“Zatrpan sam zemljom. Ne dišem, ne mičem se, ne mislim, nemam sunca i sad mi je dobro. Ne znam da li je potrebno isticati da u boga ne verujem, ali kad su mi prijatelji prekrstili ruke na grudima, ja se nisam bunio, jer su tako prekrštene i ruke moga oca, kad je odlazio, i ruke moga deda, kad je odlazio. To je bila želja moje majke da kao dobar hrišćanin prekrstim ruke na grudima, jer sam, po njenom uverenju, u životu mnogo grešio. Moja majka tvrdo veruje da sam na zemlji mnogo grešio, i da je moja iznenadna smrt usledila kao kazna božja. O tome je ona meni govorila mnogo puta za života, u četiri oka: da bog vidi sve i da je njegova odmazda neizbežna. Razume se, ona nije upotrebljavala reč odmazda već reči iskupljenje greha, našto sam jа prkosio dobro naučenim rečenicama iz bogohulnih knjiga koje sam pomno čitao. Bespomoćna, ona se krstila i uzdisala. Okretala je glavu nebu i molila boga da bude blag i milostiv pri odmeravanju kazne, da svakako uzme u obzir moju lakomislenost i moju ludost…”
Mladen Oljača, “Molitva za moju braću”
Imao sam tri brata stričevića, sva trojica učitelji, oni poslijeratni, što svršiše nešto duži učiteljski kurs i predadoše se do kraja svom pozivu; i još tri brata stričevića, poslijeratne oficire, koji su stepenicu po stepenicu stigli do pukovničkog čina, predajući svoju dušu vođi s čijim su se parolama do kraja poistovjetili. Učitelji su mi bili bliži, iako su smatrali da previše izmišljam i dodajem onome što pišem o savremenosti, kako su to oni tumačili. Ili kako im je poslijeratna pedagogija nalagala. Bili su stariji od mene deset godina. Oficiri su smatrali da sam više socijalista italijanskog tipa, Berlinguerov čovjek, nego istinski komunista, a povremeno su smatrali da bi me trebalo uhapsiti jer to što sam pred njima pričao o potrebi promjena može da govori samo neprijatelj socijalizma. U vrijeme posljednjeg komunističkog vođe, zvanog Slobo, jedan od njih, meni najbliži i najdraži jer smo rođeni u istoj kući, naprosto me je istjerivao iz svog stana na Novom Beogradu zbog mog protivljenja novom Titu. Protivnik svakog kulta ličnosti, prepoznao sam u novom Titu karikaturu prethodnog Vođe i to, bar tu, pred svojim rodom, govorio tako. Nisu to prihvatali. Naročito ne dio porodice koji je bio izbjegao iz Sarajeva u posljednjem ratu, smatrali su da sam ja više kriv za njihovu kalvariju nego što je vladar sa Dedinja. Sve je ovo došlo poslije, mada mi se čini da je vrijeme proletjelo brzinom vjetra.
Ovo je ipak uzgredna priča o meni i jednom od učitelja, Branku, ličnosti, iliti junaku, nekih mojih priča, jedinom koji je čitao to što sam pisao i dao mi sve knjige koje je svojevremeno bio nabavio pokušavajući da završi fakultet, psihologiju, što mu nije polazilo za rukom pošto je već bio preskočio stepenicu srednje škole. Ta završenost zvonila je kao Oljačin lik stvarnošću koja je govorila da se nešto iz mladosti što se propustilo u vrijeme rata, ne može nadoknaditi. Kao da je riječ o dijelu mozga, ili duše, gdje se smjestio vakum, opasan kao crna rupa, kao đavolje boravište.
U to vrijeme studirao sam matematiku a čitao gotovo manijački knjige izvan matematičke struke, kao da ću na ispite gdje se sva ta literatura traži. Adler, “Poznavanje čovjeka”, Frojd, “Uvod u psihoanalizu”, Jung, “Psihološki tipovi”. Nudio sam se Branku, kojeg sam volio kao rođenog brata, jer rođenog nisam imao, da ga ispitujem, knjigu po knjigu, ali on je to odbio pokretom ruke, nije htio na to da troši riječi. Da li je bio izašao na neki ispit, nisam znao, tek knjige su ostale meni kao najdraži poklon od njega. I još jedna knjiga, o kojoj je u ovom tekstu, riječ, “Molitva za moju braću”, “našeg” Mladena Oljače. Branko je toliko volio tu knjigu da je nikom nije posuđivao, da bi je ipak na kraju meni poklonio. Ti si pisac, a Oljača je naš daleki rod, iz Devetaka, s one strane brda, dva sata hoda od Kalendera, treba da ga znaš. I mi smo nekada bili Oljače, pa smo promijenili prezime. Ovo je odličan roman. Mislim da i ti možeš da napišeš nešto slično tome. Slično po snazi, po ljepoti, ne po temi. Pisac ne smije kopirati svoga prethodnika. Tako je govorio Branko, između zalogaja u kući moje strine a njegove majke Stoje, koja nam je za doručak obavezno spremala cicvaricu. Poslije doručka takmičili smo se u poznavanju značenja riječi iz malog “Rječnika stranih riječi”, Bratoljuba Klaića, ako se dobro sjećam.
Otvorio sam “Molitvu za moju braću”, nasumice, pročitao prvu rečenicu, zapravo naslov poglavlja: “Ide ona i nosi sunce na ramenima”. Dopalo mi se to što sam pročitao. Zašto? Vidio sam u njoj Branka, koji je sjahao s bicikla, a prema njemu ide jedna od onih djevojaka o kojima mi je pričao svoje mladalčke priče. I ne samo mladih i ne samo djevojaka. Zato on voli tu knjigu, pomislio sam. Junak priče nije mogao da odoli lijepoj ženi kao neki moderni Alija Đerzelez. Mislio je da mu svaka pripada, samo ako joj se obrati.
Ostavimo to za kasnije. Bitno je čitanje. A Počeo sam od prve strane, rečenicu po rečenicu, ispovijest mrtvog čovjeka. To je zaista novina kod nas. Unutrašnji monolog. Ne do kraja proveden, ali dovoljan da bi se odmakao od bardova, bar dvojice koji su pritiskali cijelu generaciju poslijeratnih pisaca, Andrića i Ćopića. Krleža je bio nekako izvan ovog poređenja, do njega ću stići tek kroz eseje, ali o tome kasnije. Priča me je nosila, pročitao sam je više puta, prvo stranicu po stranicu, kasnije dijelove koji su mi se posebno sviđali. Ali u javnosti, ocjene knjige zelenih korica bile su dijametralno suprotne. Čas sam bio zbunjen, čas, opet, sasvim saglasan s tim ocjenama.
Politički komesar kulture, Mladen Oljača se svojom knjigom ukazao kao disident te kulture. Nisam ništa znao o toj političkoj strani njegove ličnosti, do toga ću doći tek kada se on preseli iz Beograda u Sarajevo, gdje će zastupati neke stavove koji su se malo kome od književnika sviđali. Naprotiv, kao što su ga ignorisali u Beogradu, ovdje je dočekan s još većom ignorancijom, prvo kao neko poslat odozgo, onda kao čovjek koji naizgled jedno govori, drugo piše, a treće radi. Djelimično slično Daviču koji je „pobjegao“ iz Beograda i nakratko se skrasio u Sarajevu, svojim djelovanjem u novoj sredini više je odmogao svojoj literaturi nego što je pomogao sebi. Umjesto da ostane tamo gdje se oglasio i da potvrdi svoj neosporni dar, Oljača je postao poznat rečenicom: „Ko jede ijekavski hljeb ne može pisati i govoriti ekavski“. U to vrijeme nekoliko stotina učitelja čistih ekavaca radilo je u b-h školama. Među njima bilo je čak i Crnogoraca koji su govorili ekavski. Takva im se parola nije mogla svidjeti. Uopšte, sve to komesarsko djelovanje u kulturi, pogotovo u književnosti, već je odudaralo od duha vremena, postajalo anahronizam koji partijski djelatnik ne vidi i ne osjeća. Nisam ni ja bio načisto kojoj bih se privolio strani. Povremeno mi se činilo da su ti tvrdi komunisti više u pravu nego oni koji se polako smekšavaju, puštajući drugoj strani da se oskoli i otvori. Bosna i Hercegovina ipak je djelovala prerigidno. Neprikosnovenog Đuru Pucara Starog, smijenila je trojka, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Nikola Stojanović. Da bi tri naroda imala svoje predstavnike. Ta struktura prenijela se i na kulturu, pa su ključni ljudi kulture u BiH postali Hasan Grabčanović, Mladen Oljača i Hrvoje Ištuk. To su bili partijski kadrovi koji su djelovali u ime CK (Centralnog komiteta) i vodili računa da sva tri naroda budu jednako zastupljena u svim manifestacijama, izdavačkim uredništvima itd. Tako je bilo i u austrougarsko vrijeme, a zvalo se „bosanski ključ“. Bez tog ključa ne može se ni zaključati ni otključati Bosna i Hercegovina.
„Molitva za moju braću“ je u godini svoga pojavljivanja bio sigurno najbolji roman sh jezika i zasluživao NIN-ovu nagradu te 1957. godine. Nije je dobio. Nagrađen je Aleksandar Vučo za roman „Mrtve javke“. Oljača nije mogao, jer su tada u žiriju bili ljudi koji su provodili i u kulturi upravo politiku iz koje je ponikao i od koje se kasnije nije mogao da odmakne ni on sam. Umjesto nagrade, slijedili su mnogi sastanci na kojima se on morao da brani od optužbi da sumnja u naš socijalistički put. Dobro, pitali su ga oni iznad njega, odakle onda ubistvo glavnog junaka. Zar je poslijeratno vrijeme bilo toliko loše, da glavni junak, Draško Jaruga, žali za ratom? A Draško Jaruga se u mirnodopskom vremenu premetnuo u čovjeka koga je njegova žena ubila. Prešao je sve granice morala, prokurvao se, nije poštovao nikakav red i zakon. A u osnovi bila je njegova neiživljenost u vremenu kada je svoje najljepše mladalačke godine proveo po šumama i rovovima. Da li se to moglo nadoknaditi?
Tu sam vidio i mog Branka, seoskog učitelja, koji je bio premlad da učestvuje u borbi, ali je poslije rata po direktivama prebacivan iz sela u selo, sve zabačenije od zabačenog. Pričao mi je o tim mukama, kada je svoju prvu službu imao u muslimanskom selu i gdje se morao javiti njihovom hodži da bi ga narod prihvatio. To je bilo izvjesno poniženje za to selo, da učitelj, Srbin, uči muslimansku djecu. Mi oko Kozare i sa Kozare nismo taj nacionalni ključ shvatali. Tek kasnije sam ga razumio. Tada još ne. Kao i još neke bitne stvari za Bosnu i Hercegovinu koje to nisu za druge republike. U mjestima uz Unu živjeli smo skupa, ne govoreći više o proteklom ratu. Uglavnom nismo imali očeva, ali se nismo pitali na čijoj su strani bili naši očevi.
Poslije desetak godina uspio je Branko da dobije mjesto vaspitača u đačkom domu, u Bosanskoj Dubici. Tu počinju njegove muke. Zaljubio se u djevojku koja je bila još maloljetna, ili tu negdje, na prelazu u punoljetnost. Niko to u početku nije znao ali je doznala njegova majka Stoja. A ona je bila gora od moralne partijske milicije. Branko je dolazio u Kostajnicu kod nas, moja majka ga je primala, bili smo porodica, a strina Stoja bi čula za to i silazila sa sela sva nabrušena i spremna da djevojku isjecka na komade malom sjekirom koju je krila u torbi. Koji je to samo bio rusvaj, skupljao se narod, neki su zvali i miliciju, ali ovima nije bilo do toga.
Branko je bio veliki osvajač ženskih srca, njegove bi me priče dugo držale budnim. Život koji je vodio, o čemu ja tada i nisam razmišljao na ovaj način, bio je neka verzija našeg kazanovizma. O studiranju tu nije moglo biti ni govora. Sav je bio rastresen, osjećao je s vremenom da će ostati seoski učitelj do penzije, što mu se na kraju i desilo. Znao je da se napije, tada nije bio nimalo prijatan. Takav, pijan, već u godinama, vozio je automobil i više puta survavao se s puta u neki jarak. Obično bi se automobil prevrnuo na krov, a on se izvlačio, nagruvan i prljav. Pijan, bio je izvan sebe, gotovo sličan svojoj majci, onako opakoj. A nju je izjedao rak želudca od koga je brzo umrla. Poslije će isto to da se desi i Branku, u godinama kada je mogao da ponešto stvori, potpuno se predao stolariji. Stvorio je svojim rukama sve što je od drveta bilo u njegovom stanu. Divio sam mu se na tome.
A šta se zbivalo sa Oljačom i njegovim Draškom Jarugom? Poput onog pijetla što prerano kukrikne, pa ga domaćin spremi za ručak, tako je bilo s Oljačom, njegov je junak doveo svoju ženu do potpunog rastrojstva. Prokurvala se i ona. Pratimo dvije priče, mušku i žensku. Smije li se u socijalizmu govoriti o izgubljenoj generaciji? Oljača je „prerano“ napisao svoj roman. S jedne strane dobijao je iskrene pohvale, s druge partijske teške kritike. Kako je ta kritika morala da zagrebe partijsku svijest pravovjernih čuvara NOB-e: „Zar klanja i krvoprolića imaju smisla? Zar je neophodno da moja ruka ubija, ili je njena svrha ovde, u otkrivanju tajni zaspalih devojaka?“ To je već priča o komunističkom moralu? Prvo onom među partizanima, gdje se počesto ubijalo bez bitnog razloga. Draško Jaruga je učestvovao u tim egzekucijama. Ubio je svoju djevojku skojevku, po naredbi kolega. Na to se sada nadovezalo pitanja o moralu utjerivanom u narod. Ali tu su više stradavali bivši skojevci i komunisti nego ljudi izvan Partije. U stvari, Partija je pucala po šavovima.
Prikazivati to u bilo kom umjetničkom žanru bilo je teško. Partija se brinula za zdravlje naroda, na svoj način, zabranama i kažnjavanjem. Tek će se kasnije ta tema razvijati, prvo na filmu, onda i u literaturi. U biti, riječ je o slobodi čovjeka da raspolaže svojim životom. Partija, kao i crkva, uvijek smatra drugačije – tvoja sloboda je ograničena, ne onim što drugima smeta, nego što partiji smeta. Zato je Oljačin roman, i na tom planu, pored jezika i novog stila, inovativan za svoje vrijeme, a meni značajan jer sam vidio da se i ovdje, u ovom jeziku, može pisati drugačije. Za sve to je i meni trebalo vremena. Oljača je bio prvi koji je razbio moj dječački pogleda na svijet oko mene kojega sam se čvrsto držao i u Partiji, kao mali partijski vijak.
Jesam li ja vidio sebe više kao Draška Jarugu, ili kao pravojerne komuniste koji su kritikovali roman kao štetan po partijski moral? Komunista mora biti za uzor, čak i ako mu Partija naredi da bude u streljačkom vodu pred kojim stoji njegova djevojka koja je ne pitajući uzela komadić sapuna. Znamo više takvih priča. Ali ne znamo ko je zaista bio u pravu u ratu. O tome se nije smjelo pričati u miru. Strašna je priča o djevojci koju su optužili za izdaju i osudili na strijeljanje, da bi se pokazalo da su dokazi netačni. Šta da rade? Da o tome ne govore nego da je strijeljaju.Ako su toliki umjetnici između dva svjetska rata sami sebe nazvali „izgubljenom generacijom“ što se to ne bi smjelo primijeniti i na nas? Naprosto, to je prošlost. Zaboravi. Kao i Goli otok.
Tek kasnije sam doznao da sam pred kraj rata kršten u crkvi, a krstio me je pop partizan. To se tada moglo i na Kozari, dok nije uspostavljena mirnodobska vlast, ali uskoro više ne. Zato Jaruga, mrtav, u svom grobu čuje majku koja mu govori o krštenju i odsustvu popa na sahrani. Oljača je stvorio junaka životnijeg nego što je smio biti u poslijeratnom vremenu. Ali, sam, poput moga brata stričevića, potpukovnika, nije mogao da odmakne od novog Tita. Kako je planuo rat u Bosni i Hercegovini, Oljača se preselio u Banjaluku, gdje je dobio vilu sagrađenu za bivšeg rektora banjalučkog Univerziteta. Odlazio sam do njega na razgovor i šah, sve do pred njegovu smrt, kada sam mu predložio da nas dvojica odemo u Devetake i na Kozaru gdje bismo snimili bar jednu, ako ne i više televizijskih emisija. Prihvatio je i kada sam sve bio spremio njegova supruga je to zabranila. Navodno, slab je poslije operacije. Nisam joj mogao reći da je baš to razlog zašto želim da ostavimo nešto trajno. U stvari, tih dana više smo razgovarali o ratu i o Slobi. Ona je bila sva za Slobu i zabranila je da se Mladen više viđa sa mnom. E moj, Draško Jaruga. Šta od tebe žena uradi! Uskoro je umro. Šta bi napisao s one strane groba? Možda ono što je na kraju napisao u svojoj „Molitvi za moju braću“.
„Slušam govor. Posle svega: govor. Ljudi i ne slute koliko ponekad imaju hrabrosti u ocenama. Smešim se, u grobu. Taj što se oprašta sa mnom veoma je smeo. Hvali me. Znam da nije u pravu, ali mi je drago. Milo mi je. Volim pohvale, makar i u mrtvačkom sanduku. Volim lepe reči koje mi upućuju. Volim laskanja. Uvek sam verovao da sam nešto izuzetno, nešto iznad prosečnog ljudskog stvora. Sad vidim da sam se varao. Milo mi je što mi laskaju. Čovek sam, a čovek voli da čuje o sebi lepu besedu, makar i u grobu.“
Napomena
Kada sam napisao prvu verziju teksta kojom sam počeo seriju „Moje knjige“ nije mi do kraja bila jasna koncepcija te serije. Ali vrijeme čini svoje, pisanjem čovjek izbrusi svoje ideje, jer samo pisanjem saznajemo o čemu razmišljamo. Tako je i sa mojim tekstom o romanu Mladena Oljače. Čini mi se da sam ga sada bolje smjestio u njegovo vrijeme, u moje vrijeme odrastanja. Zato ga ponavljam kao da i nije imao tu prvu verziju.
Moje knjige/1 (nova verzija)
MLADEN OLJAČA – MOLITVA ZA MOJU BRAĆU
“Zatrpan sam zemljom. Ne dišem, ne mičem se, ne mislim, nemam sunca i sad mi je dobro. Ne znam da li je potrebno isticati da u boga ne verujem, ali kad su mi prijatelji prekrstili ruke na grudima, ja se nisam bunio, jer su tako prekrštene i ruke moga oca, kad je odlazio, i ruke moga deda, kad je odlazio. To je bila želja moje majke da kao dobar hrišćanin prekrstim ruke na grudima, jer sam, po njenom uverenju, u životu mnogo grešio. Moja majka tvrdo veruje da sam na zemlji mnogo grešio, i da je moja iznenadna smrt usledila kao kazna božja. O tome je ona meni govorila mnogo puta za života, u četiri oka: da bog vidi sve i da je njegova odmazda neizbežna. Razume se, ona nije upotrebljavala reč odmazda već reči iskupljenje greha, našto sam jа prkosio dobro naučenim rečenicama iz bogohulnih knjiga koje sam pomno čitao. Bespomoćna, ona se krstila i uzdisala. Okretala je glavu nebu i molila boga da bude blag i milostiv pri odmeravanju kazne, da svakako uzme u obzir moju lakomislenost i moju ludost…”
Mladen Oljača, “Molitva za moju braću”
Imao sam tri brata stričevića, sva trojica učitelji, oni poslijeratni, što svršiše nešto duži učiteljski kurs i predadoše se do kraja svom pozivu; i još tri brata stričevića, poslijeratne oficire, koji su stepenicu po stepenicu stigli do pukovničkog čina, predajući svoju dušu vođi s čijim su se parolama do kraja poistovjetili. Učitelji su mi bili bliži, iako su smatrali da previše izmišljam i dodajem onome što pišem o savremenosti, kako su to oni tumačili. Ili kako im je poslijeratna pedagogija nalagala. Bili su stariji od mene deset godina. Oficiri su smatrali da sam više socijalista italijanskog tipa, Berlinguerov čovjek, nego istinski komunista, a povremeno su smatrali da bi me trebalo uhapsiti jer to što sam pred njima pričao o potrebi promjena može da govori samo neprijatelj socijalizma. U vrijeme posljednjeg komunističkog vođe, zvanog Slobo, jedan od njih, meni najbliži i najdraži jer smo rođeni u istoj kući, naprosto me je istjerivao iz svog stana na Novom Beogradu zbog mog protivljenja novom Titu. Protivnik svakog kulta ličnosti, prepoznao sam u novom Titu karikaturu prethodnog Vođe i to, bar tu, pred svojim rodom, govorio tako. Nisu to prihvatali. Naročito ne dio porodice koji je bio izbjegao iz Sarajeva u posljednjem ratu, smatrali su da sam ja više kriv za njihovu kalvariju nego što je vladar sa Dedinja. Sve je ovo došlo poslije, mada mi se čini da je vrijeme proletjelo brzinom vjetra.
Ovo je ipak uzgredna priča o meni i jednom od učitelja, Branku, ličnosti, iliti junaku, nekih mojih priča, jedinom koji je čitao to što sam pisao i dao mi sve knjige koje je svojevremeno bio nabavio pokušavajući da završi fakultet, psihologiju, što mu nije polazilo za rukom pošto je već bio preskočio stepenicu srednje škole. Ta završenost zvonila je kao Oljačin lik stvarnošću koja je govorila da se nešto iz mladosti što se propustilo u vrijeme rata, ne može nadoknaditi. Kao da je riječ o dijelu mozga, ili duše, gdje se smjestio vakum, opasan kao crna rupa, kao đavolje boravište.
U to vrijeme studirao sam matematiku a čitao gotovo manijački knjige izvan matematičke struke, kao da ću na ispite gdje se sva ta literatura traži. Adler, “Poznavanje čovjeka”, Frojd, “Uvod u psihoanalizu”, Jung, “Psihološki tipovi”. Nudio sam se Branku, kojeg sam volio kao rođenog brata, jer rođenog nisam imao, da ga ispitujem, knjigu po knjigu, ali on je to odbio pokretom ruke, nije htio na to da troši riječi. Da li je bio izašao na neki ispit, nisam znao, tek knjige su ostale meni kao najdraži poklon od njega. I još jedna knjiga, o kojoj je u ovom tekstu, riječ, “Molitva za moju braću”, “našeg” Mladena Oljače. Branko je toliko volio tu knjigu da je nikom nije posuđivao, da bi je ipak na kraju meni poklonio. Ti si pisac, a Oljača je naš daleki rod, iz Devetaka, s one strane brda, dva sata hoda od Kalendera, treba da ga znaš. I mi smo nekada bili Oljače, pa smo promijenili prezime. Ovo je odličan roman. Mislim da i ti možeš da napišeš nešto slično tome. Slično po snazi, po ljepoti, ne po temi. Pisac ne smije kopirati svoga prethodnika. Tako je govorio Branko, između zalogaja u kući moje strine a njegove majke Stoje, koja nam je za doručak obavezno spremala cicvaricu. Poslije doručka takmičili smo se u poznavanju značenja riječi iz malog “Rječnika stranih riječi”, Bratoljuba Klaića, ako se dobro sjećam.
Otvorio sam “Molitvu za moju braću”, nasumice, pročitao prvu rečenicu, zapravo naslov poglavlja: “Ide ona i nosi sunce na ramenima”. Dopalo mi se to što sam pročitao. Zašto? Vidio sam u njoj Branka, koji je sjahao s bicikla, a prema njemu ide jedna od onih djevojaka o kojima mi je pričao svoje mladalčke priče. I ne samo mladih i ne samo djevojaka. Zato on voli tu knjigu, pomislio sam. Junak priče nije mogao da odoli lijepoj ženi kao neki moderni Alija Đerzelez. Mislio je da mu svaka pripada, samo ako joj se obrati.
Ostavimo to za kasnije. Bitno je čitanje. A Počeo sam od prve strane, rečenicu po rečenicu, ispovijest mrtvog čovjeka. To je zaista novina kod nas. Unutrašnji monolog. Ne do kraja proveden, ali dovoljan da bi se odmakao od bardova, bar dvojice koji su pritiskali cijelu generaciju poslijeratnih pisaca, Andrića i Ćopića. Krleža je bio nekako izvan ovog poređenja, do njega ću stići tek kroz eseje, ali o tome kasnije. Priča me je nosila, pročitao sam je više puta, prvo stranicu po stranicu, kasnije dijelove koji su mi se posebno sviđali. Ali u javnosti, ocjene knjige zelenih korica bile su dijametralno suprotne. Čas sam bio zbunjen, čas, opet, sasvim saglasan s tim ocjenama.
Politički komesar kulture, Mladen Oljača se svojom knjigom ukazao kao disident te kulture. Nisam ništa znao o toj političkoj strani njegove ličnosti, do toga ću doći tek kada se on preseli iz Beograda u Sarajevo, gdje će zastupati neke stavove koji su se malo kome od književnika sviđali. Naprotiv, kao što su ga ignorisali u Beogradu, ovdje je dočekan s još većom ignorancijom, prvo kao neko poslat odozgo, onda kao čovjek koji naizgled jedno govori, drugo piše, a treće radi. Djelimično slično Daviču koji je „pobjegao“ iz Beograda i nakratko se skrasio u Sarajevu, svojim djelovanjem u novoj sredini više je odmogao svojoj literaturi nego što je pomogao sebi. Umjesto da ostane tamo gdje se oglasio i da potvrdi svoj neosporni dar, Oljača je postao poznat rečenicom: „Ko jede ijekavski hljeb ne može pisati i govoriti ekavski“. U to vrijeme nekoliko stotina učitelja čistih ekavaca radilo je u b-h školama. Među njima bilo je čak i Crnogoraca koji su govorili ekavski. Takva im se parola nije mogla svidjeti. Uopšte, sve to komesarsko djelovanje u kulturi, pogotovo u književnosti, već je odudaralo od duha vremena, postajalo anahronizam koji partijski djelatnik ne vidi i ne osjeća. Nisam ni ja bio načisto kojoj bih se privolio strani. Povremeno mi se činilo da su ti tvrdi komunisti više u pravu nego oni koji se polako smekšavaju, puštajući drugoj strani da se oskoli i otvori. Bosna i Hercegovina ipak je djelovala prerigidno. Neprikosnovenog Đuru Pucara Starog, smijenila je trojka, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Nikola Stojanović. Da bi tri naroda imala svoje predstavnike. Ta struktura prenijela se i na kulturu, pa su ključni ljudi kulture u BiH postali Hasan Grabčanović, Mladen Oljača i Hrvoje Ištuk. To su bili partijski kadrovi koji su djelovali u ime CK (Centralnog komiteta) i vodili računa da sva tri naroda budu jednako zastupljena u svim manifestacijama, izdavačkim uredništvima itd. Tako je bilo i u austrougarsko vrijeme, a zvalo se „bosanski ključ“. Bez tog ključa ne može se ni zaključati ni otključati Bosna i Hercegovina.
„Molitva za moju braću“ je u godini svoga pojavljivanja bio sigurno najbolji roman sh jezika i zasluživao NIN-ovu nagradu te 1957. godine. Nije je dobio. Nagrađen je Aleksandar Vučo za roman „Mrtve javke“. Oljača nije mogao, jer su tada u žiriju bili ljudi koji su provodili i u kulturi upravo politiku iz koje je ponikao i od koje se kasnije nije mogao da odmakne ni on sam. Umjesto nagrade, slijedili su mnogi sastanci na kojima se on morao da brani od optužbi da sumnja u naš socijalistički put. Dobro, pitali su ga oni iznad njega, odakle onda ubistvo glavnog junaka. Zar je poslijeratno vrijeme bilo toliko loše, da glavni junak, Draško Jaruga, žali za ratom? A Draško Jaruga se u mirnodopskom vremenu premetnuo u čovjeka koga je njegova žena ubila. Prešao je sve granice morala, prokurvao se, nije poštovao nikakav red i zakon. A u osnovi bila je njegova neiživljenost u vremenu kada je svoje najljepše mladalačke godine proveo po šumama i rovovima. Da li se to moglo nadoknaditi?
Tu sam vidio i mog Branka, seoskog učitelja, koji je bio premlad da učestvuje u borbi, ali je poslije rata po direktivama prebacivan iz sela u selo, sve zabačenije od zabačenog. Pričao mi je o tim mukama, kada je svoju prvu službu imao u muslimanskom selu i gdje se morao javiti njihovom hodži da bi ga narod prihvatio. To je bilo izvjesno poniženje za to selo, da učitelj, Srbin, uči muslimansku djecu. Mi oko Kozare i sa Kozare nismo taj nacionalni ključ shvatali. Tek kasnije sam ga razumio. Tada još ne. Kao i još neke bitne stvari za Bosnu i Hercegovinu koje to nisu za druge republike. U mjestima uz Unu živjeli smo skupa, ne govoreći više o proteklom ratu. Uglavnom nismo imali očeva, ali se nismo pitali na čijoj su strani bili naši očevi.
Poslije desetak godina uspio je Branko da dobije mjesto vaspitača u đačkom domu, u Bosanskoj Dubici. Tu počinju njegove muke. Zaljubio se u djevojku koja je bila još maloljetna, ili tu negdje, na prelazu u punoljetnost. Niko to u početku nije znao ali je doznala njegova majka Stoja. A ona je bila gora od moralne partijske milicije. Branko je dolazio u Kostajnicu kod nas, moja majka ga je primala, bili smo porodica, a strina Stoja bi čula za to i silazila sa sela sva nabrušena i spremna da djevojku isjecka na komade malom sjekirom koju je krila u torbi. Koji je to samo bio rusvaj, skupljao se narod, neki su zvali i miliciju, ali ovima nije bilo do toga.
Branko je bio veliki osvajač ženskih srca, njegove bi me priče dugo držale budnim. Život koji je vodio, o čemu ja tada i nisam razmišljao na ovaj način, bio je neka verzija našeg kazanovizma. O studiranju tu nije moglo biti ni govora. Sav je bio rastresen, osjećao je s vremenom da će ostati seoski učitelj do penzije, što mu se na kraju i desilo. Znao je da se napije, tada nije bio nimalo prijatan. Takav, pijan, već u godinama, vozio je automobil i više puta survavao se s puta u neki jarak. Obično bi se automobil prevrnuo na krov, a on se izvlačio, nagruvan i prljav. Pijan, bio je izvan sebe, gotovo sličan svojoj majci, onako opakoj. A nju je izjedao rak želudca od koga je brzo umrla. Poslije će isto to da se desi i Branku, u godinama kada je mogao da ponešto stvori, potpuno se predao stolariji. Stvorio je svojim rukama sve što je od drveta bilo u njegovom stanu. Divio sam mu se na tome.
A šta se zbivalo sa Oljačom i njegovim Draškom Jarugom? Poput onog pijetla što prerano kukrikne, pa ga domaćin spremi za ručak, tako je bilo s Oljačom, njegov je junak doveo svoju ženu do potpunog rastrojstva. Prokurvala se i ona. Pratimo dvije priče, mušku i žensku. Smije li se u socijalizmu govoriti o izgubljenoj generaciji? Oljača je „prerano“ napisao svoj roman. S jedne strane dobijao je iskrene pohvale, s druge partijske teške kritike. Kako je ta kritika morala da zagrebe partijsku svijest pravovjernih čuvara NOB-e: „Zar klanja i krvoprolića imaju smisla? Zar je neophodno da moja ruka ubija, ili je njena svrha ovde, u otkrivanju tajni zaspalih devojaka?“ To je već priča o komunističkom moralu? Prvo onom među partizanima, gdje se počesto ubijalo bez bitnog razloga. Draško Jaruga je učestvovao u tim egzekucijama. Ubio je svoju djevojku skojevku, po naredbi kolega. Na to se sada nadovezalo pitanja o moralu utjerivanom u narod. Ali tu su više stradavali bivši skojevci i komunisti nego ljudi izvan Partije. U stvari, Partija je pucala po šavovima.
Prikazivati to u bilo kom umjetničkom žanru bilo je teško. Partija se brinula za zdravlje naroda, na svoj način, zabranama i kažnjavanjem. Tek će se kasnije ta tema razvijati, prvo na filmu, onda i u literaturi. U biti, riječ je o slobodi čovjeka da raspolaže svojim životom. Partija, kao i crkva, uvijek smatra drugačije – tvoja sloboda je ograničena, ne onim što drugima smeta, nego što partiji smeta. Zato je Oljačin roman, i na tom planu, pored jezika i novog stila, inovativan za svoje vrijeme, a meni značajan jer sam vidio da se i ovdje, u ovom jeziku, može pisati drugačije. Za sve to je i meni trebalo vremena. Oljača je bio prvi koji je razbio moj dječački pogleda na svijet oko mene kojega sam se čvrsto držao i u Partiji, kao mali partijski vijak.
Jesam li ja vidio sebe više kao Draška Jarugu, ili kao pravojerne komuniste koji su kritikovali roman kao štetan po partijski moral? Komunista mora biti za uzor, čak i ako mu Partija naredi da bude u streljačkom vodu pred kojim stoji njegova djevojka koja je ne pitajući uzela komadić sapuna. Znamo više takvih priča. Ali ne znamo ko je zaista bio u pravu u ratu. O tome se nije smjelo pričati u miru. Strašna je priča o djevojci koju su optužili za izdaju i osudili na strijeljanje, da bi se pokazalo da su dokazi netačni. Šta da rade? Da o tome ne govore nego da je strijeljaju.Ako su toliki umjetnici između dva svjetska rata sami sebe nazvali „izgubljenom generacijom“ što se to ne bi smjelo primijeniti i na nas? Naprosto, to je prošlost. Zaboravi. Kao i Goli otok.
Tek kasnije sam doznao da sam pred kraj rata kršten u crkvi, a krstio me je pop partizan. To se tada moglo i na Kozari, dok nije uspostavljena mirnodobska vlast, ali uskoro više ne. Zato Jaruga, mrtav, u svom grobu čuje majku koja mu govori o krštenju i odsustvu popa na sahrani. Oljača je stvorio junaka životnijeg nego što je smio biti u poslijeratnom vremenu. Ali, sam, poput moga brata stričevića, potpukovnika, nije mogao da odmakne od novog Tita. Kako je planuo rat u Bosni i Hercegovini, Oljača se preselio u Banjaluku, gdje je dobio vilu sagrađenu za bivšeg rektora banjalučkog Univerziteta. Odlazio sam do njega na razgovor i šah, sve do pred njegovu smrt, kada sam mu predložio da nas dvojica odemo u Devetake i na Kozaru gdje bismo snimili bar jednu, ako ne i više televizijskih emisija. Prihvatio je i kada sam sve bio spremio njegova supruga je to zabranila. Navodno, slab je poslije operacije. Nisam joj mogao reći da je baš to razlog zašto želim da ostavimo nešto trajno. U stvari, tih dana više smo razgovarali o ratu i o Slobi. Ona je bila sva za Slobu i zabranila je da se Mladen više viđa sa mnom. E moj, Draško Jaruga. Šta od tebe žena uradi! Uskoro je umro. Šta bi napisao s one strane groba? Možda ono što je na kraju napisao u svojoj „Molitvi za moju braću“.
„Slušam govor. Posle svega: govor. Ljudi i ne slute koliko ponekad imaju hrabrosti u ocenama. Smešim se, u grobu. Taj što se oprašta sa mnom veoma je smeo. Hvali me. Znam da nije u pravu, ali mi je drago. Milo mi je. Volim pohvale, makar i u mrtvačkom sanduku. Volim lepe reči koje mi upućuju. Volim laskanja. Uvek sam verovao da sam nešto izuzetno, nešto iznad prosečnog ljudskog stvora. Sad vidim da sam se varao. Milo mi je što mi laskaju. Čovek sam, a čovek voli da čuje o sebi lepu besedu, makar i u grobu.“
Napomena
Kada sam napisao prvu verziju teksta kojom sam počeo seriju „Moje knjige“ nije mi do kraja bila jasna koncepcija te serije. Ali vrijeme čini svoje, pisanjem čovjek izbrusi svoje ideje, jer samo pisanjem saznajemo o čemu razmišljamo. Tako je i sa mojim tekstom o romanu Mladena Oljače. Čini mi se da sam ga sada bolje smjestio u njegovo vrijeme, u moje vrijeme odrastanja. Zato ga ponavljam kao da i nije imao tu prvu verziju.