Sve je osvojio MAAR. Visoko gore na krovu palače razvio platno kad je pao mrak i stao da se dere – MAAR-CENTROREKLAM! Kad je ispisao po platnu tajanstvenim svjetlom svoje moćno ime, MAAR-ova slova izvedu luckasti divertisman pjevajući unisono neku pjesmu u slavu svoga gospodara. Odskakuću zatim u zamračeno nebo, a on još jednom vikne zadivljenom svijetu MAAR-TONFILMSKA REKLAMA.
Ranko Marinković, Kiklop
Svijet je meni, od djetinjstva, jedna velika slikovnica. Zato sam često i posezao za latinskim nazivom tog pojma, Orbis pictus, jer je potpuniji. Sve što proživim, vraćam u aktivno sjećanje kroz slike koje su me tada salijetale. Naročito moje osnovnoškolsko djetinjstvo, u Zagrebu i Bosanskoj Kostajnici. Sve priče o tom vremenu izvlačim iz slika koje im prethode. Tako i ove koje hoću sada da prizovem i odmah obrazložim. Meni je punih sedam godina, idem u prvi razred i prvi put sam doveden na Trg Republike u Zagrebu. Oko mene kaleidoskop boja, zvukova, neobičnih ljudi. Ali ono što svim tim dominira odnosi se na prvu kino-predstavu na otvorenom. Nisam ja do tada bio u bioskopu, u Bosanskoj Kostajnici još ga nije bilo, tek kasnije, s odrastanjem, poći ću u Hrvatsku Kostajnicu u Dom kulture „Nina Maraković“ da gledam flimove. Zato su me ogromne pokretne slike na velikom platnu spuštenom s prednje strane jedne od zgrada na trgu naprosto zaprepastile. Nešto su mi govorili ujak, ujna i moj bratić Božidar, ali ja to nisam čuo. Razrogačenih očiju gledao sam čudo kakvom se nisam nadao. A oko mene tušta i tma naroda, koji se tiska i naguruje kao da se dijeli Unrina pomoć.
Na to mjesto, s tim slikama, vratio me je roman Ranka Marinkovića, Kiklop, koji sam kupio u sarajevskoj knjižari beogradske „Prosvete“, 12.1.1966. godine. Roman je objavljen u ediciji Brazde, sa podnaslovom Biblioteka savremenih jugoslovenskih pisaca. Kasnije ću kupiti više knjiga iz ove edicije, kako u istoj sarajevskoj knjižari, tako i u drugim knjižarama. Ali, knjiga Ranka Marinkovića, čim sam je otvorio i počeo da čitam, obuzela me je potpuno. Cijelu tu noć nisam mogao da se odvojim od nje, kao da me je zaista neki kiklop stegao i ne mogu da ga se oslobodim. Preda mnom se otvarao jedan grad čiji sam stanovnik bio, i ostao u svojim snovima, u maštarijama, grad koji postoji samo kao literarna tvorevina, dok čitaš ovu izvanrednu knjigu, ali u kome ti možeš tražiti i sličnosti sa svojim slikama i svojim uspomenama. Malo je knjiga koje te prožmu do kraja, da svoj život odjednom doživaljvaš na novi način, obogaćen novim smislomi novim tumačenjem proživljenog.
Sve je u meni strujalo dvostruko, ljudi i događaji iz romana, i ljudi i događaji iz mog djetinjstva. Stanovali smo na Antunovcu, odmah iznad Pivovare u maloj kući, čini mi se na broju 16, što je sama za sebe predstavljala Zagreb u malom. Podne i zidne šarene keramičke pločice, posebno u hodniku, posebno u kuhinji, peć moćna sa velikom rernom i naprijed posudom za vodu sa malom pipom, tako da je domaćica imala uvijek tople vode – sve mi je to govorilo o meni nepoznatim ljudima koji su ovdje živjeli a sada ih više nema. Slično ću doživjeti u Desničinim opisima roditeljske kuće u Proljećima Ivana Galeba. Bilo je u tome neke tajanstvenosti koja me je predveče plašila, na sličan način kao i u Kostajnici uveče, dok čekam majku da dođe a ja sam sjedim na basamcima što vode na sprat na kome je sve u mraku. I sve oko ove kuće izgledalo mi je potpuno tajanstveno. Do „naše“ zagrebačke kuće, ograđena zidom, bila je slična kuća, kao da je iz bajke izašla i tu se smjestila, čije stanare niti smo viđali niti smo znali. Takvu kuću pronaći ću kasnije u nezaboravnom filmu Marijana moje mladosti. Moja radoznalost bila je uvijek ispred predostrožnosti, nagovorio sam jednom prilikom Božidara da pređemo u ograđeni vrt naših susjeda, što je on prihvatio sa negodovanjem, jer se bojao više svoga oca a mog ujaka nego tajanstvenih stanovnika u čiji smo vrt ušli kriomice. S pravom se bojao kazne, koja nije mogla da izostane, obojica smo od ujaka dobili po guzici remenom i otklečali malo u ćošku.
Sa Antunovca, Božidar i ja, išli smo ulicom „Kuniščak“, izlomljenom kao potrgani štap koji pokušavaš da ponovo spojiš u nešto smisleno, sve do Osnovne škole Pavleka Miškina gdje smo pohađali prvi razred. Stariji ljudi su tu školu zvali po njenoj lokaciji, „osnovna škola na Svetom Duhu“. Nisam volio tu školu, kao što nisam volio ni onu u Kostajnici u koju sam išao prvo polugodište i poslije katastrofalnog rezultata premješten u Zagreb, kod ujaka na brigu i prevaspitanje. Dapadala mi se jedino graja u dvorištu, kada bismo se na odmoru sukobljavali sa nekom ratobornom grupom. Ubrzo sam postao poznat kao Bosanac, pa su me ostavljali na miru, plašeći se moje plahe prirode i ratobornih pesnica. Jedva sam se nekako snašao te prve godine, i uspio da prođem u drugi razred, kao i Božidar. Ali u odnosu na Zagreb, to nije bilo vrijedno pomena, moje nesnalaženje u ovom velikom gradu bilo je potpuno. Ogroman prostor, ulice i saobraćaj, sve me je to plašilo i ja sam nekako nostalgično čekao kada ću se vratiti u Kostajnicu.
Nedeljom smo porodično išli kod ujaka Duška, na Granice, a to je bočni krak ulice „Svetog Duha“, gotovo u netaknutoj prirodi. On je tu sagradio sebi i supruzi kuću, vješt u svim poslovima koje se mogu uraditi rukama, naročito u mehanici. Govorio je da je on poput druga Tita, mašinbravar. U stvari, Duško je radio na održavanju strojeva u tvornici „Nada Dimić“. Tamo se zaposlio još prije Drugog svjetskog rata, ali su ga uhapsili i sproveli u Jasenovac. Poslije svih tortura, bio je jedan od rijetkih koji je preživio bijeg iz logora pred samo oslobođenje. U logoru je prvo osijedio za jednu noć, a onda oćelavio potpuno. Volio sam njegovu kuću i naročito radionicu prepunu raznovrsnog alata. On mi je pokazivao svaki dio i govorio njegov njemački naziv. Tako sam sve naučio i mogao da mu pomažem, što je, naravno, bilo samo simbolično. Dao nam je nešto njemu suvišnog alata da i nas dvojica majstorišemo kod kuće.
Treći moj ujak, Milan Mirčetić, zidar, živio je sa suprugom na drugom kraju, na Selskoj cesti, gdje je u zajedničkom dvorištu ppodigao sebi kuću. Bio je ospjednut njenom sigurnošću, tako da je sagradio betonski podrum koji će, po njegovom mišljenju, spasiti one koji su se u njemu sklonili od bilo kakvog bombardovanja. Možda čak i od atomske bombe. Svi su moji ujaci imali neke svoje velike ideje, svi osim nekadašnjeg partizanskog oficira Steve Mirčetića, kod koga sam živio. On je bio poznat čovjek u ondašnjem Zagrebu, upravnik zagrebačkih tržnica. Kasnije će se preseliti u divan stan u Branimirovoj tržnici kojom je rukovodio sve do penzionisanja. Tu ćemo propušiti Božidar i ja, ali meni će se jednom prilikom cigareta toliko zgaditi da je više nikada neću staviti u usta, dok će moj bratić nastaviti da puši sve do kraja svog ne toliko dugog života za Mirčetiće.
Sav taj Zagreb, sa svojim čudacima, za nas dječake nogometašima, na mene je djelovao kao što će mi otkriti Ranko Marniković u Kiklopu, kao što je djelovao na njegovog junaka Melkiora Tresića. Zato sam ovajroman tako prihvatio, kao da u njemu ima nečeg moga, biografskog. Od prvog čitanja shvatio sam autorovu ironiju, odnos prema vremenu, događajima, prijetećem ratu – zlu koje je u čovjeku gotovo endemsko. Kasnije ću zavoljeti i Marinkovićeve novele, naročito priču Samotni život tvoj. Kao što me je Kiklop vraćao u Zagreb moga djetinjstva, tako su me priče vraćale u Perast, gdje je živio još jedan moj ujak, Jovo, možda meni najbliži, jer je u mladosti bio izvrstan matematičar, a i likom smo bili slični. Boravio sam u Perastu i ljeti i zimi. Osjetio duh mjesta, samoću i izgubljenost pojedinaca koji se nisu napijali, kako bi preživjeli sve što im je priroda davala kao namet. I moj ujak tonuo je u alkoholizam i zapustio sva svoja umijeća. Pitao sam se hoću li i ja krenuti tim putem. Povremeno sam odlazio kod monsinjora don Gracije Brajkovića, peraškog župnika, na razgovore o Blezu Paskalu i Perastu. Kao mladi pisac upio sam dah Perasta i stvorio roman Nasljedna bolest. Nisam majstor ironije, kao neprevaziđeni Marinković, išao sam putem stalnog unutrašnjeg propitivanja mog junaka koji se ne snalazi u svijetu koji mu je nametnut. Bio mi je veoma blizak Rilkeov negativni odnos prema moći ironije u književnosti, naročito poeziji, za koju je on napisao da ne seže duboko, da ne dohvata tamo gdje stiže istinska poezija.
Svoju prvu knjigu kod Prosvete, Pod balkonima, objavio je Marinković u vrijeme urednikovanja moćnog Eli Fincija, odmah poslije izlaska Ruku. Danas vrijedi reći da su i ova zbirka priča, kao i Kiklop, štampani ćirilicom. Imam tu malu knjigu, skromnog poveza i žućkastog papira, u biblioteci PUTEVI. U isto takvoj preskromnoj opremi, gdje si prvo morao razrezati stranice da bi je mogao listati, objavljene su mnoge sjajne knjige domaćih i stranih autora, od kojih, pored Marinkovićevih priča imam i vrlo značajnu knjigu Isidore Sekulić, Govor i jezik kulturna smotra naroda, te zbirku priča francuskog majstora Žana Žirodua, koji je uticao i na našeg Kiša, Iz provincije. Već u prvoj Marinkovićevoj priči Cvrčci i bubnjevi susrećemo njegovu izvanrednu ironiju na djelu, gdje se sve ironizira, na način kako se to inače čini u mediteranskim varošicama. Tibulo! – reče Tomi samom sebi, ogorčeno i uvredljivo. – Pjesnik-lažljivac, mistifikator. Takav postupak primijeniće on u Kiklopu na virtuozan način, davši tako budućim doktorantima odličnu priliku da se iskažu tragajući za direktnim i indirektnim citatima. Ranko Marinković je pisac esejista, onaj kome je i literatura inspirativni izvor. U tome je svakako blizak Vladanu Desnici.
Put kojim ide Melkior Tresić, bježeći od rata, od ljudi, od sebe, vodi ga direktno u Zoovrt, gdje smo i mi odlazili svakih nekoliko mjeseci, naročito ljeti. To je put prema negaciji vremena, civilizacije, razuma, jer su sve te ljudske vrijednosti nestale, ako su ikada i postojale. Upravo to nestajanje i posmatranje svijeta kao lažne slike, na kojoj se veliča ljudski duh i njegov napredak, prostro je u kojem se Marinković kreće superiorno. Reklo bi se da on u tom svom ton-kinu nema premca u našim literaturama koje su napisane nekadašnjim srpskohrvatskim (i obratno) jezikom. Svako novo čitanje meni otkriva čudesni autorov svijet preuzimanja, dopisivanja, poigravanja. To ga čini neprekidno modernim, sasvim slično Džojsovom Uliksu. Ali završne slike ove ljudske komedije su bliske antičkoj tragediji ispisanoj kao moderna komedija – pritiješnjen nebom gdje se već valja gramljavina zla, Melikor bi rado postao mrav, čak i trava, samo da ne bude čovjek.
Koracao je već izvan gradskog područja, kroz polja, po utabanim blatnim stazama. Još je čuo cin-cin tramvaja s posljednje periferne stanice. Zbogom, reče mu Melkior, nema više šale, ne prihvaćam cin-cin. Idem ususret Polifemu-ljudožderu što sada zemljom gazi…ne bih li mu kako šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad prođem (ako prođem) povikat ću za njim iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade…- Zašto ćeš nesrećničke, divljaka dražiti opet? – E, da ga mogu života lišit i duše!…
Moje knjige/23
RANKO MARINKOVIĆ – KIKLOP
Sve je osvojio MAAR. Visoko gore na krovu palače razvio platno kad je pao mrak i stao da se dere – MAAR-CENTROREKLAM! Kad je ispisao po platnu tajanstvenim svjetlom svoje moćno ime, MAAR-ova slova izvedu luckasti divertisman pjevajući unisono neku pjesmu u slavu svoga gospodara. Odskakuću zatim u zamračeno nebo, a on još jednom vikne zadivljenom svijetu MAAR-TONFILMSKA REKLAMA.
Ranko Marinković, Kiklop
Svijet je meni, od djetinjstva, jedna velika slikovnica. Zato sam često i posezao za latinskim nazivom tog pojma, Orbis pictus, jer je potpuniji. Sve što proživim, vraćam u aktivno sjećanje kroz slike koje su me tada salijetale. Naročito moje osnovnoškolsko djetinjstvo, u Zagrebu i Bosanskoj Kostajnici. Sve priče o tom vremenu izvlačim iz slika koje im prethode. Tako i ove koje hoću sada da prizovem i odmah obrazložim. Meni je punih sedam godina, idem u prvi razred i prvi put sam doveden na Trg Republike u Zagrebu. Oko mene kaleidoskop boja, zvukova, neobičnih ljudi. Ali ono što svim tim dominira odnosi se na prvu kino-predstavu na otvorenom. Nisam ja do tada bio u bioskopu, u Bosanskoj Kostajnici još ga nije bilo, tek kasnije, s odrastanjem, poći ću u Hrvatsku Kostajnicu u Dom kulture „Nina Maraković“ da gledam flimove. Zato su me ogromne pokretne slike na velikom platnu spuštenom s prednje strane jedne od zgrada na trgu naprosto zaprepastile. Nešto su mi govorili ujak, ujna i moj bratić Božidar, ali ja to nisam čuo. Razrogačenih očiju gledao sam čudo kakvom se nisam nadao. A oko mene tušta i tma naroda, koji se tiska i naguruje kao da se dijeli Unrina pomoć.
Na to mjesto, s tim slikama, vratio me je roman Ranka Marinkovića, Kiklop, koji sam kupio u sarajevskoj knjižari beogradske „Prosvete“, 12.1.1966. godine. Roman je objavljen u ediciji Brazde, sa podnaslovom Biblioteka savremenih jugoslovenskih pisaca. Kasnije ću kupiti više knjiga iz ove edicije, kako u istoj sarajevskoj knjižari, tako i u drugim knjižarama. Ali, knjiga Ranka Marinkovića, čim sam je otvorio i počeo da čitam, obuzela me je potpuno. Cijelu tu noć nisam mogao da se odvojim od nje, kao da me je zaista neki kiklop stegao i ne mogu da ga se oslobodim. Preda mnom se otvarao jedan grad čiji sam stanovnik bio, i ostao u svojim snovima, u maštarijama, grad koji postoji samo kao literarna tvorevina, dok čitaš ovu izvanrednu knjigu, ali u kome ti možeš tražiti i sličnosti sa svojim slikama i svojim uspomenama. Malo je knjiga koje te prožmu do kraja, da svoj život odjednom doživaljvaš na novi način, obogaćen novim smislomi novim tumačenjem proživljenog.
Sve je u meni strujalo dvostruko, ljudi i događaji iz romana, i ljudi i događaji iz mog djetinjstva. Stanovali smo na Antunovcu, odmah iznad Pivovare u maloj kući, čini mi se na broju 16, što je sama za sebe predstavljala Zagreb u malom. Podne i zidne šarene keramičke pločice, posebno u hodniku, posebno u kuhinji, peć moćna sa velikom rernom i naprijed posudom za vodu sa malom pipom, tako da je domaćica imala uvijek tople vode – sve mi je to govorilo o meni nepoznatim ljudima koji su ovdje živjeli a sada ih više nema. Slično ću doživjeti u Desničinim opisima roditeljske kuće u Proljećima Ivana Galeba. Bilo je u tome neke tajanstvenosti koja me je predveče plašila, na sličan način kao i u Kostajnici uveče, dok čekam majku da dođe a ja sam sjedim na basamcima što vode na sprat na kome je sve u mraku. I sve oko ove kuće izgledalo mi je potpuno tajanstveno. Do „naše“ zagrebačke kuće, ograđena zidom, bila je slična kuća, kao da je iz bajke izašla i tu se smjestila, čije stanare niti smo viđali niti smo znali. Takvu kuću pronaći ću kasnije u nezaboravnom filmu Marijana moje mladosti. Moja radoznalost bila je uvijek ispred predostrožnosti, nagovorio sam jednom prilikom Božidara da pređemo u ograđeni vrt naših susjeda, što je on prihvatio sa negodovanjem, jer se bojao više svoga oca a mog ujaka nego tajanstvenih stanovnika u čiji smo vrt ušli kriomice. S pravom se bojao kazne, koja nije mogla da izostane, obojica smo od ujaka dobili po guzici remenom i otklečali malo u ćošku.
Sa Antunovca, Božidar i ja, išli smo ulicom „Kuniščak“, izlomljenom kao potrgani štap koji pokušavaš da ponovo spojiš u nešto smisleno, sve do Osnovne škole Pavleka Miškina gdje smo pohađali prvi razred. Stariji ljudi su tu školu zvali po njenoj lokaciji, „osnovna škola na Svetom Duhu“. Nisam volio tu školu, kao što nisam volio ni onu u Kostajnici u koju sam išao prvo polugodište i poslije katastrofalnog rezultata premješten u Zagreb, kod ujaka na brigu i prevaspitanje. Dapadala mi se jedino graja u dvorištu, kada bismo se na odmoru sukobljavali sa nekom ratobornom grupom. Ubrzo sam postao poznat kao Bosanac, pa su me ostavljali na miru, plašeći se moje plahe prirode i ratobornih pesnica. Jedva sam se nekako snašao te prve godine, i uspio da prođem u drugi razred, kao i Božidar. Ali u odnosu na Zagreb, to nije bilo vrijedno pomena, moje nesnalaženje u ovom velikom gradu bilo je potpuno. Ogroman prostor, ulice i saobraćaj, sve me je to plašilo i ja sam nekako nostalgično čekao kada ću se vratiti u Kostajnicu.
Nedeljom smo porodično išli kod ujaka Duška, na Granice, a to je bočni krak ulice „Svetog Duha“, gotovo u netaknutoj prirodi. On je tu sagradio sebi i supruzi kuću, vješt u svim poslovima koje se mogu uraditi rukama, naročito u mehanici. Govorio je da je on poput druga Tita, mašinbravar. U stvari, Duško je radio na održavanju strojeva u tvornici „Nada Dimić“. Tamo se zaposlio još prije Drugog svjetskog rata, ali su ga uhapsili i sproveli u Jasenovac. Poslije svih tortura, bio je jedan od rijetkih koji je preživio bijeg iz logora pred samo oslobođenje. U logoru je prvo osijedio za jednu noć, a onda oćelavio potpuno. Volio sam njegovu kuću i naročito radionicu prepunu raznovrsnog alata. On mi je pokazivao svaki dio i govorio njegov njemački naziv. Tako sam sve naučio i mogao da mu pomažem, što je, naravno, bilo samo simbolično. Dao nam je nešto njemu suvišnog alata da i nas dvojica majstorišemo kod kuće.
Treći moj ujak, Milan Mirčetić, zidar, živio je sa suprugom na drugom kraju, na Selskoj cesti, gdje je u zajedničkom dvorištu ppodigao sebi kuću. Bio je ospjednut njenom sigurnošću, tako da je sagradio betonski podrum koji će, po njegovom mišljenju, spasiti one koji su se u njemu sklonili od bilo kakvog bombardovanja. Možda čak i od atomske bombe. Svi su moji ujaci imali neke svoje velike ideje, svi osim nekadašnjeg partizanskog oficira Steve Mirčetića, kod koga sam živio. On je bio poznat čovjek u ondašnjem Zagrebu, upravnik zagrebačkih tržnica. Kasnije će se preseliti u divan stan u Branimirovoj tržnici kojom je rukovodio sve do penzionisanja. Tu ćemo propušiti Božidar i ja, ali meni će se jednom prilikom cigareta toliko zgaditi da je više nikada neću staviti u usta, dok će moj bratić nastaviti da puši sve do kraja svog ne toliko dugog života za Mirčetiće.
Sav taj Zagreb, sa svojim čudacima, za nas dječake nogometašima, na mene je djelovao kao što će mi otkriti Ranko Marniković u Kiklopu, kao što je djelovao na njegovog junaka Melkiora Tresića. Zato sam ovajroman tako prihvatio, kao da u njemu ima nečeg moga, biografskog. Od prvog čitanja shvatio sam autorovu ironiju, odnos prema vremenu, događajima, prijetećem ratu – zlu koje je u čovjeku gotovo endemsko. Kasnije ću zavoljeti i Marinkovićeve novele, naročito priču Samotni život tvoj. Kao što me je Kiklop vraćao u Zagreb moga djetinjstva, tako su me priče vraćale u Perast, gdje je živio još jedan moj ujak, Jovo, možda meni najbliži, jer je u mladosti bio izvrstan matematičar, a i likom smo bili slični. Boravio sam u Perastu i ljeti i zimi. Osjetio duh mjesta, samoću i izgubljenost pojedinaca koji se nisu napijali, kako bi preživjeli sve što im je priroda davala kao namet. I moj ujak tonuo je u alkoholizam i zapustio sva svoja umijeća. Pitao sam se hoću li i ja krenuti tim putem. Povremeno sam odlazio kod monsinjora don Gracije Brajkovića, peraškog župnika, na razgovore o Blezu Paskalu i Perastu. Kao mladi pisac upio sam dah Perasta i stvorio roman Nasljedna bolest. Nisam majstor ironije, kao neprevaziđeni Marinković, išao sam putem stalnog unutrašnjeg propitivanja mog junaka koji se ne snalazi u svijetu koji mu je nametnut. Bio mi je veoma blizak Rilkeov negativni odnos prema moći ironije u književnosti, naročito poeziji, za koju je on napisao da ne seže duboko, da ne dohvata tamo gdje stiže istinska poezija.
Svoju prvu knjigu kod Prosvete, Pod balkonima, objavio je Marinković u vrijeme urednikovanja moćnog Eli Fincija, odmah poslije izlaska Ruku. Danas vrijedi reći da su i ova zbirka priča, kao i Kiklop, štampani ćirilicom. Imam tu malu knjigu, skromnog poveza i žućkastog papira, u biblioteci PUTEVI. U isto takvoj preskromnoj opremi, gdje si prvo morao razrezati stranice da bi je mogao listati, objavljene su mnoge sjajne knjige domaćih i stranih autora, od kojih, pored Marinkovićevih priča imam i vrlo značajnu knjigu Isidore Sekulić, Govor i jezik kulturna smotra naroda, te zbirku priča francuskog majstora Žana Žirodua, koji je uticao i na našeg Kiša, Iz provincije. Već u prvoj Marinkovićevoj priči Cvrčci i bubnjevi susrećemo njegovu izvanrednu ironiju na djelu, gdje se sve ironizira, na način kako se to inače čini u mediteranskim varošicama. Tibulo! – reče Tomi samom sebi, ogorčeno i uvredljivo. – Pjesnik-lažljivac, mistifikator. Takav postupak primijeniće on u Kiklopu na virtuozan način, davši tako budućim doktorantima odličnu priliku da se iskažu tragajući za direktnim i indirektnim citatima. Ranko Marinković je pisac esejista, onaj kome je i literatura inspirativni izvor. U tome je svakako blizak Vladanu Desnici.
Put kojim ide Melkior Tresić, bježeći od rata, od ljudi, od sebe, vodi ga direktno u Zoovrt, gdje smo i mi odlazili svakih nekoliko mjeseci, naročito ljeti. To je put prema negaciji vremena, civilizacije, razuma, jer su sve te ljudske vrijednosti nestale, ako su ikada i postojale. Upravo to nestajanje i posmatranje svijeta kao lažne slike, na kojoj se veliča ljudski duh i njegov napredak, prostro je u kojem se Marinković kreće superiorno. Reklo bi se da on u tom svom ton-kinu nema premca u našim literaturama koje su napisane nekadašnjim srpskohrvatskim (i obratno) jezikom. Svako novo čitanje meni otkriva čudesni autorov svijet preuzimanja, dopisivanja, poigravanja. To ga čini neprekidno modernim, sasvim slično Džojsovom Uliksu. Ali završne slike ove ljudske komedije su bliske antičkoj tragediji ispisanoj kao moderna komedija – pritiješnjen nebom gdje se već valja gramljavina zla, Melikor bi rado postao mrav, čak i trava, samo da ne bude čovjek.
Koracao je već izvan gradskog područja, kroz polja, po utabanim blatnim stazama. Još je čuo cin-cin tramvaja s posljednje periferne stanice. Zbogom, reče mu Melkior, nema više šale, ne prihvaćam cin-cin. Idem ususret Polifemu-ljudožderu što sada zemljom gazi…ne bih li mu kako šmugnuo među nogama prije no navali kamen. A kad prođem (ako prođem) povikat ću za njim iz svega glasa: Kiklope, jednooki krvoločni gade…- Zašto ćeš nesrećničke, divljaka dražiti opet? – E, da ga mogu života lišit i duše!…