MIDHAT ŠAMIĆ – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA
Ovo je, čitaoče, jedna knjiga dobrih namjera. Ona te, od samog svoga početka, upozorava da ja, pišući je, nisam sebi postavljao neki drugi cilj do domaći i privatni.(…) Ja želim da me ljudi vide onakvog kakav sam: jednostavnog, prirodnog i običnog, bez usiljenosti i izvještačenosti, jer ja slikam sebe. (…) Tako, čitaoče, sama moja ličnost čini predmet moje knjige; nema razloga da ti svoju dokolicu trošiš na tako nešto ništavno i prazno.
Zbogom, od Montenja, 1. marta 1580.
Gore navedene riječi stoje u predgovoru, naslovljenom ČITAOCU, slavnih Eseja Mišela de Montenja. Izdanje na koje se osvrćem objavljeno je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, 1964. godine, pod nazivom OGLEDI i podnaslovom „IZBOR IZVRŠIO, PREVEO, PREDGOVOR I KOMENTAR NAPISAO dr MIDHAT ŠAMIĆ. Ja sam je kupio, dvije godine poslije njenog objavljivanja, u „Maslešinoj“ knjižari u Sarajevu, preko puta Higijenskog zavoda, na toj velikoj raskrsnici gdje je, činilo mi se uvijek, najbolje provjetravanje u gradu koji pati od stalnog nedostatka kiseonika i vedrog vremena. Lijepa je to raskrsnica, zavisno od mjesta gdje stojiš, otvaraju ti se ne samo ulice nego i mnogo širi prostori, naročito od Higijenskog zavoda BiH. Preko puta čuvena Ali-pašina džamija, podignuta 20 godina prije izdavanja Montenjeve knjige, što će se, eto, zaslugom jednog Bosanca, francuskog i beogradskog đaka, objaviti u Sarajevu i biti prodavana upravo u knjižari preko puta imaginarnog posmatrača. On gleda sve naokolo, skroz prema obroncima Trebevića. Dvorana „Skenderija“ još nije bila sagrađena, to je 1966. godina, iza Ajfelovog mosta ništa posebno nije prvilačilo pogled, ali na obroncima , sve gore prema uskotračnoj pruzi što vodi sve do Višegrada, bilo je posmatračevom oku zanimljivo. Pored ostalog, učio je Sarajevo.
Iza džamije je mali park, na koji se naslanjaju velike austrougarske zgrade nekadašnje vlasti, prema kojoj sam tih godina osjećao isto ono što je prije mene osjećao svakako Petar Kočić, a potom su, ugledajući se na njega, osjećali i svi Mladobosanci. Tu sam često sjedio na nekoj od klupa, ako bi bile prazne, pa sam i tog dana otišao da sjednem i na miru prelistavam knjigu koju sam platio honorarom za neki tekstić u studentskom listu „Naši dani“. Uhvatila me je odmah, predgovorom prevodioca, meni do tada jedva poznatog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Midhata Šamića. Taj predgovor bio je esej dostojan knjige koju najavljuje, ispisan savršenim srpskohrvatskim jezikom, visokim stilom, ispunjen pedagoškom i ljudskom mudrošću. Bio sam zaista zadivljen. Kad mi je 1972. godine Kolja Mićević poklonio cjelokupnog Montenja u jednoj knjizi, pročitao sam odmah predgovor Andrea Moroa, čija prva rečenica hvata suštinu značaja i veličine čovjeka o kome piše. Može da se vidi, u Perigordu, na brežuljku, ( „montagne“, što je dalo svoje ime Mišelu Ejkemu de Montenju, u originalu Michel Eyquem de Montaigne), velika kula koji je bila njegova „biblioteka“ i gdje je on pisao Eseje, rezervoar mudrosti za sve ljude. Paskal je tu crpio, i Rošfuko, i Molijer, i prije njih Šekspir koji ih je posjedovao u prevodu, i bliže nama Andre Žid, Alen.Očigledno je Moroa volio sjajnog esejistu i estitičara Alena, jer ga navodi posredno i na kraju svog predgovora, prepričavajući da je Alen poznavao nekog trgovca drvima koji je uvijek nosio sa sobom džepno izdanje Montenja.
Moroa je veliki pisac, veliki biograf, ali njegov tekst nije ostavio na mene takav utisak kakav je bio onaj sarajevski, poslije čitanja eseja Midhata Šamića. Tu sam vidio Montenja kroz širom otvorena vrata, na meni je bilo samo da uđem i da uživam u tekstu. I ja sam to učinio onako kako sam tada usrkivao svaki veliki tekst, nadušak. U fusnotama pronašao sam jednu vezanu za tekst Marsela Šnajdera, Le bouquet slovene, objavljenog u Parizu, što ću na ispitu iz racionalne mehanike reći profesorici Veri Šnajder, Marselovoj udovici. Ona je bila toliko zatečena da mi je dala čistu osmicu, što je bila rijetkost tih godina, i ne samo meni, nego je pustila i sve moje kolege koji su izašli na ispit poslije mene. Naravno, tek ću naknadno otkriti ko je bio ovaj izuzetni čovjek, profesor matematike, fizike i filozofije, čiji su posmrtni ostaci, u holokaustu, ostali negdje u jamama Like 1941. godine. Šamić iz tog teksta uzima dvije nepotpune Andrićeve rečenice: Ivo Andrić, ističući da je i ovaj francuski pisac, pored nekih drugih, bio u mladosti njegova „omiljena lektira“, rekao je jednom prilikom slikovito: „Nekoć sam pio svaki dan po jednu veliku čašu Montenja…Ništa nam na svijetu ne koristi više da živimo bolje“. Tako je i Montenj postao „moj pisac“.
Montenj je kod nas bio i ostao prevashodno pedagoški pisac. On je u temeljima nekadašnje pedagogije, koja je svojom ozbiljnošću i temeljitošću stvorila evropsku nauku. Tu temeljitost preuzeće i Midhat Šamić, kome to nije bilo naročito teško jer se vjerovatno Montenjevo učenje naprosto složilo s njegovim karakterom. Kao što će kasnije, pored Andrića, za „svoje“ pisce izabrati i Andre Žida. Pored Židovih izvanrednih djela, njegovog značaja za francusku književnost uopšte, tu je bila i ljubav prema muzici. Na jednom mjestu Žid u svome „Dnevniku“ piše da je vježbao klavir tri sata. I to u zreloj dobi, izvan bilo kakve muzičke ustanove. Slično je bilo i sa Midhatom Šamićem koji je sve do rata stalno bio pomalo raspet između violine i književnosti. Svirao je koncertno, nastupajući sve do početka Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, gdje je radio kao profesor na gimnaziji, u Banjaluci nekoliko puta, zatim u Beogradu i Sarajevu. Bili su to veoma dobri nastupi, potvrdio mi je u više navrata Šamićev kasniji kolega u Akademiji nauka BiH Vlado Milošević. O tome je napisala i veoma lijep tekst Šamićeva kćerka Jasna, orijentalista, pjesnik, romanopisac, koja pomalo žali što nije poput oca i ona studirala pored orijentalistike i muziku. Cijela porodica Šamić bila je izuzetno nadarena za muziku, samo što je neko svoj talenat razvio do profesionalnih dometa, dok su se drugi, posvećujući se različitim profesijama, zadovoljavali da u muzici ostanu zapaženi amateri.
Prevod i izbor Montenjevih eseja je napravljen zaista profesorski. Naravno da to nije bilo lako, jer je trebalo na malo više od dvjesta stranica predstaviti Montenjevu misao, njegov raznovrsni književni život koji u originalu ima oko hiljadu stranica. Tu su brojni citati na latinskom jeziku, koji su u fusnotama dati u prevodu, tako da njihov broj iznosi više od stotinu. Šamićev jezik je zaista primjer izuzetnog poznavanja svih nijansi što on pruža prevodiocu da bi prevedeno djelo i na prevedenom jeziku izgledalo autentično i moćno. To je Andrićev jezik, koji je skoro svakodnevno bio Šamićev književni sagovornik i savjetnik.
Druga knjiga, kojoj sada posvećujem pažnju, jer je sa mnom već decenijama, ima poduži naslov – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA I NJIHOVI UTISCI O NJOJ. Objavljena je, isto kao i Montenjevi „Ogledi“, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, u izuzetnoj ediciji KULTURNO NASLJEĐE. To je bila zajednička biblioteka dva velika bh. izdavača, „Veselina Masleše“ i „Svjetlosti“. „Svjetlost“ se opredijelila za izdavanje književnog naslijeđa, dok su u „Masleši“ bila objavljivana sva ostala djela vezana za kulturu ove republike. Po svemu to i jeste bio republički projekt, slično manifestaciji „Sarajevski dani poezije“ , s kojima je književna BiH dala svojoj republici značajna međunarodna priznanja. Ovaj izdavački poduhvat bio je drugačiji i po svemu bitniji za kulturu od prethodnog čisto manifestacionog, jer priredba bude i prođe, najčešće kao magla što se spusti s Trebevića, iako je za mene bio veoma značjan. Ako pogledamo redakcione odbore ove dvije kuće, onda ćemo zapaziti da su tu bili u to vrijeme značajni kulturni poslenici. Redom: dr Alojz Benac, Risto Besarović, Jelena Čehić, Mitar Papić, i Esad Pašalić.
U „Kulturnom nasljeđu“ pojavile su se kapitalne knjige za istoriju kulture u BiH. Na prvom mjestu to su hronike poznatih franjevačkih manastira (kako su se oni nazivali u samim tim hronikama, da bi se kasnije, oko 1900. godine, nazvali samostani), zatim knjige putopisa, sa izuzetnim djelima Evlije Čelebije i Bašeskije, potom ruskog putopisca i diplomate Aleksandra Giljferdinga, Francuza Šarla Irijarta i Engleza Artura Evansa. Značajan posao tada su uradili bh. književni istoričari, Vojislav Bogićević, Mitar Papić, Omer Hadžiselimović, Risto Besarović, Todor Kruševac, Enver Imamović, Mehmed Mujezinović, Tomislav Kraljačić i još neki. Svaka od tih knjiga bila je značajan doprinos rasvjetljavanju uglavnom nepoznate kulturne istorije Bosne i Hercegovine. Neki od navedenih bili su i profesori na Filozofskom fakultetu i stvarali nove istraživače koji će raditi u institutima. Za mene je svaka od ovih knjiga bila značajna, naročito kada sam, ni sam ne znam ni kako ni zašto, počeo da pišem romane čija se radnja događa u prošlosti ove zemlje. Midhat Šamić bio je tu svakako jedan od najznačajnijih istraživača i profesora. Prema svakom od gore navedenih autora odnosio sam se kao da sam njegov student i da treba da izađem prije ili docnije na važan ispit kod njega. Sam Šamić će ostaviti knjigu koja skoro do današnjih istraživača nema premca u pristupu i obradi naučnog djela. Bar desetak regularnih izdanja i ko zna koliko piratskih imala je njegova knjiga-priručnik „Kako nastaje naučno djelo“ (Svjetlost, Sarajevo, 1977.)
Ključno djelo za Šamićevu naučnu karijeru bila je studija objavljena 1966. godine u Parizu na francuskom jeziku pod naslovom „Les voyageurs français en Bosnia à la fin du 18e siècle et au début du 19e et le pays tel qu’ils l’ont vu” (1960). (Francuski putnici krajem XVII i početkom XIX vijeka…) na koju će se odmah nadovezati dragocjena knjiga „Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija“. To su bila djela koja su Šamića preporučila za člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. Za mene svakako otkrivanje nepoznatog kontinenta kome ću se posvetiti idućih godina i decenija.
Direktno ili posredno, Midhat Šamić je bio profesor svima nama koji smo predano pročitavali njegova djela. Onima kojima je predavao, ostao je u trajnoj uspomeni kao izuzetan predavač i principijelan ocjenjivač. Evo jedne anegdote koju mi je ispričao, gotovo u šaljivom tonu, profesor na Filološkom fakultetu Mladen Šukalo.
Bio je student Midhata Šamić, predmet Istorija francuske književnosti XVII vijeka. Na ispitu dobio je dva pitanja, prvo Malerb, a drugo Klasicizam. Malerb ga je naprosto „pogodio“, jer se za njega spremio koristeći svu literaturu koju je mogao da nađe u fakultetskoj i seminarskoj biblioteci. Ispit se odvijao na francuskom jeziku. Sve je išlo dobro dok Mladen nije citirao neki rad koji profesor nije poznavao i čvrsto je tvrdio da tako nešto ne postoji. Mladen je bio uporan, pa je prešao na srpskohrvatski ne mogavši da se hrve s profesorom na njegovom terenu. Na kraju ga je profesor poslao u biblioteku da donese navedenu knjigu (ili časopis), što je on i učinio. Na kraju odgovora na prvo pitanje začulo se zvono za kraj časa, što je bila specifičnost Filozofskog fakulteta. Drugo pitanje ostalo je bez odgovora. Mladen je čekao šta će profesor odlučiti i reći. A on je rekao da je odgovor na prvo pitanje za 10, ali zbog prelaska sa francuskog na srpskohrvatski snižava na 9. No, ako se doda da nije odgovorio na drugo pitanje, on mu daje 8. Moj komentar je da bi vjerovatno tako postupio i Montenj. Ja sam bio daleko mekši, ali u srednjoj školi.
Na kraju knjige „Francuski putnici u Bosni i Hercegovini…“ Midhat Šamić daje izvrstan rezime u kome iznosi i preispituje sve ocjene koje se nalaze ili proizilaze iz tekstova francuskih putopisaca. On ističe: Najzad, i naročito, samo izvjesni vidovi bosanskog života bili su predmet njihovog posmatranja i proučavanja, dok su drugi aspekti ostavljeni, manje ili više, ili u potpunosti, po strani. Tako se, na primjer, politički, ekonomski, strategijski, geografski vid zemlje nalazio u prvom planu njihovog interesovanja, a intelektualne i kulturne vrijednosti nisu privukle njihovu pažnju: kod njih ne opažamo nikakvo interesovanje za zbivanja i pojave književne (Bosna je već tada imalo svoju književnost), umjetničke (narodna umjetnost je osobito bila bogata: vez, drvenarija itd.), folklorne (Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja u kojoj su narodna poezija i književnost najbolje sačuvane: to je „klasična zemlja“ narodnih pjesama) itd.
Ali, ova konstatacija samo jelimično umanjuje značaj putopisa francuskih putnika kroz Bosnu i Hercegovinu, jer je on kapitalan. On na samom kraju piše: Obavještenja koja su nam oni dali o Bosni značajna su osobito iz dva razloga.
Prvo, naši putnici, jedini posrednici između zemalja i naroda u to doba, omogućili su neposredan dodir – ma koliko ograničen, ponekad čak i neblagonaklon on bio – između Francuske i Bosne, i između njihovih naroda; zahvaljujući njima, blagodareći njihovim zvaničnim izvještajima i njijhovim putopisima, civilizovani ljudi u Francuskoj (i u svijetu uopšte) mogli su da upoznaju bar donekle materijalno i moralno stanje u kome se nalazila ova pokrajina pod turskim jarmom. (…)Zatim, neka obavještenja koja su oni dali o Bosni sačuvala su svoj interes i vrijednost sve do naših dana: njihova obavještenja o političkom i ekonomskom životu, o načinu života stanovništva, o despotizmu okupatora – utoliko su dragocjenija što mi ne znamo bogzna šta, čak ni danas, o životu koji su vodili stanovnici Bosne opšte uzevši u to doba. Štraviše, iznoseći prilike i okolnosti pod kojima su oni sami živjeli, djelali i mučili se u Bosni, razgolićujući tajne i pričajući intrige i skandale koji su se dešavali u ovoj pokrajini, izražavajući i iznoseći, otvoreno, cijelu svoju misao o Bosancima raznih nacionalnih i vjerski grupa, naši putnici su ostavili (pored mnogih opštih mjesta, koja su prenosili jedni na druge i preuzimali jedni od drugih) mnoga zapažanja – originalna, dotad nepoznata, nova – o Bosni i njenom stanovništvu.
Djelo koje nam je ostavio Midhat Šamić i dalje je podsticajno svakom istraživaču vremena o kome on svjedoči, bilo da je riječ o istoričaru ili književniku. Ni izbliza nisu ispisane sve teme koje nam je prošlost namrijela. Za mene su ta vremena i dalje rudnik pun vrijednih stvarnosnih ruda. A dobar istoričar književnosti vodi svog čitaoca kao Vergilije Dantea. I ne pušta ga više, ma koliko se fizički udaljio od njega.
Moje knjige/28
MIŠEL DE MONTENJ – OGLEDI
MIDHAT ŠAMIĆ – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA
Ovo je, čitaoče, jedna knjiga dobrih namjera. Ona te, od samog svoga početka, upozorava da ja, pišući je, nisam sebi postavljao neki drugi cilj do domaći i privatni.(…) Ja želim da me ljudi vide onakvog kakav sam: jednostavnog, prirodnog i običnog, bez usiljenosti i izvještačenosti, jer ja slikam sebe. (…) Tako, čitaoče, sama moja ličnost čini predmet moje knjige; nema razloga da ti svoju dokolicu trošiš na tako nešto ništavno i prazno.
Zbogom, od Montenja, 1. marta 1580.
Gore navedene riječi stoje u predgovoru, naslovljenom ČITAOCU, slavnih Eseja Mišela de Montenja. Izdanje na koje se osvrćem objavljeno je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, 1964. godine, pod nazivom OGLEDI i podnaslovom „IZBOR IZVRŠIO, PREVEO, PREDGOVOR I KOMENTAR NAPISAO dr MIDHAT ŠAMIĆ. Ja sam je kupio, dvije godine poslije njenog objavljivanja, u „Maslešinoj“ knjižari u Sarajevu, preko puta Higijenskog zavoda, na toj velikoj raskrsnici gdje je, činilo mi se uvijek, najbolje provjetravanje u gradu koji pati od stalnog nedostatka kiseonika i vedrog vremena. Lijepa je to raskrsnica, zavisno od mjesta gdje stojiš, otvaraju ti se ne samo ulice nego i mnogo širi prostori, naročito od Higijenskog zavoda BiH. Preko puta čuvena Ali-pašina džamija, podignuta 20 godina prije izdavanja Montenjeve knjige, što će se, eto, zaslugom jednog Bosanca, francuskog i beogradskog đaka, objaviti u Sarajevu i biti prodavana upravo u knjižari preko puta imaginarnog posmatrača. On gleda sve naokolo, skroz prema obroncima Trebevića. Dvorana „Skenderija“ još nije bila sagrađena, to je 1966. godina, iza Ajfelovog mosta ništa posebno nije prvilačilo pogled, ali na obroncima , sve gore prema uskotračnoj pruzi što vodi sve do Višegrada, bilo je posmatračevom oku zanimljivo. Pored ostalog, učio je Sarajevo.
Iza džamije je mali park, na koji se naslanjaju velike austrougarske zgrade nekadašnje vlasti, prema kojoj sam tih godina osjećao isto ono što je prije mene osjećao svakako Petar Kočić, a potom su, ugledajući se na njega, osjećali i svi Mladobosanci. Tu sam često sjedio na nekoj od klupa, ako bi bile prazne, pa sam i tog dana otišao da sjednem i na miru prelistavam knjigu koju sam platio honorarom za neki tekstić u studentskom listu „Naši dani“. Uhvatila me je odmah, predgovorom prevodioca, meni do tada jedva poznatog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Midhata Šamića. Taj predgovor bio je esej dostojan knjige koju najavljuje, ispisan savršenim srpskohrvatskim jezikom, visokim stilom, ispunjen pedagoškom i ljudskom mudrošću. Bio sam zaista zadivljen. Kad mi je 1972. godine Kolja Mićević poklonio cjelokupnog Montenja u jednoj knjizi, pročitao sam odmah predgovor Andrea Moroa, čija prva rečenica hvata suštinu značaja i veličine čovjeka o kome piše. Može da se vidi, u Perigordu, na brežuljku, ( „montagne“, što je dalo svoje ime Mišelu Ejkemu de Montenju, u originalu Michel Eyquem de Montaigne), velika kula koji je bila njegova „biblioteka“ i gdje je on pisao Eseje, rezervoar mudrosti za sve ljude. Paskal je tu crpio, i Rošfuko, i Molijer, i prije njih Šekspir koji ih je posjedovao u prevodu, i bliže nama Andre Žid, Alen.Očigledno je Moroa volio sjajnog esejistu i estitičara Alena, jer ga navodi posredno i na kraju svog predgovora, prepričavajući da je Alen poznavao nekog trgovca drvima koji je uvijek nosio sa sobom džepno izdanje Montenja.
Moroa je veliki pisac, veliki biograf, ali njegov tekst nije ostavio na mene takav utisak kakav je bio onaj sarajevski, poslije čitanja eseja Midhata Šamića. Tu sam vidio Montenja kroz širom otvorena vrata, na meni je bilo samo da uđem i da uživam u tekstu. I ja sam to učinio onako kako sam tada usrkivao svaki veliki tekst, nadušak. U fusnotama pronašao sam jednu vezanu za tekst Marsela Šnajdera, Le bouquet slovene, objavljenog u Parizu, što ću na ispitu iz racionalne mehanike reći profesorici Veri Šnajder, Marselovoj udovici. Ona je bila toliko zatečena da mi je dala čistu osmicu, što je bila rijetkost tih godina, i ne samo meni, nego je pustila i sve moje kolege koji su izašli na ispit poslije mene. Naravno, tek ću naknadno otkriti ko je bio ovaj izuzetni čovjek, profesor matematike, fizike i filozofije, čiji su posmrtni ostaci, u holokaustu, ostali negdje u jamama Like 1941. godine. Šamić iz tog teksta uzima dvije nepotpune Andrićeve rečenice: Ivo Andrić, ističući da je i ovaj francuski pisac, pored nekih drugih, bio u mladosti njegova „omiljena lektira“, rekao je jednom prilikom slikovito: „Nekoć sam pio svaki dan po jednu veliku čašu Montenja…Ništa nam na svijetu ne koristi više da živimo bolje“. Tako je i Montenj postao „moj pisac“.
Montenj je kod nas bio i ostao prevashodno pedagoški pisac. On je u temeljima nekadašnje pedagogije, koja je svojom ozbiljnošću i temeljitošću stvorila evropsku nauku. Tu temeljitost preuzeće i Midhat Šamić, kome to nije bilo naročito teško jer se vjerovatno Montenjevo učenje naprosto složilo s njegovim karakterom. Kao što će kasnije, pored Andrića, za „svoje“ pisce izabrati i Andre Žida. Pored Židovih izvanrednih djela, njegovog značaja za francusku književnost uopšte, tu je bila i ljubav prema muzici. Na jednom mjestu Žid u svome „Dnevniku“ piše da je vježbao klavir tri sata. I to u zreloj dobi, izvan bilo kakve muzičke ustanove. Slično je bilo i sa Midhatom Šamićem koji je sve do rata stalno bio pomalo raspet između violine i književnosti. Svirao je koncertno, nastupajući sve do početka Drugog svjetskog rata, u Prijedoru, gdje je radio kao profesor na gimnaziji, u Banjaluci nekoliko puta, zatim u Beogradu i Sarajevu. Bili su to veoma dobri nastupi, potvrdio mi je u više navrata Šamićev kasniji kolega u Akademiji nauka BiH Vlado Milošević. O tome je napisala i veoma lijep tekst Šamićeva kćerka Jasna, orijentalista, pjesnik, romanopisac, koja pomalo žali što nije poput oca i ona studirala pored orijentalistike i muziku. Cijela porodica Šamić bila je izuzetno nadarena za muziku, samo što je neko svoj talenat razvio do profesionalnih dometa, dok su se drugi, posvećujući se različitim profesijama, zadovoljavali da u muzici ostanu zapaženi amateri.
Prevod i izbor Montenjevih eseja je napravljen zaista profesorski. Naravno da to nije bilo lako, jer je trebalo na malo više od dvjesta stranica predstaviti Montenjevu misao, njegov raznovrsni književni život koji u originalu ima oko hiljadu stranica. Tu su brojni citati na latinskom jeziku, koji su u fusnotama dati u prevodu, tako da njihov broj iznosi više od stotinu. Šamićev jezik je zaista primjer izuzetnog poznavanja svih nijansi što on pruža prevodiocu da bi prevedeno djelo i na prevedenom jeziku izgledalo autentično i moćno. To je Andrićev jezik, koji je skoro svakodnevno bio Šamićev književni sagovornik i savjetnik.
Druga knjiga, kojoj sada posvećujem pažnju, jer je sa mnom već decenijama, ima poduži naslov – FRANCUSKI PUTNICI U BOSNI NA PRAGU XIX STOLJEĆA I NJIHOVI UTISCI O NJOJ. Objavljena je, isto kao i Montenjevi „Ogledi“, u Izdavačkom preduzeću „Veselin Masleša“, u izuzetnoj ediciji KULTURNO NASLJEĐE. To je bila zajednička biblioteka dva velika bh. izdavača, „Veselina Masleše“ i „Svjetlosti“. „Svjetlost“ se opredijelila za izdavanje književnog naslijeđa, dok su u „Masleši“ bila objavljivana sva ostala djela vezana za kulturu ove republike. Po svemu to i jeste bio republički projekt, slično manifestaciji „Sarajevski dani poezije“ , s kojima je književna BiH dala svojoj republici značajna međunarodna priznanja. Ovaj izdavački poduhvat bio je drugačiji i po svemu bitniji za kulturu od prethodnog čisto manifestacionog, jer priredba bude i prođe, najčešće kao magla što se spusti s Trebevića, iako je za mene bio veoma značjan. Ako pogledamo redakcione odbore ove dvije kuće, onda ćemo zapaziti da su tu bili u to vrijeme značajni kulturni poslenici. Redom: dr Alojz Benac, Risto Besarović, Jelena Čehić, Mitar Papić, i Esad Pašalić.
U „Kulturnom nasljeđu“ pojavile su se kapitalne knjige za istoriju kulture u BiH. Na prvom mjestu to su hronike poznatih franjevačkih manastira (kako su se oni nazivali u samim tim hronikama, da bi se kasnije, oko 1900. godine, nazvali samostani), zatim knjige putopisa, sa izuzetnim djelima Evlije Čelebije i Bašeskije, potom ruskog putopisca i diplomate Aleksandra Giljferdinga, Francuza Šarla Irijarta i Engleza Artura Evansa. Značajan posao tada su uradili bh. književni istoričari, Vojislav Bogićević, Mitar Papić, Omer Hadžiselimović, Risto Besarović, Todor Kruševac, Enver Imamović, Mehmed Mujezinović, Tomislav Kraljačić i još neki. Svaka od tih knjiga bila je značajan doprinos rasvjetljavanju uglavnom nepoznate kulturne istorije Bosne i Hercegovine. Neki od navedenih bili su i profesori na Filozofskom fakultetu i stvarali nove istraživače koji će raditi u institutima. Za mene je svaka od ovih knjiga bila značajna, naročito kada sam, ni sam ne znam ni kako ni zašto, počeo da pišem romane čija se radnja događa u prošlosti ove zemlje. Midhat Šamić bio je tu svakako jedan od najznačajnijih istraživača i profesora. Prema svakom od gore navedenih autora odnosio sam se kao da sam njegov student i da treba da izađem prije ili docnije na važan ispit kod njega. Sam Šamić će ostaviti knjigu koja skoro do današnjih istraživača nema premca u pristupu i obradi naučnog djela. Bar desetak regularnih izdanja i ko zna koliko piratskih imala je njegova knjiga-priručnik „Kako nastaje naučno djelo“ (Svjetlost, Sarajevo, 1977.)
Ključno djelo za Šamićevu naučnu karijeru bila je studija objavljena 1966. godine u Parizu na francuskom jeziku pod naslovom „Les voyageurs français en Bosnia à la fin du 18e siècle et au début du 19e et le pays tel qu’ils l’ont vu” (1960). (Francuski putnici krajem XVII i početkom XIX vijeka…) na koju će se odmah nadovezati dragocjena knjiga „Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija“. To su bila djela koja su Šamića preporučila za člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. Za mene svakako otkrivanje nepoznatog kontinenta kome ću se posvetiti idućih godina i decenija.
Direktno ili posredno, Midhat Šamić je bio profesor svima nama koji smo predano pročitavali njegova djela. Onima kojima je predavao, ostao je u trajnoj uspomeni kao izuzetan predavač i principijelan ocjenjivač. Evo jedne anegdote koju mi je ispričao, gotovo u šaljivom tonu, profesor na Filološkom fakultetu Mladen Šukalo.
Bio je student Midhata Šamić, predmet Istorija francuske književnosti XVII vijeka. Na ispitu dobio je dva pitanja, prvo Malerb, a drugo Klasicizam. Malerb ga je naprosto „pogodio“, jer se za njega spremio koristeći svu literaturu koju je mogao da nađe u fakultetskoj i seminarskoj biblioteci. Ispit se odvijao na francuskom jeziku. Sve je išlo dobro dok Mladen nije citirao neki rad koji profesor nije poznavao i čvrsto je tvrdio da tako nešto ne postoji. Mladen je bio uporan, pa je prešao na srpskohrvatski ne mogavši da se hrve s profesorom na njegovom terenu. Na kraju ga je profesor poslao u biblioteku da donese navedenu knjigu (ili časopis), što je on i učinio. Na kraju odgovora na prvo pitanje začulo se zvono za kraj časa, što je bila specifičnost Filozofskog fakulteta. Drugo pitanje ostalo je bez odgovora. Mladen je čekao šta će profesor odlučiti i reći. A on je rekao da je odgovor na prvo pitanje za 10, ali zbog prelaska sa francuskog na srpskohrvatski snižava na 9. No, ako se doda da nije odgovorio na drugo pitanje, on mu daje 8. Moj komentar je da bi vjerovatno tako postupio i Montenj. Ja sam bio daleko mekši, ali u srednjoj školi.
Na kraju knjige „Francuski putnici u Bosni i Hercegovini…“ Midhat Šamić daje izvrstan rezime u kome iznosi i preispituje sve ocjene koje se nalaze ili proizilaze iz tekstova francuskih putopisaca. On ističe: Najzad, i naročito, samo izvjesni vidovi bosanskog života bili su predmet njihovog posmatranja i proučavanja, dok su drugi aspekti ostavljeni, manje ili više, ili u potpunosti, po strani. Tako se, na primjer, politički, ekonomski, strategijski, geografski vid zemlje nalazio u prvom planu njihovog interesovanja, a intelektualne i kulturne vrijednosti nisu privukle njihovu pažnju: kod njih ne opažamo nikakvo interesovanje za zbivanja i pojave književne (Bosna je već tada imalo svoju književnost), umjetničke (narodna umjetnost je osobito bila bogata: vez, drvenarija itd.), folklorne (Bosna i Hercegovina je jedna od zemalja u kojoj su narodna poezija i književnost najbolje sačuvane: to je „klasična zemlja“ narodnih pjesama) itd.
Ali, ova konstatacija samo jelimično umanjuje značaj putopisa francuskih putnika kroz Bosnu i Hercegovinu, jer je on kapitalan. On na samom kraju piše: Obavještenja koja su nam oni dali o Bosni značajna su osobito iz dva razloga.
Prvo, naši putnici, jedini posrednici između zemalja i naroda u to doba, omogućili su neposredan dodir – ma koliko ograničen, ponekad čak i neblagonaklon on bio – između Francuske i Bosne, i između njihovih naroda; zahvaljujući njima, blagodareći njihovim zvaničnim izvještajima i njijhovim putopisima, civilizovani ljudi u Francuskoj (i u svijetu uopšte) mogli su da upoznaju bar donekle materijalno i moralno stanje u kome se nalazila ova pokrajina pod turskim jarmom. (…)Zatim, neka obavještenja koja su oni dali o Bosni sačuvala su svoj interes i vrijednost sve do naših dana: njihova obavještenja o političkom i ekonomskom životu, o načinu života stanovništva, o despotizmu okupatora – utoliko su dragocjenija što mi ne znamo bogzna šta, čak ni danas, o životu koji su vodili stanovnici Bosne opšte uzevši u to doba. Štraviše, iznoseći prilike i okolnosti pod kojima su oni sami živjeli, djelali i mučili se u Bosni, razgolićujući tajne i pričajući intrige i skandale koji su se dešavali u ovoj pokrajini, izražavajući i iznoseći, otvoreno, cijelu svoju misao o Bosancima raznih nacionalnih i vjerski grupa, naši putnici su ostavili (pored mnogih opštih mjesta, koja su prenosili jedni na druge i preuzimali jedni od drugih) mnoga zapažanja – originalna, dotad nepoznata, nova – o Bosni i njenom stanovništvu.
Djelo koje nam je ostavio Midhat Šamić i dalje je podsticajno svakom istraživaču vremena o kome on svjedoči, bilo da je riječ o istoričaru ili književniku. Ni izbliza nisu ispisane sve teme koje nam je prošlost namrijela. Za mene su ta vremena i dalje rudnik pun vrijednih stvarnosnih ruda. A dobar istoričar književnosti vodi svog čitaoca kao Vergilije Dantea. I ne pušta ga više, ma koliko se fizički udaljio od njega.