Olga Šparaga, Revolucija ima žensku lice. Slučaj Bjelorusija, 2021
Nakon dužeg perioda u kojemu sam pisao o ukrajinskoj književnosti i kulturi, red je da se opet posvetim Bjelorusiji. Zemlja koja sve dublje tone u mrak autoritarizma zaslužuje da joj se, osobito onim njezinim stanovnicima i stanovnicama koji se protiv toga autoritarizma gotovo očajnički bore, prida više pažnje. U sljedeća ću dva nastavka govoriti o dvama suprotstavljenim, mada ne i dijametralno suprotnim, percepcijama bjeloruske revolucije iz 2020., pokrenute bestidnim falsificiranjem izbora koje je počinio lokalni upravitelj, skupa sa svojim plaćenicima. No to se falsificiranje na međunarodnom planu pokazuje fatalnim, budući da Bjelorusiju vodi u sve dublju ovisnost o moćnome istočnome susjedu u kojemu se žudnja za imperijalnom vlašću povjesničara amatera koncipira kao moloh sklon proždiranju svih onih koji se njemu i njegovim planovima za ponovno uspostavljanje nalaze na putu. U takvoj se konstelaciji prvotni pasivni otpor kolhoznika rusifikaciji pokazuje kao beznadan pokušaj spašavanja vlastite samostalnosti, a on se sam od bar donekle ravnopravnog adlatusa postupno pretvara u kmetskog ovisnika o milosti kremaljskoga moćnika.
Knjiga o kojoj će danas biti riječi pristupa (osujećenoj) revoluciji s feminističkoga stajališta izravne sudionice. U sljedećem ću nastavku govoriti o čitateljstvu ove rubrike već poznatome Arturu Klinauu koji o gibanjima progovara sa subjektivnijeg stajališta upisujući u svoja razmatranja i promatranja i kritičku notu. Olga je Šparaga feministica i politologinja koja za polazište svojega predočavanja zbivanja u Bjelorusiji od kolovoza do listopada 2020. uzima činjenicu da su tri najopasnije protivnice vlastodršca bile žene te da je njegova glavna izazivačica (i stvarna pobjednica izbora) Svetlana Tihanovskaja. To joj je nužan i dovoljan uvjet da progovori o „revoluciji s ženskim licem“. Naravno, to nije sve. Šparaga promatra i načine na koje se žene organiziraju unutar samoga revolucionarnoga pokreta kao i njihovu emancipaciju od patrijarhatom dominiranog diskursa kojega se može promatrati kako u redovima vlasti (tamo osobito) tako i kod opozicije. Po njezinome je mišljenju ta dominacija posljedica dugotrajnoga pokušaja etabliranja podijeljenih uloga u društvu: muškarcu pripada vanjski svijet, dok je ženi propisano djelovanje u kući s glavnim zadatkom brige o obitelji.
Na samome početku predizborne borbe politička raspodjela uloga odgovara takvoj shematskoj slici svijeta. No stanje se mijenja u onome trenutku u kojemu se muževi, koji se nalaze na čelu opozicije, bivaju udaljeni iz političke borbe – bilo zatvaranjem bilo prisilom na emigraciju. Na njihovo mjesto stupaju supruge i partnerke: Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Zepkalo. Ta se trijada formira kao centar opozicije koja će nastupiti ujedinjena u borbi protiv kolhoznika i njegove vječite, naizgled neosporne i nepobjedive, vlasti. Olga će Šparaga opisati kako se konstruira opoziciona borba. Kao politologinja ona će se obilato koristiti ispitivanjima javnoga mišljenja, sociološki obrađenim statistikama i empirijskim promatranjima. Neće joj promaći načini na koji se objektivno pokušava doznati mišljenje ljudi o onome što se zbiva na terenu za vrijeme izbora, kako u Minsku tako i u drugim većim ukrajinskim gradovima: Vitebsku, Grodnom, Brestu. Sami metodi prevare kojima se služi vlast nisu joj zanimljivi. Mnogo više pažnje obraća na nasilje koje se koristi protiv mirnih demonstranata, ali i na njihove često duhovite, ponekad i veoma efikasne, strategije subverzije.
Rezultat je mirne pobune predvidljiv. Oni i one koji protestiraju nemaju dovoljno moći kako bi se suprotstavile nasilnome aparatu. Financijske se strukture formiraju duž alternativnih linija, umrežavanjem preko crowd-fundinga, a osnova se takvoga uspješnoga djelovanja nalazi u iznimno razvijenom IT-sektoru bjeloruskoga gospodarstva. No priliv je novca iz takvih izvora uvijek ograničen i ne može se mjeriti s onim koji potječe od državne moći, pogotovo kada se uzme u obzir da joj se izdašno pomaže „donacijama sa strane“ (Rusija je u trenutku najveće kolhoznikova krize Bjelorusiji dodijelila kredit od 1,5 milijarde američkih dolara). Sve su to faktori koje valja uzeti u obzir kada se razmišlja o razlozima sloma jednoga pokreta koji je počeo kao spontana pobuna protiv nevjerojatne drskosti moćnika, obuhvatio sve šire slojeve stanovništva (Olga Šparaga stalno ističe da su revoluciju doduše vodile žene, da je njezina snaga bila najočitija u urbanim centrima, ali i da je uspjela mobilizirati široke mase stanovništva za koje se vjerovalo da su korumpirane dugogodišnjom autokracijom i poklonima koji su se iz njezinih izvora prelijevali u šire slojeve poslušnoga i konformističkog društva), ali je na kraju morao pod stalnim pritiskom doći do granica svojih mogućnosti. Bez obzira na slom pokreta, Šparaga će ukazati na snagu djelovanja bjeloruske imigracije, ali i na prisutnost, medijalnu i virtualnu, onih koji se nalaze u kolhoznikovim kazamatima. U njima, kao i u onima koji djeluju iz ilegale, da se naslutiti da borba za slobodu još uvijek nije okončana.
Drugi će dio knjige Šparaga posvetiti perspektivama za razvoj bjeloruskog društva u pravcu demokracije. Prvi su koraci u tome smjeru učinjeni u ranijim fazama revolucije, ali ono što je za nju najznačajnije jest slamanje moći patrijarhata i s njime usko povezanog paternaliziranja. Pri tome joj je osobito stalo do distanciranja od nacionalističke struje unutar bjeloruske opozicije čije se nastajanje moglo pratiti već u ranoj fazi stjecanja nezavisnosti. Po njezinu je mišljenju ta opozicija konstituirana na sličnim osnovama na kojima počiva centralna vlast u Minsku. I jedna i druga koriste se mitovima o herojskoj prošlosti, pozivaju se na zajednička sjećanja, s tim što će nacionalno orijentirana strana snažniji akcent staviti na zajedničku pripadnost litvanskome komonveltu, a komunistička će se posvetiti velikoj pobjedi u „otadžbinskome ratu“. Srednji će se vijek i moderno doba stopiti u zajedničkoj pri-povijesti kojom dominiraju patrijarhalne, herojske i homofobne strukture mišljenja: „I povijest je Velikoga Litvanskog kneževstva dio politike sjećanja koju dijele Lukašenko i njegovi protivnici. Isto tako i jedni i drugi naglašavaju suprotnost između ‘vlastitih ljudi’ i tuđinaca – kako izvan tako i unutar Bjelorusije.“ Tom jedinstvu konzervativaca Olga će Šparaga suprotstaviti liberalnu ideju horizontalne društvene emancipacije – kakva je viđena u danima revolucije te bila koncentrirana u njezinome ženskom vodstvu. Kako bi se potpuno uklonila opasnost od desnoga konzervativizma potrebno je osloboditi se same ideje nacije i pokušati zasnovati alternativne pojmove pod kojima bi se moglo okupiti stanovništvo koje je spremno za radikalne društvene promjene. Takva je koncepcija koju predlaže, a da je u ovoj knjizi ne razrađuje detaljnije, Olga Šparaga u svojoj biti utopijska. No ne žive li velike društvene promjene upravo od utopija?
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/40
Olga Šparaga, Revolucija ima žensku lice. Slučaj Bjelorusija, 2021
Nakon dužeg perioda u kojemu sam pisao o ukrajinskoj književnosti i kulturi, red je da se opet posvetim Bjelorusiji. Zemlja koja sve dublje tone u mrak autoritarizma zaslužuje da joj se, osobito onim njezinim stanovnicima i stanovnicama koji se protiv toga autoritarizma gotovo očajnički bore, prida više pažnje. U sljedeća ću dva nastavka govoriti o dvama suprotstavljenim, mada ne i dijametralno suprotnim, percepcijama bjeloruske revolucije iz 2020., pokrenute bestidnim falsificiranjem izbora koje je počinio lokalni upravitelj, skupa sa svojim plaćenicima. No to se falsificiranje na međunarodnom planu pokazuje fatalnim, budući da Bjelorusiju vodi u sve dublju ovisnost o moćnome istočnome susjedu u kojemu se žudnja za imperijalnom vlašću povjesničara amatera koncipira kao moloh sklon proždiranju svih onih koji se njemu i njegovim planovima za ponovno uspostavljanje nalaze na putu. U takvoj se konstelaciji prvotni pasivni otpor kolhoznika rusifikaciji pokazuje kao beznadan pokušaj spašavanja vlastite samostalnosti, a on se sam od bar donekle ravnopravnog adlatusa postupno pretvara u kmetskog ovisnika o milosti kremaljskoga moćnika.
Knjiga o kojoj će danas biti riječi pristupa (osujećenoj) revoluciji s feminističkoga stajališta izravne sudionice. U sljedećem ću nastavku govoriti o čitateljstvu ove rubrike već poznatome Arturu Klinauu koji o gibanjima progovara sa subjektivnijeg stajališta upisujući u svoja razmatranja i promatranja i kritičku notu. Olga je Šparaga feministica i politologinja koja za polazište svojega predočavanja zbivanja u Bjelorusiji od kolovoza do listopada 2020. uzima činjenicu da su tri najopasnije protivnice vlastodršca bile žene te da je njegova glavna izazivačica (i stvarna pobjednica izbora) Svetlana Tihanovskaja. To joj je nužan i dovoljan uvjet da progovori o „revoluciji s ženskim licem“. Naravno, to nije sve. Šparaga promatra i načine na koje se žene organiziraju unutar samoga revolucionarnoga pokreta kao i njihovu emancipaciju od patrijarhatom dominiranog diskursa kojega se može promatrati kako u redovima vlasti (tamo osobito) tako i kod opozicije. Po njezinome je mišljenju ta dominacija posljedica dugotrajnoga pokušaja etabliranja podijeljenih uloga u društvu: muškarcu pripada vanjski svijet, dok je ženi propisano djelovanje u kući s glavnim zadatkom brige o obitelji.
Na samome početku predizborne borbe politička raspodjela uloga odgovara takvoj shematskoj slici svijeta. No stanje se mijenja u onome trenutku u kojemu se muževi, koji se nalaze na čelu opozicije, bivaju udaljeni iz političke borbe – bilo zatvaranjem bilo prisilom na emigraciju. Na njihovo mjesto stupaju supruge i partnerke: Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Zepkalo. Ta se trijada formira kao centar opozicije koja će nastupiti ujedinjena u borbi protiv kolhoznika i njegove vječite, naizgled neosporne i nepobjedive, vlasti. Olga će Šparaga opisati kako se konstruira opoziciona borba. Kao politologinja ona će se obilato koristiti ispitivanjima javnoga mišljenja, sociološki obrađenim statistikama i empirijskim promatranjima. Neće joj promaći načini na koji se objektivno pokušava doznati mišljenje ljudi o onome što se zbiva na terenu za vrijeme izbora, kako u Minsku tako i u drugim većim ukrajinskim gradovima: Vitebsku, Grodnom, Brestu. Sami metodi prevare kojima se služi vlast nisu joj zanimljivi. Mnogo više pažnje obraća na nasilje koje se koristi protiv mirnih demonstranata, ali i na njihove često duhovite, ponekad i veoma efikasne, strategije subverzije.
Rezultat je mirne pobune predvidljiv. Oni i one koji protestiraju nemaju dovoljno moći kako bi se suprotstavile nasilnome aparatu. Financijske se strukture formiraju duž alternativnih linija, umrežavanjem preko crowd-fundinga, a osnova se takvoga uspješnoga djelovanja nalazi u iznimno razvijenom IT-sektoru bjeloruskoga gospodarstva. No priliv je novca iz takvih izvora uvijek ograničen i ne može se mjeriti s onim koji potječe od državne moći, pogotovo kada se uzme u obzir da joj se izdašno pomaže „donacijama sa strane“ (Rusija je u trenutku najveće kolhoznikova krize Bjelorusiji dodijelila kredit od 1,5 milijarde američkih dolara). Sve su to faktori koje valja uzeti u obzir kada se razmišlja o razlozima sloma jednoga pokreta koji je počeo kao spontana pobuna protiv nevjerojatne drskosti moćnika, obuhvatio sve šire slojeve stanovništva (Olga Šparaga stalno ističe da su revoluciju doduše vodile žene, da je njezina snaga bila najočitija u urbanim centrima, ali i da je uspjela mobilizirati široke mase stanovništva za koje se vjerovalo da su korumpirane dugogodišnjom autokracijom i poklonima koji su se iz njezinih izvora prelijevali u šire slojeve poslušnoga i konformističkog društva), ali je na kraju morao pod stalnim pritiskom doći do granica svojih mogućnosti. Bez obzira na slom pokreta, Šparaga će ukazati na snagu djelovanja bjeloruske imigracije, ali i na prisutnost, medijalnu i virtualnu, onih koji se nalaze u kolhoznikovim kazamatima. U njima, kao i u onima koji djeluju iz ilegale, da se naslutiti da borba za slobodu još uvijek nije okončana.
Drugi će dio knjige Šparaga posvetiti perspektivama za razvoj bjeloruskog društva u pravcu demokracije. Prvi su koraci u tome smjeru učinjeni u ranijim fazama revolucije, ali ono što je za nju najznačajnije jest slamanje moći patrijarhata i s njime usko povezanog paternaliziranja. Pri tome joj je osobito stalo do distanciranja od nacionalističke struje unutar bjeloruske opozicije čije se nastajanje moglo pratiti već u ranoj fazi stjecanja nezavisnosti. Po njezinu je mišljenju ta opozicija konstituirana na sličnim osnovama na kojima počiva centralna vlast u Minsku. I jedna i druga koriste se mitovima o herojskoj prošlosti, pozivaju se na zajednička sjećanja, s tim što će nacionalno orijentirana strana snažniji akcent staviti na zajedničku pripadnost litvanskome komonveltu, a komunistička će se posvetiti velikoj pobjedi u „otadžbinskome ratu“. Srednji će se vijek i moderno doba stopiti u zajedničkoj pri-povijesti kojom dominiraju patrijarhalne, herojske i homofobne strukture mišljenja: „I povijest je Velikoga Litvanskog kneževstva dio politike sjećanja koju dijele Lukašenko i njegovi protivnici. Isto tako i jedni i drugi naglašavaju suprotnost između ‘vlastitih ljudi’ i tuđinaca – kako izvan tako i unutar Bjelorusije.“ Tom jedinstvu konzervativaca Olga će Šparaga suprotstaviti liberalnu ideju horizontalne društvene emancipacije – kakva je viđena u danima revolucije te bila koncentrirana u njezinome ženskom vodstvu. Kako bi se potpuno uklonila opasnost od desnoga konzervativizma potrebno je osloboditi se same ideje nacije i pokušati zasnovati alternativne pojmove pod kojima bi se moglo okupiti stanovništvo koje je spremno za radikalne društvene promjene. Takva je koncepcija koju predlaže, a da je u ovoj knjizi ne razrađuje detaljnije, Olga Šparaga u svojoj biti utopijska. No ne žive li velike društvene promjene upravo od utopija?