Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/43

Oksana Lucišina, Ivan i Feba, 2019

Oksana Lucišina jedan je od najvrjednijih glasova suvremene ukrajinske književnosti. Autorica je tri romana, pet zbirki poezije, jedne zbirke pripovijedaka. Osim toga, Lucišina se bavi i znanstvenim radom. Promovirala je u SAD-u na komparatističku temu u kojoj je usporedila prozu Bruna Schulza s projektom Pasaža Waltera Benjamina. Od 2015. živi u Austinu gdje na tamošnjem sveučilištu predaje ukrajinsku književnost u istočnoeuropskom kontekstu istovremeno se baveći i teorijom prevođenja. Iz ovoga se kratkoga uvida može vidjeti da je Lucišina spisateljica kojoj znanost o književnosti nije strana – što se može, bez većih poteškoća – iščitati i u njezinoj prozi. Važno je spomenuti da je Lucišina rođena u Užhorodu te tako, uz Andrija Ljupku, predstavlja drugu spisateljicu porijeklom iz  ukrajinskog Zakarpatja o kojoj izvještavam u ovome serijalu. Ona je, vidjet ćemo to na primjeru Ivana i Febe, predstavnica uspješnoga amalgamiranja koje se u suvremenoj ukrajinskoj književnosti realizira u dijalogu između periferije i centra.   

Ivan i Feba kompleksan je pripovjedni tekst. Kompleksnost mu se ogleda na više razina pripovijedanja, ali i u diskurzivnim postupcima koji se samovoljno poigravaju prosedeima raznih epoha. Tako u njemu nalazimo elemente modernizma koji se smjenjuju s razigranim postmodernizmom da bi se, u određenim segmentima, približili realizmu. No da se približim konkretnome. Makar roman nosio ime dvaju junaka, dominacija je muškoga lika nedvojbena. To je zanimljiv element pripovjedne strategije, no o njemu će biti riječi nešto kasnije. Prije svega valja pogledati na koji način Lucišina konstruira svoju radnju. Grubo promatrano, može se reći da se odvijanje pripovijedanja realizira u tri segmenta koji su vezani uz mjesto zbivanja. Roman je tako konstruiran oko „užhorodske“, „lvivske“ i „kijivske“ osovine. Sve tri su povezane s Ivanom. U prvoj se govori o njegovu odrastanju i sazrijevanju u najvećem gradu zakarpatske Ukrajine, u drugom o periodu studija u glavnome gradu Galicije, a u trećemu o turbulentnome periodu u suvremenoj povijesti Ukrajine, „granitnoj“ revoluciji koja je prethodila padu Sovjetskog Saveza i formiranju nezavisne Ukrajine. Pri tome Lucišina ne slijedi kronologiju, već se kreće iz jedne vremenske dimenzije u drugu, preusmjeravajući čitateljsku pažnju s jedne razine zbivanja na drugu, izmjenjujući lokalni kolorit, ali pri tome uskraćujući signale koji bi pomogli preciznijemu sortiranju. Efekt je takvoga postupka indirektno formuliran zahtjev čitateljici za samostalni rad na tekstu – onaj zahtjev koji pred nju postavlja, u osnovi, poetika visokoga modernizma.

Što je, pak, s postmodernističkom? Njezino se djelovanje manifestira u onim dijelovima romana koji na diskretan način uvode feminističku problematiku. Naslov romana pretpostavlja ujednačenost Ivana i Febe. Sam njegov, pak, razvitak na prvi pogled niječe tu uvjetovanost i stavlja akcent na Ivana kao glavnoga nositelja radnje. Što nas primorava da tu očevidnost unutar teksta korigiramo i pripišemo Febi daleku veću vrijednost od one koju implicira njezino „fizičko“ prisustvo unutar strukture romana? Radi se o dvjema interpolacijama u kojima se predočuje Febin unutarnji monolog. U njima nam se različitim diskurzivnim metodama približava stanje njezina duha te se omogućuje uvid u njezin intelektualni svijet koji, kao što se može i pretpostaviti, pati pod pritiskom snažno izraženoga patrijarhata u ukrajinskome društvu. Diskurzivnom će se izmiješanošću akcentuirati postmodernističko stanje.

Da bih postao jasniji, valja mi, konačno, reći i koju riječ o tome što se u romanu doista zbiva – makar i ne bilo jednostavno njegovu iznimno rasutu strukturu bar u određenoj mjeri „kronologizirati“. Ivan je paradigma ukrajinskog provincijalca koji potječe iz obitelji koja je rascijepljena između odanosti sovjetskome sistemu (do koje dolazi ponajviše zbog društvene prinude) i okrenutosti lokalnoj tradiciji, prožetoj dubokim miješanjem različitih kultura i religija tipičnom za zakarpatsku Ukrajinu. Huzuli se susreću u susretima s Mađarima, Ukrajinci s Rusima, pravoslavci s grkokatolicima i katolicima. Druga faza, koju sam nazvao „lvivskom“, odnosi se na vrijeme Ivanova studija, na integraciju u umjetničku i boemsku scenu glavnoga grada Galicije koja se nalazi u fazi otvorene pobune protiv stega realnoga socijalizma i socijalističkog realizma. U njoj je od najvećeg značaja za cjelokupnu konstrukciju romana ljubavna veza koju Ivan započinje s Rozom Vojtovič, emancipiranom djevojkom iz Lviva. Veza je osuđena na propast, zbog Ivanovog unutarnjeg konzervatizma i nesposobnosti prihvaćanja uzusa života u liberalnome velikom gradu. U osujećenju se veze s Rozom anticipira i buduće osujećenje veze s Febom – koje će nastupiti po njegovome povratku u Užhorod. No prije toga zbit će se sudjelovanje u revoluciji na granitu, boravak u Kijivu, u listopadu 1990. Opis će tih studentskih protesta zahvaljujući kojima je ubrzan propast socijalističkoga eksperimenta u Ukrajini zauzeti onaj segment romana koji je realiziran realističkim postupkom. Gotovo dokumentaristički, u neposrednoj blizini samih zbivanja, glas se pripovjedačice nameće kao sveznajući, dok se likovi i njihovo subjektivno viđenje zbivanja potiskuju u drugi plan. U ovome se dijelu Ivan u najvećoj mjeri konstruira kao tradicionalni povijesni junak. 

Nakraju, nakon propasti metropolitanskih iskustava, Ivan ostavlja Lviv i Kijiv iza sebe i vraća se u svoju užhorodsku provinciju. Taj je segment romana istovremeno prolog, epilog kao i njegov najobimniji, gotovo centralni, dio. U njemu se opisuje, u maniri srednjoeuropske književnosti ali s ironijskim podtonovima, povratak provincijskog junaka u zavičaj, nešto što nam je dobro poznato iz literature hrvatskoga realizma. Zavičajno iskustvo je u prvi mah pozitivno konstruirano. Ivan pronalazi posao, upoznaje Mariju, kćerku svojega pretpostavljenog, kojoj će, u naletu pjesničke inspiracije – zaostatku iz lvivskih vremena, dati nadimak Febe, i ubrzo sklapa brak s njom. No izvorna se idila ubrzo pretvara u moru. U naletu seksizma Ivan će uništiti cjelokupno Febino pjesničko djelo (makar neće pokazati snagu da joj svoj sramni čin i izravno priopći), život u zajednici s konzervativnom i dominantnom majkom pokazat će se kao katastrofa, Feba će svoje razumljivo nezadovoljstvo zastrijeti bijegom u psihičku labilnost, a snagu će pokazati u sukobljavanjima s punicom i u sposobnosti da rekonstruira svoje pjesničko djelo i opet se počne baviti poezijom (tragovi će se te odluke pronaći u njezinim monolozima). Oslobođenje od Ivana kao vrhovni cilj kulminirat će u stjecanju spoznaje o vlastitoj snazi – kao eminentno ženske osobe. U tome se može čuti i glas autorice koja prominentno zastupa tezu o nužnosti odbacivanja patrijarhata, osobito u ukrajinskoj provinciji. Ivanov se definitivni poraz može jasno iščitati i iz posljednjih rečenica romana koje pružaju turobnu sliku ispražnjenoga grada: „Nebo je bilo mračno, a samo se na njegovim rubovima ocrtavao sjaj majušne zvijezde, ubod svjetla koji je jasno žmirkao a onda se primirio, čvrst i okrugao kao glava čavla kojega je netko zakucao u tamu.“ Za njega, dakle, nije ostalo ništa.

U Febinoj se pobuni roman konstruira kao feministički tekst koji je sposoban poslati čitateljstvu emocionalnu i optimističku poruku o mogućnosti realizacije projekta oslobođenja. Paradoksalno, svojim se odsustvom Feba promovira kao nositeljica emancipacije. Vještim je pripovjednim postupkom Oksana Lucišina preokrenula narativnu situaciju, a njezino je središte (Ivan) gotovo neprimjetno pomjerila ka rubu (Feba). Ivan je nužan, kao negativni pol, da bi se pokazalo u kolikoj je mjeri čak i najsenzibilniji muškarac osuđen na prinudno prihvaćanje svoje dominantne uloge u muško-ženskoj socijalnoj konstelaciji. Na to ga primoravaju konvencije koje su razvijane i potom okamenjene u čvrsto propisanom mjestu koje spolovi zauzimaju u društvu. U kolikoj je mjeri borba protiv okamenjenih struktura tegobna pokazuje i aktualni agresorski rat kojemu je Ukrajina izložena. Ne smije se zaboraviti da je ideološka matrica koja se propagira iz Kremlja u najvećoj mjeri zasnovana na osuđivanju, punome prijezira, truloga Zapada i njegovoga liberalizma – u kojemu je pionirsku ulogu igrala upravo borba za ženska prava. Sada je ta borba proširena i na pripadnice i pripadnike LBGT populacije, a pjena bijesa koja izbija oko usta povjesničara amatera kad god se progovori o njima jasan je dokaz u kojemu se smjeru kreće borba protiv samozvanih tradicionalista a zapravo protofašista. I u kolikoj je mjeri moćna literaturu koju ispisuju autorice poput Oksane Lucišine ili Natalije Sniadanko neizbježan i aktivan dio te borbe: za slobodu mišljenja, za ljudska prava i za slobodnu europsku Ukrajinu.                      

   



Davor Beganović 11. 09. 2023.