…i od svega je ostao samo stih. S. Kulenović, Iz humusa
U poslijeratnoj Jugoslaviji, pjesnička slava Skendera Kulenovića bila je mjera značaja NOB-a u našoj svakodnevnoj mitologiji. Tu slavu donijela je pjesniku „Stojanka majka knežopoljka“ (prvo štampano izdanje 1945. godine) i ona je prevazilazila sve ono što je za bilo koga u tom vremenu predstavljala književnost. Samim njenim povezivanjem sa ratnom tematikom, stradanjem i pobjedom, revolucijom i komunizmom, dat joj je poseban status – na njoj se mjerila privrženost novom poretku. Pjesnik nije tome podlegao, ali pjesma jeste. Njena strašna ljepota odupirala se koliko je mogla rijetkim kritičarskim glasovima, pjesnik se hvatao drugih tema, širio krugove značajnih djela oko sebe, ali gravitacija „Stojanke“ bila je prevelika. Poslije nekih dvadeset i pet godina, javila su se prva odbijajuća reagovanja. Valjda to tako uvijek ide. Kad se utišaju talambasi hvale, javi se prvo suzdržanost a onda i pokuda. Oprezna, ali žilava. Tek tu pjesnik osjeti, rilkeovski govoreći, koliko je ta slava strašna. S jedne strane, uz obožavaoce su i oni kojih bi se pjesnik odmah odrekao, s druge su strane i žilavi tradicionalisti kojima u duši kao pjesnik pripada. Prostor političkog, odnosno društvenog, sljubljen je sa umjetničkim. Kao što je prvima ova velika poema sveta samim tim što je predmet pjevanja svet, drugima je sve suprotno – ne može se o tom stradanju pjevati, nema tu umjetničke snage, sve je podređeno patetici događaja. U prvom slučaju sve su antologije srpske i ondašnje jugoslovenske poezije bile skoro pa obavezne da sadrže i ovu poemu, one revolucionarne u cijelosti, ostale u odlomcima, dok su se u drugom slučaju, od pojave „Antologije srpske poezije“ Miodraga Pavlovića ograđivali od nje kao umjetnički ipak manje vrijedne i gotovo žanrovski neprimjerene lirskoj poeziji.
Bile su to krajnosti koje se nisu dodirivale. Ali krajnosti među kojima smo odrastali, gradili svoj pogled na poeziju, poneko na vlastitu poetiku, poneko formirajući se kao kritičar koji će, poput tada mladog Sarajlije Slobodana Blagojevića, za „Stojanku“ napisati da ona „svojom odista rijetko održivom patetikom, ponekad uspije emocionalno pronaći put do slušatelja (da, slušatelja, jer tek prilikom izgovaranja ovi tekstovi dolaze na svoje), ali ne i ostalih nekih dubljih, emotivno-misaonih rezonancija.“, do Stevana Tontića koji će ovu poemu, hrabrim antologičarskim potezom, uoči ovog novog rata, vratiti među najveće pjesme srpskohrvatskog jezika. Ali, šta se dešava danas, gdje smo mi u odnosu na „Stojanku majku knežopoljku“ i njen dojučerašnji mitski značaj u našem životu?
Danas su podjele između onih koji prihvataju ovu poemu kao veliko umjetničko djelo i negatora produbljene. Prvih kao da je sve manje a drugih sve više. Razlozi s kojih je to tako su različiti, srpski kritičari prihvatili su sonete kao antologijske pjesme srpske poezije, dok nalaze brojne zamjerke poemama. Što se tiče soneta, s njima su saglasni bošnjački kritičari, ali oni prihvataju i poeme koje se ne bave NOB-om, naročito novopronađenu, „Na prvi put sam ti majko izašo“. Zanimljivo je pogledati kako je to izrazila književnica Safeta Obhođaš, čije mišenje navodim zato što je ono paradigmatično za recepciju jednog dijela bošnjačke javnosti ne samo poezije Skendera Kulenovića nego i njega kao čovjeka:
„Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini, i tu napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u toj pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su „fašisti-zvijeri“, zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzili i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. Napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni.“
Takva je naša stvarnost. Razroka do zlaboga.
Pošto sam skicirao osnovnu nit moje priče, hajde malo da kružim oko nje, da je gledamo izdaleka i izbliza, s raznih strana, baš onako kako mi se ona otvarala i samu sebe stvarala u mojoj ličnoj mitologiji. Ciljna tačka mi je posmrtna maska pjesnikova – sačinjena iz jezika, iz njegove drevne magme, na strašnom točku života – ovo je prilika da je vidimo u svoj njenoj moći i istini/ljepoti – ali sada kao mitsku sliku pjesnika koju je vrijeme demitologizovalo. Da li je ona time izgubila ili dobila?
U našoj kući, a to je značilo za moju majku i mene, dječačića koji odrasta bez oca, Skender Kulenović bio je legendarno biće Kozare, nešto između šumskog boga i jezičkog vilenjaka. Majka ga je vidjela na Paležu, stojeći u uzdrhtalom stroju preživjelih boraca, pokraj mog budućeg oca, koji će uskoro otići da se više nikada, osim u snu, ne pojavi pred njom i preda mnom. Taj stroj trebao je nešto, poput riječi samog Savaota, da ga digne u svijet živih, da mu udahne nadu i moć da vjeruje u tu nadu. Čekala se katarza neviđene kozaračke drame. Trebalo je poetski oživjeti drevni jezik i tim jezikom, do tada nekorištenim, nečutim, zazvati preko zgarišta, preko mrtvih, preko čudom spasenih, Pravdu, koja jedino može da pokrene, da vaznese, da ponudi razlog zašto bi ovi živi prihvatili tu prostu činjenicu da ih je proviđenje ostavilo u životu. Tu Pravdu, čovjek koji je stao pred njih, u ljetnjem kozaračkom osvjetljenju, lijep kao šumski bog, imenovao je kao Osvetu. Osvetu koja progovara iz duha jezika, drevnu i vječnu, nasušnu i neistrošenu. Zapravo, ova osveta je zazivanje Erosa, da pobijedi Tantos, jer tako mora biti. Tako je uvijek bilo. Penjući se drevnim stepeništem ka nevidljivom hramu, od Zla, Tanatosa, preko Osvete, do Erosa, mi slijedimo put koji je urezan u stijenu jezika. To je spomenik svim mrtvim ne samo ondašnje Kozare, nego i potonjim, sve do današnjih dana. „Jooj“ Stojanke je nadgrobnik, pamjatnik i mome ocu, koji je otišao u nebo sa svojim strojem, da mu se zemni ostaci nikada ne nađu. Zar bi mogao da mu se podigne bolji spomenik od ovog Skenderovog, koji je trajniji od Džamonjinog, kao tvorevina od pamtivijeka tu sazdana! Čime je to mjesto pjesnik svojoj pjesmi osigurao? Duhom jezika kroz koji je progovorio tragični usud naroda. I to je ono što ovu pjesmu izdvaja iz slične ratne produkcije, stavljajući je na pijedestal neponovljivog umjetničkog djela.
Taj duh jezika s pravom je Radomir Konstantinović povezao sa arhaičnošću, sa folklorom, kojem su često težili naši pjesnici, rijetko uspijevajući da izbjegnu zamke deseteračkog ačenja i prepisivanja mrtvih obrazaca. U fusnoti svog poznatog eseja „Apsolutni krajišnik Skender Kulenović“, Konstantinović piše: „Nikada folklor u celom dvadesetom veku (i to podjednako i epski i lirski), nije progovorio takvom poetskom snagom kao u poemi Stojanka majka Knežopoljka; i nikada se arhaičnost, kroz taj folklor, nije objavila takvom silovitošću kao u poemi Ševa; nikad taj subjekt folklora i arhaičnosti nije tako nezaustavljivo izašao na scenu istorije kao u doba Narodno-oslobodilačkog rata; nikada nije bio tako stvaran, i u toj svojoj stvarnosti tako stvaralački.“
Gdje su pjesnikovi izvori? Begovskog porijekla, od djetinjstva gospodstven, prošao kroz jezuitsku gimnaziju u Travniku, u Zagrebu studirao pravo, literaturu i život, upijao je u sebe naprosto sve pokušavajući da se uvijek stavi u onoga čiju sudbinu hoće da spozna. On prihvata kao credo da je svaka distanca u odnosu na Univerzum pogubna za suštinu pjevanja. Svijet sam pjeva, ja sam mu zapisničar. Veliki, reklo bi se, nebeski zapisničar. On je bio dostigao onaj stepen vibriranja sa svijetom kao Rilkeov zaljubljeni par koji je samo instrument savršeno ugođen da bi na njemu božanstvo moglo da svira. On koji kozaračko kolo tada prvi put vidi, bolje od bilo kog igrača, upija ga u sebe kao suštinu duhovnog života ovog naroda. To kolo je došlo iz mitskih vremena i mitskih prostora odakle će možda stići i spas ovom narodu. Upleteno kao seoska ograda od kolja preko koga ide ljeskov pleter, ono je jedina brana od životne strave koja se na njih obrušila. To je jedinstvo, spas za izgubljene, u noćnoj tami, u dnevnom bezizlazu, osnovna poluga postojanja, sadašnjeg i budućeg. Kolo je više od igre, ono je narodno postojanje na Kozari. Bez kola si izgubljen, a sa kolom ko zna.
Obezboženi svijet u ratu kao jedinu pravdu vidi osvetu. U miru, pravda može i mora biti rezultat djelovanja svih institucija države, prije svega pravosudnih, ali ne samo njih, postoji tu cijeli lanac procedura koje se ili primjenjuju ili samo simuliraju, zavisno već od same države. Ali u ratu, tih institucija nema, pogotovo u ratu gdje jedna strana gazi sve norme, pravne i običajne, kao što je bio Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije. Za okupatora i njemu pridružene fašiste, prvenstveno ustaše, okupirani su bili izvan zakona. Zato se i kaže da je osveta starija od zakona. Srpski dio partizanskog pokreta, s prostora Bosanske krajine, ustao je da se odbrani od ustaškog terora koji je bio usmjeren na istrebljenje, pokrštavanje i čišćenje teritorije – komunističkim prvacima je takvo određenje smetalo – oni su insistirali na njihovom antifašističkom opredijeljenju. Zato je partizanska borba morala da bude „sveta“, sama za sebe visokomoralna i u nacionalnom smislu neutralna. Nije to bilo lako postići, ali se na tome nastojalo. Partizani nisu smjeli biti rulja, linč gomila, skup bezbožnika i lopova. Ali pjesnik Kulenović, uvijek u osluškivanju, suštinski sveštenik poezije, zna zaumnim znanjem da je ovdje osveta najdublji motiv za nastavak gotovo bezizgledne borbe. Slično će napisati i u eseju o Mažuraniću. Pitajući se čemu sirovi opis zvjerstva u „Agovanju“, daje tu povezanost bez čijeg eksplicitnog iznošenja ne bi bilo ostalih dijelova poeme, ne bi bilo čete koja raste iz „ujedenog, krvavog tla, kao gromovni oblak, kao što bez nje, bez osvjetljenja njenog unutarnjeg lika, ne bi bilo ni onih strašnih, moralno usijanih naboja osvete u onoj olujnoj noći kad četa gruva u čadore i kad počne ono grljenje `rukam gvozdenijem`…“
Ma koliko je svrstavali u poeziju Revolucije „Stojanka“ tamo samo djelimično pripada. Ona je revolucionarna koliko je antiratna, u mjeri neprihvatanja fašizma u zamjenu za mogući mir, ali ona je na strani borbe protiv ratne nemani – fašizma, time se svrstava u antifašističku umjetnost, poput Pikasove „Gernike“ kojoj je najbliža u internacionalnom smislu. .
Sve je stalo u „Stojanku“ kao u nepristrasno ogledalo, od povoda za ofanzivu („žalosna majka Stojanka, / što vas je zimus pratila u akciju, / posvunoć cjelcem batrgala / i prugu trgala!“), stradanje, stariji brat koji će donijeti pravdu, odnosno osvetu i uspostaviti novi poredak („mene će okajat pramajka Rusija“). Po tome ovo je jedna priča slična velikim poemama prošlosti, na koje se i naslanja. Ovdje se čak skladno uklopilo pravoslavlje u komunističku vezanost, odnosno podređenost, koje niko potom u ratu nije kritikovao („od moskovskoga Jerusolema“). Ali ona ima svoju posebnost, to je jezik koji je sve to donio kao naplavinu, tokom te vidovite noći na Paležu, otvoreno, direktno, necenzurisano, poetski moćno jer je s one strane bilo koje druge forme. Grunulo iz ponora, ono se kroz pjesnika objavilo kao opšta poruka. Sve ostale forme mogu da se oslone na ovu iskonsku, arhetipsku, vječnu.
Skender se u „Stojanki“ javlja i kao Kočićev nastavljač, onaj koji u jeziku i kroz jezik traži mogućnost komunikacije sa svijetom i apsolutom, kako bi izrazio svoju pobunu, svoje nepristajanje na taj svijet koji je tako strašan da strašniji ne može biti. Kada Kočić traži od Boga, da mu da velike riječi, to je isto kao što u kriku Stojanka zaziva jezik kojim bi izrazila sav užas u kojem se našla gubitkom sinova. U sličnom je položaju svaki pjesnik koji pjeva poslije kataklizme.
R.Konstantinović je svoj već citirani esej „Apsolutni krajišnik Skender Kulenović“, zasnovao na postojanju mitskog u poemi Stojanka majka Knežopoljka: „Mitsko ovde prodire svuda, povezujući arhaično i suvremeno, drevnu prošlost epike i trenutak fašističke ofanzive na Kozari, onako kako to čini seljanka, partizanska majka ovoga trenutka. Ne postoji takva autentičnost objedinjavanja svih slojeva vremena ni u kojoj drugoj poeziji; autentičnost ovoga jedinstva prošlog i sadašnjeg (prošlih mitova koji upravo nastaju)…“ Konstantinović, naravno, govori o mitskom desetercu, koji se javlja i iščezava, o liniji koja vodi od Kosova i Obilića, preko partizana do Rusije, kroz svijest seljanke u kojoj progovara sve ono što su joj sinovi značili i što su govorili i radili. To je, vjerovatno, čvor problema, mjesto problema neprihvatanja „Stojanke“ od jednog dijela kritičara, koji u toj mitizaciji vide naprosto partizanštinu i običan folklor. Pri tome se gube iz vida svi slojevi ove složene pjesme, u kojoj je sve svoje, samo sebe stvorilo i pokazalo po prastarom modelu viđenja svijeta koji je navikao ginuti, nestajati i ponovo se obnavljati. To je mnogo više od vještine pisanja stihova. Toliko više da je naprosto neuporedivo sa drugim ostvarenjima tog mračnog doba.
Ivo Andrić, po pričanju samog Skendera, rekao je jednom prilikom, kada je Skender bio bolestan: „Skendere, vjerujte, evo sad da umrete, ne daj bože, vi ostajete u jugoslovneskoj literaturi kao pjesnik sa svojom `Stojankom`. Ja, kada sam je čitao“, a kaže, to nije mala stvar, „evo“, uhvati se za jabučicu, „ovdje stegne čovjeka. A kad je jedna literatura dovela čovjeka u jedno takvo fiziološko stanje, to je dokaz“.
Šta je sam pjesnik? Ponornica?! Šta se od njega daje svjetlu, šta ostaje u tami? Gdje ga i kako vidimo? Šta on nosi i odnosi? Gdje mu je izvor, gdje ušće? Kao malokojeg pjesnika, Skenedera od prvog pjesničkog iniciranja opsjeda govor samog svijeta, svake stvari posebno, mrtve i žive. On tako slijedi šopenhauerovsku liniju doživljaja svijeta kao krajnje subjektine slike što za poeziju nije prihvatljivo. Poezija ne može da bude slika, ona mora da bude svijet za sebe. Roman „Ponornica“, opričava, opisuje jedan svijet, pjesma „Ponornica“, jeste svijet. Skeneder teži nemogućem, što na kraju mora da se završi ćutnjom, krajnjim iscrpljivanjem svih pjesničkih sredstava, osjećanjem nedovoljnosti jezika. Ta nedovoljnost je u različitosti svjetova.
U jednom intervjuu, upitan o uticaju Miroslava Krleže na njega, odgovorio je: „Onaj isti ogroman uticaj koji je tolike ljude kod nas pokrenuo i usmjerio horizontima Oktobra. A što se čisto književnog uticaja tiče, mogu vam samo ponoviti ono što sam jednom u sličnom razgovoru rekao: Krležin „Petrica“ ohrabrio je moju „Stojanku“ i „Jovu Stanivuka“…
Trideset godina osjećam za mene prvo čudnu nedoumicu, ustezanje, potom i animozitet kod kritičara, književnih istoričara i antologičara prema „Stojanki majki Knežopljki“, koja se u najboljem slučaju svrstava u hibridna djela, između lirske i epske pjesme, čime se izostavlja iz korupsa lirike ovog jezika. Mislio sam da je riječ prosto o odbijanju da se književnost, naročito poezija, upliće u politiku, da previše životne patetike znači premalo poezije. Ali, nije tako. Ovdje je riječ o nečemu mnogo složenijem.
Otklon od Kulenovićeve ratne lirike u prostoru BiH najznačajnije je načinio Slobodan Blagojević u svojoj „Antologiji bosanaskohercegovačke poezije dvadesetog stoljeća“. Treba ovdje reći da je on prihvatio termin koji je upravo u eseju o Skenderu Kulenoviću uveo Midhat Begić, smatrajući da se na prostoru BiH stvara zasebna književnost koja zaslužuje da ima svoju odrednicu. On time ne oduzima pravo ni književnicima ni književnim istoričarima da ovu oblast posmatraju i u kontekstu nacionalnih književnosti (srpske i hrvatske). „On je (M.B. misli na Skenedera Kulenovića) prihvatio u cijelosti ideje simpozijuma „Svjetlosti“ 1970. o poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti kao jedinstvenoj formaciji u koju su se slili raniji nacionalno-konfesionalni tokovi prošlosti. Jezički jedinstvena i veoma izrazita, bogata, sa četiri nacionalna etnička pritoka, počev sa Kulenovićem i njegovim saputnicima, formira se jedinstvena bosanskohercegovačka književnost zajedničkog života i ispoljenja.“ (M.B. „Djelo Skendera Kulenovića“)
Značajnije je da se odredi mjesto mitske „Stojanke“ u književnosti. Da li je ona antologijska pjesma ili nije? Antologijska u apsolutnom smislu, kojim se mjeri ne sa poezijom antiratne tematike, nego sa poezijom uopše. Kritika kao da je jedva dočekala pojavu Skenderovih soneta, da bi mogla da ovog izuzetno cijenjenog pjesnika i čovjeka slavi i veliča kao ponovorođenog pjesnika. Za njegov razvoj to je bilo kao spasonosni eliksir, meni se danas čini kao izvor novih nesporazuma. Veličanstvene poeme pale su u drugi plan.
Paradokaslno izgleda, ali, vraćajući se sonetima, Kulenović se napokon očovječio, pobjegao od predstave koju je imao u savremenosti, predstave legendarnog pjesnika Revolucije, preobratio se u pjesnika kovača, filigranistu, brusača novih pjesničkih slika. Htio ne htio, postao je i sam sudionik novog mita o stećcima koji u novoj političkoj konstelaciji postaje izvor državnosti BiH. Naravno, sve to bilo je starije, drevnije od njega, tu se više ne može kao kod „Stojanke“ pjevati praroditeljskim glasom, nego se posuđuje glas drevnosti izlazeći iz sebe, iz savremenosti, iz legende, u tu drevnost s kojom ovaj svijet jedva da ima išta zajedničko. Tu poetski doživljaj ipak ustupa mjesto cerebralnosti.
Kulenovićevim sonetima odgovarala bi muzika Ljubice Marić, njeno „iz tmine pojanje“, što korespondira sa pjesnikovim „I samo nam iz tmina zvijezde pamćenja iznose“, a koje uspostavlja vezu sa prasmislom, sa onim što je prethodilo revolucionarnom mitu i čemu se priklonio pjesnik legende o Kozari i stradanju na toj planini, postavši sam legenda o pjesniku u Revoluciji, da bi na kraju prošao kroz vlastitu demitologizaciju ostavši veći od onih koji su tu demitologizaciju kao pjesnikovo raščinjenje izvršili. Bio je prvosveštenik revolucionarne poezije u poratnim godinama, da bi konačno, otišao u vječnost kao prvosveštenik poezije uopšte – izvan moda i glavnih tokova, u razuđenoj poeziji srpskohrvatskog jezika, opet sličan samo još jednom usamljeniku dalekom svakom revolucionarnom zanosu – Momčilu Nastasijeviću. Paradoksalno je da on o njemu nije pisao. Ni kritičari se nisu bavili ovom dubinskom sličnosti dvojice pjesnika. A dovoljno bi bilo samo ritmički na novi način izlomiti stihove soneta i dobiti Nastasijevićeve ritmove. Tako se, sasvim neobično, Kulenović ukazuje i kao stvarni nastavljač nastasijevićevse muke s riječima, napora da se pjeva o zaumnom. To je gnomski jezik, koji je izvajao pjesnika da bi on, iz njega, jezika, izvajao svijet. Veliki je to zadatak i velika muka. Nekome je dato da govori o malom, drugom o velikom. Nije svačije po selu pjevati, jer ma koliko bilo na istom razboju istkani, niti (Nastasijevićeve, Nazorove, Raičkovićeve, Kulenovićeve) su različite. Svjestan zamki znanja i učenosti, Nastasijević je bježao od unaprijed zadanih formi, Kulenoviću je pak ona trebala da se za nešto čvrsto i zemaljsko uhvati da ne bi prije vremena odletio među zvijezde.
Poslije svega, kao pjesnički memento mori, najjača pjesnikova veza sa ovim svijetom, ostaje njegova besmrtna Stojanka majka Knežopoljka. Ona je natkrilila umijeće, znanje, cizeliranje unutar vrhunskog jezičkog filigranstva, posvjedočivši još jednom da je tajna velikih umjetničkih djela naprosto neodgonetljiva. „Pišem i boga molim da se nastavi ovaj huk prirodnosti: vidim-čujem pa napišem…“ (Iz humusa) Pjesnik zapisničar božijeg proviđenja pokušava da bude stalno „na djelu čekanje“ (Hajdeger), ali prečesto je brkanje božijeg i ljudskog glasa. U „Stojanki“ se objavio upravo takav glas, neponovljiv, jedinstven, trajan koliko i sam jezik u kome se javio.
Moje knjige/30
SKENDER KULENOVIĆ – STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA
…i od svega je ostao samo stih.
S. Kulenović, Iz humusa
U poslijeratnoj Jugoslaviji, pjesnička slava Skendera Kulenovića bila je mjera značaja NOB-a u našoj svakodnevnoj mitologiji. Tu slavu donijela je pjesniku „Stojanka majka knežopoljka“ (prvo štampano izdanje 1945. godine) i ona je prevazilazila sve ono što je za bilo koga u tom vremenu predstavljala književnost. Samim njenim povezivanjem sa ratnom tematikom, stradanjem i pobjedom, revolucijom i komunizmom, dat joj je poseban status – na njoj se mjerila privrženost novom poretku. Pjesnik nije tome podlegao, ali pjesma jeste. Njena strašna ljepota odupirala se koliko je mogla rijetkim kritičarskim glasovima, pjesnik se hvatao drugih tema, širio krugove značajnih djela oko sebe, ali gravitacija „Stojanke“ bila je prevelika. Poslije nekih dvadeset i pet godina, javila su se prva odbijajuća reagovanja. Valjda to tako uvijek ide. Kad se utišaju talambasi hvale, javi se prvo suzdržanost a onda i pokuda. Oprezna, ali žilava. Tek tu pjesnik osjeti, rilkeovski govoreći, koliko je ta slava strašna. S jedne strane, uz obožavaoce su i oni kojih bi se pjesnik odmah odrekao, s druge su strane i žilavi tradicionalisti kojima u duši kao pjesnik pripada. Prostor političkog, odnosno društvenog, sljubljen je sa umjetničkim. Kao što je prvima ova velika poema sveta samim tim što je predmet pjevanja svet, drugima je sve suprotno – ne može se o tom stradanju pjevati, nema tu umjetničke snage, sve je podređeno patetici događaja. U prvom slučaju sve su antologije srpske i ondašnje jugoslovenske poezije bile skoro pa obavezne da sadrže i ovu poemu, one revolucionarne u cijelosti, ostale u odlomcima, dok su se u drugom slučaju, od pojave „Antologije srpske poezije“ Miodraga Pavlovića ograđivali od nje kao umjetnički ipak manje vrijedne i gotovo žanrovski neprimjerene lirskoj poeziji.
Bile su to krajnosti koje se nisu dodirivale. Ali krajnosti među kojima smo odrastali, gradili svoj pogled na poeziju, poneko na vlastitu poetiku, poneko formirajući se kao kritičar koji će, poput tada mladog Sarajlije Slobodana Blagojevića, za „Stojanku“ napisati da ona „svojom odista rijetko održivom patetikom, ponekad uspije emocionalno pronaći put do slušatelja (da, slušatelja, jer tek prilikom izgovaranja ovi tekstovi dolaze na svoje), ali ne i ostalih nekih dubljih, emotivno-misaonih rezonancija.“, do Stevana Tontića koji će ovu poemu, hrabrim antologičarskim potezom, uoči ovog novog rata, vratiti među najveće pjesme srpskohrvatskog jezika. Ali, šta se dešava danas, gdje smo mi u odnosu na „Stojanku majku knežopoljku“ i njen dojučerašnji mitski značaj u našem životu?
Danas su podjele između onih koji prihvataju ovu poemu kao veliko umjetničko djelo i negatora produbljene. Prvih kao da je sve manje a drugih sve više. Razlozi s kojih je to tako su različiti, srpski kritičari prihvatili su sonete kao antologijske pjesme srpske poezije, dok nalaze brojne zamjerke poemama. Što se tiče soneta, s njima su saglasni bošnjački kritičari, ali oni prihvataju i poeme koje se ne bave NOB-om, naročito novopronađenu, „Na prvi put sam ti majko izašo“. Zanimljivo je pogledati kako je to izrazila književnica Safeta Obhođaš, čije mišenje navodim zato što je ono paradigmatično za recepciju jednog dijela bošnjačke javnosti ne samo poezije Skendera Kulenovića nego i njega kao čovjeka:
„Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku, 1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini, i tu napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u toj pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su „fašisti-zvijeri“, zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzili i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. Napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni.“
Takva je naša stvarnost. Razroka do zlaboga.
Pošto sam skicirao osnovnu nit moje priče, hajde malo da kružim oko nje, da je gledamo izdaleka i izbliza, s raznih strana, baš onako kako mi se ona otvarala i samu sebe stvarala u mojoj ličnoj mitologiji. Ciljna tačka mi je posmrtna maska pjesnikova – sačinjena iz jezika, iz njegove drevne magme, na strašnom točku života – ovo je prilika da je vidimo u svoj njenoj moći i istini/ljepoti – ali sada kao mitsku sliku pjesnika koju je vrijeme demitologizovalo. Da li je ona time izgubila ili dobila?
U našoj kući, a to je značilo za moju majku i mene, dječačića koji odrasta bez oca, Skender Kulenović bio je legendarno biće Kozare, nešto između šumskog boga i jezičkog vilenjaka. Majka ga je vidjela na Paležu, stojeći u uzdrhtalom stroju preživjelih boraca, pokraj mog budućeg oca, koji će uskoro otići da se više nikada, osim u snu, ne pojavi pred njom i preda mnom. Taj stroj trebao je nešto, poput riječi samog Savaota, da ga digne u svijet živih, da mu udahne nadu i moć da vjeruje u tu nadu. Čekala se katarza neviđene kozaračke drame. Trebalo je poetski oživjeti drevni jezik i tim jezikom, do tada nekorištenim, nečutim, zazvati preko zgarišta, preko mrtvih, preko čudom spasenih, Pravdu, koja jedino može da pokrene, da vaznese, da ponudi razlog zašto bi ovi živi prihvatili tu prostu činjenicu da ih je proviđenje ostavilo u životu. Tu Pravdu, čovjek koji je stao pred njih, u ljetnjem kozaračkom osvjetljenju, lijep kao šumski bog, imenovao je kao Osvetu. Osvetu koja progovara iz duha jezika, drevnu i vječnu, nasušnu i neistrošenu. Zapravo, ova osveta je zazivanje Erosa, da pobijedi Tantos, jer tako mora biti. Tako je uvijek bilo. Penjući se drevnim stepeništem ka nevidljivom hramu, od Zla, Tanatosa, preko Osvete, do Erosa, mi slijedimo put koji je urezan u stijenu jezika. To je spomenik svim mrtvim ne samo ondašnje Kozare, nego i potonjim, sve do današnjih dana. „Jooj“ Stojanke je nadgrobnik, pamjatnik i mome ocu, koji je otišao u nebo sa svojim strojem, da mu se zemni ostaci nikada ne nađu. Zar bi mogao da mu se podigne bolji spomenik od ovog Skenderovog, koji je trajniji od Džamonjinog, kao tvorevina od pamtivijeka tu sazdana! Čime je to mjesto pjesnik svojoj pjesmi osigurao? Duhom jezika kroz koji je progovorio tragični usud naroda. I to je ono što ovu pjesmu izdvaja iz slične ratne produkcije, stavljajući je na pijedestal neponovljivog umjetničkog djela.
Taj duh jezika s pravom je Radomir Konstantinović povezao sa arhaičnošću, sa folklorom, kojem su često težili naši pjesnici, rijetko uspijevajući da izbjegnu zamke deseteračkog ačenja i prepisivanja mrtvih obrazaca. U fusnoti svog poznatog eseja „Apsolutni krajišnik Skender Kulenović“, Konstantinović piše: „Nikada folklor u celom dvadesetom veku (i to podjednako i epski i lirski), nije progovorio takvom poetskom snagom kao u poemi Stojanka majka Knežopoljka; i nikada se arhaičnost, kroz taj folklor, nije objavila takvom silovitošću kao u poemi Ševa; nikad taj subjekt folklora i arhaičnosti nije tako nezaustavljivo izašao na scenu istorije kao u doba Narodno-oslobodilačkog rata; nikada nije bio tako stvaran, i u toj svojoj stvarnosti tako stvaralački.“
Gdje su pjesnikovi izvori? Begovskog porijekla, od djetinjstva gospodstven, prošao kroz jezuitsku gimnaziju u Travniku, u Zagrebu studirao pravo, literaturu i život, upijao je u sebe naprosto sve pokušavajući da se uvijek stavi u onoga čiju sudbinu hoće da spozna. On prihvata kao credo da je svaka distanca u odnosu na Univerzum pogubna za suštinu pjevanja. Svijet sam pjeva, ja sam mu zapisničar. Veliki, reklo bi se, nebeski zapisničar. On je bio dostigao onaj stepen vibriranja sa svijetom kao Rilkeov zaljubljeni par koji je samo instrument savršeno ugođen da bi na njemu božanstvo moglo da svira. On koji kozaračko kolo tada prvi put vidi, bolje od bilo kog igrača, upija ga u sebe kao suštinu duhovnog života ovog naroda. To kolo je došlo iz mitskih vremena i mitskih prostora odakle će možda stići i spas ovom narodu. Upleteno kao seoska ograda od kolja preko koga ide ljeskov pleter, ono je jedina brana od životne strave koja se na njih obrušila. To je jedinstvo, spas za izgubljene, u noćnoj tami, u dnevnom bezizlazu, osnovna poluga postojanja, sadašnjeg i budućeg. Kolo je više od igre, ono je narodno postojanje na Kozari. Bez kola si izgubljen, a sa kolom ko zna.
Obezboženi svijet u ratu kao jedinu pravdu vidi osvetu. U miru, pravda može i mora biti rezultat djelovanja svih institucija države, prije svega pravosudnih, ali ne samo njih, postoji tu cijeli lanac procedura koje se ili primjenjuju ili samo simuliraju, zavisno već od same države. Ali u ratu, tih institucija nema, pogotovo u ratu gdje jedna strana gazi sve norme, pravne i običajne, kao što je bio Drugi svjetski rat na prostoru bivše Jugoslavije. Za okupatora i njemu pridružene fašiste, prvenstveno ustaše, okupirani su bili izvan zakona. Zato se i kaže da je osveta starija od zakona. Srpski dio partizanskog pokreta, s prostora Bosanske krajine, ustao je da se odbrani od ustaškog terora koji je bio usmjeren na istrebljenje, pokrštavanje i čišćenje teritorije – komunističkim prvacima je takvo određenje smetalo – oni su insistirali na njihovom antifašističkom opredijeljenju. Zato je partizanska borba morala da bude „sveta“, sama za sebe visokomoralna i u nacionalnom smislu neutralna. Nije to bilo lako postići, ali se na tome nastojalo. Partizani nisu smjeli biti rulja, linč gomila, skup bezbožnika i lopova. Ali pjesnik Kulenović, uvijek u osluškivanju, suštinski sveštenik poezije, zna zaumnim znanjem da je ovdje osveta najdublji motiv za nastavak gotovo bezizgledne borbe. Slično će napisati i u eseju o Mažuraniću. Pitajući se čemu sirovi opis zvjerstva u „Agovanju“, daje tu povezanost bez čijeg eksplicitnog iznošenja ne bi bilo ostalih dijelova poeme, ne bi bilo čete koja raste iz „ujedenog, krvavog tla, kao gromovni oblak, kao što bez nje, bez osvjetljenja njenog unutarnjeg lika, ne bi bilo ni onih strašnih, moralno usijanih naboja osvete u onoj olujnoj noći kad četa gruva u čadore i kad počne ono grljenje `rukam gvozdenijem`…“
Ma koliko je svrstavali u poeziju Revolucije „Stojanka“ tamo samo djelimično pripada. Ona je revolucionarna koliko je antiratna, u mjeri neprihvatanja fašizma u zamjenu za mogući mir, ali ona je na strani borbe protiv ratne nemani – fašizma, time se svrstava u antifašističku umjetnost, poput Pikasove „Gernike“ kojoj je najbliža u internacionalnom smislu. .
Sve je stalo u „Stojanku“ kao u nepristrasno ogledalo, od povoda za ofanzivu („žalosna majka Stojanka, / što vas je zimus pratila u akciju, / posvunoć cjelcem batrgala / i prugu trgala!“), stradanje, stariji brat koji će donijeti pravdu, odnosno osvetu i uspostaviti novi poredak („mene će okajat pramajka Rusija“). Po tome ovo je jedna priča slična velikim poemama prošlosti, na koje se i naslanja. Ovdje se čak skladno uklopilo pravoslavlje u komunističku vezanost, odnosno podređenost, koje niko potom u ratu nije kritikovao („od moskovskoga Jerusolema“). Ali ona ima svoju posebnost, to je jezik koji je sve to donio kao naplavinu, tokom te vidovite noći na Paležu, otvoreno, direktno, necenzurisano, poetski moćno jer je s one strane bilo koje druge forme. Grunulo iz ponora, ono se kroz pjesnika objavilo kao opšta poruka. Sve ostale forme mogu da se oslone na ovu iskonsku, arhetipsku, vječnu.
Skender se u „Stojanki“ javlja i kao Kočićev nastavljač, onaj koji u jeziku i kroz jezik traži mogućnost komunikacije sa svijetom i apsolutom, kako bi izrazio svoju pobunu, svoje nepristajanje na taj svijet koji je tako strašan da strašniji ne može biti. Kada Kočić traži od Boga, da mu da velike riječi, to je isto kao što u kriku Stojanka zaziva jezik kojim bi izrazila sav užas u kojem se našla gubitkom sinova. U sličnom je položaju svaki pjesnik koji pjeva poslije kataklizme.
R.Konstantinović je svoj već citirani esej „Apsolutni krajišnik Skender Kulenović“, zasnovao na postojanju mitskog u poemi Stojanka majka Knežopoljka: „Mitsko ovde prodire svuda, povezujući arhaično i suvremeno, drevnu prošlost epike i trenutak fašističke ofanzive na Kozari, onako kako to čini seljanka, partizanska majka ovoga trenutka. Ne postoji takva autentičnost objedinjavanja svih slojeva vremena ni u kojoj drugoj poeziji; autentičnost ovoga jedinstva prošlog i sadašnjeg (prošlih mitova koji upravo nastaju)…“ Konstantinović, naravno, govori o mitskom desetercu, koji se javlja i iščezava, o liniji koja vodi od Kosova i Obilića, preko partizana do Rusije, kroz svijest seljanke u kojoj progovara sve ono što su joj sinovi značili i što su govorili i radili. To je, vjerovatno, čvor problema, mjesto problema neprihvatanja „Stojanke“ od jednog dijela kritičara, koji u toj mitizaciji vide naprosto partizanštinu i običan folklor. Pri tome se gube iz vida svi slojevi ove složene pjesme, u kojoj je sve svoje, samo sebe stvorilo i pokazalo po prastarom modelu viđenja svijeta koji je navikao ginuti, nestajati i ponovo se obnavljati. To je mnogo više od vještine pisanja stihova. Toliko više da je naprosto neuporedivo sa drugim ostvarenjima tog mračnog doba.
Ivo Andrić, po pričanju samog Skendera, rekao je jednom prilikom, kada je Skender bio bolestan: „Skendere, vjerujte, evo sad da umrete, ne daj bože, vi ostajete u jugoslovneskoj literaturi kao pjesnik sa svojom `Stojankom`. Ja, kada sam je čitao“, a kaže, to nije mala stvar, „evo“, uhvati se za jabučicu, „ovdje stegne čovjeka. A kad je jedna literatura dovela čovjeka u jedno takvo fiziološko stanje, to je dokaz“.
Šta je sam pjesnik? Ponornica?! Šta se od njega daje svjetlu, šta ostaje u tami? Gdje ga i kako vidimo? Šta on nosi i odnosi? Gdje mu je izvor, gdje ušće? Kao malokojeg pjesnika, Skenedera od prvog pjesničkog iniciranja opsjeda govor samog svijeta, svake stvari posebno, mrtve i žive. On tako slijedi šopenhauerovsku liniju doživljaja svijeta kao krajnje subjektine slike što za poeziju nije prihvatljivo. Poezija ne može da bude slika, ona mora da bude svijet za sebe. Roman „Ponornica“, opričava, opisuje jedan svijet, pjesma „Ponornica“, jeste svijet. Skeneder teži nemogućem, što na kraju mora da se završi ćutnjom, krajnjim iscrpljivanjem svih pjesničkih sredstava, osjećanjem nedovoljnosti jezika. Ta nedovoljnost je u različitosti svjetova.
U jednom intervjuu, upitan o uticaju Miroslava Krleže na njega, odgovorio je: „Onaj isti ogroman uticaj koji je tolike ljude kod nas pokrenuo i usmjerio horizontima Oktobra. A što se čisto književnog uticaja tiče, mogu vam samo ponoviti ono što sam jednom u sličnom razgovoru rekao: Krležin „Petrica“ ohrabrio je moju „Stojanku“ i „Jovu Stanivuka“…
Trideset godina osjećam za mene prvo čudnu nedoumicu, ustezanje, potom i animozitet kod kritičara, književnih istoričara i antologičara prema „Stojanki majki Knežopljki“, koja se u najboljem slučaju svrstava u hibridna djela, između lirske i epske pjesme, čime se izostavlja iz korupsa lirike ovog jezika. Mislio sam da je riječ prosto o odbijanju da se književnost, naročito poezija, upliće u politiku, da previše životne patetike znači premalo poezije. Ali, nije tako. Ovdje je riječ o nečemu mnogo složenijem.
Otklon od Kulenovićeve ratne lirike u prostoru BiH najznačajnije je načinio Slobodan Blagojević u svojoj „Antologiji bosanaskohercegovačke poezije dvadesetog stoljeća“. Treba ovdje reći da je on prihvatio termin koji je upravo u eseju o Skenderu Kulenoviću uveo Midhat Begić, smatrajući da se na prostoru BiH stvara zasebna književnost koja zaslužuje da ima svoju odrednicu. On time ne oduzima pravo ni književnicima ni književnim istoričarima da ovu oblast posmatraju i u kontekstu nacionalnih književnosti (srpske i hrvatske). „On je (M.B. misli na Skenedera Kulenovića) prihvatio u cijelosti ideje simpozijuma „Svjetlosti“ 1970. o poslijeratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti kao jedinstvenoj formaciji u koju su se slili raniji nacionalno-konfesionalni tokovi prošlosti. Jezički jedinstvena i veoma izrazita, bogata, sa četiri nacionalna etnička pritoka, počev sa Kulenovićem i njegovim saputnicima, formira se jedinstvena bosanskohercegovačka književnost zajedničkog života i ispoljenja.“ (M.B. „Djelo Skendera Kulenovića“)
Značajnije je da se odredi mjesto mitske „Stojanke“ u književnosti. Da li je ona antologijska pjesma ili nije? Antologijska u apsolutnom smislu, kojim se mjeri ne sa poezijom antiratne tematike, nego sa poezijom uopše. Kritika kao da je jedva dočekala pojavu Skenderovih soneta, da bi mogla da ovog izuzetno cijenjenog pjesnika i čovjeka slavi i veliča kao ponovorođenog pjesnika. Za njegov razvoj to je bilo kao spasonosni eliksir, meni se danas čini kao izvor novih nesporazuma. Veličanstvene poeme pale su u drugi plan.
Paradokaslno izgleda, ali, vraćajući se sonetima, Kulenović se napokon očovječio, pobjegao od predstave koju je imao u savremenosti, predstave legendarnog pjesnika Revolucije, preobratio se u pjesnika kovača, filigranistu, brusača novih pjesničkih slika. Htio ne htio, postao je i sam sudionik novog mita o stećcima koji u novoj političkoj konstelaciji postaje izvor državnosti BiH. Naravno, sve to bilo je starije, drevnije od njega, tu se više ne može kao kod „Stojanke“ pjevati praroditeljskim glasom, nego se posuđuje glas drevnosti izlazeći iz sebe, iz savremenosti, iz legende, u tu drevnost s kojom ovaj svijet jedva da ima išta zajedničko. Tu poetski doživljaj ipak ustupa mjesto cerebralnosti.
Kulenovićevim sonetima odgovarala bi muzika Ljubice Marić, njeno „iz tmine pojanje“, što korespondira sa pjesnikovim „I samo nam iz tmina zvijezde pamćenja iznose“, a koje uspostavlja vezu sa prasmislom, sa onim što je prethodilo revolucionarnom mitu i čemu se priklonio pjesnik legende o Kozari i stradanju na toj planini, postavši sam legenda o pjesniku u Revoluciji, da bi na kraju prošao kroz vlastitu demitologizaciju ostavši veći od onih koji su tu demitologizaciju kao pjesnikovo raščinjenje izvršili. Bio je prvosveštenik revolucionarne poezije u poratnim godinama, da bi konačno, otišao u vječnost kao prvosveštenik poezije uopšte – izvan moda i glavnih tokova, u razuđenoj poeziji srpskohrvatskog jezika, opet sličan samo još jednom usamljeniku dalekom svakom revolucionarnom zanosu – Momčilu Nastasijeviću. Paradoksalno je da on o njemu nije pisao. Ni kritičari se nisu bavili ovom dubinskom sličnosti dvojice pjesnika. A dovoljno bi bilo samo ritmički na novi način izlomiti stihove soneta i dobiti Nastasijevićeve ritmove. Tako se, sasvim neobično, Kulenović ukazuje i kao stvarni nastavljač nastasijevićevse muke s riječima, napora da se pjeva o zaumnom. To je gnomski jezik, koji je izvajao pjesnika da bi on, iz njega, jezika, izvajao svijet. Veliki je to zadatak i velika muka. Nekome je dato da govori o malom, drugom o velikom. Nije svačije po selu pjevati, jer ma koliko bilo na istom razboju istkani, niti (Nastasijevićeve, Nazorove, Raičkovićeve, Kulenovićeve) su različite. Svjestan zamki znanja i učenosti, Nastasijević je bježao od unaprijed zadanih formi, Kulenoviću je pak ona trebala da se za nešto čvrsto i zemaljsko uhvati da ne bi prije vremena odletio među zvijezde.
Poslije svega, kao pjesnički memento mori, najjača pjesnikova veza sa ovim svijetom, ostaje njegova besmrtna Stojanka majka Knežopoljka. Ona je natkrilila umijeće, znanje, cizeliranje unutar vrhunskog jezičkog filigranstva, posvjedočivši još jednom da je tajna velikih umjetničkih djela naprosto neodgonetljiva. „Pišem i boga molim da se nastavi ovaj huk prirodnosti: vidim-čujem pa napišem…“ (Iz humusa) Pjesnik zapisničar božijeg proviđenja pokušava da bude stalno „na djelu čekanje“ (Hajdeger), ali prečesto je brkanje božijeg i ljudskog glasa. U „Stojanki“ se objavio upravo takav glas, neponovljiv, jedinstven, trajan koliko i sam jezik u kome se javio.