Prvi canto, pod naslovom „Današnji snijeg“, pripovjedne zbirke pjesama (čuje li se ovdje contradictio in adiecto?) O snijegu ili Descartes u Njemačkoj (2003) njemačkoga pjesnika Dursa Grünbeina počinje (u mojem gotovo nesnošljivom prijevodu, reprodukciji, prepričavanju?) ovako: „Monsieur, probudite se. Cijele je noći sniježilo. / Dokud pogled seže na bijeloj površini, / Kiti se zemlja bijelim kuglama. Drveće je to / Što je zimskom rukom veliki aranžer / Oplemenio. Veli se da ga cijenite, njegov nagon za igrom / Koji kulama stavlja kape i krovove pokriva / Hladnim perjem. Njegov kristalni flanel / Istkan od pahulja, bez napora tapecira hodnike / Dok cijeli svijet ne bude začaran i duboko zavijan – / Folijant s bijelim stranicama koje samo on ispisuje.“ Descartes se nalazi u Njemačkoj, doba je Tridesetogodišnjeg rata, paneuropski traumatski događaj, a on, koji će u ne tako dalekoj budućnosti postati jedan od najvećih znanstvenika i filozofa kontinenta, skriven je u južnonjemačkoj provinciji koju, usred zime, zatrpavaju snježni nanosi. U toj pustoši započinje okret ka racionalizmu kojim će se pokušati prevladati strava rata i u užas ljudskoga ponašanja unijeti bar klica razuma. René je Descartes u tome trenutku već izbjeglica, slobodoumni prognanik, što će do kraja života i ostati, koji u neprijateljskom okolišu traži mir kako bi iz njega pokušao širiti ideju razuma sposobnu prevladati iracionalnost ratnih zbivanja. Upravo mu je u tome kontekstu snježna bjelina, prema Grünbeinu, idealna podloga na kojoj može slobodno razvijati bogatstvo svojih misli i svojega uma.
Bjeloruska se spisateljica Volja Hapejeva 2020. nalazi u njemačkome egzilu, u Europi u kojoj se vodi postimperijalni rat kojega njezini stanovnici nisu, ili ne žele biti, svjesni, te ga zdušno ignoriraju, kao što ravnodušno sliježu ramenima nad sudbinom domovine Hapejeve koju se u taj rat uvlači, protiv njezine volje i silom diktatorovoga diktata. Hapejeva (1982), promovirana lingvistica i spisateljica, prije svega pjesnikinja, meditira, poput Descartesa u Grünbeinovoj interpretaciji, nad snijegom i njegovom savršenošću, nad ratom i nasiljem i nad vlastitim izbjegličkim statusom. Grünbeinovog će Descartesa snijeg ispratiti i na posljednji počinak. „Potpuno budan, ležao je. I podigao teške kapke, voluptuozno, / Veliki nos. Barokno lice kao iz knjige. / Tad se srušio, utonuo natrag u snijeg, smrzao se. / Nikakvo lupanje pod grudnom kosti. Descartes, encore…“ Snijeg se i kod Hapejeve kristalizira u dubokom, metafizičkom značenju. On se nalazi svugdje, u Armeniji ili na okupiranom Krimu. Lirsko ga Ja slijedi, točnije: traga za njima na svojim putovanjima: „vozim se tamo gdje je snijeg rođen / dan za danom / gdje skriva nesavršenost bitka / taj je snijeg humanist / ništa ne obećava / on samo jest / biva rođen i umire.“ Čak i kad ga nema on je tu: „kad snijeg izostane radujem se cvijetu jabuke / koji dolazi rano kao da ćuti moju tugu / no prevarila sam ga svoje nedjelo prikrila: / u cvjetovima otkrila snijeg.“ (Na margini zabilježeno: zbirka Volje Hapejeve iz 2017., još uvijek neprevedena, nosi naslov Gramatika snijega.)
Ova dva kratka citata poslužit će mi kao premošćivanje barijere ka drugim temeljnim temama lirike Volje Hapejeve. Tuga i smrt povezane su u njoj kao dvije komponente čija će se kauzalnost moći uočiti tek onog momenta kad se uključe asocijativni nizovi koji će prelaziti granice pojedinih pjesama, rasprostirati se u cijeloj zbirci, izlaziti iz nje u vanjski svijet s kojim će stupati u neprekidni dijalog. I tu se pokazuje centralnost onog asocijativnoga niza koji započinje snijegom a vodi nas prema smrti. Karike su toga lanca raspoređene ravnomjerno, ma koliko poezija bila hermetična da ih se otključati upravo zato što u sebi sadrže jednu gradaciju koja će, gotovo bez šavova, od difuzne tuge lirskoga Ja, preko usamljenosti koja ju pojačava, uz pomoć pamćenja i sjećanja dovesti do melankoličnoga stanja duha koji time stječe sposobnost da otvoreno i bez straha kontemplira posljednju i zasigurno najvažniju temu svakog ljudskog života – njegovu, naime, smrt. Snijeg se javlja kontrastivno prema tami koju će Volja Hapejeva uvijek pronaći tamo gdje progovara o Bjelorusiji i Minsku, ne prizivajući ih izravno. Minsk će biti „moj tamni, tamni, tamni grad / pod crnom dekom mojih misli“ koji je „siguran da ću opet doći / duž putanje leta moje sjete“. Bjelorusija se javlja još indirektnije. Ona je zemlja bez mora. „ja živim u zemlji / u kojoj se ljeti, s jeseni, da čak i zimi / drži školjka na uhu / namještena na frekvenciju mora / kako bi se zaboravilo – nijedan put ne vodi van / ni jedan jedini put / ne vodi k moru.“ U drukčijem se intonacijskom sklopu iznova javlja motiv melankolije, obojen beznađem: „sada znam / kako se definira beznađe / kada ju se ne može prevariti / nju – svijest / kada su oblaci na horizontu samo oblaci / a more // more – negdje jest – samo ne kod nas.“ More kojega Bjelorusija nema više nije more. Njegov je nedostatak simbol bezmjerne izoliranosti, geografske, povijesne, duhovne, duševne.
Čežnja za daljinom u tom kontekstu povezuje se sa državom koja svaku čežnju za daljinom smatra neoprostivim grijehom. U ovome se segmentu lirika Volje Hapejeve formira kao, makar ne i eksplicitno, politička. Pri kraju će se zbirke naći pjesma koja počinje sljedećim stihovima: „tako napuštam te // vozim se na more“. To je nedvojbeno pjesma o odlasku, pjesma o napuštanju. Ako se promotri njezina grafička struktura, uočit će se lomovi koji su u nju upisani povećanim razmakom između pojedinačnih riječi unutar stiha („veli se ljubičasta je boja usamljenosti“), ali i između samih stihova. Razmacima se podcrtavaju i iznuđeni prekidi u egzistenciji lirskoga Ja koji kulminiraju posljednjim distihom: „gubitak je stvari priprema / za odlazak ljudi“. Ide se prema moru. Ali zašto se ide?
Na to će pitanje odgovor pružiti nizanje scena nasilja kojima se, ako nam je kontekst poznat, nedvojbeno priziva slamanje revolucije 2020. koja je izbila u znak protesta zbog manipuliranja izbora. No za razliku od autorica i autora o kojima je u ovoj rubrici bilo riječi ranije, Volja Hapejeva, u skladu sa svojom hermetičkom poetikom, ni o njoj ne progovara izravno. Kao što se more kristalizira u simbol izgnanstva tako se tijelo, prije svega žensko tijelo, pojavljuje kao kvintesencija fizičkoga nasilja, ali i kao spremnost da mu se pruži odlučan otpor. No u pružanju otpora nužno dolazi do povrede tijela. Ono kroz iskušenja kojima je izloženo, i kojima se samo izlaže, ne može proći neoštećeno. Povrijeđeno je tijelo, prema tome, još jedna bitna tema poezije Volje Hapejeva, a njegova se najsnažnija manifestacija pronalazi u traumi koja se tematizira i izravno, najdojmljivije u jednoj od rijetkih pjesama s naslovom, 13. listopad. Trinaesti je listopada Međunarodni dan sprječavanja katastrofa. U pjesmi se isprva prikazuje interijer jedne sobe u koju se upisuju elementi imitacije prirode. Potom se gotovo neprimjetno prelazi na kratko zazivanje osoba koje su na neki način (rođenjem, nečim što im se na taj dan zbilo…) stajale u vezi s tim datumom. U sljedećem se koraku u igru uvode dvije djevojke koje na televiziji prate emisiju „Na ovaj dan u povijesti“. Nastja, koja studira medicinu, čita majci iz udžbenika, a lirsko se Ja javlja iz pozadine s medicinskim sadržajem drukčijeg naglaska: „rana od šrapnela na toraksu / unutarnja krvarenja / posjekotina na bedru / fraktura lubanje // čitam izvještaj o traumi / i mislim: / kako je to / vidjeti najdulju kost svojim očima / ne kao anatomsku figuru u učionici / već u vlastitoj nozi“. Od udaljenog, gotovo apstraktnog objekta prijeći na vlastito tijelo, usto traumatizirano, povrijeđeno, otvoreno vlastitom ali i tuđem pogledu… Hapejeva dolazi do najveće dubine tjelesnosti, izloženoj neprijateljskim očima, povrijeđenoj oružjem, ali i razotkrivanjem intimnosti.
No u zbirci postoji i drukčija tjelesnost, ona ženska, suptilna, reflektirana, koja se nalazi na suprotnoj strani od nasilja, u ljubavi. Doista, Vrt mutanata je i zbirka u kojoj mjesto pronalaze ljubavne pjesme. Ljubav ne oslobađa obaveze kritičkog promatranje vlastitoga Ja. Naprotiv, Volja Hapejeva svoje tijelo promatra s kritičkom distancom, a ta se distanca dodatno pojačava jer se tijelo izlaže i pogledima jednoga Ti, ili povremeno jednoga On, kojeg se, bar od trenutka takvoga prizivanja, može identificirati kao princip Muškoga. Te teme kao da se sublimiraju u sljedećoj pjesmi, stoga je navodim u cjelini: „pećinu tvoga tijela pronašla sam doista prekasno / vrijeme je da se ustane i napusti šuma / vatra se turobno progrizala ispod lopatice / suzbijala je nadu i / bušila se dublje u unutarnje organe / krala mi je toplinu tako da se sjećam / bez pucketanja vatre smrzla bih se u hladnoći / bacila sam škripu svojih kostiju u vatru / kosti / su gorjele proždirućim plamenom i ostavile prah i pepeo / tuđinci su na meni ugljem iscrtavali / obilje šumova / rekli su: ima i drugih za koje nikada nisi čula / strugotine kože prosijavaju a bijele mrlje / spretno prolijeću kraj mene potaknut leptirovima / nesporazum je rastao kao lišće na drveću / jezivo je bilo tlo ukočeno je odskakivao / eho od praznih zidova – koplja / su bila zabodena u moj jezik zabranjivala mi riječi / sloboda na ovim geografskim širinama nije sposobna za preživljavanje / kao i u tolikim drugim čudnim glasovima samo je na smetnji / zavjese i vrane iz parka te sprječavaju / ili si ti bio taj koji ih je izmislio kao imena za njegove strahove? / duljina moje kose nije više bila dovoljna / kako bi tvoju pećinu zaštitila / od sunca / bilo je vrijeme da se probudim i vratim te šumi / no ja ću ostati: rikanje na jeziku medvjeda“.
Proniknuti u hermetizam ove pjesme može se tek kada se odluči konzekventno slijediti određene teme i motive naizgled nasumično razbacane u njoj. Ako se zaborave početak i kraj, obilježeni obraćanjem jednoga Ja jednome Ti, naći će se pred skupinom riječi koje kao da odbijaju uspostaviti kontakt jedna s drugom. Cijela je recepcija otežana samovoljnom gramatikom koja se ne želi pokoriti jezičnim zakonima, što se pojačava pravopisom koji kao da nam namjerno stavlja prepreke u procesu shvaćanja onoga što se želi reći. Temeljito izbjegavanje interpunkcije, opkoračenja, da prijeđem na samu konstrukciju, koja ne samo da ignoriraju granicu između pojedinih stihova, već se ubadaju u stih sam, cijepaju ga a da ne uzimaju u obzir njegovu semantiku, gradeći na taj način nove i uzbudljive prostore susreta u kojima se spaja ono što na prvi pogled ne izgleda blisko, sve su to elementi kojima se naglašava hermetična nepristupačnost lirskoga teksta. Tako se sreću pećina i šuma koje se dovode u vezu s dvije dominante figure u pjesmi, lirskim Ja i onim Ti kojemu se to Ja obraća. Makar se Ti već na samome početku pjesme gubi, njegova je prisutnost nepobitna. Nalazimo ga u tijelu Ja, u životinjama koje se prikradaju kroz šumu, u glasovima koji se prijeteći obavijaju oko Ja i ugrožavaju njegovu egzistenciju. Atmosfera je turobna, dva su bića razdvojena jedno od drugog i onoga trenutka kada se njihovo spajanje učini mogućim, kada Ja svojom kosom želi zaštititi pećinu u kojoj se nalazi Ti od sunca, shvaćamo da je sve doživljeno plod sna („bilo je vrijeme da se probudim“), da se Ti mora vratiti šumi, dok Ja ostaje, u svojoj samoći i prinuđeno na izražavanje na jeziku koje će ga, eventualno, spojiti s prirodom – rikanjem medvjeda.
Tijelo na kojemu se ispisuju šumovi u drukčijem se kontekstu pojavljuje bez traumatske pozadine. No tomu je tako tek na prvi pogled. Odjeća koja mu je nametnuta, i to je doista prava riječ, („nikada ne bih pomislila da je nošenje jedne haljine toliki teret“) oduzima mu spoznaju nagosti u kojoj smo svi, Volja Hapejeva poantira, rođeni. Ali ono što joj uspijeva doista graniči s najvećim pjesničkim umijećem. Ona, naime, odvaja tijelo, koje u pjesmi postaje Ono, od sebe same – koja ostaje Ja. Kada se promatra u ogledalu bude joj se sjećanja „kako je s nama dvoma bilo i jest“ (i „nas dvoje“ su očito Ja i Ti), dok tijelo (Ono) slomljeno uzvraća pogled jer spoznaje da lirsko Ja „opet nosi pogrešan komad“ odjeće. Kada je tijelo ispravno, kada pogrešno odjeveno? Samome je tijelu, odvojenom od njegove vlasnice, to svejedno. Što kaže Ti? Ta nam se tajna ne otkriva. Rastanak (razdvajanje?), ako se promatra u kontekstu cijele zbirke, je nužan. Ljubav je pesimistična, ljubav je tužna, ljubav je nedosežna.
A opet, možda i nije. U zbirci se mogu pronaći mjesta koja nedvojbenu melankoliju prevode u svojevrsno slavljenje ljubavi. Pitanje je li ona tu promatrana kao nešto što ima potencijal za realizaciju ili je, pak, tek sjetno naslućivanje onoga što je moglo biti, ali se nije zbilo (možda čak i nikada neće) zapravo je sekundarno. Na početku kratko analizirana pjesma o odlasku na more, kojoj sam prodao dimenziju političkoga, otvorit će, svojim krajem i drukčiju, mada ne i proturječnu, misaonu strukturu. Odlazak je, rekao sam, njezin središnji motiv. No tu su i čekanje i rastanak:
čekam strpljivo hoćeš li se na ramenu
pojaviti kao slovo
ili bar kao neki znak.
Na kraju se cijela situacija obrušava u neminovnost. „gubitak stvari priprema je / za odlazak ljudi.“
Ako se pažljivije pogleda prethodni citat uočit će se nešto veoma važno. Lirsko Ja, naime, potencirajući svoje čekanje ukazuje na dva momenta. Onaj koga se čeka treba se pojaviti kao slovo ili (bar) kao znak. Obje te naznake aludiraju na potrebu njegove jezične prisutnosti. Ako ga već nema u tjelesnom obliku, valjda postoji kao slovo ili kao znak. Semiotika pomaže da se odsutno sačuva u virtualnim (duhovnim, reklo bi se nekada) prostorima. Kada se stvari počnu gubiti znak je to da se i ljudi pripremaju za odlazak, ili, u pasivu, da Ja biva pripremano na odlazak ljudi. Onda ostaje jezik. Volja je Hapejeva, naglasio sam, lingvistica. Ona jezik promatra iz dvostruke perspektive: kao znanstvenica razlagat će njegove prikrivene i otvorene strukture. Kao pjesnikinja koristit će spoznaje o funkcioniranju jezika kako bi ih integrirala u inovativnu, čak i eksperimentalnu, konstelaciju. Poigravanje se jezikom i njegovim strukturama da prepoznati i u tematiziranju profesionalne djelatnosti. Tako će lirsko Ja progovoriti i o lingvistici samoj, ukazujući čitateljici koliko mu je ta znanstvena djelatnost važna u samoj proizvodnji pjesama i kolikoj mjeri jedna kolaborira s drugom. Najbolji će primjer te suradnje pružiti sljedeća kratka pjesma: „usta su jedna vrst lingvističke cipele / pod kojom se svakodnevno nalaze tisuće riječi / tako se penješ – stalno / savladavaš brdo jezika“. Ili jedan dio pjesme hexagon u kojemu se motiv snijega isprepliće s jezikom i znanošću o njemu: „snijeg uhvatiti usnama / probiti put kroz hijeroglife trepavica: / dokon posao / kao i odnosi / ni grama gramatike / sve alveolari samo afrikati“. Svakodnevna situacija, metaforika (što su hijeroglifi trepavica?), odnosi među ljudima, negiranje gramatike, uvođenje stručnog jezika fonetike, elementi su to koji pjesmi pridaju notu tajanstvenosti, jezik koji želi biti tajni jezik. No tko će se na njemu sporazumijevati? Jer: kako prevesti/prenijeti nešto iz jednoga jezika u drugi? „Jezik je zatvor i sloboda / moju slobodu ograničavaju privatni strahovi“.
Uz Valžinu Mort Volja Hapejeva je najvažniji glas suvremene bjeloruske lirike. I jedna i druga nalaze se u egzilu. I jedna i druga postupno eksperimentiraju s pisanjem pjesama na tuđem jeziku. Odvojene od domovine, odvojene od jezika pokušavaju kontakt s njim podići na novi nivo. Obje pjesnikinje su se odlučile za hermetički iskaz, odbijajući narativniju varijantu poezije – koja u našem vremenu stječe primat. Bogatstvo tema i motiva, asocijativni rad, snažna metaforika koja se probija kroz na prvi pogled svedeni pjesnički jezik… Sve su to elementi kojima se poezija koristi na inovativan način kako bi se uspostavio izgubljeni ili bar zamagljeni kontakt sa svijetom života. Pjesnikinje pri tome ostaju na razini onoga o čemu pišu. Ni jedna ni druga se ne libi progovoriti, i to u jasnim slikama, o političkoj situaciji u Bjelorusiji pod kolhoznikovom diktaturom. Da im to neće olakšati povratak u domovinu, podrazumijeva se. Da im to neće oduzeti nužnu hrabrost za takvo pisanje, podrazumijeva se isto tako. U svakom slučaju, pripremite se za nove tekstove o Volji Hapejevoj i Valžini Mort u ovoj rubrici. I jedna i druga su ih zaslužile.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/48
Volja Hapejeva, Vrt mutanata, 2020
Prvi canto, pod naslovom „Današnji snijeg“, pripovjedne zbirke pjesama (čuje li se ovdje contradictio in adiecto?) O snijegu ili Descartes u Njemačkoj (2003) njemačkoga pjesnika Dursa Grünbeina počinje (u mojem gotovo nesnošljivom prijevodu, reprodukciji, prepričavanju?) ovako: „Monsieur, probudite se. Cijele je noći sniježilo. / Dokud pogled seže na bijeloj površini, / Kiti se zemlja bijelim kuglama. Drveće je to / Što je zimskom rukom veliki aranžer / Oplemenio. Veli se da ga cijenite, njegov nagon za igrom / Koji kulama stavlja kape i krovove pokriva / Hladnim perjem. Njegov kristalni flanel / Istkan od pahulja, bez napora tapecira hodnike / Dok cijeli svijet ne bude začaran i duboko zavijan – / Folijant s bijelim stranicama koje samo on ispisuje.“ Descartes se nalazi u Njemačkoj, doba je Tridesetogodišnjeg rata, paneuropski traumatski događaj, a on, koji će u ne tako dalekoj budućnosti postati jedan od najvećih znanstvenika i filozofa kontinenta, skriven je u južnonjemačkoj provinciji koju, usred zime, zatrpavaju snježni nanosi. U toj pustoši započinje okret ka racionalizmu kojim će se pokušati prevladati strava rata i u užas ljudskoga ponašanja unijeti bar klica razuma. René je Descartes u tome trenutku već izbjeglica, slobodoumni prognanik, što će do kraja života i ostati, koji u neprijateljskom okolišu traži mir kako bi iz njega pokušao širiti ideju razuma sposobnu prevladati iracionalnost ratnih zbivanja. Upravo mu je u tome kontekstu snježna bjelina, prema Grünbeinu, idealna podloga na kojoj može slobodno razvijati bogatstvo svojih misli i svojega uma.
Bjeloruska se spisateljica Volja Hapejeva 2020. nalazi u njemačkome egzilu, u Europi u kojoj se vodi postimperijalni rat kojega njezini stanovnici nisu, ili ne žele biti, svjesni, te ga zdušno ignoriraju, kao što ravnodušno sliježu ramenima nad sudbinom domovine Hapejeve koju se u taj rat uvlači, protiv njezine volje i silom diktatorovoga diktata. Hapejeva (1982), promovirana lingvistica i spisateljica, prije svega pjesnikinja, meditira, poput Descartesa u Grünbeinovoj interpretaciji, nad snijegom i njegovom savršenošću, nad ratom i nasiljem i nad vlastitim izbjegličkim statusom. Grünbeinovog će Descartesa snijeg ispratiti i na posljednji počinak. „Potpuno budan, ležao je. I podigao teške kapke, voluptuozno, / Veliki nos. Barokno lice kao iz knjige. / Tad se srušio, utonuo natrag u snijeg, smrzao se. / Nikakvo lupanje pod grudnom kosti. Descartes, encore…“ Snijeg se i kod Hapejeve kristalizira u dubokom, metafizičkom značenju. On se nalazi svugdje, u Armeniji ili na okupiranom Krimu. Lirsko ga Ja slijedi, točnije: traga za njima na svojim putovanjima: „vozim se tamo gdje je snijeg rođen / dan za danom / gdje skriva nesavršenost bitka / taj je snijeg humanist / ništa ne obećava / on samo jest / biva rođen i umire.“ Čak i kad ga nema on je tu: „kad snijeg izostane radujem se cvijetu jabuke / koji dolazi rano kao da ćuti moju tugu / no prevarila sam ga svoje nedjelo prikrila: / u cvjetovima otkrila snijeg.“ (Na margini zabilježeno: zbirka Volje Hapejeve iz 2017., još uvijek neprevedena, nosi naslov Gramatika snijega.)
Ova dva kratka citata poslužit će mi kao premošćivanje barijere ka drugim temeljnim temama lirike Volje Hapejeve. Tuga i smrt povezane su u njoj kao dvije komponente čija će se kauzalnost moći uočiti tek onog momenta kad se uključe asocijativni nizovi koji će prelaziti granice pojedinih pjesama, rasprostirati se u cijeloj zbirci, izlaziti iz nje u vanjski svijet s kojim će stupati u neprekidni dijalog. I tu se pokazuje centralnost onog asocijativnoga niza koji započinje snijegom a vodi nas prema smrti. Karike su toga lanca raspoređene ravnomjerno, ma koliko poezija bila hermetična da ih se otključati upravo zato što u sebi sadrže jednu gradaciju koja će, gotovo bez šavova, od difuzne tuge lirskoga Ja, preko usamljenosti koja ju pojačava, uz pomoć pamćenja i sjećanja dovesti do melankoličnoga stanja duha koji time stječe sposobnost da otvoreno i bez straha kontemplira posljednju i zasigurno najvažniju temu svakog ljudskog života – njegovu, naime, smrt. Snijeg se javlja kontrastivno prema tami koju će Volja Hapejeva uvijek pronaći tamo gdje progovara o Bjelorusiji i Minsku, ne prizivajući ih izravno. Minsk će biti „moj tamni, tamni, tamni grad / pod crnom dekom mojih misli“ koji je „siguran da ću opet doći / duž putanje leta moje sjete“. Bjelorusija se javlja još indirektnije. Ona je zemlja bez mora. „ja živim u zemlji / u kojoj se ljeti, s jeseni, da čak i zimi / drži školjka na uhu / namještena na frekvenciju mora / kako bi se zaboravilo – nijedan put ne vodi van / ni jedan jedini put / ne vodi k moru.“ U drukčijem se intonacijskom sklopu iznova javlja motiv melankolije, obojen beznađem: „sada znam / kako se definira beznađe / kada ju se ne može prevariti / nju – svijest / kada su oblaci na horizontu samo oblaci / a more // more – negdje jest – samo ne kod nas.“ More kojega Bjelorusija nema više nije more. Njegov je nedostatak simbol bezmjerne izoliranosti, geografske, povijesne, duhovne, duševne.
Čežnja za daljinom u tom kontekstu povezuje se sa državom koja svaku čežnju za daljinom smatra neoprostivim grijehom. U ovome se segmentu lirika Volje Hapejeve formira kao, makar ne i eksplicitno, politička. Pri kraju će se zbirke naći pjesma koja počinje sljedećim stihovima: „tako napuštam te // vozim se na more“. To je nedvojbeno pjesma o odlasku, pjesma o napuštanju. Ako se promotri njezina grafička struktura, uočit će se lomovi koji su u nju upisani povećanim razmakom između pojedinačnih riječi unutar stiha („veli se ljubičasta je boja usamljenosti“), ali i između samih stihova. Razmacima se podcrtavaju i iznuđeni prekidi u egzistenciji lirskoga Ja koji kulminiraju posljednjim distihom: „gubitak je stvari priprema / za odlazak ljudi“. Ide se prema moru. Ali zašto se ide?
Na to će pitanje odgovor pružiti nizanje scena nasilja kojima se, ako nam je kontekst poznat, nedvojbeno priziva slamanje revolucije 2020. koja je izbila u znak protesta zbog manipuliranja izbora. No za razliku od autorica i autora o kojima je u ovoj rubrici bilo riječi ranije, Volja Hapejeva, u skladu sa svojom hermetičkom poetikom, ni o njoj ne progovara izravno. Kao što se more kristalizira u simbol izgnanstva tako se tijelo, prije svega žensko tijelo, pojavljuje kao kvintesencija fizičkoga nasilja, ali i kao spremnost da mu se pruži odlučan otpor. No u pružanju otpora nužno dolazi do povrede tijela. Ono kroz iskušenja kojima je izloženo, i kojima se samo izlaže, ne može proći neoštećeno. Povrijeđeno je tijelo, prema tome, još jedna bitna tema poezije Volje Hapejeva, a njegova se najsnažnija manifestacija pronalazi u traumi koja se tematizira i izravno, najdojmljivije u jednoj od rijetkih pjesama s naslovom, 13. listopad. Trinaesti je listopada Međunarodni dan sprječavanja katastrofa. U pjesmi se isprva prikazuje interijer jedne sobe u koju se upisuju elementi imitacije prirode. Potom se gotovo neprimjetno prelazi na kratko zazivanje osoba koje su na neki način (rođenjem, nečim što im se na taj dan zbilo…) stajale u vezi s tim datumom. U sljedećem se koraku u igru uvode dvije djevojke koje na televiziji prate emisiju „Na ovaj dan u povijesti“. Nastja, koja studira medicinu, čita majci iz udžbenika, a lirsko se Ja javlja iz pozadine s medicinskim sadržajem drukčijeg naglaska: „rana od šrapnela na toraksu / unutarnja krvarenja / posjekotina na bedru / fraktura lubanje // čitam izvještaj o traumi / i mislim: / kako je to / vidjeti najdulju kost svojim očima / ne kao anatomsku figuru u učionici / već u vlastitoj nozi“. Od udaljenog, gotovo apstraktnog objekta prijeći na vlastito tijelo, usto traumatizirano, povrijeđeno, otvoreno vlastitom ali i tuđem pogledu… Hapejeva dolazi do najveće dubine tjelesnosti, izloženoj neprijateljskim očima, povrijeđenoj oružjem, ali i razotkrivanjem intimnosti.
No u zbirci postoji i drukčija tjelesnost, ona ženska, suptilna, reflektirana, koja se nalazi na suprotnoj strani od nasilja, u ljubavi. Doista, Vrt mutanata je i zbirka u kojoj mjesto pronalaze ljubavne pjesme. Ljubav ne oslobađa obaveze kritičkog promatranje vlastitoga Ja. Naprotiv, Volja Hapejeva svoje tijelo promatra s kritičkom distancom, a ta se distanca dodatno pojačava jer se tijelo izlaže i pogledima jednoga Ti, ili povremeno jednoga On, kojeg se, bar od trenutka takvoga prizivanja, može identificirati kao princip Muškoga. Te teme kao da se sublimiraju u sljedećoj pjesmi, stoga je navodim u cjelini: „pećinu tvoga tijela pronašla sam doista prekasno / vrijeme je da se ustane i napusti šuma / vatra se turobno progrizala ispod lopatice / suzbijala je nadu i / bušila se dublje u unutarnje organe / krala mi je toplinu tako da se sjećam / bez pucketanja vatre smrzla bih se u hladnoći / bacila sam škripu svojih kostiju u vatru / kosti / su gorjele proždirućim plamenom i ostavile prah i pepeo / tuđinci su na meni ugljem iscrtavali / obilje šumova / rekli su: ima i drugih za koje nikada nisi čula / strugotine kože prosijavaju a bijele mrlje / spretno prolijeću kraj mene potaknut leptirovima / nesporazum je rastao kao lišće na drveću / jezivo je bilo tlo ukočeno je odskakivao / eho od praznih zidova – koplja / su bila zabodena u moj jezik zabranjivala mi riječi / sloboda na ovim geografskim širinama nije sposobna za preživljavanje / kao i u tolikim drugim čudnim glasovima samo je na smetnji / zavjese i vrane iz parka te sprječavaju / ili si ti bio taj koji ih je izmislio kao imena za njegove strahove? / duljina moje kose nije više bila dovoljna / kako bi tvoju pećinu zaštitila / od sunca / bilo je vrijeme da se probudim i vratim te šumi / no ja ću ostati: rikanje na jeziku medvjeda“.
Proniknuti u hermetizam ove pjesme može se tek kada se odluči konzekventno slijediti određene teme i motive naizgled nasumično razbacane u njoj. Ako se zaborave početak i kraj, obilježeni obraćanjem jednoga Ja jednome Ti, naći će se pred skupinom riječi koje kao da odbijaju uspostaviti kontakt jedna s drugom. Cijela je recepcija otežana samovoljnom gramatikom koja se ne želi pokoriti jezičnim zakonima, što se pojačava pravopisom koji kao da nam namjerno stavlja prepreke u procesu shvaćanja onoga što se želi reći. Temeljito izbjegavanje interpunkcije, opkoračenja, da prijeđem na samu konstrukciju, koja ne samo da ignoriraju granicu između pojedinih stihova, već se ubadaju u stih sam, cijepaju ga a da ne uzimaju u obzir njegovu semantiku, gradeći na taj način nove i uzbudljive prostore susreta u kojima se spaja ono što na prvi pogled ne izgleda blisko, sve su to elementi kojima se naglašava hermetična nepristupačnost lirskoga teksta. Tako se sreću pećina i šuma koje se dovode u vezu s dvije dominante figure u pjesmi, lirskim Ja i onim Ti kojemu se to Ja obraća. Makar se Ti već na samome početku pjesme gubi, njegova je prisutnost nepobitna. Nalazimo ga u tijelu Ja, u životinjama koje se prikradaju kroz šumu, u glasovima koji se prijeteći obavijaju oko Ja i ugrožavaju njegovu egzistenciju. Atmosfera je turobna, dva su bića razdvojena jedno od drugog i onoga trenutka kada se njihovo spajanje učini mogućim, kada Ja svojom kosom želi zaštititi pećinu u kojoj se nalazi Ti od sunca, shvaćamo da je sve doživljeno plod sna („bilo je vrijeme da se probudim“), da se Ti mora vratiti šumi, dok Ja ostaje, u svojoj samoći i prinuđeno na izražavanje na jeziku koje će ga, eventualno, spojiti s prirodom – rikanjem medvjeda.
Tijelo na kojemu se ispisuju šumovi u drukčijem se kontekstu pojavljuje bez traumatske pozadine. No tomu je tako tek na prvi pogled. Odjeća koja mu je nametnuta, i to je doista prava riječ, („nikada ne bih pomislila da je nošenje jedne haljine toliki teret“) oduzima mu spoznaju nagosti u kojoj smo svi, Volja Hapejeva poantira, rođeni. Ali ono što joj uspijeva doista graniči s najvećim pjesničkim umijećem. Ona, naime, odvaja tijelo, koje u pjesmi postaje Ono, od sebe same – koja ostaje Ja. Kada se promatra u ogledalu bude joj se sjećanja „kako je s nama dvoma bilo i jest“ (i „nas dvoje“ su očito Ja i Ti), dok tijelo (Ono) slomljeno uzvraća pogled jer spoznaje da lirsko Ja „opet nosi pogrešan komad“ odjeće. Kada je tijelo ispravno, kada pogrešno odjeveno? Samome je tijelu, odvojenom od njegove vlasnice, to svejedno. Što kaže Ti? Ta nam se tajna ne otkriva. Rastanak (razdvajanje?), ako se promatra u kontekstu cijele zbirke, je nužan. Ljubav je pesimistična, ljubav je tužna, ljubav je nedosežna.
A opet, možda i nije. U zbirci se mogu pronaći mjesta koja nedvojbenu melankoliju prevode u svojevrsno slavljenje ljubavi. Pitanje je li ona tu promatrana kao nešto što ima potencijal za realizaciju ili je, pak, tek sjetno naslućivanje onoga što je moglo biti, ali se nije zbilo (možda čak i nikada neće) zapravo je sekundarno. Na početku kratko analizirana pjesma o odlasku na more, kojoj sam prodao dimenziju političkoga, otvorit će, svojim krajem i drukčiju, mada ne i proturječnu, misaonu strukturu. Odlazak je, rekao sam, njezin središnji motiv. No tu su i čekanje i rastanak:
čekam strpljivo hoćeš li se na ramenu
pojaviti kao slovo
ili bar kao neki znak.
Na kraju se cijela situacija obrušava u neminovnost. „gubitak stvari priprema je / za odlazak ljudi.“
Ako se pažljivije pogleda prethodni citat uočit će se nešto veoma važno. Lirsko Ja, naime, potencirajući svoje čekanje ukazuje na dva momenta. Onaj koga se čeka treba se pojaviti kao slovo ili (bar) kao znak. Obje te naznake aludiraju na potrebu njegove jezične prisutnosti. Ako ga već nema u tjelesnom obliku, valjda postoji kao slovo ili kao znak. Semiotika pomaže da se odsutno sačuva u virtualnim (duhovnim, reklo bi se nekada) prostorima. Kada se stvari počnu gubiti znak je to da se i ljudi pripremaju za odlazak, ili, u pasivu, da Ja biva pripremano na odlazak ljudi. Onda ostaje jezik. Volja je Hapejeva, naglasio sam, lingvistica. Ona jezik promatra iz dvostruke perspektive: kao znanstvenica razlagat će njegove prikrivene i otvorene strukture. Kao pjesnikinja koristit će spoznaje o funkcioniranju jezika kako bi ih integrirala u inovativnu, čak i eksperimentalnu, konstelaciju. Poigravanje se jezikom i njegovim strukturama da prepoznati i u tematiziranju profesionalne djelatnosti. Tako će lirsko Ja progovoriti i o lingvistici samoj, ukazujući čitateljici koliko mu je ta znanstvena djelatnost važna u samoj proizvodnji pjesama i kolikoj mjeri jedna kolaborira s drugom. Najbolji će primjer te suradnje pružiti sljedeća kratka pjesma: „usta su jedna vrst lingvističke cipele / pod kojom se svakodnevno nalaze tisuće riječi / tako se penješ – stalno / savladavaš brdo jezika“. Ili jedan dio pjesme hexagon u kojemu se motiv snijega isprepliće s jezikom i znanošću o njemu: „snijeg uhvatiti usnama / probiti put kroz hijeroglife trepavica: / dokon posao / kao i odnosi / ni grama gramatike / sve alveolari samo afrikati“. Svakodnevna situacija, metaforika (što su hijeroglifi trepavica?), odnosi među ljudima, negiranje gramatike, uvođenje stručnog jezika fonetike, elementi su to koji pjesmi pridaju notu tajanstvenosti, jezik koji želi biti tajni jezik. No tko će se na njemu sporazumijevati? Jer: kako prevesti/prenijeti nešto iz jednoga jezika u drugi? „Jezik je zatvor i sloboda / moju slobodu ograničavaju privatni strahovi“.
Uz Valžinu Mort Volja Hapejeva je najvažniji glas suvremene bjeloruske lirike. I jedna i druga nalaze se u egzilu. I jedna i druga postupno eksperimentiraju s pisanjem pjesama na tuđem jeziku. Odvojene od domovine, odvojene od jezika pokušavaju kontakt s njim podići na novi nivo. Obje pjesnikinje su se odlučile za hermetički iskaz, odbijajući narativniju varijantu poezije – koja u našem vremenu stječe primat. Bogatstvo tema i motiva, asocijativni rad, snažna metaforika koja se probija kroz na prvi pogled svedeni pjesnički jezik… Sve su to elementi kojima se poezija koristi na inovativan način kako bi se uspostavio izgubljeni ili bar zamagljeni kontakt sa svijetom života. Pjesnikinje pri tome ostaju na razini onoga o čemu pišu. Ni jedna ni druga se ne libi progovoriti, i to u jasnim slikama, o političkoj situaciji u Bjelorusiji pod kolhoznikovom diktaturom. Da im to neće olakšati povratak u domovinu, podrazumijeva se. Da im to neće oduzeti nužnu hrabrost za takvo pisanje, podrazumijeva se isto tako. U svakom slučaju, pripremite se za nove tekstove o Volji Hapejevoj i Valžini Mort u ovoj rubrici. I jedna i druga su ih zaslužile.