Annette Werberger, profesorica istočnoeuropskih književnosti u Frankfurtu na Odri, kao najvažnije obilježje ukrajinske književnosti ističe njezinu višejezičnost. „Jezično markiranje i pripadnost, izbor jezika i nacionalitet, situativna višejezičnost u svakodnevici i izbor jezika u umjetnosti, to su odnosi koji su u Ukrajini dugo vremena funkcionirali drukčije nego u Zapadnoj Europi. Veze između jezika i porijekla su elastičnije i protočnije.“ U povijesti će književnosti to rezultirati nizom autora koji su bili, na različitim jezicima, djelatni na tlu današnje Ukrajine. Mihail Bulgakov ili Isak Babelj, Paul Celan, Scholem Aleichem ili Bruno Schulz, samo su neka od imena koja su, u prošlim vremenima, obilježila njezinu kulturalnu topografiju. Suvremenosti, sa njezinom okrenutošću ka ispreplitanju različitih modusa supostojanja koji se opiru čistome nacionalnome, Ukrajina se nudi kao uzorit model na osnovu kojega znanost o književnosti može naći niz potvrda za teze o značaju imperijalnog kolonijalizma, ali i njegovoga propadanja, za moderne kulture u nastajanju. Ta je isprepletenost ujedno i precizan odgovor na bulažnjenja povjesničara-amatera o navodnoj čistoći nacija i o jezičnoj jedinstvenosti kao njihovoj neizbježnoj karakteristici.
Odgovor na amatersko brbljanje suvremena ukrajinska književnost empirijski daje na niz tekstualnih načina. Jedna od razina na koju bih se sada koncentrirao jest multilingvalnost, a spisateljica koju sam za tu priliku odabrao je Katja Petrowskaja (1970). Petrowskaja je ukrajinska spisateljica židovskog porijekla, rođena u Kijivu, gdje je i živjela do 1999. Studirala je u Tartuu, a doktorirala u Moskvi. Od 1999. živi u Njemačkoj. Roman Možda Esther, njezin prvijenac kojim je polučila ogroman uspjeh, napisan je na njemačkom.
Taj se roman idealno uklapa u niz hibridnih pripovjednih tekstova u kojima se rekonstruira povijest vlastite obitelji. Pri tome se Petrowskaja služi i slikovnim materijalom te se na taj način upisuje u novonastalu tradiciju na čijemu čelu stoje spisatelji i spisateljice poput W.G. Sebalda, Marije Stjepanove ili Miljenka Jergovića. Evo kako opisuje tešku odluku da svoj obiteljski roman ispiše na njemačkom, „jeziku neprijatelja“: „Moj je njemački ostao u napetosti nedosežnosti i sačuvao me od rutine. Kao da je riječ o najmanjoj kovanici, plaćala sam na tome kasno stečenom jeziku svoju prošlost sa strašću mladoga ljubavnika. Za njemačkim sam toliko žudjela jer se nisam mogla stopiti s njim, tjerana neispunjenom čežnjom, ljubavlju koja nije poznavala ni predmet niti spol, koja nije imala adresata, jer tamo su bili samo zvukovi koje se nije moglo uhvatiti, divlji su bili i nedosežni.“
Strani jezik protiv kojega se bori, s kojim se srasta, ali ga se nikada ne može pretvoriti u vlastiti. Taj je jezik sposoban ispripovijedati traumatsku povijest jedne obitelji uhvaćene u žrvanj između dva totalitarizma. S jedne strane očev stric optužen da je izvršio atentat na njemačkoga ambasadora koji skončava na sovjetskim vješalama, s druge strane cijeli niz članova nestalih u holokaustu, prije svega na stratištu Babij Jar, u blizini Kijiva, danas već u samome gradu, mjestu na koje su nedavno pale ruske rakete, u jednome novom holokaustu kojega je pokrenuo kremaljski povjesničar. Možda Esther iz naslova knjige prabaka je pripovjedačice, a ono „možda“ odnosi se na činjenicu da njezin unuk (pripovjedačičin otac) na pitanje „Kako se zvala babuška?“ može odgovoriti tek sa „Ne znam, možda Esther.“ Tako će ju se zvati u romanu, tako će ju se pratiti na nepoznatome putu do Babij Jara kojega se rekonstruira iz tuđih, već ispripovijedanih priča te mu se tako pridaje obol univerzalnosti. Roman, ipak, nije potraga samo za babuškom čije je ime nemoguće dozvati u pamćenje. To je i priča o obitelji koja je skromnu slavu stekla pionirskim radom podučavanja gluhonijeme djece – kako u Ruskome carstvu tako i u Sovjetskom Savezu. To je priča o obitelji čiji se tragovi gube, i opet pronalaze, u gulagu, u holokaustu, u emigraciji. To je potresna, melankolična, ali ipak i optimistična priča. Njome se ukrajinska književnost potvrđuje kao europska. Ili, da završim kao što sam i počeo, s Annette Werberger: „U tome je smislu ukrajinska književnost uzor za ideju jedne europske književnosti koja ističe ispreplitanja književnih jezika […] Europa može učiti od multilingvalnih iskustava Ukrajine te ne treba više polagati apsolutno povjerenje u herderovsku povezanost jezika i etnije budući da su je političke snage u istočnoj Srednjoj Europi uvijek iznova koristile kako bi poticale konflikte.“ Pametnima dovoljno!
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/4
Katja Petrowskaja, Možda Esther (2015)
Annette Werberger, profesorica istočnoeuropskih književnosti u Frankfurtu na Odri, kao najvažnije obilježje ukrajinske književnosti ističe njezinu višejezičnost. „Jezično markiranje i pripadnost, izbor jezika i nacionalitet, situativna višejezičnost u svakodnevici i izbor jezika u umjetnosti, to su odnosi koji su u Ukrajini dugo vremena funkcionirali drukčije nego u Zapadnoj Europi. Veze između jezika i porijekla su elastičnije i protočnije.“ U povijesti će književnosti to rezultirati nizom autora koji su bili, na različitim jezicima, djelatni na tlu današnje Ukrajine. Mihail Bulgakov ili Isak Babelj, Paul Celan, Scholem Aleichem ili Bruno Schulz, samo su neka od imena koja su, u prošlim vremenima, obilježila njezinu kulturalnu topografiju. Suvremenosti, sa njezinom okrenutošću ka ispreplitanju različitih modusa supostojanja koji se opiru čistome nacionalnome, Ukrajina se nudi kao uzorit model na osnovu kojega znanost o književnosti može naći niz potvrda za teze o značaju imperijalnog kolonijalizma, ali i njegovoga propadanja, za moderne kulture u nastajanju. Ta je isprepletenost ujedno i precizan odgovor na bulažnjenja povjesničara-amatera o navodnoj čistoći nacija i o jezičnoj jedinstvenosti kao njihovoj neizbježnoj karakteristici.
Odgovor na amatersko brbljanje suvremena ukrajinska književnost empirijski daje na niz tekstualnih načina. Jedna od razina na koju bih se sada koncentrirao jest multilingvalnost, a spisateljica koju sam za tu priliku odabrao je Katja Petrowskaja (1970). Petrowskaja je ukrajinska spisateljica židovskog porijekla, rođena u Kijivu, gdje je i živjela do 1999. Studirala je u Tartuu, a doktorirala u Moskvi. Od 1999. živi u Njemačkoj. Roman Možda Esther, njezin prvijenac kojim je polučila ogroman uspjeh, napisan je na njemačkom.
Taj se roman idealno uklapa u niz hibridnih pripovjednih tekstova u kojima se rekonstruira povijest vlastite obitelji. Pri tome se Petrowskaja služi i slikovnim materijalom te se na taj način upisuje u novonastalu tradiciju na čijemu čelu stoje spisatelji i spisateljice poput W.G. Sebalda, Marije Stjepanove ili Miljenka Jergovića. Evo kako opisuje tešku odluku da svoj obiteljski roman ispiše na njemačkom, „jeziku neprijatelja“: „Moj je njemački ostao u napetosti nedosežnosti i sačuvao me od rutine. Kao da je riječ o najmanjoj kovanici, plaćala sam na tome kasno stečenom jeziku svoju prošlost sa strašću mladoga ljubavnika. Za njemačkim sam toliko žudjela jer se nisam mogla stopiti s njim, tjerana neispunjenom čežnjom, ljubavlju koja nije poznavala ni predmet niti spol, koja nije imala adresata, jer tamo su bili samo zvukovi koje se nije moglo uhvatiti, divlji su bili i nedosežni.“
Strani jezik protiv kojega se bori, s kojim se srasta, ali ga se nikada ne može pretvoriti u vlastiti. Taj je jezik sposoban ispripovijedati traumatsku povijest jedne obitelji uhvaćene u žrvanj između dva totalitarizma. S jedne strane očev stric optužen da je izvršio atentat na njemačkoga ambasadora koji skončava na sovjetskim vješalama, s druge strane cijeli niz članova nestalih u holokaustu, prije svega na stratištu Babij Jar, u blizini Kijiva, danas već u samome gradu, mjestu na koje su nedavno pale ruske rakete, u jednome novom holokaustu kojega je pokrenuo kremaljski povjesničar. Možda Esther iz naslova knjige prabaka je pripovjedačice, a ono „možda“ odnosi se na činjenicu da njezin unuk (pripovjedačičin otac) na pitanje „Kako se zvala babuška?“ može odgovoriti tek sa „Ne znam, možda Esther.“ Tako će ju se zvati u romanu, tako će ju se pratiti na nepoznatome putu do Babij Jara kojega se rekonstruira iz tuđih, već ispripovijedanih priča te mu se tako pridaje obol univerzalnosti. Roman, ipak, nije potraga samo za babuškom čije je ime nemoguće dozvati u pamćenje. To je i priča o obitelji koja je skromnu slavu stekla pionirskim radom podučavanja gluhonijeme djece – kako u Ruskome carstvu tako i u Sovjetskom Savezu. To je priča o obitelji čiji se tragovi gube, i opet pronalaze, u gulagu, u holokaustu, u emigraciji. To je potresna, melankolična, ali ipak i optimistična priča. Njome se ukrajinska književnost potvrđuje kao europska. Ili, da završim kao što sam i počeo, s Annette Werberger: „U tome je smislu ukrajinska književnost uzor za ideju jedne europske književnosti koja ističe ispreplitanja književnih jezika […] Europa može učiti od multilingvalnih iskustava Ukrajine te ne treba više polagati apsolutno povjerenje u herderovsku povezanost jezika i etnije budući da su je političke snage u istočnoj Srednjoj Europi uvijek iznova koristile kako bi poticale konflikte.“ Pametnima dovoljno!