Ne znam šta sam u životu bio, Zreo čovjek ili dijete. Tek znam da sam se cijelog vijeka Između to dvoje kao klatno Na satu klatio.
Velik je danas stog mojih Godina i ljeta. Da sam mogao, klatno bih zaustavio Kod djeteta.
Ćamil Sijarić, Koliba na nebu
Ćamil Sijarić ide u red najvećih majstora proze našeg jazika (ma kako ga zvali). Njegova su prozna djela tako samosvojna, tako moćna, da su naprosto nezaobilazna. Ne mislim samo ja tako, nego su takvog uvjerenja brojni kritičari i značajni književnici. Pa opet, čini mi se da je Ćamil Sijarić jedan od najzanemarenijih književnika našeg vremena. Umjesto da ga čitaju, kritičari, nesvjesni svoga šablonskog presuđivanja, smatraju kao i NIN-ovi žiriji što ne dodijeliše svoju nagradu nijednom Sijarićevom romanu, da je njegovo pripovijedanje zastarjelo, prevaziđeno. Zamisli da kažeš njegovim zemljacima da je i njihov govor zastario, prevaziđen. Nema u našim književnostima nijednog takvog majstora dijaloga. A pripovijedanje koje tka Ćamil Sijarić sve je baš od dijaloga. Njegova priča je tako živa jer je dijaloška, da naprosto ličnosti koje je on stvorio, čim otvoriš knjiga, uzmu te pod ruku i ne ispuštaju dok se priča ne završi. Bihorci su primjer nenadmašnog dijaloga kroz koji se vidi duša naroda što oživaljava u njima. To se umijeće ne može naučiti, ono se naprosto rađa s čovjekom a nasljeđuje se jezik. Moćan i nenadmašan. Veliki pisci taj jezik uzimaju kao jedini gradivni materijal za svoja djela. U Ćamilovom jeziku smjestio se sav prostor od Novog Pazara, s jedne strane, Nove Varoši s druge i treća neka bude Bijelo Polje. Prije više godina, putovao sam od Nove Varoši, preko Sjenice, do Novog Pazara. Putovao sam sam, ali sam neprekidno uz sebe osjećao duh Ćamila Sijarića. Taj gotovo zaumni prostor ljeti djeluje neodoljivo. Lagani vjetar povija visoke trave preko Pešterske visoravni, jutro ti dođe kao u vrijeme neko iskonsko, bajkovito, o kome svako veče ispredaju beskrajne priče Ćamilovi zemljaci. To jutarnje putovanje nikada neću zaboraviti. Jesam putovao određenim geografskim prostorom, ali sam mnogo više osjećao da putujem Ćamilovim pripovijetkama i romanima.
Često sam slušao Ćamilovo pripovijedanje i svaki put imao isti utisak – ovo odmah, ovako ispričano, može u štampu. To je magija kojoj niko ne može da odoli. Na proslavi 50 godina Narodnog pozorišta Bosanske Krajine, svako veče, u pozorišnom klubu, oko Ćamila Sijarića okupilo bi se onoliko posjetilaca koliko je moglo da stane. Slušali smo Ćamilove monologe. Kako je putovao kao dijete u Skoplje, gdje ga je dočekala velika čizma iznad obućarske radnje, a on od tog prizora zanijemio misleći da u tom mjestu žive sve sami divovi, čija je ovo jedna čizma. Pričao je vesele ali i nevesele priče. Više vesele, anegdotne, uglavnom o sebi i svojim zemljacima. On je odmah iza rata u ovom pozorištu radio kao sekretar. U Glasu je objavljivao prikaze pozorišnih predstava. Bile su to teške godine, kada se sudilo pohvatanim neprijateljima naroda. Budući da je Ćamil Sijarić bio pravnik, uključili su ga u sudsko vijeće i godinu-dvije bio je sudija. Kasnije sam ga susretao i slušao u Radio-Sarajevu, gdje je radio bio jedan od urednika. Njegove reportaže o bosanskim gradovima bile su u to vrijeme rado slušane. Volio je da razgovara sa svima koji navrate u redakciju. O tim njegovim razgovorima književnik Nenad Radanović znao je bezbroj izvanrednih anegdota. Nažalost, nijednu nije zapisao. Posredno, ja sam kasnije zapisao one što su mi ostale u pamćenju, pa sam jednu ostavio i za kraj ovog teksta.
Sada, ovdje želim više da se usredsredim na njegovu poeziju, naročito ovu zbirku koja je izašla u izdanju banjalučkog „Glasa“, 1990. godine, godinu dana poslije tragične pjesnikove pogibije. Urednik ove zbirke, zaslužan što se ona ovakva kakva je, a odlična je, bio je takođe pjesnik i prozaista Irfan Horozović. Zahvaljujući Irfanu Horozoviću, tih godina u „Glasu“ su objavili svoje zbirke istaknuti ondašnji jugoslovenski pjesnici, Vasko Popa, Vesna Krmpotić, Ivan Slamnig, Stevan Raičković, Borislav Radović. Dok su u njihovom slučaju to bili izbori iz opusa ovih velikana naše poezije, zbirka Ćamila Sijarića bila je po obimu sasvim skromna sveska tekuće pjesničke produkcije. Horozovićeva je zasluga što je ona stigla u „Glas“, iako još sasvim neformirana, gotovo oteta od pjesnika. Usud je htio da ta njena „nedovršenost“, iza koje bi pisac stao potpuno, bude i njena konačnost. Ali, kakva je to poezija! kao da ju je pisao neki stari kineski pjesnik. Zato, hoću dalje u ovom tekstu da Ćamila Sijarića zovem pjesnikom, epsko-lirskim, jednako neobičnim kao što je neobična i njegova proza. Nije mi jasno kako se može sastaviti antologija savremene poezije BiH a da se u njoj ne nađe nijedna pjesma Ćamila Sijarića. Valjda samo zato što antologičari njegovu poeziju nisu čitali. Ne vjerujem da bi je i poslije čitanja smatrali manje vrijednom od njegovih velikih proznih djela. Koliko mi je poznato, jedini izuzetak je antologija pod naslovom „Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine“, koju je pred rat sačinio Stevan Tontić. U toj se antologiji nalazi pjesma (bez naslova) čiji prvi stih je Pred našu kuću dohodi noću.
Pjesnik je napisao i nekoliko pjesama prije rata, od kojih je tri tada i objavio. Nije to nikako bilo slučajno, iako će se poeziji konačno vratiti mnogo kasnije. Ali, odmah iza rata, pod snažnim utiskom ustaškog logora Jasenovac u koji je ušao s partizanima, 1945. godine, napisao je pjesmu Pičilijeva peć u kojoj ima potresnih stihova. O tom svom iskustvu napisao je i objavio knjižicu izuzetno značajnog svjedočenja iz usta onih koji su taj strašni logor preživjeli. Pičilijeva peć je pjesma koja ne zaostaje u odnosu na tadašnju poeziju vodećih partizanskih pjesnika.Poslije ove pjesme poeziju nije ni pisao ni objavljivao sve do sredine devedesetih godina. Ispunivši svoj pripovjedački poziv do kraja, vratio se tamo odakle je krenuo i u vrijeme djetinjstva.
Poeziju će Ćamil Sijarić objaviti tek 1988. godine u Beogradu, pod naslovom Lirika. Za tu knjigu nisam znao. Za mene je prva i jedina Ćamilova zbirka bila ova, banjalučka Koliba na nebu.Ona me je snažno protresla, sasvim jasno vidio sam pjesnika koji progovara o suštinskim stvarima života, postojanja. Prije nekih pet godina, na ovom blogu, Miljenko Jergović je objavio zapis pod naslovom Ćamil Sijarić, prognanik, u kome govori o Sijariću pjesniku, navodeći izvanrednu pjesmu iz svoje bilježnice koja kao da je s nekog stećka sišla na papir, tako je snažna i drevna. O ratniku koji se vratio iz Grčke a čije darove njegovi zemljaci ne prihvataju kao značajne. Čak ni rane, …jer su plitke./ Rekli smo mu:/ Mi bismo ti kod kuće zadali dublje/ Rane. To je pjesma zaista na nivou Makovih pjesama iz Kamenog spavača.Ona gotovo proročki govori o vremenu koje je uskoro nastanulo. I ne samo ona, više pjesama zbirke Koliba na nebu svjedoči o toj neveseloj slici svijeta.
Koliba na nebu, u svom bitnom dijelu, pod nazivom Pjesme bez naslova, sadrži 84 pjesme, nejednake dužine, rimovane djelimično, uglavnom u slobodnom stihu. Ovako poredane djeluju kao poema. Ne po tematici nego po suštini pjevanja, životu koji se polako seli na nebesa. Pri tome pjesnik uopšte ne priziva ni Boga ni vjeru, nego pjeva o stvarima vječnim na primjeru stvari iz svog zavičaja, uglavnom iz vremena djetinjstva. A to djetinjstvo on stavlja u vrh ljudske sreće. Poslije djetinjstva život više nije ono što je bio. Da se zaustavio u tim godinama, s tim osjećajima, čovjek bi bio srećan. Ovako, nije. Ne može biti. Pretežni broj pjesama odnosi se na razgovor o vječnim, gotovo zaumnim stvarima. Upravo iz jedne takve pjesme Horozović je uzeo i naslov zbirke Koliba na nebu.
Izgorje naš starac u selu zajedno Sa kolibom. Kolibe od pruća vatra začas Satre… Gledali smo zatim starca Kako kolibu na nebu Plete – Daleko od vatre. Hoće li sanjati o zemlji… O travi, O zelenoj grani, O vodi, O hljebu? Ili će starac to zaboraviti U kolibi od pruća – Na nebu.
Ovakvih pjesama ima dovoljno u ovom ciklusu, da on sasvim komotno, cio, može u svaku antologiju BiH poezije. Tako sačinjena antologija bila bi zaista autorska.
Kao mali dodatak ovoj priči o pjesniku Ćamilu Sijariću, evo jedne od brojnih anegdota o njemu. Ona je više od anegdote, Ćamilova autentična priča. Događa se na sastanku Udruženja književnika BiH, tih dana koji će njemu biti posljednji u životu. Društvo se cijepalo, vidljive i nevidljive tenzije nagrizale su ljudske odnose. Kod književnika je to bilo još izraženije. Sjednicu o kojoj govorim vodi predsjednik Vladimir Čerkez, nešto mlađi od Ćamila Sijarića. Stari komunista i partizan, Čerkez je pokušavao da smiri strasti, da ljude uputi u kolegijalni dijalog. Nije uspijevao u tome, sjednica mu se bila otela iz ruku. Na kraju svojih ljudskih snaga, pogledao je prema Ćamilu koji je sjedio u prvom redu i prozvao ga. “Daj Ćamile, pomozi čovječe. Vidiš i sam kud ovo ide.” Ćamil se premišljao nekoliko trenutaka i počeo na svoj način. Otprilike, njegov govor teče ovako:
Imam ja jednu komšinicu koja kad god krene na sastanak mjesne zajednice kaže sebi: “Jeziče moj, budi pametan, ostani iza zuba ne izlijeći.” Ali nije vrijedilo. Ona je morala da kaže nešto, svoje, onako kako je jedino znala i zbog čega se onda kajala danima, sve do novog sastanka. Tako vam je i sa mnom. Nego, reći ću vam na ovom našem sastanku jednu priču. Lijep dan, proplanak, okolo šuma. Neki zeko sav razigran, trčkara proplankom i ne vidi nikakve opasnosti. Ali, ima neko ko njega gleda. To je veliki jastreb, koji kruži iznad proplanka i pikira na zeca. Na svu sreću tu je i žbun, sasvim malen, ali dovoljan da se zeko u njega zavuče i da bude siguran da mu, dok je unutra, jastreb ne može ništa. Ali, ne lezi vraže, u tom žbunu neki miš. Gleda on zeca i kaže sebi: Hajde da ja tog zeca nategnem. Baš mi je ćeif. I uradi on tako kako je i naumio. A zec, iznenađen, otrese se i reče mu: Budalo mala, ne jebeš ti mene, nego mene jebe onaj iznad nas. E to vam je moja današnja diskusija.
Moje knjige /25
ĆAMIL SIJARIĆ – KOLIBA NA NEBU
Ne znam šta sam u životu bio,
Zreo čovjek ili dijete.
Tek znam da sam se cijelog vijeka
Između to dvoje kao klatno
Na satu klatio.
Velik je danas stog mojih
Godina i ljeta.
Da sam mogao, klatno bih zaustavio
Kod djeteta.
Ćamil Sijarić, Koliba na nebu
Ćamil Sijarić ide u red najvećih majstora proze našeg jazika (ma kako ga zvali). Njegova su prozna djela tako samosvojna, tako moćna, da su naprosto nezaobilazna. Ne mislim samo ja tako, nego su takvog uvjerenja brojni kritičari i značajni književnici. Pa opet, čini mi se da je Ćamil Sijarić jedan od najzanemarenijih književnika našeg vremena. Umjesto da ga čitaju, kritičari, nesvjesni svoga šablonskog presuđivanja, smatraju kao i NIN-ovi žiriji što ne dodijeliše svoju nagradu nijednom Sijarićevom romanu, da je njegovo pripovijedanje zastarjelo, prevaziđeno. Zamisli da kažeš njegovim zemljacima da je i njihov govor zastario, prevaziđen. Nema u našim književnostima nijednog takvog majstora dijaloga. A pripovijedanje koje tka Ćamil Sijarić sve je baš od dijaloga. Njegova priča je tako živa jer je dijaloška, da naprosto ličnosti koje je on stvorio, čim otvoriš knjiga, uzmu te pod ruku i ne ispuštaju dok se priča ne završi. Bihorci su primjer nenadmašnog dijaloga kroz koji se vidi duša naroda što oživaljava u njima. To se umijeće ne može naučiti, ono se naprosto rađa s čovjekom a nasljeđuje se jezik. Moćan i nenadmašan. Veliki pisci taj jezik uzimaju kao jedini gradivni materijal za svoja djela. U Ćamilovom jeziku smjestio se sav prostor od Novog Pazara, s jedne strane, Nove Varoši s druge i treća neka bude Bijelo Polje. Prije više godina, putovao sam od Nove Varoši, preko Sjenice, do Novog Pazara. Putovao sam sam, ali sam neprekidno uz sebe osjećao duh Ćamila Sijarića. Taj gotovo zaumni prostor ljeti djeluje neodoljivo. Lagani vjetar povija visoke trave preko Pešterske visoravni, jutro ti dođe kao u vrijeme neko iskonsko, bajkovito, o kome svako veče ispredaju beskrajne priče Ćamilovi zemljaci. To jutarnje putovanje nikada neću zaboraviti. Jesam putovao određenim geografskim prostorom, ali sam mnogo više osjećao da putujem Ćamilovim pripovijetkama i romanima.
Često sam slušao Ćamilovo pripovijedanje i svaki put imao isti utisak – ovo odmah, ovako ispričano, može u štampu. To je magija kojoj niko ne može da odoli. Na proslavi 50 godina Narodnog pozorišta Bosanske Krajine, svako veče, u pozorišnom klubu, oko Ćamila Sijarića okupilo bi se onoliko posjetilaca koliko je moglo da stane. Slušali smo Ćamilove monologe. Kako je putovao kao dijete u Skoplje, gdje ga je dočekala velika čizma iznad obućarske radnje, a on od tog prizora zanijemio misleći da u tom mjestu žive sve sami divovi, čija je ovo jedna čizma. Pričao je vesele ali i nevesele priče. Više vesele, anegdotne, uglavnom o sebi i svojim zemljacima. On je odmah iza rata u ovom pozorištu radio kao sekretar. U Glasu je objavljivao prikaze pozorišnih predstava. Bile su to teške godine, kada se sudilo pohvatanim neprijateljima naroda. Budući da je Ćamil Sijarić bio pravnik, uključili su ga u sudsko vijeće i godinu-dvije bio je sudija. Kasnije sam ga susretao i slušao u Radio-Sarajevu, gdje je radio bio jedan od urednika. Njegove reportaže o bosanskim gradovima bile su u to vrijeme rado slušane. Volio je da razgovara sa svima koji navrate u redakciju. O tim njegovim razgovorima književnik Nenad Radanović znao je bezbroj izvanrednih anegdota. Nažalost, nijednu nije zapisao. Posredno, ja sam kasnije zapisao one što su mi ostale u pamćenju, pa sam jednu ostavio i za kraj ovog teksta.
Sada, ovdje želim više da se usredsredim na njegovu poeziju, naročito ovu zbirku koja je izašla u izdanju banjalučkog „Glasa“, 1990. godine, godinu dana poslije tragične pjesnikove pogibije. Urednik ove zbirke, zaslužan što se ona ovakva kakva je, a odlična je, bio je takođe pjesnik i prozaista Irfan Horozović. Zahvaljujući Irfanu Horozoviću, tih godina u „Glasu“ su objavili svoje zbirke istaknuti ondašnji jugoslovenski pjesnici, Vasko Popa, Vesna Krmpotić, Ivan Slamnig, Stevan Raičković, Borislav Radović. Dok su u njihovom slučaju to bili izbori iz opusa ovih velikana naše poezije, zbirka Ćamila Sijarića bila je po obimu sasvim skromna sveska tekuće pjesničke produkcije. Horozovićeva je zasluga što je ona stigla u „Glas“, iako još sasvim neformirana, gotovo oteta od pjesnika. Usud je htio da ta njena „nedovršenost“, iza koje bi pisac stao potpuno, bude i njena konačnost. Ali, kakva je to poezija! kao da ju je pisao neki stari kineski pjesnik. Zato, hoću dalje u ovom tekstu da Ćamila Sijarića zovem pjesnikom, epsko-lirskim, jednako neobičnim kao što je neobična i njegova proza. Nije mi jasno kako se može sastaviti antologija savremene poezije BiH a da se u njoj ne nađe nijedna pjesma Ćamila Sijarića. Valjda samo zato što antologičari njegovu poeziju nisu čitali. Ne vjerujem da bi je i poslije čitanja smatrali manje vrijednom od njegovih velikih proznih djela. Koliko mi je poznato, jedini izuzetak je antologija pod naslovom „Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine“, koju je pred rat sačinio Stevan Tontić. U toj se antologiji nalazi pjesma (bez naslova) čiji prvi stih je Pred našu kuću dohodi noću.
Pjesnik je napisao i nekoliko pjesama prije rata, od kojih je tri tada i objavio. Nije to nikako bilo slučajno, iako će se poeziji konačno vratiti mnogo kasnije. Ali, odmah iza rata, pod snažnim utiskom ustaškog logora Jasenovac u koji je ušao s partizanima, 1945. godine, napisao je pjesmu Pičilijeva peć u kojoj ima potresnih stihova. O tom svom iskustvu napisao je i objavio knjižicu izuzetno značajnog svjedočenja iz usta onih koji su taj strašni logor preživjeli. Pičilijeva peć je pjesma koja ne zaostaje u odnosu na tadašnju poeziju vodećih partizanskih pjesnika.Poslije ove pjesme poeziju nije ni pisao ni objavljivao sve do sredine devedesetih godina. Ispunivši svoj pripovjedački poziv do kraja, vratio se tamo odakle je krenuo i u vrijeme djetinjstva.
Poeziju će Ćamil Sijarić objaviti tek 1988. godine u Beogradu, pod naslovom Lirika. Za tu knjigu nisam znao. Za mene je prva i jedina Ćamilova zbirka bila ova, banjalučka Koliba na nebu.Ona me je snažno protresla, sasvim jasno vidio sam pjesnika koji progovara o suštinskim stvarima života, postojanja. Prije nekih pet godina, na ovom blogu, Miljenko Jergović je objavio zapis pod naslovom Ćamil Sijarić, prognanik, u kome govori o Sijariću pjesniku, navodeći izvanrednu pjesmu iz svoje bilježnice koja kao da je s nekog stećka sišla na papir, tako je snažna i drevna. O ratniku koji se vratio iz Grčke a čije darove njegovi zemljaci ne prihvataju kao značajne. Čak ni rane, …jer su plitke./ Rekli smo mu:/ Mi bismo ti kod kuće zadali dublje/ Rane. To je pjesma zaista na nivou Makovih pjesama iz Kamenog spavača.Ona gotovo proročki govori o vremenu koje je uskoro nastanulo. I ne samo ona, više pjesama zbirke Koliba na nebu svjedoči o toj neveseloj slici svijeta.
Koliba na nebu, u svom bitnom dijelu, pod nazivom Pjesme bez naslova, sadrži 84 pjesme, nejednake dužine, rimovane djelimično, uglavnom u slobodnom stihu. Ovako poredane djeluju kao poema. Ne po tematici nego po suštini pjevanja, životu koji se polako seli na nebesa. Pri tome pjesnik uopšte ne priziva ni Boga ni vjeru, nego pjeva o stvarima vječnim na primjeru stvari iz svog zavičaja, uglavnom iz vremena djetinjstva. A to djetinjstvo on stavlja u vrh ljudske sreće. Poslije djetinjstva život više nije ono što je bio. Da se zaustavio u tim godinama, s tim osjećajima, čovjek bi bio srećan. Ovako, nije. Ne može biti. Pretežni broj pjesama odnosi se na razgovor o vječnim, gotovo zaumnim stvarima. Upravo iz jedne takve pjesme Horozović je uzeo i naslov zbirke Koliba na nebu.
Izgorje naš starac u selu zajedno
Sa kolibom.
Kolibe od pruća vatra začas
Satre…
Gledali smo zatim starca
Kako kolibu na nebu
Plete –
Daleko od vatre.
Hoće li sanjati o zemlji…
O travi,
O zelenoj grani,
O vodi,
O hljebu?
Ili će starac to zaboraviti
U kolibi od pruća –
Na nebu.
Ovakvih pjesama ima dovoljno u ovom ciklusu, da on sasvim komotno, cio, može u svaku antologiju BiH poezije. Tako sačinjena antologija bila bi zaista autorska.
Kao mali dodatak ovoj priči o pjesniku Ćamilu Sijariću, evo jedne od brojnih anegdota o njemu. Ona je više od anegdote, Ćamilova autentična priča. Događa se na sastanku Udruženja književnika BiH, tih dana koji će njemu biti posljednji u životu. Društvo se cijepalo, vidljive i nevidljive tenzije nagrizale su ljudske odnose. Kod književnika je to bilo još izraženije. Sjednicu o kojoj govorim vodi predsjednik Vladimir Čerkez, nešto mlađi od Ćamila Sijarića. Stari komunista i partizan, Čerkez je pokušavao da smiri strasti, da ljude uputi u kolegijalni dijalog. Nije uspijevao u tome, sjednica mu se bila otela iz ruku. Na kraju svojih ljudskih snaga, pogledao je prema Ćamilu koji je sjedio u prvom redu i prozvao ga. “Daj Ćamile, pomozi čovječe. Vidiš i sam kud ovo ide.” Ćamil se premišljao nekoliko trenutaka i počeo na svoj način. Otprilike, njegov govor teče ovako:
Imam ja jednu komšinicu koja kad god krene na sastanak mjesne zajednice kaže sebi: “Jeziče moj, budi pametan, ostani iza zuba ne izlijeći.” Ali nije vrijedilo. Ona je morala da kaže nešto, svoje, onako kako je jedino znala i zbog čega se onda kajala danima, sve do novog sastanka. Tako vam je i sa mnom. Nego, reći ću vam na ovom našem sastanku jednu priču. Lijep dan, proplanak, okolo šuma. Neki zeko sav razigran, trčkara proplankom i ne vidi nikakve opasnosti. Ali, ima neko ko njega gleda. To je veliki jastreb, koji kruži iznad proplanka i pikira na zeca. Na svu sreću tu je i žbun, sasvim malen, ali dovoljan da se zeko u njega zavuče i da bude siguran da mu, dok je unutra, jastreb ne može ništa. Ali, ne lezi vraže, u tom žbunu neki miš. Gleda on zeca i kaže sebi: Hajde da ja tog zeca nategnem. Baš mi je ćeif. I uradi on tako kako je i naumio. A zec, iznenađen, otrese se i reče mu: Budalo mala, ne jebeš ti mene, nego mene jebe onaj iznad nas. E to vam je moja današnja diskusija.