Kad je moj interes za ukrajinsku i bjelorusku književnost postao dublji, ili bar širi, teško je bilo ne susresti se s Alhierdom Baharevičem (1975). Spisatelj je to, a kako bi moglo biti drukčije, koji se nalazi u stalnome sukobu s povjesničarevim šegrtom sovhoznikom. Događaji nakon falsificiranih predsjedničkih izbora 2020. koji su sovhoznika natjerali da se obrati povjesničaru za izravnu policijsku pomoć primorali su Bahareviča da definitivno napusti Bjelorusiju i započne teško putovanje po Zapadu, uz pomoć spisateljskih stipendija. Posljednje su dostupne informacije o njemu da se nalazi o Grazu, redovito komentirajući strahote rata u Ukrajini i tematizirajući zlu ulogu koju je u tome ratu na sebe uzela njegova matična država.
Svraka na vješalama roman je napisan, na bjeloruskom, 2009., iznimno kritičan, na unekoliko kriptičniji način od onoga koji sam prepoznao kod Saše Filipenka, prema režimu terora koji se od sovhoznikovog preuzimanja vlasti 1994. sve više širi Bjelorusijom. Svraka na vješalama Bruegelova je slika iz, pretpostavlja se, 1568. koju je Baharevič izabrao za potku svojega romana. Slika je nastala u vrijeme borbe holandskih kalvinista za nezavisnost, a vješala koja se na njoj vide simboliziraju politiku terora koju je, po nalogu španjolskoga kralja Filipa II, u brabantskim pokrajinama provodio namjesnik vojvoda od Albe. No otpor koji pružaju pučani, prikazani u donjem dijelu slike jasno je iskazan u, za Bruegela tipičnoj i već u Nizozemskim poslovicama izravno prikazanom, akcijom defekacije kojom kao da se veli: Seremo se na smrtnu kaznu kojom prijeti vlast. Na vrhu vješala sjedi svraka, ptica rugalica dodatno podcrtavajući subverzivnu simboliku. Asocijativni niz koji se uspostavlja s aktualnom političkom situacijom u Bjelorusiji više je nego jasan.
Glavna je junakinja kompleksnog Baharevičevog romana mlada djevojka, Vierenika. Ona potiče iz nižih slojeva društva, od rana se odlikuje slobodnim pogledom na izvođenje seksualnih praksa, osrednjim interesom za školu, ali istaknutim za penjanje društvenim ljestvicama, osobito s obzirom na stjecanje materijalnog blagostanja. Vrhunac uspona dostiže kada biva primljena u zloglasnu bjelorusku tajnu službu KDB, inačicu ruskoga FSB-a – isprva kao informantica, a potom kao službenica. Roman je ispisan fragmentarno, ali s jednim bitnim odstupanjem: već na samome početku poznato nam je da će se završiti junakinjinom smrću. Poput Marqueza Baharevič ispisuje Kroniku najavljene smrti. Njegov je duktus multidimenzionalan i kreće se od dominantnih ironije i satire, preko drastičnog realizma do cizelirane intertekstualnosti, o čemu ponajbolje svjedoči spomenuto povezivanje romana sa simboličkim diskursom vidljivim u interpolaciji motivike i tematike Bruegelove slike u njegovo tkivo. Najjasnija je linija intertekstualnosti ona kojom se Baharevič pokazuje poznavateljem poetike ruskog spisatelja Vladimira Sorokina. Kao prva asocijacija pojavit će se njegov roman Marinina trideseta ljubav, ne osobito suptilna parodija književnosti socijalističkog realizma.
Baharevičeva Vierenika se protiv cjelokupnog raspada svoje ličnosti bori pronalazeći utočište u virtualnome svijetu kompjuterskih igara. To je svijet pun nasilja, brahijalnog, seksualnog, sadomazohističkih igara u kojima se ona, pod imenom Regima, podaje zlom Lexu. Paralelni svijet u koji se utapa ne može je spasiti od propasti u stvarnome, štoviše oni se pretapaju jedan u drugi tako da i sama Vierenika nakraju gubi smisao za realnost. No u svome svijetu ona nije sama. Baharevič je prati kroz figuru pripovjedača u prvom licu, o čijoj prošlosti i vezi s Vierenikom malo što znamo, osim da se nalazi u egzilu u Njemačkoj i da povremeno od nje dobiva elektroničku poštu. Iz tih pisama postaje razvidan rasap njezine ličnosti, on predmnijeva neminovni kraj i sažalijeva djevojku s periferije (koja u romanu ironično figurira po imenom Velt, naravno asocijacija na njemački Welt, svijet) čiji je pokušaj prodora u centar završio neuspjehom. Na njezino mjesto, jednostavno, stupa druga ljepotica, spremna da pružanjem seksualnih usluga dođe do željenog cilja. U turobnome su svijetu Alhierda Bahareviča takve figure, nažalost, izmjenjive i zamjenjive. Resursi su, očito, neiscrpni, sadistička žeđ za nanošenjem bola drugome neutaživa. Tko bi poželio živjeti u Bjelorusiji?
Za kraj čujmo kako zvoni Baharovičeva proza, u jednoj lijepoj ekfrazi: „Nikakvo čudo, mnogi na prvi pogled previđaju svraku na gredama izjedenim crvima. Ptica koja pred prirodnom kulisom, tako raskošnom, poput kelnske katedrale, jednostavno nestaje. Popunilo ju se tolikim legendama. Svraka: progutat će je planine, grad u izmaglici dolje, kraj jezera, kojega se vidi iz doline. Isprepleteno drveće koje može rasti samo tu. Vješala su prazna. Pod vješalama plešu ljudi. Rat je došao, popeo se na planinu, ogledao se i ponovo nestao. Tragovi su mu još uvijek vidljivi, ali brzo će jesen, prekrit će ih opalo lišće i rat će pasti u zaborav, do sljedećeg – no nitko neće ukloniti vješala. Vješala rastu tu, poput drveta. Dopadaju mi se boje.“
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/7
Alhierd Baharevič, Svraka na vješalama (2009)
Kad je moj interes za ukrajinsku i bjelorusku književnost postao dublji, ili bar širi, teško je bilo ne susresti se s Alhierdom Baharevičem (1975). Spisatelj je to, a kako bi moglo biti drukčije, koji se nalazi u stalnome sukobu s povjesničarevim šegrtom sovhoznikom. Događaji nakon falsificiranih predsjedničkih izbora 2020. koji su sovhoznika natjerali da se obrati povjesničaru za izravnu policijsku pomoć primorali su Bahareviča da definitivno napusti Bjelorusiju i započne teško putovanje po Zapadu, uz pomoć spisateljskih stipendija. Posljednje su dostupne informacije o njemu da se nalazi o Grazu, redovito komentirajući strahote rata u Ukrajini i tematizirajući zlu ulogu koju je u tome ratu na sebe uzela njegova matična država.
Svraka na vješalama roman je napisan, na bjeloruskom, 2009., iznimno kritičan, na unekoliko kriptičniji način od onoga koji sam prepoznao kod Saše Filipenka, prema režimu terora koji se od sovhoznikovog preuzimanja vlasti 1994. sve više širi Bjelorusijom. Svraka na vješalama Bruegelova je slika iz, pretpostavlja se, 1568. koju je Baharevič izabrao za potku svojega romana. Slika je nastala u vrijeme borbe holandskih kalvinista za nezavisnost, a vješala koja se na njoj vide simboliziraju politiku terora koju je, po nalogu španjolskoga kralja Filipa II, u brabantskim pokrajinama provodio namjesnik vojvoda od Albe. No otpor koji pružaju pučani, prikazani u donjem dijelu slike jasno je iskazan u, za Bruegela tipičnoj i već u Nizozemskim poslovicama izravno prikazanom, akcijom defekacije kojom kao da se veli: Seremo se na smrtnu kaznu kojom prijeti vlast. Na vrhu vješala sjedi svraka, ptica rugalica dodatno podcrtavajući subverzivnu simboliku. Asocijativni niz koji se uspostavlja s aktualnom političkom situacijom u Bjelorusiji više je nego jasan.
Glavna je junakinja kompleksnog Baharevičevog romana mlada djevojka, Vierenika. Ona potiče iz nižih slojeva društva, od rana se odlikuje slobodnim pogledom na izvođenje seksualnih praksa, osrednjim interesom za školu, ali istaknutim za penjanje društvenim ljestvicama, osobito s obzirom na stjecanje materijalnog blagostanja. Vrhunac uspona dostiže kada biva primljena u zloglasnu bjelorusku tajnu službu KDB, inačicu ruskoga FSB-a – isprva kao informantica, a potom kao službenica. Roman je ispisan fragmentarno, ali s jednim bitnim odstupanjem: već na samome početku poznato nam je da će se završiti junakinjinom smrću. Poput Marqueza Baharevič ispisuje Kroniku najavljene smrti. Njegov je duktus multidimenzionalan i kreće se od dominantnih ironije i satire, preko drastičnog realizma do cizelirane intertekstualnosti, o čemu ponajbolje svjedoči spomenuto povezivanje romana sa simboličkim diskursom vidljivim u interpolaciji motivike i tematike Bruegelove slike u njegovo tkivo. Najjasnija je linija intertekstualnosti ona kojom se Baharevič pokazuje poznavateljem poetike ruskog spisatelja Vladimira Sorokina. Kao prva asocijacija pojavit će se njegov roman Marinina trideseta ljubav, ne osobito suptilna parodija književnosti socijalističkog realizma.
Baharevičeva Vierenika se protiv cjelokupnog raspada svoje ličnosti bori pronalazeći utočište u virtualnome svijetu kompjuterskih igara. To je svijet pun nasilja, brahijalnog, seksualnog, sadomazohističkih igara u kojima se ona, pod imenom Regima, podaje zlom Lexu. Paralelni svijet u koji se utapa ne može je spasiti od propasti u stvarnome, štoviše oni se pretapaju jedan u drugi tako da i sama Vierenika nakraju gubi smisao za realnost. No u svome svijetu ona nije sama. Baharevič je prati kroz figuru pripovjedača u prvom licu, o čijoj prošlosti i vezi s Vierenikom malo što znamo, osim da se nalazi u egzilu u Njemačkoj i da povremeno od nje dobiva elektroničku poštu. Iz tih pisama postaje razvidan rasap njezine ličnosti, on predmnijeva neminovni kraj i sažalijeva djevojku s periferije (koja u romanu ironično figurira po imenom Velt, naravno asocijacija na njemački Welt, svijet) čiji je pokušaj prodora u centar završio neuspjehom. Na njezino mjesto, jednostavno, stupa druga ljepotica, spremna da pružanjem seksualnih usluga dođe do željenog cilja. U turobnome su svijetu Alhierda Bahareviča takve figure, nažalost, izmjenjive i zamjenjive. Resursi su, očito, neiscrpni, sadistička žeđ za nanošenjem bola drugome neutaživa. Tko bi poželio živjeti u Bjelorusiji?
Za kraj čujmo kako zvoni Baharovičeva proza, u jednoj lijepoj ekfrazi: „Nikakvo čudo, mnogi na prvi pogled previđaju svraku na gredama izjedenim crvima. Ptica koja pred prirodnom kulisom, tako raskošnom, poput kelnske katedrale, jednostavno nestaje. Popunilo ju se tolikim legendama. Svraka: progutat će je planine, grad u izmaglici dolje, kraj jezera, kojega se vidi iz doline. Isprepleteno drveće koje može rasti samo tu. Vješala su prazna. Pod vješalama plešu ljudi. Rat je došao, popeo se na planinu, ogledao se i ponovo nestao. Tragovi su mu još uvijek vidljivi, ali brzo će jesen, prekrit će ih opalo lišće i rat će pasti u zaborav, do sljedećeg – no nitko neće ukloniti vješala. Vješala rastu tu, poput drveta. Dopadaju mi se boje.“