Samo ti možeš čuti kuće kako spavaju u ulicama, u sporoj, dubokoj, slanoj, ćutljivoj, crnoj ufačlovanoj noći. Samo ti možeš videti u spavaćim sobama sklopljenih kapaka češljeve i podsuknje na naslonu stolica, bokale i lavore, čaše s lažnim vilicama, i Deset zapovedi, i požutele „Molim, nasmešite se ljubazno“ pokojnika. Samo ti možeš čuti i videti iza očiju spavača: putovanja i zemlje, lavirinite i boje, zapraprašćenje i duge, melodije i želje; i let i pad, i očajanje, i velika mora njihovih snova.
Dilen Tomas, Pod mlečnom šumom
U mome sjećanju, sada dijelu mene, moje svijesti, smjestilo se Sarajevo iz vremena mog studiranja i kasnije, kada je već cijeli grad napredovao u svakom pogledu svakodnevno. Za mene su tada bile važne institucije i pojedinci u tim institucijama, redom, studentski list „Naši dani“ u kome sam sretao Nikolu Stojanovića, Stanišu Tutnjevića, svoje prve urednike, ali i cijeli niz mladih umjetnika, slikara i književnika; zatim Akademsko kulturno културно-умјетничко društvo „Slobodan Pricip-Seljo“ i „Tribina 08“, koju smo podigli iz „mrtvih“ poslije odlaska prethodne generacije, Velje Miloševića, Slavka Šantića, Duška Trifunovića, Ljube Cvijetića i Svetozara Radonjića-Rasa; zatim Radnički univerzitet „Đuro Đaković“ gdje smo imali „dopunu“ školovanja na brojnim tribinama sa izuzetnom posjećenošću a gdje je jedne vrijeme radio Jovan Lubardić; i nešto kasnije Radio-Sarajevo, u ulici Danijela Ozme broj 7. Sada želim da se prisjetim te institucije, koja mi je dala novi horizont ne samo pisanja, nego i slušanja i kojoj sam dao svoj doprinos. Tu sam upoznao i sretao sjajne osobe, poznate i one u pozadini, koje rade izuzetno značajan posao sasvim skromno spomenute prilikom emitovanja priloga bez kojih tih priloga i ne bi bilo u eteru. Navešću samo neke. Izuzetna Ljubica Aleksić, redakcija radio-igre za djecu, u kojoj je godinama bio urednik Slavko Šantić, potom nenadmašni putopisac Ćamil Sijarić, Nenad Radanović, Lazar Amidžić, Vlado Dijak…
Prolazilo se pokraj portirnice, gdje je sasvim pri kraju sjedio čovjek na telefonskoj centrali. Bio je slijep, ali njegovi pokreti bili su sigurni, savršeno je poznavao svoj posao, odnosno raspored tada još uvijek više mehaničkih uključenja i isključenja pozivanih brojeva. Bio je to slijepi šahista, dugogodišnji prvak BiH u šahu za slijepe, Safet Mehdić zvani Saja, što je bilo uobičajeno, naročito u Sarajevu, gotovo svako je imao odgovarajući nadimak najčešće poput hipokoristika. Sada kad tražim na sveznajućem google-u pod tim imenom i prezimenom ostajem zapanjen. Jedan veoma značajan čovjek za ondašnji razvoj šaha za slijepe sada je zaboravljen. Nikog nema da stavi na internet, da napiše za Wikipediju kratki tekst o ovom sjajnom čovjeku. Tu zaista nema opravdanja, civilizacijski se pada na ovakvim ispitnim pitanjima. Ali nije zaboravljen samo Sajo, zaboravljeni su mnogi koji su tada podigli Radio-Sarajevo na visok kvalitetni nivo programa, što će poslužiti i kao osnova za nevjerovatni polet televizije čim se osnuje. Hajde, potrudite se da mi objasnite pojam „kultura sjećanja“ koji se tako često spominje. Kod nas već podugo vlada odvratna nekultura obaveznog zaboravljanja, dirigovanog prekrajanja lokalnih istorija.
Mene je u početku moje saradnje sa Radio-Sarajevom zanimala radio-drama, tačnije rečeno radio-igra za djecu. Kako je do toga došlo? Vjerovatno kupovinom knjige Dilena Tomasa, „Pod mlečnom šumom“, izdanje „Nolit“, Beograd, 1964. godina. Knjigu sam pronašao u tada tek otvorenoj knjižari „Nolita“ odmah pokraj velike dvorane Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“, zvanog „Templ“. Ne znam koliko sam puta pročitao tekst ovog velikog, sasvim nesvakidašnjeg pjesnika. Bio sam apsolvent matematike, zatrpan ispitima koji su mi bili preostali da diplomiram i tako obradujem majku koja je čekala u svojoj udovičkoj samoći u Bosanskoj Kostajnici takve lijepe vijesti. Radovala se ona i mome pisanju, izlasku prve zbirke pjesama, ali sve to uzimala je kao mladalački zanos, ništa više. Ni ja nisam bio baš načisto šta ću sa sobom. A to je svakako bilo teže pitanje od samog diplomiranja bilo čega na bilo kom fakultetu. Kad je Kiš objavio veličanstveni roman „Bašta, pepeo“ moja majka ga je pročitala nadušak, iako je imala samo tri razreda osnovne škole, i rekla mi, gledajući negdje preko mene, ko zna u šta – „Kad napišeš ovakav roman, bićeš pisac.“ Bio je to previsok kriterijum za mene, ali joj to nisam rekao. Kasnije sam upoznao Danila Kiša, potom otkrivao njegovo djelo, ali i njegove uzore o kojima ću i sam tu i tamo ponešto napisati.
Kako su mi bili neobični ti dani, između Algebre, profesora Veselina Perića, toliko apstraktne da je veoma teško pronaći nešto apstraktnije, i simfonije glasova dramskog teksta „Pod mlečnom šumom“ (Under Milk Wood) Dilena Tomasa. Osvojio me je pjesnički svijet, pjesnički jezik, Dilena Tomasa. Tako maštovit, a opet tako konkretan. U njemu se osjećala drevnost prostora koji je od predaka preuzeo pjesnik, sasvim u skladu sa naslijeđenom keltskom tradicijom u južnom Velsu. Ta moć jezika da stvara prostor i prenosi kroz vrijeme život koji se odvija poput života u prirodi, cijelog, biljnog i životinjskog, u koji se uključuje i ljudski. Živi se ne sjećaju mrtvih, oni i dalje žive s njima. To je neprekinuti lanac života na svakom pedlju ove planete. Bez tog lokalnog ne bi bilo ni univerzalnog. Zanos s kojim su pjevali o svojoj lokalnoj prošlosti, Jejts, s irske strane, i Tomas, s velške, mora da ponese svakog istinskog ljubitelja poezije. Uključivanje te prošlosti u život savremenika je kao disanje. Njihovi pjesnički prethodnici, mali, čak neznatni, pojavljuju se u njihovim djelima kao kule svjetiljke kulture tih mjesta.
Dramu za glasove, kako je u podnaslov stavio Dilen Tomas, preveo je na srpskohrvatski Svetozar Brkić, i napisao pogovor. Brkić je sačinio odličnu „Antologiju savremene engleske poezije“ koja se pojavila u prestižnoj ediciji „Nolita“, „Orfej“, koju je vodio izuzetan urednik Zoran Mišić. Nekako tih godina izdavač „Novo pokolenje“ promijenio je naziv u „Nolit“. Svetozar Brkić je bio izvrstan prevodilac, znalac prije svega, svog jezika, a potom i engleskog, koji je godinama predavao u srednjim školama. A prevoditi savremenu poeziju zahtjevan je posao. Da bi se osjetila ljepota ovog prevoda, evo još jedan odlomak iz drame čiji me glasovi prate već decenijama, mada je za upoznavanje mnogo uspješnije čitanje cijelog teksta.
Napolju sunce skakuće niz džombast užurban grad. Ono trči kroz žbunove ogrozda i ćuška ptice da pevaju. Proleće razmahuje svojim zelenim bičem po Školjkarkinom sokaku, pa školjke odjekuju zvukom. U ovom ostrišku jednog jutra Laregib je divlja i sveža voćka,ulice, polja, utrine i vode šikljaju na mladom suncu.
Čekajući odlazak u vojsku, ljeta 1968. godine, pošto sam završio svoj kratki profesorski staž u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, napisao sam svoj prvi radio-dramski tekst za djecu i poslao ga na adresu Radio-Sarajeva, na redakciju programa za djecu i mlade. Vijest da mi je tekst prihvaćen dobio sam u vojsci, oko Nove 1989. godine, a odmah potom i honorar koji je bio gotovo u visini moje profesorske početničke plate. Obradovao sam cijeli svoj vod lijepom viješću, časteći drugove uz kafansku pjesmu u Požarevcu. Čuveni Bora Spužić-Kvaka, pošto smo se već bili malo podnapili, svojim hitom „Pođimo u krčmu staru“, doveo je društvo u stanje kada se zaboravlja ni ko smo ni gdje smo. Naravno, na kraju smo završili svi u zatvoru i s primjerenom kaznom.
Moje intezivno bavljenje radio-igrom za mlade trajalo je desetak godina. Izvedeno mi je desetak radio-igara za djecu, neke od njih su prevedene na jezike naših nacija i nacionalnosti- Na primjer, kad ti tekst otkupio Radio-Skopje, onda očekuj da bude izveden na tri jezika, makedonski, turski i albanski. Slično je bilo i u Vojvodini. Još uvijek se repriziraju te radio-igre. Najpoznatija je bila „Priča o satu“, izvođena više puta u podijeljenoj Njemačkoj, prvo u DDR-u a potom i u ujedinjenoj Njemačkoj. Prevodilac je bila Barbara Antkovjak, koja je inače zadužila srpskohrvatske pisce za brojne prevode njihovih djela na njemački jezik. Živjela je i radila u Istočnoj Njemačkoj. Ali, za mene je najznačajnija bila drama posvećena slijepim šahistima, „Priča o šahu“. Od te drame kasnije će nastati i moj roman za mlade „Ivanovo otvaranje“, koji će dobiti nagradu „Politikinog zabavnika“ za 2000. godinu. Naslov dugujem Nabokovljevom izvanrednom romanu „Lužinova odbrana“.
U ta vremena radio je i dalje bio izazovan medij, pa sam nastojao da pokrenem pisce u Banjaluci na pisanje tekstova za radio. Moje najuspješnije nagovaranje bilo je vezano za Ranka Pavlovića, koji će napisati petnaestak tekstova za djecu i desetak radio-drama za odrasle, takođe, koji su mu isto bili izvođeni na radio-stanicama ondašnje Jugoslavije. Ali ni to nagovaranje nije bilo lako, morao sam da mu obrazložim za prvi tekst postupak, čak i da mu sugerišem temu – on je sve novotarije hvatao u letu i pretvarao ih u vrijedne tekstove.
Da se vratim knjizi koja je povukla za sobom, kao svaka snažna lokomotiva, cijelu kompoziciju sjećanja. Taj prvi, „sarajevski“ primjerak nisam sačuvao, negdje mi se zagubila u podstanarskim seobama između Grbavice i Čengić Vile. Do nje ću ponovo doći tek poslije banjalučkog zemljotresa, tačno 5. februara 1970. godine, u Rijeci, gdje smo uživali u maškarama. Knjižara je bila izvrsna, kupio sam nekoliko knjiga, među kojima i Džojsovog „Uliksa“, u prevodu Zlatka Gorjana. Ali posebno sam se obradovao čarobnoj knjizi Dilena Tomasa. Odmah, poslije prvog novog čitanja, sva ta mjesta kvarnerskog priobalja činila su mi se kao da su izašla iz Tomasove sanjarije, naročito Novi Vindolski, Selce, Crikvenica, Šmrika, Kraljevica, Bakar i Krk, sa svojim zagonetnim imenima. Ali mnogo ubjedljivije je poređenje sa poznatim pomorskim mjestima Boke Kotorske, gdje sam u Perastu, provodio više godina svoja ljeta kod ujaka. Ujak mi je, poput Dilena Tomasa, ali i drugog, mlađeg, mog ujaka, volio alkohol preko svake mjere. Majka se plašila da se ne ugledam na ujaka Jovu, pošto sam je podsjećao na njega kao dobar matematičar, ali i svojim likom i stasom. Svako mjesto u kotorskom zalivu ima svoju veličanstvenu istoriju, koju su pisci samo odškrinuli. Perast je na mene uticao toliko da sam mu posvetio svoj prvi roman, „Nasljedna bolest“.
Bio sam uočio da u samom Perastu živi veoma malo starosjedilaca, mladih gotovo da i nema. Ljeti bi iz drugih mjesta dolazili mlađi kod svojih starijih članova šire porodice, uglavnom iz Rijeke i Zadra. Ali Perast nije bio pust, naselilo se tu novo stanovništvo, naročito poslije otvaranja konfekcije u Kotoru i u Perastu. Prije njih došli su iz brdskih sela u potrazi za poslom drugi stanovnici. Muški su radili u vojnim i civilnim malim brodogradilištima u Tivtu i Bijeloj. Oni nisu poznavali istoriju mjesta čiji su žitelji, njegovu slavu i legende. Uvijek treba nova generacija koja će se za to zainteresovati. Danas imamo primjer izvrsnog pisca Nikole Malovića iz Herceg Novog. Upravo ti strašni diskontuiteti obilježavaju na našim prostorima gotovo svako mjesto. Iz potrebe novog stanovništva da se nekako ukorijeni na prostoru koji ne poznaje, nastaje neka mitska istorija koja nema nikakvo uporište u stvarnoj istoriji, što je za književnost izvrsna građa, ali za stvarnu istoriju opterećenje iz kojeg se rađaju djela koja više odražavaju želje svojih tvoraca i samog naroda, ako ne vladajuće politike i religije.
Sam Dilen Tomas pisao je svoje dramsko djelo više od deset godina, ali nije dočekao njegovo izvođenje, samo objavljivanje prethodnih verzija. Početni tekst objavljuje kao srednjoškolac, da bi sljedeću verziju u kratkoj radijskoj drami „Sasvim rano jednog jutra“ (Quite Early Morning, 1944), za šta mu je inspiracija bio njegov boravak u velškom primorskom mestu Nju Kiju, objavio u školskom listu, ali je nešto kasnije pridodao i dio iz teksta „Grad koji je bio lud“ (The town that was mad) čime je zaokružena priča za glasove, koju sam pisac nikada neće čuti na radiju. Već je bio s druge strane, od 9.11.1953., jedan od likova svoje drame, čije postojanje evociraju živi. Taj veliki „živi“ bio je Ričard Barton koji će biti narator u čuvenom Bi-Bi-Sijevom izvođenju, ali i kasnijoj ekranizaciji u kojoj će mu se pridružiti još dvoje velikana, Elizabeta Tejlor i Piter O’ Tul, uz cijelu plejadu velikih engleskih glumaca. Ostala je priča da se Barton kajao što nije materijalno pomogao velikom pjesniku dok je ovaj još bio u životu. Priču mi je prenio Predrag Finci, još jedan od poštovalaca djela Dilena Tomasa.
Moje knjige/31
DILAN TOMAS – POD MLEČNOM ŠUMOM
Vreme prolazi. Slušaj. Vreme prolazi.
Ovamo bliže hodi.
Samo ti možeš čuti kuće kako spavaju u ulicama, u sporoj, dubokoj, slanoj, ćutljivoj, crnoj ufačlovanoj noći. Samo ti možeš videti u spavaćim sobama sklopljenih kapaka češljeve i podsuknje na naslonu stolica, bokale i lavore, čaše s lažnim vilicama, i Deset zapovedi, i požutele „Molim, nasmešite se ljubazno“ pokojnika. Samo ti možeš čuti i videti iza očiju spavača: putovanja i zemlje, lavirinite i boje, zapraprašćenje i duge, melodije i želje; i let i pad, i očajanje, i velika mora njihovih snova.
Dilen Tomas, Pod mlečnom šumom
U mome sjećanju, sada dijelu mene, moje svijesti, smjestilo se Sarajevo iz vremena mog studiranja i kasnije, kada je već cijeli grad napredovao u svakom pogledu svakodnevno. Za mene su tada bile važne institucije i pojedinci u tim institucijama, redom, studentski list „Naši dani“ u kome sam sretao Nikolu Stojanovića, Stanišu Tutnjevića, svoje prve urednike, ali i cijeli niz mladih umjetnika, slikara i književnika; zatim Akademsko kulturno културно-умјетничко društvo „Slobodan Pricip-Seljo“ i „Tribina 08“, koju smo podigli iz „mrtvih“ poslije odlaska prethodne generacije, Velje Miloševića, Slavka Šantića, Duška Trifunovića, Ljube Cvijetića i Svetozara Radonjića-Rasa; zatim Radnički univerzitet „Đuro Đaković“ gdje smo imali „dopunu“ školovanja na brojnim tribinama sa izuzetnom posjećenošću a gdje je jedne vrijeme radio Jovan Lubardić; i nešto kasnije Radio-Sarajevo, u ulici Danijela Ozme broj 7. Sada želim da se prisjetim te institucije, koja mi je dala novi horizont ne samo pisanja, nego i slušanja i kojoj sam dao svoj doprinos. Tu sam upoznao i sretao sjajne osobe, poznate i one u pozadini, koje rade izuzetno značajan posao sasvim skromno spomenute prilikom emitovanja priloga bez kojih tih priloga i ne bi bilo u eteru. Navešću samo neke. Izuzetna Ljubica Aleksić, redakcija radio-igre za djecu, u kojoj je godinama bio urednik Slavko Šantić, potom nenadmašni putopisac Ćamil Sijarić, Nenad Radanović, Lazar Amidžić, Vlado Dijak…
Prolazilo se pokraj portirnice, gdje je sasvim pri kraju sjedio čovjek na telefonskoj centrali. Bio je slijep, ali njegovi pokreti bili su sigurni, savršeno je poznavao svoj posao, odnosno raspored tada još uvijek više mehaničkih uključenja i isključenja pozivanih brojeva. Bio je to slijepi šahista, dugogodišnji prvak BiH u šahu za slijepe, Safet Mehdić zvani Saja, što je bilo uobičajeno, naročito u Sarajevu, gotovo svako je imao odgovarajući nadimak najčešće poput hipokoristika. Sada kad tražim na sveznajućem google-u pod tim imenom i prezimenom ostajem zapanjen. Jedan veoma značajan čovjek za ondašnji razvoj šaha za slijepe sada je zaboravljen. Nikog nema da stavi na internet, da napiše za Wikipediju kratki tekst o ovom sjajnom čovjeku. Tu zaista nema opravdanja, civilizacijski se pada na ovakvim ispitnim pitanjima. Ali nije zaboravljen samo Sajo, zaboravljeni su mnogi koji su tada podigli Radio-Sarajevo na visok kvalitetni nivo programa, što će poslužiti i kao osnova za nevjerovatni polet televizije čim se osnuje. Hajde, potrudite se da mi objasnite pojam „kultura sjećanja“ koji se tako često spominje. Kod nas već podugo vlada odvratna nekultura obaveznog zaboravljanja, dirigovanog prekrajanja lokalnih istorija.
Mene je u početku moje saradnje sa Radio-Sarajevom zanimala radio-drama, tačnije rečeno radio-igra za djecu. Kako je do toga došlo? Vjerovatno kupovinom knjige Dilena Tomasa, „Pod mlečnom šumom“, izdanje „Nolit“, Beograd, 1964. godina. Knjigu sam pronašao u tada tek otvorenoj knjižari „Nolita“ odmah pokraj velike dvorane Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“, zvanog „Templ“. Ne znam koliko sam puta pročitao tekst ovog velikog, sasvim nesvakidašnjeg pjesnika. Bio sam apsolvent matematike, zatrpan ispitima koji su mi bili preostali da diplomiram i tako obradujem majku koja je čekala u svojoj udovičkoj samoći u Bosanskoj Kostajnici takve lijepe vijesti. Radovala se ona i mome pisanju, izlasku prve zbirke pjesama, ali sve to uzimala je kao mladalački zanos, ništa više. Ni ja nisam bio baš načisto šta ću sa sobom. A to je svakako bilo teže pitanje od samog diplomiranja bilo čega na bilo kom fakultetu. Kad je Kiš objavio veličanstveni roman „Bašta, pepeo“ moja majka ga je pročitala nadušak, iako je imala samo tri razreda osnovne škole, i rekla mi, gledajući negdje preko mene, ko zna u šta – „Kad napišeš ovakav roman, bićeš pisac.“ Bio je to previsok kriterijum za mene, ali joj to nisam rekao. Kasnije sam upoznao Danila Kiša, potom otkrivao njegovo djelo, ali i njegove uzore o kojima ću i sam tu i tamo ponešto napisati.
Kako su mi bili neobični ti dani, između Algebre, profesora Veselina Perića, toliko apstraktne da je veoma teško pronaći nešto apstraktnije, i simfonije glasova dramskog teksta „Pod mlečnom šumom“ (Under Milk Wood) Dilena Tomasa. Osvojio me je pjesnički svijet, pjesnički jezik, Dilena Tomasa. Tako maštovit, a opet tako konkretan. U njemu se osjećala drevnost prostora koji je od predaka preuzeo pjesnik, sasvim u skladu sa naslijeđenom keltskom tradicijom u južnom Velsu. Ta moć jezika da stvara prostor i prenosi kroz vrijeme život koji se odvija poput života u prirodi, cijelog, biljnog i životinjskog, u koji se uključuje i ljudski. Živi se ne sjećaju mrtvih, oni i dalje žive s njima. To je neprekinuti lanac života na svakom pedlju ove planete. Bez tog lokalnog ne bi bilo ni univerzalnog. Zanos s kojim su pjevali o svojoj lokalnoj prošlosti, Jejts, s irske strane, i Tomas, s velške, mora da ponese svakog istinskog ljubitelja poezije. Uključivanje te prošlosti u život savremenika je kao disanje. Njihovi pjesnički prethodnici, mali, čak neznatni, pojavljuju se u njihovim djelima kao kule svjetiljke kulture tih mjesta.
Dramu za glasove, kako je u podnaslov stavio Dilen Tomas, preveo je na srpskohrvatski Svetozar Brkić, i napisao pogovor. Brkić je sačinio odličnu „Antologiju savremene engleske poezije“ koja se pojavila u prestižnoj ediciji „Nolita“, „Orfej“, koju je vodio izuzetan urednik Zoran Mišić. Nekako tih godina izdavač „Novo pokolenje“ promijenio je naziv u „Nolit“. Svetozar Brkić je bio izvrstan prevodilac, znalac prije svega, svog jezika, a potom i engleskog, koji je godinama predavao u srednjim školama. A prevoditi savremenu poeziju zahtjevan je posao. Da bi se osjetila ljepota ovog prevoda, evo još jedan odlomak iz drame čiji me glasovi prate već decenijama, mada je za upoznavanje mnogo uspješnije čitanje cijelog teksta.
Napolju sunce skakuće niz džombast užurban grad. Ono trči kroz žbunove ogrozda i ćuška ptice da pevaju. Proleće razmahuje svojim zelenim bičem po Školjkarkinom sokaku, pa školjke odjekuju zvukom. U ovom ostrišku jednog jutra Laregib je divlja i sveža voćka,ulice, polja, utrine i vode šikljaju na mladom suncu.
Čekajući odlazak u vojsku, ljeta 1968. godine, pošto sam završio svoj kratki profesorski staž u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, napisao sam svoj prvi radio-dramski tekst za djecu i poslao ga na adresu Radio-Sarajeva, na redakciju programa za djecu i mlade. Vijest da mi je tekst prihvaćen dobio sam u vojsci, oko Nove 1989. godine, a odmah potom i honorar koji je bio gotovo u visini moje profesorske početničke plate. Obradovao sam cijeli svoj vod lijepom viješću, časteći drugove uz kafansku pjesmu u Požarevcu. Čuveni Bora Spužić-Kvaka, pošto smo se već bili malo podnapili, svojim hitom „Pođimo u krčmu staru“, doveo je društvo u stanje kada se zaboravlja ni ko smo ni gdje smo. Naravno, na kraju smo završili svi u zatvoru i s primjerenom kaznom.
Moje intezivno bavljenje radio-igrom za mlade trajalo je desetak godina. Izvedeno mi je desetak radio-igara za djecu, neke od njih su prevedene na jezike naših nacija i nacionalnosti- Na primjer, kad ti tekst otkupio Radio-Skopje, onda očekuj da bude izveden na tri jezika, makedonski, turski i albanski. Slično je bilo i u Vojvodini. Još uvijek se repriziraju te radio-igre. Najpoznatija je bila „Priča o satu“, izvođena više puta u podijeljenoj Njemačkoj, prvo u DDR-u a potom i u ujedinjenoj Njemačkoj. Prevodilac je bila Barbara Antkovjak, koja je inače zadužila srpskohrvatske pisce za brojne prevode njihovih djela na njemački jezik. Živjela je i radila u Istočnoj Njemačkoj. Ali, za mene je najznačajnija bila drama posvećena slijepim šahistima, „Priča o šahu“. Od te drame kasnije će nastati i moj roman za mlade „Ivanovo otvaranje“, koji će dobiti nagradu „Politikinog zabavnika“ za 2000. godinu. Naslov dugujem Nabokovljevom izvanrednom romanu „Lužinova odbrana“.
U ta vremena radio je i dalje bio izazovan medij, pa sam nastojao da pokrenem pisce u Banjaluci na pisanje tekstova za radio. Moje najuspješnije nagovaranje bilo je vezano za Ranka Pavlovića, koji će napisati petnaestak tekstova za djecu i desetak radio-drama za odrasle, takođe, koji su mu isto bili izvođeni na radio-stanicama ondašnje Jugoslavije. Ali ni to nagovaranje nije bilo lako, morao sam da mu obrazložim za prvi tekst postupak, čak i da mu sugerišem temu – on je sve novotarije hvatao u letu i pretvarao ih u vrijedne tekstove.
Da se vratim knjizi koja je povukla za sobom, kao svaka snažna lokomotiva, cijelu kompoziciju sjećanja. Taj prvi, „sarajevski“ primjerak nisam sačuvao, negdje mi se zagubila u podstanarskim seobama između Grbavice i Čengić Vile. Do nje ću ponovo doći tek poslije banjalučkog zemljotresa, tačno 5. februara 1970. godine, u Rijeci, gdje smo uživali u maškarama. Knjižara je bila izvrsna, kupio sam nekoliko knjiga, među kojima i Džojsovog „Uliksa“, u prevodu Zlatka Gorjana. Ali posebno sam se obradovao čarobnoj knjizi Dilena Tomasa. Odmah, poslije prvog novog čitanja, sva ta mjesta kvarnerskog priobalja činila su mi se kao da su izašla iz Tomasove sanjarije, naročito Novi Vindolski, Selce, Crikvenica, Šmrika, Kraljevica, Bakar i Krk, sa svojim zagonetnim imenima. Ali mnogo ubjedljivije je poređenje sa poznatim pomorskim mjestima Boke Kotorske, gdje sam u Perastu, provodio više godina svoja ljeta kod ujaka. Ujak mi je, poput Dilena Tomasa, ali i drugog, mlađeg, mog ujaka, volio alkohol preko svake mjere. Majka se plašila da se ne ugledam na ujaka Jovu, pošto sam je podsjećao na njega kao dobar matematičar, ali i svojim likom i stasom. Svako mjesto u kotorskom zalivu ima svoju veličanstvenu istoriju, koju su pisci samo odškrinuli. Perast je na mene uticao toliko da sam mu posvetio svoj prvi roman, „Nasljedna bolest“.
Bio sam uočio da u samom Perastu živi veoma malo starosjedilaca, mladih gotovo da i nema. Ljeti bi iz drugih mjesta dolazili mlađi kod svojih starijih članova šire porodice, uglavnom iz Rijeke i Zadra. Ali Perast nije bio pust, naselilo se tu novo stanovništvo, naročito poslije otvaranja konfekcije u Kotoru i u Perastu. Prije njih došli su iz brdskih sela u potrazi za poslom drugi stanovnici. Muški su radili u vojnim i civilnim malim brodogradilištima u Tivtu i Bijeloj. Oni nisu poznavali istoriju mjesta čiji su žitelji, njegovu slavu i legende. Uvijek treba nova generacija koja će se za to zainteresovati. Danas imamo primjer izvrsnog pisca Nikole Malovića iz Herceg Novog. Upravo ti strašni diskontuiteti obilježavaju na našim prostorima gotovo svako mjesto. Iz potrebe novog stanovništva da se nekako ukorijeni na prostoru koji ne poznaje, nastaje neka mitska istorija koja nema nikakvo uporište u stvarnoj istoriji, što je za književnost izvrsna građa, ali za stvarnu istoriju opterećenje iz kojeg se rađaju djela koja više odražavaju želje svojih tvoraca i samog naroda, ako ne vladajuće politike i religije.
Sam Dilen Tomas pisao je svoje dramsko djelo više od deset godina, ali nije dočekao njegovo izvođenje, samo objavljivanje prethodnih verzija. Početni tekst objavljuje kao srednjoškolac, da bi sljedeću verziju u kratkoj radijskoj drami „Sasvim rano jednog jutra“ (Quite Early Morning, 1944), za šta mu je inspiracija bio njegov boravak u velškom primorskom mestu Nju Kiju, objavio u školskom listu, ali je nešto kasnije pridodao i dio iz teksta „Grad koji je bio lud“ (The town that was mad) čime je zaokružena priča za glasove, koju sam pisac nikada neće čuti na radiju. Već je bio s druge strane, od 9.11.1953., jedan od likova svoje drame, čije postojanje evociraju živi. Taj veliki „živi“ bio je Ričard Barton koji će biti narator u čuvenom Bi-Bi-Sijevom izvođenju, ali i kasnijoj ekranizaciji u kojoj će mu se pridružiti još dvoje velikana, Elizabeta Tejlor i Piter O’ Tul, uz cijelu plejadu velikih engleskih glumaca. Ostala je priča da se Barton kajao što nije materijalno pomogao velikom pjesniku dok je ovaj još bio u životu. Priču mi je prenio Predrag Finci, još jedan od poštovalaca djela Dilena Tomasa.
Ranko Risojević