Kuhali smo mamu pet godina. Pet godina je ona odolijevala našim navalama da u kuću pristigne još jedan član obitelji. Olga i Nela, za razliku od mene, nisu nikad priželjkivale još jednu sestru ili brata. Blizanke su valjda i više nego dovoljno društvo jedna drugoj. No, nas troje nismo zapravo tražili samo društvo. Tražili smo neki sasvim novi sadržaj. Htjeli smo psa.
– Dobit ćete psa kad krenete u školu!, izvlačila se mama dok su Olga i Nela još u vrtiću moljakale, a kad je, neumitno, stigla i ta škola, dolazak se psa odgađao iz razreda u razred, sve dok konačno cure nisu stasale za “veliki”, peti razred, razred u kojem ih je napustila njihova voljena učiteljica, a svaki od najavljenih novih, nepoznatih predmeta prijetio s nekim novim profesorom. Nova se školska godina čekala sa strepnjom. Možda to nije bilo odlučujuće, ali svakako je pripomoglo da mamini racionalni argumenti popuste toliko da je na koncu sama krenula u odabir šteneta preko interneta. Željeli smo labradora, svi u kući, no vrlo brzo odlučili smo se da udomimo simpatičnu crnu žgoljavicu čija je mama bila “gotovo čista” crna labradorka iz Svete Nedjelje koju smo i upoznali, dok je tata bio nepoznat, neki ugursuz iz susjedstva.
Žgoljavica nam je predstavljena kao Diva, no mi smo je prvo nazvali Emili, zatim Bleki ili Džeki, pa Beatrice, i onda je na kraju to, za naše prilike ipak nepodesno francusko ime skraćeno u Bea. Sve se to odigravalo na stražnjem sjedištu auta, tijekom tih nekoliko prvih kilometara koje smo prevalili s našom pesekicom na putu do njezine nove kuće. Imala je tada svega dva i pol mjeseca, dakle mi smo je sami morali učiti poslušnosti i kako da se ponaša po kući. Ona nije sve upute najbolje razumjela prvih nekoliko mjeseci, pa je novonastali kaos, u našoj do tada gotovo besprijekorno čistoj i urednoj kući, stvorio popriličnu nervozu. Usprkos tome što su nam svi koji imaju pse govorili da je to normalno, nije mama bila jedina koja je poradi svega toga znala zažaliti. Nije da nam se ni danas svi ti mokri tepisi, prožvakane cipele i raskopano cvijeće po stanu čine kao neke simpatične uspomene, ali sjetimo ih se jedino u ovakvim prilikama. Na neki smo način prihvatili, dakako, da i naša Bea ima svoju volju i shvatili da ćemo ono malo dvorišta oko kuće morati uređivati drugačije, točnije, u dogovoru s njom. Tako ona poštuje i forzicije i ruže i breskvu vinogradarku i japansku jabuku i mladu višnju, no odmah poželi prekopati tek zasađene lukovice kojima nije bilo suđeno da izrastu ili prežvakati tek doneseni tepih trave iz Zrinjevca kojim smo poželjeli ozeleniti sve rjeđi travnjak između kuće i garaže. No, dobro, da nije bilo tog dvorišta, ne bismo ni uzeli psa, pa je to zapravo ipak bio njezin prostor.
Tako smo mi shvatili da je ne smijemo ostaviti samu u kući, bez obzira što je hladno, jer će napraviti previše štete, ali i da je ne smijemo vezati za drvo, da se ne zavuzla i slučajno ne zadavi. Posrijedi je bila moć privikavanja. Nas na nju i nje na nas. Ona je morala postati poslušna, a mi smo morali shvatiti da to neće biti ni lako ni preko noći i da moramo izdržati prvih par mjeseci. Bea je tako doživjela i svoj prvi snijeg i prvo proljeće, bila je dobra prema dvorišnim jaglacima i visibabama, preko proljeća i ljeta je uživala u dvorištu i šetnjama s curama, naučila je da ne vuče prejako cure koje su je svakodnevno šetale, lijepo smo se privikli na zajednički život. Bea je postala član naše obitelji, član koji je zalazio u sve naše krevete, mazio se sa svima, ali i pas koji je znao što je red. Civilizirani, gradski, kućni pas.
A onda je došla njena druga zima i zimski praznici za vrijeme kojih smo odlučili tri, četiri dana provesti u Lici, u Kuterevu, mjestašcu na sjevernim obroncima Velebita poznatom po utočištu za medvjede koje prikuplja volontere iz cijeloga svijeta. Našli smo prekrasnu drvenu katnicu sasvim izvan mjesta, na blagoj padini, skromno, no lijepo uređenu, s dvije velike peći na drva koje sam svojski, s velikim užitkom ložio. Cijepao sam ja drva još kao klinac kad sam ih tati pomagao iz podruma nositi, pješice, na peti kat zgrade u Savskome Gaju u Novom Zagrebu. Da, tada još nije bilo plina. U Kuterevu je bilo puno jednostavnije. Drva su već bila priređena, valjalo je samo malo rascijepati i usitniti ona za potpalu i kasnije samo redovito hraniti peći. Za to vrijeme Bea je slobodno trčala po padinama. Sada je već bila odrasli pas. Sjurila bi se u udolinu i rastjerala stado ovaca u trenu po okolnim usjecima, dok bi je pastir kleo i prijetio, a mi bismo samo molili boga da koju od njih i ne zakolje, jer smo čuli da to košta sto eura. A kad smo obišli azil za medvjede, gdje su Olga i Nela jedan dan volontirale, naša mama je u zadnji čas spasila kokoš koju je Bea već stisla zubima i perje je uz kokodakanje počelo frcati na sve strane. Gledali smo taj azil u kojem su sve životinje živjele u mirnoj zajednici, psi su trčkarali oko medvjeda, mačke se mirno sunčale po strehama, a pilići spokojno zobali po strništu. Pitali smo se kako da Beu discipliniramo, no nije išlo, morala je na povodac, dobila je po turu preko nekoliko puta, no i dalje je oštro trzala, ne mogavši se suspregnuti. Kod konja je bila oprezna, kod medvjeda vrlo nesigurna, no zapravo smo odahnuli kad smo se od tamo maknuli i vratili do kuće, na svoju padinu. Tamo je valjalo paziti jedino da nema ovaca, a Bea je trčala kao luda od sreće na sve strane, do šume, preko prijevoja, u gustiše, preskakala plotove i usjeke, uživala je u nesputanoj slobodi. Ona naša pesekica koju smo strpljivo odgajali da bude pristojna, kućevna, suzdržana i mirna, sada se opet sasvim oslobodila. Na zvižduk i svoje ime se vraćala, ali ja sam svejedno strepio.
Na kraju smo na Velebitu ostali čak pet dana, koje smo, iako bez snijega, proveli zaista veselo i opušteno, i nakon toga se vratili u Zagreb. Bea je nakon toga više puta putovala u Našice, za praznike preko Uskrsa, pa preko ljetnih praznika, do naše bake, tamo se sjajno snalazila i našla si prijatelje u susjedstvu, baš kao i cure, kupala se na jezeru, čuvala cure, kao i one nju. I tamo je uživala bez ikakve stege.
Po povratku u Zagreb pred jesen svima nam je bilo normalno da Bea praktički cijeli dan provodi oko kuće na Trešnjevci. Bea je, naime, postala kvartovski pas, skakala na vrata od stana kad je htjela van ili unutra, sama je otvarala vanjsku kapiju dvorišta, ulazila i izlazila, veselo trčakarala po okolnim uličicama i ganjala mačke. Čak je i ohola, ogromna susjedina mačka perzijanka, čudnog imena Maslačak, oprezno od nje uzmicala. Dragi susjedi su pazili na nju, vraćali je, hranili i pojili, bila je vrlo vesela i mila, omiljena među djecom, pogotovo nakon što je konačno naučila da u svom oduševljenju ne skače na njih i ne liže ih po licu. Naime, djecu bi to redovito prestravilo.
U kući, Bea je voljela skakati mi na ramena i lizati mi straga vrat i uši kad bih kleknuo i okrenuo joj leđa. Imitirao sam njezine pokrete i igrao se kao da sam i ja pas, na koljenima bih se bacao prema njoj s ispruženim rukama, a ona bi veselo skakutala prema meni. Ganjali smo se po kući, cure su je razvlačile, bila im je i jastuk i podmetač, njihova najbolja prijateljica, preko nje su upoznale cijeli kvart, sprijateljile se i s drugim vlasnicima pasa i djecom… Bea je postala ravnopravan član naše obitelji.
Stigla je treća Beina zima, oštro je u prosincu zapuhao sjeverac i čekali smo zapravo snijeg. Mama se ponovo ozbiljno razboljela, morala je opet i u bolnicu na nekoliko dana, a poslije su danima patronažne sestre svakoga jutra dolazile davati joj neke čudotvorne injekcije od kojih joj je bilo bolje. Mirisi lijekova su Beu zbunjivali, bila je nemirna, no nikad nije zalajala niti na jednu od tih milosrdnih, anđeoskih sestara dobra srca, već bi se povukla u drugu prostoriju i pričekala da se zrak razrijedi. Čak i kad bi mami opet pozlilo, kad bi preko noći povraćala i kad bi je mučile strašne glavobolje, Bea bi se prvo uplašila i sklonila, a onda opet mirno vraćala, sklupčala i legla joj na noge.
Te večeri nikome se nije išlo u šetnju s Beom, pa smo se igrali po kući. Nismo previše divljali, no Bea je bila jako vesela, poskakivala je i donosila igračke koje smo joj bacakali, no bilo je jasno da je moramo malo istrčati vani.
– Ajmo u šetnju – rekao sam Olgi, znajući da je Neli prehladno.
Olga se oblačila, mama gledala na televiziji Andreja Rubljova, ušuškana u dekicu, a Nela je nešto crtala. Trznuo sam povodac, Bea je veselo poskočila i izletjela van iz kuće na dvorište kao iz katapulta.
– Idemo prvo do Šime, da mu odnesem neku knjigu – rekao sam Olgi, a ona je nešto veselo dometnula na njegov račun. Bea je skakutala oko nas, vjetar je gadno brijao, a ona nije bila na lajni. Bilo je već oko deset sati, prometa u okolnim uličicima gotovo da i nije bilo, a Bea je trčala oko nas u velikim krugovima.
– Dobro, ovako će se brzo istrčati – govorila je Olga. I ona je htjela da se brzo vratimo u toplo. Dogovorili smo se da napravimo još samo mali krug po kvartu.
– Hajdemo po Krapinskoj – rekoh Olgi, a Bea je već zapravo sama otrčala u tom smjeru. No, po Krapinskoj u to vrijeme ima prometa i to je cesta po kojoj kroz naš vrlo miran kvart automobili jure vrlo brzo. Prije koju godinu je tako jedan mladac u zavoju izgubio vlast nad volanom i ubio troje prolaznika na pločniku.
Bea je i dalje vidno razigrana trčkarala, dobrano ispred nas. Dozivali smo je, no ona je, onako nesputana, vesela, bila vrlo nemirna i zapravo, sasvim neposlušna.
– Ne bismo li je trebali vezati – rekla mi je Olga. – Ima dosta automobila.
– Imaš pravo, rekao sam joj i krenuo brže prema Bei koja je baš ugledala nekog psa s druge strane ceste.
– Bea, stani!
– Bea, Bea!!
Bea je odjednom potrčala prema cesti, preko uskog travnatog pojasa koji šetališnu stazu dijeli od kolnika. I s jedne i s druge strane, baš taj čas, jurili su automobili, u sve tri trake.
– Stani, stani!
Bea je već bila na cesti. Automobil koji je jurio sa zapada je zakočio. Strašna škripa kočnica. Izbjegao ju je. Automobil iz suprotnog smjera također je zakočio i ona je umalo zamakla i jurila dalje, no treći je automobil nije vidio, onako crnu, na jedva osvijetljenoj ulici, zaklonjenu drugim automobilima. U punoj brzini ju je lupio i u djeliću sekunde se stopio kratki, bolni urlik, lom branika i strašna škripa kočnica. Udarac ju je odbacio dobrih pet metara i ostala je nepomično ležati.
Pored mene, Olga se u šoku srušila na zemlju. Podigao sam je i zagrlio, ona je i dalje vrištala.
– Trči kući, ja idem po Beu – rekao sam joj i ona je izbezumljena oteturala.
Ja sam, trudeći se ostati pribran, sada mogao po Beu. Svi su automobili stali. Ljudi su izišli na prozore okolnih kuća. Tišina. Dotrčao sam do Bee i podigao je na ruke. Osjetio sam kucanje njezina srca.
– Treba li vas odvesti do veterinara – pamtim da me pitala neka žena koja je izašla iz svog automobila.
-Ne, hvala – rekoh – odnijet ću je. Tu je jedan veterinar vrlo blizu.
Tada je već dotrčala do mene i uplakana susjeda, majka prijateljice mojih cura. Ogla je izbezumljena prvo lupala na njena vrata.
Bea je onako u nesvijesti bila jako teška. Dobrih tridesetak kilograma. Odnio sam je do auta i onih petstotinjak metara se odvezao do veterinara, s njom na suvozačkom sjedištu. Veterinara nije bilo. Nakon toga krenuo sam do Veterinarskog faksa, na hitnu. Vozio sam polako, koncentrirarno, mazeći Beu pored sebe. Iza mene, susjeda je plakala. Nazvao sam svoju veliku kćer, Maju, rekao joj što se dogodilo, ona je sjela u auto i došla do Veterine.
Bea je odmah došla na red na hitnoj. Noseći je, osjetio sam i dalje njezino bilo. Ostavio sam je kod veterinara i s Majom i susjedom se vratio kući. Na cipeli sam vidio kap Beine krvi. Telefonom sam iz auta umirio cure, da je Bea ostala na faksu. Odvezao sam susjedu koja je jecajući otišla svojoj kući, a Maja je došla sa mnom i ušuškala svoje sestrice u krevet. Isplakao sam se s mamom, spremio i nju u krevet, a onda je Maja do duboko u noć tješila mene. Suze su same curile. Nisam si mogao pomoći.
Nakon tri dana velike tuge i mnogo plača svih ukućana, Bea je preminula. S Olgom i Nelom izlazio sam tih dana sa svakom posebno, do grada, do nekih dućana, kupovali smo sitničice, puno razgovarali i pripremali se na najgoru vijest. No, kada je nade nestalo, tuga je i dalje bila pregolema.
Ipak, tih dana mami je postalo puno bolje. Kao nekim čudom, prizdravila je, osovila se na noge, glavobolja je prestala i mama nam je ponovo bila ona stara.
– Je li ti ona skočila u smrt da mene spasi – upitala se jednom mama naglas.
Nikad nisam bio sklon takvim kombinacijama, ni toj vrsti razmišljanja, no sada sam se malo zamislio. Pritisak koji me mučio bio je strašan. Breme krivice teško me pritiskalo, stalno mi je ozvanjalo ono Olgino upozorenja da stavimo Beu na lajnu. I ta škripa kočnica nikako mi nije išla iz glave. Danima sam je sanjao.
– Cure moje, bez obzira na sve – govorio sam im kroz suze – jedno je sigurno, Bea je sada u raju. To je sigurno, jer svi psi idu u raj.
– Ali, tata, ti ne vjeruješ u Boga – rekla mi je Nela.
– To, dušo, s ovim što ti govorim nema nikakve veze – odgovorio sam. Ona sada gore ganja svoje mačke i sigurno uživa.
Počeo sam odlaziti tih dana u crkvu, kamo, za razliku od naše mame, ne idem nikada. Sjedio sam i mislio, što i kako dalje, tražio neki mir. Naša baka stanuje pored crkve, to mi je bio izgovor, pa bih onda, ali uvijek sam, skrenuo malo i unutra, posjedio po petnaestak minuta, isplakao se i opet izišao.
Ipak, nije prošlo ni desetak dana od Beine pogibije, kako je mama inicirala da potražimo novog psa.
Nelu je to silno razveselio, no Olga i ja smo bili suzdržaniji.
– Ajmo malo potražiti po azilima na internetu – rekla je, cure su joj se pridružile i onda su počele birati po slikama. Bilo je i ideja za mačke, pa da se neki mali štenac i kupi. Trajalo je to tjedan, dva, ili tri, i konačno smo se odlučili za tromjesečnu kujicu koja izgledala pljunuto isto kao i Bea, samo što je baš do kraja bila crna i nešto sitnija. Nakon desetak dana, stigla nam je iz azila u Slavonskom Brodu, preuzeli smo je preko puta Dinamovog stadiona, splašenu, tihu i umiljatu i poveli je na prvu šetnju, u Maksimirski park. Došla je i Maja, sa svojim malim pesekom, da nam bude lakše.
Svi smo bili zbunjeni, navukli smo joj Beinu ogrlicu i zakvačili Beinu Lajnu, iako s nama nije više bila Bea, nego mala Lujza. Nesigurna, polako je skakutala za nama, dok su je cure mazile i vabile kolačićima. Počelo je upoznavanje.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je Lujza prošla već i prvo tjeranje, i dalje mislimo na Beu. U Lujzi vidimo prije svega kujicu koja se po mnogo čemu razlikuje od Bee i to nas stalno čudi. Kako je mirnija, poslušnija, discipliniranija, kako ne radi gotovo nikakvu štetu po kući, kako rijetko kad zalaje i tek blago zacvili kad bi poželjela van obaviti ono što je još u Slavonskom Brodu naučila da se radi samo vani.
Kamo god idem i kada god mogu, Lujzu vodim sa sobom. Bea se nije nikad dala lako u auto, no Lujza kao da je izdresirana, skače na suvozačko mjesto i za vrijeme vožnje znatiželjno gleda van. A šećem je kao što Beu nikad nisam šetao, gotovo svakodnevno. Ne igram se s njom kao s Beom, ne pričam s njom toliko, ne želim se pretjerano zbližiti, ili barem ne prebrzo, no stalno je mazim.
Moja prva dva psa: Bea i Lujza
Kuhali smo mamu pet godina. Pet godina je ona odolijevala našim navalama da u kuću pristigne još jedan član obitelji. Olga i Nela, za razliku od mene, nisu nikad priželjkivale još jednu sestru ili brata. Blizanke su valjda i više nego dovoljno društvo jedna drugoj. No, nas troje nismo zapravo tražili samo društvo. Tražili smo neki sasvim novi sadržaj. Htjeli smo psa.
– Dobit ćete psa kad krenete u školu!, izvlačila se mama dok su Olga i Nela još u vrtiću moljakale, a kad je, neumitno, stigla i ta škola, dolazak se psa odgađao iz razreda u razred, sve dok konačno cure nisu stasale za “veliki”, peti razred, razred u kojem ih je napustila njihova voljena učiteljica, a svaki od najavljenih novih, nepoznatih predmeta prijetio s nekim novim profesorom. Nova se školska godina čekala sa strepnjom. Možda to nije bilo odlučujuće, ali svakako je pripomoglo da mamini racionalni argumenti popuste toliko da je na koncu sama krenula u odabir šteneta preko interneta. Željeli smo labradora, svi u kući, no vrlo brzo odlučili smo se da udomimo simpatičnu crnu žgoljavicu čija je mama bila “gotovo čista” crna labradorka iz Svete Nedjelje koju smo i upoznali, dok je tata bio nepoznat, neki ugursuz iz susjedstva.
Žgoljavica nam je predstavljena kao Diva, no mi smo je prvo nazvali Emili, zatim Bleki ili Džeki, pa Beatrice, i onda je na kraju to, za naše prilike ipak nepodesno francusko ime skraćeno u Bea. Sve se to odigravalo na stražnjem sjedištu auta, tijekom tih nekoliko prvih kilometara koje smo prevalili s našom pesekicom na putu do njezine nove kuće. Imala je tada svega dva i pol mjeseca, dakle mi smo je sami morali učiti poslušnosti i kako da se ponaša po kući. Ona nije sve upute najbolje razumjela prvih nekoliko mjeseci, pa je novonastali kaos, u našoj do tada gotovo besprijekorno čistoj i urednoj kući, stvorio popriličnu nervozu. Usprkos tome što su nam svi koji imaju pse govorili da je to normalno, nije mama bila jedina koja je poradi svega toga znala zažaliti. Nije da nam se ni danas svi ti mokri tepisi, prožvakane cipele i raskopano cvijeće po stanu čine kao neke simpatične uspomene, ali sjetimo ih se jedino u ovakvim prilikama. Na neki smo način prihvatili, dakako, da i naša Bea ima svoju volju i shvatili da ćemo ono malo dvorišta oko kuće morati uređivati drugačije, točnije, u dogovoru s njom. Tako ona poštuje i forzicije i ruže i breskvu vinogradarku i japansku jabuku i mladu višnju, no odmah poželi prekopati tek zasađene lukovice kojima nije bilo suđeno da izrastu ili prežvakati tek doneseni tepih trave iz Zrinjevca kojim smo poželjeli ozeleniti sve rjeđi travnjak između kuće i garaže. No, dobro, da nije bilo tog dvorišta, ne bismo ni uzeli psa, pa je to zapravo ipak bio njezin prostor.
Tako smo mi shvatili da je ne smijemo ostaviti samu u kući, bez obzira što je hladno, jer će napraviti previše štete, ali i da je ne smijemo vezati za drvo, da se ne zavuzla i slučajno ne zadavi. Posrijedi je bila moć privikavanja. Nas na nju i nje na nas. Ona je morala postati poslušna, a mi smo morali shvatiti da to neće biti ni lako ni preko noći i da moramo izdržati prvih par mjeseci. Bea je tako doživjela i svoj prvi snijeg i prvo proljeće, bila je dobra prema dvorišnim jaglacima i visibabama, preko proljeća i ljeta je uživala u dvorištu i šetnjama s curama, naučila je da ne vuče prejako cure koje su je svakodnevno šetale, lijepo smo se privikli na zajednički život. Bea je postala član naše obitelji, član koji je zalazio u sve naše krevete, mazio se sa svima, ali i pas koji je znao što je red. Civilizirani, gradski, kućni pas.
A onda je došla njena druga zima i zimski praznici za vrijeme kojih smo odlučili tri, četiri dana provesti u Lici, u Kuterevu, mjestašcu na sjevernim obroncima Velebita poznatom po utočištu za medvjede koje prikuplja volontere iz cijeloga svijeta. Našli smo prekrasnu drvenu katnicu sasvim izvan mjesta, na blagoj padini, skromno, no lijepo uređenu, s dvije velike peći na drva koje sam svojski, s velikim užitkom ložio. Cijepao sam ja drva još kao klinac kad sam ih tati pomagao iz podruma nositi, pješice, na peti kat zgrade u Savskome Gaju u Novom Zagrebu. Da, tada još nije bilo plina. U Kuterevu je bilo puno jednostavnije. Drva su već bila priređena, valjalo je samo malo rascijepati i usitniti ona za potpalu i kasnije samo redovito hraniti peći. Za to vrijeme Bea je slobodno trčala po padinama. Sada je već bila odrasli pas. Sjurila bi se u udolinu i rastjerala stado ovaca u trenu po okolnim usjecima, dok bi je pastir kleo i prijetio, a mi bismo samo molili boga da koju od njih i ne zakolje, jer smo čuli da to košta sto eura. A kad smo obišli azil za medvjede, gdje su Olga i Nela jedan dan volontirale, naša mama je u zadnji čas spasila kokoš koju je Bea već stisla zubima i perje je uz kokodakanje počelo frcati na sve strane. Gledali smo taj azil u kojem su sve životinje živjele u mirnoj zajednici, psi su trčkarali oko medvjeda, mačke se mirno sunčale po strehama, a pilići spokojno zobali po strništu. Pitali smo se kako da Beu discipliniramo, no nije išlo, morala je na povodac, dobila je po turu preko nekoliko puta, no i dalje je oštro trzala, ne mogavši se suspregnuti. Kod konja je bila oprezna, kod medvjeda vrlo nesigurna, no zapravo smo odahnuli kad smo se od tamo maknuli i vratili do kuće, na svoju padinu. Tamo je valjalo paziti jedino da nema ovaca, a Bea je trčala kao luda od sreće na sve strane, do šume, preko prijevoja, u gustiše, preskakala plotove i usjeke, uživala je u nesputanoj slobodi. Ona naša pesekica koju smo strpljivo odgajali da bude pristojna, kućevna, suzdržana i mirna, sada se opet sasvim oslobodila. Na zvižduk i svoje ime se vraćala, ali ja sam svejedno strepio.
Na kraju smo na Velebitu ostali čak pet dana, koje smo, iako bez snijega, proveli zaista veselo i opušteno, i nakon toga se vratili u Zagreb. Bea je nakon toga više puta putovala u Našice, za praznike preko Uskrsa, pa preko ljetnih praznika, do naše bake, tamo se sjajno snalazila i našla si prijatelje u susjedstvu, baš kao i cure, kupala se na jezeru, čuvala cure, kao i one nju. I tamo je uživala bez ikakve stege.
Po povratku u Zagreb pred jesen svima nam je bilo normalno da Bea praktički cijeli dan provodi oko kuće na Trešnjevci. Bea je, naime, postala kvartovski pas, skakala na vrata od stana kad je htjela van ili unutra, sama je otvarala vanjsku kapiju dvorišta, ulazila i izlazila, veselo trčakarala po okolnim uličicama i ganjala mačke. Čak je i ohola, ogromna susjedina mačka perzijanka, čudnog imena Maslačak, oprezno od nje uzmicala. Dragi susjedi su pazili na nju, vraćali je, hranili i pojili, bila je vrlo vesela i mila, omiljena među djecom, pogotovo nakon što je konačno naučila da u svom oduševljenju ne skače na njih i ne liže ih po licu. Naime, djecu bi to redovito prestravilo.
U kući, Bea je voljela skakati mi na ramena i lizati mi straga vrat i uši kad bih kleknuo i okrenuo joj leđa. Imitirao sam njezine pokrete i igrao se kao da sam i ja pas, na koljenima bih se bacao prema njoj s ispruženim rukama, a ona bi veselo skakutala prema meni. Ganjali smo se po kući, cure su je razvlačile, bila im je i jastuk i podmetač, njihova najbolja prijateljica, preko nje su upoznale cijeli kvart, sprijateljile se i s drugim vlasnicima pasa i djecom… Bea je postala ravnopravan član naše obitelji.
Stigla je treća Beina zima, oštro je u prosincu zapuhao sjeverac i čekali smo zapravo snijeg. Mama se ponovo ozbiljno razboljela, morala je opet i u bolnicu na nekoliko dana, a poslije su danima patronažne sestre svakoga jutra dolazile davati joj neke čudotvorne injekcije od kojih joj je bilo bolje. Mirisi lijekova su Beu zbunjivali, bila je nemirna, no nikad nije zalajala niti na jednu od tih milosrdnih, anđeoskih sestara dobra srca, već bi se povukla u drugu prostoriju i pričekala da se zrak razrijedi. Čak i kad bi mami opet pozlilo, kad bi preko noći povraćala i kad bi je mučile strašne glavobolje, Bea bi se prvo uplašila i sklonila, a onda opet mirno vraćala, sklupčala i legla joj na noge.
Te večeri nikome se nije išlo u šetnju s Beom, pa smo se igrali po kući. Nismo previše divljali, no Bea je bila jako vesela, poskakivala je i donosila igračke koje smo joj bacakali, no bilo je jasno da je moramo malo istrčati vani.
– Ajmo u šetnju – rekao sam Olgi, znajući da je Neli prehladno.
Olga se oblačila, mama gledala na televiziji Andreja Rubljova, ušuškana u dekicu, a Nela je nešto crtala. Trznuo sam povodac, Bea je veselo poskočila i izletjela van iz kuće na dvorište kao iz katapulta.
– Idemo prvo do Šime, da mu odnesem neku knjigu – rekao sam Olgi, a ona je nešto veselo dometnula na njegov račun. Bea je skakutala oko nas, vjetar je gadno brijao, a ona nije bila na lajni. Bilo je već oko deset sati, prometa u okolnim uličicima gotovo da i nije bilo, a Bea je trčala oko nas u velikim krugovima.
– Dobro, ovako će se brzo istrčati – govorila je Olga. I ona je htjela da se brzo vratimo u toplo. Dogovorili smo se da napravimo još samo mali krug po kvartu.
– Hajdemo po Krapinskoj – rekoh Olgi, a Bea je već zapravo sama otrčala u tom smjeru. No, po Krapinskoj u to vrijeme ima prometa i to je cesta po kojoj kroz naš vrlo miran kvart automobili jure vrlo brzo. Prije koju godinu je tako jedan mladac u zavoju izgubio vlast nad volanom i ubio troje prolaznika na pločniku.
Bea je i dalje vidno razigrana trčkarala, dobrano ispred nas. Dozivali smo je, no ona je, onako nesputana, vesela, bila vrlo nemirna i zapravo, sasvim neposlušna.
– Ne bismo li je trebali vezati – rekla mi je Olga. – Ima dosta automobila.
– Imaš pravo, rekao sam joj i krenuo brže prema Bei koja je baš ugledala nekog psa s druge strane ceste.
– Bea, stani!
– Bea, Bea!!
Bea je odjednom potrčala prema cesti, preko uskog travnatog pojasa koji šetališnu stazu dijeli od kolnika. I s jedne i s druge strane, baš taj čas, jurili su automobili, u sve tri trake.
– Stani, stani!
Bea je već bila na cesti. Automobil koji je jurio sa zapada je zakočio. Strašna škripa kočnica. Izbjegao ju je. Automobil iz suprotnog smjera također je zakočio i ona je umalo zamakla i jurila dalje, no treći je automobil nije vidio, onako crnu, na jedva osvijetljenoj ulici, zaklonjenu drugim automobilima. U punoj brzini ju je lupio i u djeliću sekunde se stopio kratki, bolni urlik, lom branika i strašna škripa kočnica. Udarac ju je odbacio dobrih pet metara i ostala je nepomično ležati.
Pored mene, Olga se u šoku srušila na zemlju. Podigao sam je i zagrlio, ona je i dalje vrištala.
– Trči kući, ja idem po Beu – rekao sam joj i ona je izbezumljena oteturala.
Ja sam, trudeći se ostati pribran, sada mogao po Beu. Svi su automobili stali. Ljudi su izišli na prozore okolnih kuća. Tišina. Dotrčao sam do Bee i podigao je na ruke. Osjetio sam kucanje njezina srca.
– Treba li vas odvesti do veterinara – pamtim da me pitala neka žena koja je izašla iz svog automobila.
-Ne, hvala – rekoh – odnijet ću je. Tu je jedan veterinar vrlo blizu.
Tada je već dotrčala do mene i uplakana susjeda, majka prijateljice mojih cura. Ogla je izbezumljena prvo lupala na njena vrata.
Bea je onako u nesvijesti bila jako teška. Dobrih tridesetak kilograma. Odnio sam je do auta i onih petstotinjak metara se odvezao do veterinara, s njom na suvozačkom sjedištu. Veterinara nije bilo. Nakon toga krenuo sam do Veterinarskog faksa, na hitnu. Vozio sam polako, koncentrirarno, mazeći Beu pored sebe. Iza mene, susjeda je plakala. Nazvao sam svoju veliku kćer, Maju, rekao joj što se dogodilo, ona je sjela u auto i došla do Veterine.
Bea je odmah došla na red na hitnoj. Noseći je, osjetio sam i dalje njezino bilo. Ostavio sam je kod veterinara i s Majom i susjedom se vratio kući. Na cipeli sam vidio kap Beine krvi. Telefonom sam iz auta umirio cure, da je Bea ostala na faksu. Odvezao sam susjedu koja je jecajući otišla svojoj kući, a Maja je došla sa mnom i ušuškala svoje sestrice u krevet. Isplakao sam se s mamom, spremio i nju u krevet, a onda je Maja do duboko u noć tješila mene. Suze su same curile. Nisam si mogao pomoći.
Nakon tri dana velike tuge i mnogo plača svih ukućana, Bea je preminula. S Olgom i Nelom izlazio sam tih dana sa svakom posebno, do grada, do nekih dućana, kupovali smo sitničice, puno razgovarali i pripremali se na najgoru vijest. No, kada je nade nestalo, tuga je i dalje bila pregolema.
Ipak, tih dana mami je postalo puno bolje. Kao nekim čudom, prizdravila je, osovila se na noge, glavobolja je prestala i mama nam je ponovo bila ona stara.
– Je li ti ona skočila u smrt da mene spasi – upitala se jednom mama naglas.
Nikad nisam bio sklon takvim kombinacijama, ni toj vrsti razmišljanja, no sada sam se malo zamislio. Pritisak koji me mučio bio je strašan. Breme krivice teško me pritiskalo, stalno mi je ozvanjalo ono Olgino upozorenja da stavimo Beu na lajnu. I ta škripa kočnica nikako mi nije išla iz glave. Danima sam je sanjao.
– Cure moje, bez obzira na sve – govorio sam im kroz suze – jedno je sigurno, Bea je sada u raju. To je sigurno, jer svi psi idu u raj.
– Ali, tata, ti ne vjeruješ u Boga – rekla mi je Nela.
– To, dušo, s ovim što ti govorim nema nikakve veze – odgovorio sam. Ona sada gore ganja svoje mačke i sigurno uživa.
Počeo sam odlaziti tih dana u crkvu, kamo, za razliku od naše mame, ne idem nikada. Sjedio sam i mislio, što i kako dalje, tražio neki mir. Naša baka stanuje pored crkve, to mi je bio izgovor, pa bih onda, ali uvijek sam, skrenuo malo i unutra, posjedio po petnaestak minuta, isplakao se i opet izišao.
Ipak, nije prošlo ni desetak dana od Beine pogibije, kako je mama inicirala da potražimo novog psa.
Nelu je to silno razveselio, no Olga i ja smo bili suzdržaniji.
– Ajmo malo potražiti po azilima na internetu – rekla je, cure su joj se pridružile i onda su počele birati po slikama. Bilo je i ideja za mačke, pa da se neki mali štenac i kupi. Trajalo je to tjedan, dva, ili tri, i konačno smo se odlučili za tromjesečnu kujicu koja izgledala pljunuto isto kao i Bea, samo što je baš do kraja bila crna i nešto sitnija. Nakon desetak dana, stigla nam je iz azila u Slavonskom Brodu, preuzeli smo je preko puta Dinamovog stadiona, splašenu, tihu i umiljatu i poveli je na prvu šetnju, u Maksimirski park. Došla je i Maja, sa svojim malim pesekom, da nam bude lakše.
Svi smo bili zbunjeni, navukli smo joj Beinu ogrlicu i zakvačili Beinu Lajnu, iako s nama nije više bila Bea, nego mala Lujza. Nesigurna, polako je skakutala za nama, dok su je cure mazile i vabile kolačićima. Počelo je upoznavanje.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, nakon što je Lujza prošla već i prvo tjeranje, i dalje mislimo na Beu. U Lujzi vidimo prije svega kujicu koja se po mnogo čemu razlikuje od Bee i to nas stalno čudi. Kako je mirnija, poslušnija, discipliniranija, kako ne radi gotovo nikakvu štetu po kući, kako rijetko kad zalaje i tek blago zacvili kad bi poželjela van obaviti ono što je još u Slavonskom Brodu naučila da se radi samo vani.
Kamo god idem i kada god mogu, Lujzu vodim sa sobom. Bea se nije nikad dala lako u auto, no Lujza kao da je izdresirana, skače na suvozačko mjesto i za vrijeme vožnje znatiželjno gleda van. A šećem je kao što Beu nikad nisam šetao, gotovo svakodnevno. Ne igram se s njom kao s Beom, ne pričam s njom toliko, ne želim se pretjerano zbližiti, ili barem ne prebrzo, no stalno je mazim.
Međutim, nisam je još niti jednom pustio s lajne.