Ako je Zbirka strasti bio roman kojim se Natalka Sniadanko poigrala odrastanjem i sazrijevanjem u sovjetskoj i, potom, nezavisnoj Ukrajini – sa svim onim što je te procese činilo ugodnima ili, pak, neugodnima, Uredne bilješke su roman u kojima njegova autorica zadržava smisao za humor, ali su stranice koje ispisuje daleko ozbiljnije. I u smislu strukturalnoga organiziranja pripovjednoga teksta dva romana idu različitim putovima. Prvi je linearan i prati pripovjedni slijed s jasno obilježenom tematskom matricom. Drugi se skokovito kreće kroz vrijeme i prostor i samovoljno preskače granice – kako povijesno tako i geografski determinirane zbilje.
U osnovi su Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma povijesni roman. U osnovi, velim. No obje strane – i povijest i roman – odbijaju bezuvjetno srastanje jedna se drugom i inzistiraju na vlastitome, nepobitnom identitetu. Ta je komponenta ono što će ovaj roman učiniti uzoritim postmodernim ostvarenjem. Miljenko Jergović u Rodu pušta svoje junake, koji posjeduju legitimaciju stvarnoga povijesnog postojanja, na fantazmagorična putovanja po Bosni i Europi, pri tome ih prevodeći s područja realnoga na područje fantastičnoga. Na taj način on se otvoreno deklarira kao nositelj postmoderne poetike i njezinoga specifičnog odnosa prema povijesti i zbilji koju bi književnost, po tradicionalno postavljenoj definiciji historijskoga teksta, trebala što točnije predočiti. Postmoderni se tekst ne interesira za činjenice kako bih potvrdio, već, upravo suprotno, kako bi ih uzdrmao i, u krajnjoj konzekvenci, doveo u pitanje povjerenje u njih.
Natalka Sniadanko postupa na upravo takav način. Njezin se tekst svrstava u niz ukrajinskih romana koji povijesti pristupaju univerzalno, moglo bi se reći sveobuhvatno. U ranijim sam prilozima za ovaj serijal izvještavao o Oksani Zabuško i Sofiji Andruhovič koje su ukrajinsku povijest rekonstruirale u dugim vremenskim periodima, s osobitim težištem na traumatskim događajima poput Holodomora ili „strijeljane renesanse“. Sniadalko se vraća u doba neposredno prije Prvog svjetskog rata i za junaka bira jednu opskurnu povijesnu ličnost – nadvojvodu Wilhelma Franz von Habsburg-Lothringena. Riječ je o nećaku cara Franje Josipa, oficiru austro-ugarske vojske, plemenitašu s poljskim korijenima, kao što je bilo tipično za pripadnike izmiješane dinastije, rođenom u Puli. Bio je to čovjek uzburkane biografije u čijemu se središtu nalazila njegova duboka emotivna vezanost za Ukrajinu. Monografiju mu je posvetio jedan od najvećih znalaca ukrajinske povijesti Timothy Snyder. Objavljena je 2009. pod naslovom The Red Prince. The Fall of a Dinasty and the Rise of Modern Europe. Ta je knjiga važan izvor informacija i za Natalku Sniadanko. Važan izbor, da naglasim, pozitivnih, provjerljivih, informacija. Wilhelm je u jednom trenutku burne europske prošlosti, po završetku Prvog svjetskog rata i njegova nastavka u formi produljenih ratova koji su se vodili na teritoriju bivše ruske i buduće sovjetske imperije, doista razmatran kao pretendent na (objektivno nepostojeće) ukrajinsko prijestolje. Pothvat se njegova instaliranja završava neuspjehom, a nadvojvoda se predaje mondenskom životu u dekadentnim centrima međuratne Europe. Na taj način mu prolazi i rat, a sovjetska ga tajna služba kidnapira u Beču 1948, odvodi u Kijiv gdje mu se gubi svaki trag.
Do momenta otmice pripovijest koju predočuje Sniadanko poklapa se, bar u grubim crtama, s poviješću. Nastavak je, pak, ono što roman vodi u pravcu tipičnog postmodernističkog poigravanja povijesnim činjenicama. U njemu nadvojvoda nastavlja živjeti u sovjetskoj Ukrajini, oženjen je, ima dijete, potom i unuku Halinu iz čije se perspektive roman i pripovijeda. Povijest tako prestaje biti nešto što se da objektivno provjeriti, legitimirati i na kraju i ovjeroviti. Ona postaje igra na granici fikcije i zbilje, povijesnim se ličnostima ne pripisuju samo ona djelovanja koja bi se od njih mogla realno i očekivati, već ih se, dovodeći ih u kombinaciju s „nepostojećim povijesnim junakinjama i junacima“, reintepretira u potpuno novim kontekstima. Tako nadvojvoda nastavlja živjeti u Ukrajini gdje se profilira kao osoba koja upravlja crnim tržištem. Istovremeno se prati Halinin život, njezin uspon na društvenoj ljestvici, brak i rođenje djeteta. Sljedeća se generacijska priča odnosi na Halininu majku, ali još značajnije mjesto zauzima baka, Wilhelmova supruga Sofija.
Vremenski se priča proteže u periodu od sto deset godina – točnije od Wilhelmova rođenja 1895. do 2008. Fragmenti koji se odnose na pojedine godine nejednake su dužine i težine unutar cjelokupnog korpusa. Osim toga, Sniadanko kao da ih nasumice razbacuje po tekstu ne obraćajući pažnju na slijed koji bi ih mogao (ili trebao) ulančati. Ono što tekst objedinjuje, a objedinjenje je nužno želi li se realizirati estetska vrijednost, jest njegov ton. Svejedno o kojemu se segmentu, o kojoj pripovijesti, radi, glas se pripovjedačice čuje kao lijepa i sjetna mješavina komičnog i tragičnog, ako se hoće – tragikomičnog. Povijesni je Wilhelm nedvojbeno tragična ličnost; izmišljeni Wilhelm, onaj koji nastavlja živjeti nakon smrti pravoga zasigurno komična. Između tih se dvaju emanacije jedne i iste figure pletu niti zapleta romana koji, bar na prvi pogled, odbija biti politički. To je već zanimljiv odmak od mainstream-a jer je suvremena ukrajinska književnost (a i bjeloruska – iz sličnih razloga) dubinski obilježena upravo svojom političnošću. No, s druge strane, Uredne bilježnicenadvojvode Wilhelma sudaleko od toga da budu nepolitične. Naprotiv, iza njihovog se prividno kontingentnog poigravanja s prošlošću sastavlja, postupno, priča iz koje na svjetlo dana izbijaju detalji uz čiju se pomoć povijesni likovi zaokružuju, pridaje im se trodimenzionalnost koju u povijesnome tekstu ne posjeduju. Carica Sisi, samo jedan primjer, izvlači se iz slatkosti koju su joj darovali bezbrojni filmovi i petparačka književnost i postaje aktivna sudionica zbivanja, sposobna da, bez obzira na osobnu tragediju, intervenira u politiku, iznese vlastito mišljenje, pa i, konačno, postane žrtvom atentata koji je tek na prvi pogled besmislen.
Wilhelm, sa svoje strane, po prirodi stvari (muškarac, član carske obitelji, oficir) je predodređen da bude aktivan kreator povijesti. No Sniadanko ga, na izvjestan način, „unižava“, spušta na zemlju. Pridajući mu pratitelja koji potječe iz naroda, još više – iz siromašnog ukrajinskog seljaštva – ona svodi njegovu povijesnu veličinu na ljudsku mjeru. Sličnom je motivacijom vođena i kad mu za životnu (fiktivnu) suputnicu određuje ženu iz „niže klase“ koja, bez obzira na umjetnički talent, postaje tek, makar i otmjena, krojačica – i to u Sovjetskom Savezu. Zahvaljujući njezinu umijeću i utjecaju oca koji je bio ugledni lemberški liječnik, obitelj preživljava teške godine – terora i siromaštva, a jedan njezin dio doživljava i ukrajinsku nezavisnost, o kojoj Sniadanko izvještava bez osobitoga oduševljenja. Političnost se romana nalazi upravo u zdravoj skepsi kojom pripovjedačica prati sve epohe koje čine okvir njezina romana izvještava. To je ne sprječava da pojedinim likovima pristupi s neskrivenom simpatijom, a da glavnoga promatra s istinskom empatijom. Tada se i osujećenje svih njegovih planova, propast života i tragični završetak mogu preokrenuti u jedan fiktivni happy-end. Wilhelm, strastveni Ukrajinac po izboru, ga je i zaslužio. Kao, uostalom, i njegova domovina – po izboru.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/45
Natalka Sniadanko, Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma, 2019.
Ako je Zbirka strasti bio roman kojim se Natalka Sniadanko poigrala odrastanjem i sazrijevanjem u sovjetskoj i, potom, nezavisnoj Ukrajini – sa svim onim što je te procese činilo ugodnima ili, pak, neugodnima, Uredne bilješke su roman u kojima njegova autorica zadržava smisao za humor, ali su stranice koje ispisuje daleko ozbiljnije. I u smislu strukturalnoga organiziranja pripovjednoga teksta dva romana idu različitim putovima. Prvi je linearan i prati pripovjedni slijed s jasno obilježenom tematskom matricom. Drugi se skokovito kreće kroz vrijeme i prostor i samovoljno preskače granice – kako povijesno tako i geografski determinirane zbilje.
U osnovi su Uredne bilješke nadvojvode Wilhelma povijesni roman. U osnovi, velim. No obje strane – i povijest i roman – odbijaju bezuvjetno srastanje jedna se drugom i inzistiraju na vlastitome, nepobitnom identitetu. Ta je komponenta ono što će ovaj roman učiniti uzoritim postmodernim ostvarenjem. Miljenko Jergović u Rodu pušta svoje junake, koji posjeduju legitimaciju stvarnoga povijesnog postojanja, na fantazmagorična putovanja po Bosni i Europi, pri tome ih prevodeći s područja realnoga na područje fantastičnoga. Na taj način on se otvoreno deklarira kao nositelj postmoderne poetike i njezinoga specifičnog odnosa prema povijesti i zbilji koju bi književnost, po tradicionalno postavljenoj definiciji historijskoga teksta, trebala što točnije predočiti. Postmoderni se tekst ne interesira za činjenice kako bih potvrdio, već, upravo suprotno, kako bi ih uzdrmao i, u krajnjoj konzekvenci, doveo u pitanje povjerenje u njih.
Natalka Sniadanko postupa na upravo takav način. Njezin se tekst svrstava u niz ukrajinskih romana koji povijesti pristupaju univerzalno, moglo bi se reći sveobuhvatno. U ranijim sam prilozima za ovaj serijal izvještavao o Oksani Zabuško i Sofiji Andruhovič koje su ukrajinsku povijest rekonstruirale u dugim vremenskim periodima, s osobitim težištem na traumatskim događajima poput Holodomora ili „strijeljane renesanse“. Sniadalko se vraća u doba neposredno prije Prvog svjetskog rata i za junaka bira jednu opskurnu povijesnu ličnost – nadvojvodu Wilhelma Franz von Habsburg-Lothringena. Riječ je o nećaku cara Franje Josipa, oficiru austro-ugarske vojske, plemenitašu s poljskim korijenima, kao što je bilo tipično za pripadnike izmiješane dinastije, rođenom u Puli. Bio je to čovjek uzburkane biografije u čijemu se središtu nalazila njegova duboka emotivna vezanost za Ukrajinu. Monografiju mu je posvetio jedan od najvećih znalaca ukrajinske povijesti Timothy Snyder. Objavljena je 2009. pod naslovom The Red Prince. The Fall of a Dinasty and the Rise of Modern Europe. Ta je knjiga važan izvor informacija i za Natalku Sniadanko. Važan izbor, da naglasim, pozitivnih, provjerljivih, informacija. Wilhelm je u jednom trenutku burne europske prošlosti, po završetku Prvog svjetskog rata i njegova nastavka u formi produljenih ratova koji su se vodili na teritoriju bivše ruske i buduće sovjetske imperije, doista razmatran kao pretendent na (objektivno nepostojeće) ukrajinsko prijestolje. Pothvat se njegova instaliranja završava neuspjehom, a nadvojvoda se predaje mondenskom životu u dekadentnim centrima međuratne Europe. Na taj način mu prolazi i rat, a sovjetska ga tajna služba kidnapira u Beču 1948, odvodi u Kijiv gdje mu se gubi svaki trag.
Do momenta otmice pripovijest koju predočuje Sniadanko poklapa se, bar u grubim crtama, s poviješću. Nastavak je, pak, ono što roman vodi u pravcu tipičnog postmodernističkog poigravanja povijesnim činjenicama. U njemu nadvojvoda nastavlja živjeti u sovjetskoj Ukrajini, oženjen je, ima dijete, potom i unuku Halinu iz čije se perspektive roman i pripovijeda. Povijest tako prestaje biti nešto što se da objektivno provjeriti, legitimirati i na kraju i ovjeroviti. Ona postaje igra na granici fikcije i zbilje, povijesnim se ličnostima ne pripisuju samo ona djelovanja koja bi se od njih mogla realno i očekivati, već ih se, dovodeći ih u kombinaciju s „nepostojećim povijesnim junakinjama i junacima“, reintepretira u potpuno novim kontekstima. Tako nadvojvoda nastavlja živjeti u Ukrajini gdje se profilira kao osoba koja upravlja crnim tržištem. Istovremeno se prati Halinin život, njezin uspon na društvenoj ljestvici, brak i rođenje djeteta. Sljedeća se generacijska priča odnosi na Halininu majku, ali još značajnije mjesto zauzima baka, Wilhelmova supruga Sofija.
Vremenski se priča proteže u periodu od sto deset godina – točnije od Wilhelmova rođenja 1895. do 2008. Fragmenti koji se odnose na pojedine godine nejednake su dužine i težine unutar cjelokupnog korpusa. Osim toga, Sniadanko kao da ih nasumice razbacuje po tekstu ne obraćajući pažnju na slijed koji bi ih mogao (ili trebao) ulančati. Ono što tekst objedinjuje, a objedinjenje je nužno želi li se realizirati estetska vrijednost, jest njegov ton. Svejedno o kojemu se segmentu, o kojoj pripovijesti, radi, glas se pripovjedačice čuje kao lijepa i sjetna mješavina komičnog i tragičnog, ako se hoće – tragikomičnog. Povijesni je Wilhelm nedvojbeno tragična ličnost; izmišljeni Wilhelm, onaj koji nastavlja živjeti nakon smrti pravoga zasigurno komična. Između tih se dvaju emanacije jedne i iste figure pletu niti zapleta romana koji, bar na prvi pogled, odbija biti politički. To je već zanimljiv odmak od mainstream-a jer je suvremena ukrajinska književnost (a i bjeloruska – iz sličnih razloga) dubinski obilježena upravo svojom političnošću. No, s druge strane, Uredne bilježnice nadvojvode Wilhelma su daleko od toga da budu nepolitične. Naprotiv, iza njihovog se prividno kontingentnog poigravanja s prošlošću sastavlja, postupno, priča iz koje na svjetlo dana izbijaju detalji uz čiju se pomoć povijesni likovi zaokružuju, pridaje im se trodimenzionalnost koju u povijesnome tekstu ne posjeduju. Carica Sisi, samo jedan primjer, izvlači se iz slatkosti koju su joj darovali bezbrojni filmovi i petparačka književnost i postaje aktivna sudionica zbivanja, sposobna da, bez obzira na osobnu tragediju, intervenira u politiku, iznese vlastito mišljenje, pa i, konačno, postane žrtvom atentata koji je tek na prvi pogled besmislen.
Wilhelm, sa svoje strane, po prirodi stvari (muškarac, član carske obitelji, oficir) je predodređen da bude aktivan kreator povijesti. No Sniadanko ga, na izvjestan način, „unižava“, spušta na zemlju. Pridajući mu pratitelja koji potječe iz naroda, još više – iz siromašnog ukrajinskog seljaštva – ona svodi njegovu povijesnu veličinu na ljudsku mjeru. Sličnom je motivacijom vođena i kad mu za životnu (fiktivnu) suputnicu određuje ženu iz „niže klase“ koja, bez obzira na umjetnički talent, postaje tek, makar i otmjena, krojačica – i to u Sovjetskom Savezu. Zahvaljujući njezinu umijeću i utjecaju oca koji je bio ugledni lemberški liječnik, obitelj preživljava teške godine – terora i siromaštva, a jedan njezin dio doživljava i ukrajinsku nezavisnost, o kojoj Sniadanko izvještava bez osobitoga oduševljenja. Političnost se romana nalazi upravo u zdravoj skepsi kojom pripovjedačica prati sve epohe koje čine okvir njezina romana izvještava. To je ne sprječava da pojedinim likovima pristupi s neskrivenom simpatijom, a da glavnoga promatra s istinskom empatijom. Tada se i osujećenje svih njegovih planova, propast života i tragični završetak mogu preokrenuti u jedan fiktivni happy-end. Wilhelm, strastveni Ukrajinac po izboru, ga je i zaslužio. Kao, uostalom, i njegova domovina – po izboru.