Marketing izdavačkih kuća ljubi pojednostavljivanja, jasne i čvrste linije podjele, stvaranje antipoda. Tako su Jurij Andruhovič i Serhij Žadan, dva najprevođenija suvremena ukrajinska spisatelja, svoje mjesto u njemačkome izdavaštvu pronašli na polovima istoka i zapada Ukrajine, Donbasa i Galicije, postmodernizma i neorealizma, obilježenima tobožnjom literarnom obrazovanošću i udubljenošću u tradiciju s jedne i sirovome obraćanju svakodnevici s druge strane. Već sam u tekstu o romanu Anarchy in the UKR ukazao na to da se ispod prividno divlje i nekontrolirane površine skrivaju dublji slojevi intimnog dijaloga s tradicijom ukrajinske avangarde koja će se, s nemalom zaslugom međunarodne slavistike, zanemarena utopiti u pojam „ruska“ ili, blaže, „sovjetska avangarda“. Žadan, navodno neobrazovani panker, na sveučilištu u Harkivu doktorirao je upravo na temu ukrajinske avangarde i integrirao ju je u taj svoj roman. Ipak, mora se priznati da je Andruhovičeva poetika kolažiranja i citiranja tuđih tekstova, pa i povijesnog materijala, drukčija od njegove te da inspiraciju crpi iz jednog nama bliskog izvora. Kojeg? Danila Kiša!
No otpočetka. Jurij Andruhovič povezuje se sa svojim galicijskim zavičajem. Rođen u Ivano-Frankivsku (bivšem Stanislavu) 1960., on stoji zastupnički za ukrajinsko naslijeđe s bliskim vezama s poljsko-litvanskom, a potom austrougarskom kulturom. Kao folija na kojoj se projicira njegova poetika ocrtava se Srednja Europa, odrednica s nejasnim geografskim, ali iznimno oštrim kulturalnim konturama. Programatski tekst Srednjoistočni memento, objavljen (u sretnija ili bar optimističnija vremena, 2000.) u sveščici Moja Europa skupa s esejom Brodski dnevnik Andrzeja Stasiuka, započinje sljedećom rečenicom: „Od djetinjstva me privlače ruine, mogao bih reći s Danilom Kišom.“ Ovo je tek indicija. No ono što se zbiva, što se predočava, u zbirki pripovijedaka o kojoj govorim više je od posvete Kišu. Tu je riječ o produženom dijalogu s jednim od najznačajnijih srednjoeuropskih spisatelja i, što je još važnije, o daljem ispisivanju njegove po-etike.
O čemu je riječ u Ljubimcima pravosuđa? Knjiga pripovijeda u devet poglavlja o različitim likovima iz ukrajinske povijesti. Neki su od njih nedvojbeno autentični, neki su, s jednako malo dvojbe, fiktivni, a za neke bi bilo potrebno istraživanje kako bi se ustvrdilo jesu li plod autorove mašte ili su satkani na istinitoj a potom manipuliranoj povijesnoj potki. No takvo što nadišlo bi okvire ovog kratkog teksta. Neka stoga i ostane neispitano. Ono što spaja sve junake jest činjenica da su oni, na ovaj ili onaj način, došli u sukob s pravosuđem i da taj sukob uglavnom završava na njihovu štetu. Ako još niste otkrili o čemu govorim (u što sumnjam) evo jednoga citata iz pripovijetke B.S,, ubojica S.B.-a: „Čovjek koji je nazvan Bohdan Stašinski mogao bi s pravom zauzeti prominentno mjesto u Borgesovoj Općoj povijesti beščašća.“ Prisjetimo li se da je Danilo Kiš svoju Grobnicu za Borisa Davidoviča pisao kao protuknjigu Borgesovoj, postat će jasno u kolikoj mjeriovdje vodi dijalog sa velikim prethodnikom. S.B kojega je Stašinski ubio je Stepan Bandera, vođa ukrajinskih nacionalista u vrijeme Drugoga svjetskog rata, figura čija se povijesna uloga osporava ili je se, pak, diže u zvijezde i koja i danas kremaljskome povjesničaru služi kao opravdanje za pokretanje „specijalne operacije“ čiji je cilj „denacifikacija“ Ukrajine.
Andruhovičev je vremenski raspon širi od Kišova. Dok se ovaj koncentrira na period staljinističkoga totalitarizma, suvremeni se ukrajinski spisatelj teritorijalno ograničava na Galiciju, ali je vremenski obuhvaća u periodu od 17. do 20. stoljeća. Pri tome se služi motivima iz bajki ili folklora. Pripovijetka Julius ili tamni indigo, na primjer, povezuje Peraultovu bajku o Plavobradom s čuvenim švicarskim znanstvenikom i osnivačem fiziognomije Lavaterom, dok Marijin život ili Mario pripovijeda o mladome Mario Pongrazu, „rođenom u Dalmaciji ili Iliriji“ koji se nastanjuje u Kolmeji u Galiciji, stječe ogromno bogatstvo, ali, nakon susreta u olujnoj noći pod prijetnjom životne opasnosti prodaje dušu Molfaru, legendarnom biću iz huzulske tradicije (Huzuli su planinski narod iz Karpata). Nagrada koju dobiva nije njegov vječni život, već vječita mladost voljene supruge Marije.
Uvodna pripovijetka Samijlo ili čudesni razbojnik poigrava se miješanjem vremenskih razina, ironično projicirajući prošlost u neposrednu sadašnjost. „Nakon smrti koja je nastupila 1632. u obliku jedne nepoznate noćne bolesti i neposredno potom bila fiksirana skrivenom kamerom za buduća objavljivanja na You tube-u, tijelo se nije raspalo i počelo je petoga dana, glatko i toplo kao ranije, mirisati na crni sljez.“ Posljednja pripovijetka Prezentacija leša ili Fantomas 71 iznova vraća Banderina ubojicu, agenta KGB-a Bohdana Stašinskog, makar i samo na rubu, kao onoga koji određuje vremenski okvir zbivanja, u pripovjedni svijet. Pripovjedač kronološki prati zbivanja iz sadašnjosti svojega odrastanja, prepričanu kroz filmove koje je gledao u kinu. Sve do momenta u kojemu se dešava nešto dotada nečuveno u provincijskom gradu: pronalazi se leš muškarca bez glave, na čijim je grudima istetovirano slovo F. Tko je anonimni neznanac? Pripovjedač-dječak plete svoju priču koja se povezuje s poviješću filma i s likom Fantomasa; nepoznati je muškarac, tvrdi dječak, pripadnik bande koja je osnovana u znaku francuskoga razbojnika. No ono što je najočiglednije ne želi tematizirati: sve ispripovijedano vrti se oko kina Kozmos, sagrađenog na mjestu staroga židovskog groblja. Čudni događaji koji se zbivaju u njemu i oko njega svjedoče o osveti onih čiji je vječni mir poremećen – u ime napretka.
I tim bi se mogla završiti i svoja priča. U nedostatku galicijskoga epa Andruhovič ispisuje novi, postmoderni, u kojemu se mitovi i legende isprepliću s autentičnim povijesnim događajima, bajke ponovno oživljavaju pročitane u svjetlu dokumenata, a povijest se beščašća iz Gulaga seli u zapadnu Ukrajinu. Andruhovič se konstruira kao svjedok nečega što se nije zbilo, dok se u pozadini pojavljuju, kao lajtmotiv, cirkusi koji lutaju vremenima i prostorima Galicije i daju pripovjedni okvir prividno labavoj radnji.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/9
Jurij Andruhovič, Miljenici pravosuđa
Marketing izdavačkih kuća ljubi pojednostavljivanja, jasne i čvrste linije podjele, stvaranje antipoda. Tako su Jurij Andruhovič i Serhij Žadan, dva najprevođenija suvremena ukrajinska spisatelja, svoje mjesto u njemačkome izdavaštvu pronašli na polovima istoka i zapada Ukrajine, Donbasa i Galicije, postmodernizma i neorealizma, obilježenima tobožnjom literarnom obrazovanošću i udubljenošću u tradiciju s jedne i sirovome obraćanju svakodnevici s druge strane. Već sam u tekstu o romanu Anarchy in the UKR ukazao na to da se ispod prividno divlje i nekontrolirane površine skrivaju dublji slojevi intimnog dijaloga s tradicijom ukrajinske avangarde koja će se, s nemalom zaslugom međunarodne slavistike, zanemarena utopiti u pojam „ruska“ ili, blaže, „sovjetska avangarda“. Žadan, navodno neobrazovani panker, na sveučilištu u Harkivu doktorirao je upravo na temu ukrajinske avangarde i integrirao ju je u taj svoj roman. Ipak, mora se priznati da je Andruhovičeva poetika kolažiranja i citiranja tuđih tekstova, pa i povijesnog materijala, drukčija od njegove te da inspiraciju crpi iz jednog nama bliskog izvora. Kojeg? Danila Kiša!
No otpočetka. Jurij Andruhovič povezuje se sa svojim galicijskim zavičajem. Rođen u Ivano-Frankivsku (bivšem Stanislavu) 1960., on stoji zastupnički za ukrajinsko naslijeđe s bliskim vezama s poljsko-litvanskom, a potom austrougarskom kulturom. Kao folija na kojoj se projicira njegova poetika ocrtava se Srednja Europa, odrednica s nejasnim geografskim, ali iznimno oštrim kulturalnim konturama. Programatski tekst Srednjoistočni memento, objavljen (u sretnija ili bar optimističnija vremena, 2000.) u sveščici Moja Europa skupa s esejom Brodski dnevnik Andrzeja Stasiuka, započinje sljedećom rečenicom: „Od djetinjstva me privlače ruine, mogao bih reći s Danilom Kišom.“ Ovo je tek indicija. No ono što se zbiva, što se predočava, u zbirki pripovijedaka o kojoj govorim više je od posvete Kišu. Tu je riječ o produženom dijalogu s jednim od najznačajnijih srednjoeuropskih spisatelja i, što je još važnije, o daljem ispisivanju njegove po-etike.
O čemu je riječ u Ljubimcima pravosuđa? Knjiga pripovijeda u devet poglavlja o različitim likovima iz ukrajinske povijesti. Neki su od njih nedvojbeno autentični, neki su, s jednako malo dvojbe, fiktivni, a za neke bi bilo potrebno istraživanje kako bi se ustvrdilo jesu li plod autorove mašte ili su satkani na istinitoj a potom manipuliranoj povijesnoj potki. No takvo što nadišlo bi okvire ovog kratkog teksta. Neka stoga i ostane neispitano. Ono što spaja sve junake jest činjenica da su oni, na ovaj ili onaj način, došli u sukob s pravosuđem i da taj sukob uglavnom završava na njihovu štetu. Ako još niste otkrili o čemu govorim (u što sumnjam) evo jednoga citata iz pripovijetke B.S,, ubojica S.B.-a: „Čovjek koji je nazvan Bohdan Stašinski mogao bi s pravom zauzeti prominentno mjesto u Borgesovoj Općoj povijesti beščašća.“ Prisjetimo li se da je Danilo Kiš svoju Grobnicu za Borisa Davidoviča pisao kao protuknjigu Borgesovoj, postat će jasno u kolikoj mjeri ovdje vodi dijalog sa velikim prethodnikom. S.B kojega je Stašinski ubio je Stepan Bandera, vođa ukrajinskih nacionalista u vrijeme Drugoga svjetskog rata, figura čija se povijesna uloga osporava ili je se, pak, diže u zvijezde i koja i danas kremaljskome povjesničaru služi kao opravdanje za pokretanje „specijalne operacije“ čiji je cilj „denacifikacija“ Ukrajine.
Andruhovičev je vremenski raspon širi od Kišova. Dok se ovaj koncentrira na period staljinističkoga totalitarizma, suvremeni se ukrajinski spisatelj teritorijalno ograničava na Galiciju, ali je vremenski obuhvaća u periodu od 17. do 20. stoljeća. Pri tome se služi motivima iz bajki ili folklora. Pripovijetka Julius ili tamni indigo, na primjer, povezuje Peraultovu bajku o Plavobradom s čuvenim švicarskim znanstvenikom i osnivačem fiziognomije Lavaterom, dok Marijin život ili Mario pripovijeda o mladome Mario Pongrazu, „rođenom u Dalmaciji ili Iliriji“ koji se nastanjuje u Kolmeji u Galiciji, stječe ogromno bogatstvo, ali, nakon susreta u olujnoj noći pod prijetnjom životne opasnosti prodaje dušu Molfaru, legendarnom biću iz huzulske tradicije (Huzuli su planinski narod iz Karpata). Nagrada koju dobiva nije njegov vječni život, već vječita mladost voljene supruge Marije.
Uvodna pripovijetka Samijlo ili čudesni razbojnik poigrava se miješanjem vremenskih razina, ironično projicirajući prošlost u neposrednu sadašnjost. „Nakon smrti koja je nastupila 1632. u obliku jedne nepoznate noćne bolesti i neposredno potom bila fiksirana skrivenom kamerom za buduća objavljivanja na You tube-u, tijelo se nije raspalo i počelo je petoga dana, glatko i toplo kao ranije, mirisati na crni sljez.“ Posljednja pripovijetka Prezentacija leša ili Fantomas 71 iznova vraća Banderina ubojicu, agenta KGB-a Bohdana Stašinskog, makar i samo na rubu, kao onoga koji određuje vremenski okvir zbivanja, u pripovjedni svijet. Pripovjedač kronološki prati zbivanja iz sadašnjosti svojega odrastanja, prepričanu kroz filmove koje je gledao u kinu. Sve do momenta u kojemu se dešava nešto dotada nečuveno u provincijskom gradu: pronalazi se leš muškarca bez glave, na čijim je grudima istetovirano slovo F. Tko je anonimni neznanac? Pripovjedač-dječak plete svoju priču koja se povezuje s poviješću filma i s likom Fantomasa; nepoznati je muškarac, tvrdi dječak, pripadnik bande koja je osnovana u znaku francuskoga razbojnika. No ono što je najočiglednije ne želi tematizirati: sve ispripovijedano vrti se oko kina Kozmos, sagrađenog na mjestu staroga židovskog groblja. Čudni događaji koji se zbivaju u njemu i oko njega svjedoče o osveti onih čiji je vječni mir poremećen – u ime napretka.
I tim bi se mogla završiti i svoja priča. U nedostatku galicijskoga epa Andruhovič ispisuje novi, postmoderni, u kojemu se mitovi i legende isprepliću s autentičnim povijesnim događajima, bajke ponovno oživljavaju pročitane u svjetlu dokumenata, a povijest se beščašća iz Gulaga seli u zapadnu Ukrajinu. Andruhovič se konstruira kao svjedok nečega što se nije zbilo, dok se u pozadini pojavljuju, kao lajtmotiv, cirkusi koji lutaju vremenima i prostorima Galicije i daju pripovjedni okvir prividno labavoj radnji.