Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka, Intermeco

Potkraj prošle godine, opraštajući se privremeno od Olene Halete, vodio sam s njom dug razgovor u čijem su se središtu nalazile ukrajinske spisateljice koje vrijedi čitati. Olena je navela dva imena autorica koje nikako ne bih smio izostaviti u budućim prikazima. Jedna je bila Oksana Lucišina, druga Viktorija Amelina. Roman prve, Ivan i Feba, bit će objavljen za koji dan u engleskome prijevodu tako da ću o njemu uskoro izvještavati, roman druge, koji mi je preporučila, Kuća za Doma1, još nije preveden te sam se pripremio na čekanje. I onda je 27. lipnja stigla strašna vijest da je Amelina teško ranjena u raketnom napadu na piceriju u centru Kramatorska. Novine su isprva izvještavale o devet mrtvih, potom deset, pa dvanaest da bi me danas doseglo ono čega sam se, skupa s prijateljicama i prijateljima, cijelo vrijeme pribojavao. Viktorija je Amelina 1.7. podlegla teškim povredama te tako postala trinaesta žrtva zločinaca. Imala je 37 godina. Ostavila je dva romana, zbirke poezije i jedanaestogodišnje dijete. Od početka agresije na Ukrajinu svrstala se u onu skupinu spisateljica i pisaca za koje je pisanje prestalo biti nešto čime se treba baviti. Svoju je misiju vidjela u dokumentiranju ratnih zločina, u prikupljanju i raspodjeli humanitarne pomoći, u stalnome prisustvu na prvim linijama fronta gdje je pratila strane izvjestitelje i pomagala im da shvate što se doista zbiva – u stalnoj borbi protiv ruske propagande. U Kramatorsku je bila skupa s troje Kolumbijaca koji su povrijeđeni u napadu. Među žrtvama je troje djece, a glasnogovornik je Kremlja na diplomatsku notu iz Kolumbije odgovorio da „Rusija ne napada civilnu infrastrukturu, već one ustanove koje su na ovaj ili onaj način povezane s vojnom infrastrukturom.“ Za iskvarene su umove, naravno, picerije, restorani, tržnice, redovi za kruh, okupljališta mladih legitimni vojni ciljevi, poznato nam je, zar ne? U svakom slučaju, Viktorija je Amelina postala civilnom žrtvom ratnoga zločina, a mala nada koja nam, dok tugujemo, preostaje jest da će se oni koji su taj zločin prouzrokovali jednoga dana naći u Hagu. U znak sjećanja na Viktoriju Amelinu prevodim njezin tekst Cancel Culture vs. Execute Culture, napisan na samome početku neoimperijalne agresije, 22. ožujka 2022.

 

Viktorija Amelina

Kultura odstranjivanja nasuprot kulture pogubljivanja

Zašto ruski rukopisi ne gore, a ukrajinski gore itekako dobro

 

Dok od prošloga mjeseca narod Ukrajine brani svoju zemlju od atomske supersile, zapadna kulturalna zajednica raspravlja o tome treba li prekinuti veze s Rusijom. Može se postaviti pitanje tko je više iscrpljen. Zapadni intelektualci traže da dobre Ruse „spasu“ od loše Rusije – možda zato što je „spašavanje“ ukrajinskih umjetnika daleko teže.

Makar Vikipedija kaže da sam „nagrađivana ukrajinska romansijerka“, sada provodim dane kao dobrovoljka u robnoj kući u Lvivu u kojoj se skuplja humanitarna pomoć. Međutim, ne mogu a da ne primijetim ironiju u tim „akcijama spašavanja“.

Na primjer, nakon što je godinama plesala za ubilačku rusku elitu, ruska balerina Olga Smirnova iznenada je osudila rat i napustila Rusiju kako bi plesala u Nizozemskom nacionalnom baletu.

Za razliku od nje, zvijezda ukrajinskoga baleta Artem Dacišin poginuo je u ruskom bombardiranju Kijiva. Nećete ga vidjeti na bini.

Nakon što je proizvodila lažne vijesti kojima je godinama branila rusku agresiju, ruska propagandistica Marina Ovsjanikova iznenada se pojavila na ekranu nekoliko sekundi noseći plakat na kojemu je pisalo „Ne ratu“ i stekla je milijun pristaša.

Ukrajinska novinarka Oleksandra Kuvšinova umrla je kada je njezino vozilo bilo pogođeno ruskom vatrom u predgrađu Kijiva gdje je riskirala život kako bi prenijela svijetu istinu. Oleksandru nećete vidjeti na ekranu. 

Nakon ispisivanja knjiga punih imperijalnoga osjećanja kojima se prala ruska povijest i inspiriralo sljedeće masovno ubojstvo Ukrajinaca i Ukrajinki, ruski bi se autori rado vidjeli kao netko tko pripada „drugoj Rusiji“ i tako sakuplja podršku svijeta. No jesu li autori poput Borisa Akunjina spremni prestati promovirati rusocentrični pogled na povijest istočne Europe i priznati da Krim neosporno pripada Ukrajini i domorodcima, krimskim Tatarima koji su dio ukrajinske političke nacije?

Nasuprot tome, filmski redatelj i raniji politički zatvorenik Oleg Sencov, i sam s Krima, kao i romanopisci Artem Čeh i Artem Čapaj, trenutačno riskiraju živote u Ukrajinskim oružanim snagama. Pjesnik Serhij Žadan ostaje u opkoljenom Harkivu kako bi pomagao svojim sugrađanima. Još je mnogo više ukrajinskih spisateljica i spisatelja poduzelo dugo, opasno putovanje k zapadu zemlje nakon što su proveli tjedne u podrumima i skloništima sa svojom djecom. Svi su svjedočili nečemu što još uvijek ne mogu opisati ili čega se ne mogu jasno sjetiti; još su uvijek odveć dezorijentirani apokaliptičkim scenama punim mrtvih tijela njihovih susjeda.

Pa ipak, stalno dobivamo pozive da sudjelujemo u rusko-ukrajinskim raspravama o miru. Ne samo da moramo biti svjedoci masovnog zločina i razaranja našeg ukrajinskog naslijeđa, već i, uzgred, raspravljati o tome treba li svijet prekinuti kulturalne veze s Rusijom.

Nemam ništa što bih dodala toj rusocentričnoj diskusiji; želim samo da prestane.

*

Debata o bojkotiranju ruske kulture nije ono što bi sada trebalo brinuti zapadne umjetničke i intelektualne krugove. Bar ne ako imaju bilo kakve veze s Europom i njezinim vrijednostima poput ljudskih prava, dostojanstva i solidarnosti.

Zato što svijet debatira o tome treba li odbaciti ili dočekati dobrodošlicom umjetnike i pisce koji iznenada stječu želju za napuštanjem Rusije usred njezinog ekonomskog kolapsa, taj svijet zanemaruje ključno pitanje: hoće li Rusiji još jednom poći za rukom pogubljenje ukrajinske kulture?

Prije potpune invazije, kada se prijetnja već osjećala u zraku, nisam prestajala misliti o ukrajinskoj Pogubljenoj renesansi. Tridesetih je godina prošloga stoljeća sovjetski režim pogubio većinu ukrajinskih spisatelja i intelektualaca. Onih nekoliko koji su preživjeli bili su isprepadani i neslobodni. A to, naravno, nije bio prvi put da je ukrajinska elita bila izbrisana ili prinuđena da bude asimilirana u rusku imperijalnu kulturu.

Čistke i stoljeća nezamislivoga pritiska razlog su zašto češće ne čujete nešto o velikoj ukrajinskoj književnosti, kazalištu i umjetnosti. Kada pogledate na kartu Europe, vidite Dantea tu a Shakespearea tamo, ali tamo gdje bi trebala biti ukrajinska kultura, kako bi se Europa učinila cijelom i sigurnom, vidite samo ogromnu prazninu.

Sada postoji realna prijetnja da će Rusi uspješno pogubiti sljedeću generaciju ukrajinske kulture – ovaj put raketama i bombama.

Za mene to znači da bi većina mojih prijatelja bila ubijena. Za prosječnog zapadnjaka to bi značilo da nikada neće vidjeti njihove slike, nikada ih čuti kako recitiraju svoje pjesme ili nikada čitati romana koje tek moraju napisati.

„Rukopisi ne gore“, kaže vrag u Bulgakovljevu Majstoru i Margareti. Vrag se onda obrati svojemu sluzi, mačku i veli: „Hajde Behemote, daj nam roman.“

Ruski rukopisi ne gore, to može biti točno. Ali Ukrajincima preostaje samo gorki smijeh. Imperijalni rukopisi ne gore; naši gore itekako.

Jeste li čitali Šumske šljuke ukrajinskoga pisca Mikole Hvilovija? Nisam ni ja. A vrag iz ruske knjige nam neće pomoći. Rusi su uništili drugi dio Hvilovijeva rukopisa, zaplijenivši sve primjerke ukrajinskoga časopisa u kojemu je bio objavljen. Nijedna jedina kopija nije pronađena.

Časopis je zaplijenjen 1933., iste godine u kojoj je Hvilovij umro u Harkivu. U isto vrijeme režim je svim Ukrajincima oko grada zaplijenio svu njihovu hranu. Milijuni su umrli u „Holodomoru“ koji je danas priznat kao genocid. „Manji“ zločin zapljene časopisa i uništavanja još jednog djela ukrajinske književnosti prošao je godinama nezapažen. Većina onih koji su mogli znati bila je pogubljena.

*

Ukrajinski životi, slike, muzeji, biblioteke, crkve i rukopisi doista gore. Oni gore sada.

Tako bi možda bilo vrijeme da se rasprava prebaci s pitanja treba li „oprostiti“ ruskoj imperijalnoj umjetnosti i književnosti na pitanje kako pomoći jednoj europskoj kulturi da iznova ne postane Pogubljena renesansa.

Nikada nisam bila pristalica kulture odstranjivanja. Ali je možda kultura pogubljenja koju Rusi opetovano primjenjuju na slobodne Ukrajince nešto što bi svijet mogao zaustaviti prije no što bude iznova kasno.

 

  • 1 Roman je smješten u kući u lvivskom zamku za koju se ispostavlja da je u njoj živio poljski spisatelj Stanislav Łem. Roman je ispripovijedan iz perspektive psa Dominika (Dom) kojega, kao ni kuću, novi vlasnici ne žele prihvatiti. U izboru perspektive Viktorija je Amelina pokazala srodnost s Tanjom Maljarčuk koja u svojem Bestijariju bira sličnu pripovjednu strategiju.

 

https://www.eurozine.com/cancel-culture-vs-execute-culture/    

 

  

 

Davor Beganović 03. 07. 2023.