nam je na sjajan način ispričao Predrag Matvejević u svom „Mediteranskom brevijaru“. Žudio sam za oba prostora, osjećao njihovu ljepotu, ali i njihovo prokletstvo. Takav je čovjekov usud.