Odesa je onaj grad čije se zračenje širi cjelokupnom ukrajinskom literaturom i kulturom. Njegova je fascinacija višestruka, ne u tolikoj mjeri povijesna (grad je novoosnovan potkraj osamnaestoga stoljeća) koliko geografska, kulturalna, populacijska, arhitektonska… No ono što mi se čini osobito zanimljivom jest da se u Odesi može otkriti nešto od poslovičnog raspoloženja tragača za zlatom koje je obilježilo integraciju „Divljeg Zapada“ u američku državu. Kada su trupe Katarine Velike nakon uspješnih vojnih kampanja protiv Osmanskoga carstva prodrle do Crnoga mora i započele utvrđivati pozicije na njemu, u samome je procesu izgradnje naselja (na mjestu se današnje Odese nalazilo malo naselje krimskih Tatara Hadži Bej koje se nikada nije razvilo do istinskoga grada) odlučujuću ulogu odigrala cijela skupina ljudi koji su bili zaduženi za stvaranje urbanizma europskoga tipa. Oni su sami potjecali sa Zapada i sa sobom su donijeli najsuvremenije tehnologije koje su omogućile ubrzani razvoj jednoga, dotada zapostavljenog, područja. Urbanistima su kao prethodnica služili vojni stručnjaci čiji je cilj bilo osiguravanje teritorija i njegovo pretvaranje u utvrdu koja će zračiti ne samo vojnom, u kontekstu zastrašivanja protivnika, već i ekonomskog prosperiteta. O takvoj burnoj povijesti nastanka Odese govorit će i imena onih koji su je na odlučujući način obilježili u prvoj fazi. Glavna se gradska ulica zove Deribasovka, nazvana po napuljskom generalu Josephu de Ribasu koju mu je bio prvim upraviteljem, od 1794. do 1797. Drugi je bio Armand du Plesis, Duc de Richelieu, od 1803. do 1814. I sljedeći je bio Francuz, grof Alexandre Andrault de Langeron. Ovaj kratki pregled svjedoči o otvorenosti imperatorke prema Zapadu i spremnosti da, u cilju moderniziranja svojega imperija u nastanku, angažira osobe koje nisu bile nužno ukorijenjene ni u Rusiju ni u osvojena područja. Novorusija i Besarabija zasluživale su nešto najbolje što je svijet mogao ponuditi. Tek je početkom dvadesetih godina devetnaestoga stoljeća na čelo gradske uprave i cijele oblasti postavljen jedan Rus, grof Mihail Sergejevič Voroncov. Njegove su zasluge za razvitak iznimne. Industrijalizacija Odese i njezino pretvaranje u glavnu crnomorsku luku zbili su se pod njegovim okriljem. Jedan je od neposrednih rezultata te eksplozije i porast stanovništva, ali i iznimna nacionalna raznolikost onih koji će biti nositelji prosperiteta.
Naravno, nije mi cilj ispisivati neki pregled kratke i burne povijesti Odese. Stoga se i zaustavljam upravo na ovome mjestu i ustvrđujem: jedna od najvećih i najznačajnijih skupina stanovništva novog grada bili su Židovi. Njihov je udio u kulturnome životu nemoguće previdjeti. Lidija Ginsburg, Isak Babelj ili Ilja Iljf tek su troje spisatelja-ica podrijetlom iz crnomorske luke. Ja ću, pak, reći nekoliko riječi o još jednom, manje poznatom (samo kao spisatelj, njegova je uloga u cionističkome pokretu i u pripremi nastanka modernioga Izraela sve prije nego zanemariva) ali ne i manje značajnom, Vladimiru Jabotinskom. Jabotinski je rođen u asimiliranoj židovskoj obitelji u Odesi, priključio se cionističkom pokretu i preselio u Palestinu. Sudjelovao je u brojnim vojnim akcijama, bio politički aktivan, a preminuo je od posljedica srčanog infarkta u SAD-u 1940. Glavno mu je, pak, zanimanje bilo novinarstvo, a uz njega se bavio i spisateljstvom, objavivši tri romana. O drugome će biti riječi u ovome tekstu. Petero se može najbolje opisati kao roman o Odesi u kojemu grad preuzima ulogu glavnoga junaka. U središtu se, pak, njegove radnje nalazi petero djece bogatih i sekulariziranih Židova Abrama i Anne Milgrom. Oni žive lagodno, u multikulturalnoj sredini obilježenoj bogatim kulturnim životom. Odesa je grad kazališta i opere, književnih večeri, koncertnih dvorana i kavana, muzeja i galerija. Na početku devetnaestoga stoljeća ona je najveći ukrajinski grad, sa 630000 tisuća stanovnika (Kijiv broji 610). No idila zlatne mladeži nije u potpunosti sigurna. Pogromi nad židovskim stanovništvom nisu rijetkost, Besarabija je jedan od najvećih centara antisemitizma koji se počinje osjećati i u tolerantnoj kozmopolitskoj luci.
Pripovjedač u prvom licu prati obitelj, sa strane, s minimalnim izravnim sudjelovanjem u događajima koji oblikuju njihovu sudbinu. Jabotinski (pa tako i njegov pripovjedač) je, to ne treba zaboraviti, izvorno novinar. Tako je i njegov duktus obilježen feljtonističkim umecima, preciznim opažanjima i pažljivim pogledom koji kao da secira društveni život u njegovome meandriranju. Prate se aktualna zbivanja u Odesi, kako kulturalna tako i politička, komentira ih se, kao što se i članovi obitelji Milgrom promatraju za kako za boravka gradu tako i za njihova izbivanja iz njega. Slijede se njihova kretanja po mondenoj Europi, ali i po prostranstvima ruskoga imperija. Na taj način nastaje slika dekadencije, toliko tipična za Zapad s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Odesa se svjesno konstruira kao grad koji je sastavni dio onoga što će se u Beču zvati secesija, u Berlinu Jugendstil, u Parizu i Londonu art nouveau. Petero djece – Marusja, Karko, Lika, Serjoža i Torik – glavni su junaci čiju povijest pripovjedač rekonstruira iz vlastitoga iskustva s jedne i iz prepričavanja i kazivanja drugih koja dolaze do njega protokom vremena s druge strane. Na taj mu način uspijeva steći relativno konzistentnu sliku koja izbjegava jednostranosti. Djeca se prate kako pojedinačno tako i u skupini. Njihova se pojavljivanja i tajanstveni nestanci povezuju s bezbrižnom samovoljom koja ih vodi na životnome putu, ali i s djelatnošću u pokretu židovskoga otpora carističkome nasilju. Taj je dio njihove egzistencije opasan, budući da u svojim činovima ne ostaju samo na verbalnome, već se odlučuju i za fizičko nasilje. U inozemstvu će, naprimjer, mlađa sestra Lika preuzeti ulogu posrednice između emigranata i opozicionara koji su ostali u zemlji, pri tome se ponašajući u maniru iskusne špijunke.
Bezbrižnost kojom zrači obitelj postupno se pretvara u svoju suprotnost. Aktivno sudjelovanje djece u životu vodi ih ka ozbiljnim situacijama iz kojih je teško pronaći izlaz kojega bi se moglo označiti optimističnim. Paralelno s životom počinje se pojavljivati, kao njegova neugodna pratiteljica, smrt. Ono što se doimalo dekadencijom otuđenosti od svijeta i usmjerenošću na sama sebe nestaje, točnije pretvara se u sekvencu životnih tragedija od kojih je osobito dramatično ugasnuće života uvijek optimistične Marusje koja strada od opekotina prouzročenim zapaljenjem haljine. Serjoža nestaje iz aktivnoga života, Likino se prebivalište više ne može otkriti, Torik se povlači u unutarnji svijet obilježen jedva proničnom mistikom… Finale romana u središte pažnje iznova vraća Odesu, ovaj put napuštenu od strane pripovjedača koji je promatra iz nostalgične udaljenosti. Ona iznova postaje veća od geografskoga i povijesnog mjesta. Ona je poprište uspomena, stratište izgubljenih sjećanja, poveznica s prošlošću koja je zauvijek izgubljena: „Ali Odesa – to je bilo nešto drugo: već dok sam se približavao željezničkom kolodvoru Razdelnaja obuhvaćalo me slavljeničko uzbuđenje. Danas bi mi se u takvoj prilici zasigurno tresle ruke. Nisam ravnodušan samo prema Rusiji, ne ovisim ni o jednoj drugoj zemlji; jednom sam bio zaljubljen u Rim, čak i veoma dugo, no i to je prošlo. Odesa je nešto drugo, to nije prošlo i neće nikada proći.“ Emocije su vezane za grad (zato i u ovoj nostalgičnoj kodi sjetno opisuje njegove vedute koje su mu zauvijek izgubljene), ali i za ljude koji ga nastanjuju. „Deset plemena jedno pored drugoga, i to kakva, jedno pitoresknije od drugoga, jedno neobičnije od drugoga. Spočetka su se smijali jedni drugima, a onda su naučili da se smiju samima sebi i svemu na svijetu, čak i onome što im je pričinjalo bol, čak i onome što su voljeli.“ To je izvorni gubitak za Jabotinskoga. Taj gubitak ispisuje ovaj roman. Za njega je zasigurno bolje što je podlegao infarktu, 1940., neposredno prije zbivanja koja će od Odese učiniti drukčije, tužnije i ružnije, mjesto od onoga koje je ostalo zauvijek zabilježeno u njegovome sjećanju i u njegovoj prozi.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/39
Vladimir Jabotinski, Petero (1935)
Odesa je onaj grad čije se zračenje širi cjelokupnom ukrajinskom literaturom i kulturom. Njegova je fascinacija višestruka, ne u tolikoj mjeri povijesna (grad je novoosnovan potkraj osamnaestoga stoljeća) koliko geografska, kulturalna, populacijska, arhitektonska… No ono što mi se čini osobito zanimljivom jest da se u Odesi može otkriti nešto od poslovičnog raspoloženja tragača za zlatom koje je obilježilo integraciju „Divljeg Zapada“ u američku državu. Kada su trupe Katarine Velike nakon uspješnih vojnih kampanja protiv Osmanskoga carstva prodrle do Crnoga mora i započele utvrđivati pozicije na njemu, u samome je procesu izgradnje naselja (na mjestu se današnje Odese nalazilo malo naselje krimskih Tatara Hadži Bej koje se nikada nije razvilo do istinskoga grada) odlučujuću ulogu odigrala cijela skupina ljudi koji su bili zaduženi za stvaranje urbanizma europskoga tipa. Oni su sami potjecali sa Zapada i sa sobom su donijeli najsuvremenije tehnologije koje su omogućile ubrzani razvoj jednoga, dotada zapostavljenog, područja. Urbanistima su kao prethodnica služili vojni stručnjaci čiji je cilj bilo osiguravanje teritorija i njegovo pretvaranje u utvrdu koja će zračiti ne samo vojnom, u kontekstu zastrašivanja protivnika, već i ekonomskog prosperiteta. O takvoj burnoj povijesti nastanka Odese govorit će i imena onih koji su je na odlučujući način obilježili u prvoj fazi. Glavna se gradska ulica zove Deribasovka, nazvana po napuljskom generalu Josephu de Ribasu koju mu je bio prvim upraviteljem, od 1794. do 1797. Drugi je bio Armand du Plesis, Duc de Richelieu, od 1803. do 1814. I sljedeći je bio Francuz, grof Alexandre Andrault de Langeron. Ovaj kratki pregled svjedoči o otvorenosti imperatorke prema Zapadu i spremnosti da, u cilju moderniziranja svojega imperija u nastanku, angažira osobe koje nisu bile nužno ukorijenjene ni u Rusiju ni u osvojena područja. Novorusija i Besarabija zasluživale su nešto najbolje što je svijet mogao ponuditi. Tek je početkom dvadesetih godina devetnaestoga stoljeća na čelo gradske uprave i cijele oblasti postavljen jedan Rus, grof Mihail Sergejevič Voroncov. Njegove su zasluge za razvitak iznimne. Industrijalizacija Odese i njezino pretvaranje u glavnu crnomorsku luku zbili su se pod njegovim okriljem. Jedan je od neposrednih rezultata te eksplozije i porast stanovništva, ali i iznimna nacionalna raznolikost onih koji će biti nositelji prosperiteta.
Naravno, nije mi cilj ispisivati neki pregled kratke i burne povijesti Odese. Stoga se i zaustavljam upravo na ovome mjestu i ustvrđujem: jedna od najvećih i najznačajnijih skupina stanovništva novog grada bili su Židovi. Njihov je udio u kulturnome životu nemoguće previdjeti. Lidija Ginsburg, Isak Babelj ili Ilja Iljf tek su troje spisatelja-ica podrijetlom iz crnomorske luke. Ja ću, pak, reći nekoliko riječi o još jednom, manje poznatom (samo kao spisatelj, njegova je uloga u cionističkome pokretu i u pripremi nastanka modernioga Izraela sve prije nego zanemariva) ali ne i manje značajnom, Vladimiru Jabotinskom. Jabotinski je rođen u asimiliranoj židovskoj obitelji u Odesi, priključio se cionističkom pokretu i preselio u Palestinu. Sudjelovao je u brojnim vojnim akcijama, bio politički aktivan, a preminuo je od posljedica srčanog infarkta u SAD-u 1940. Glavno mu je, pak, zanimanje bilo novinarstvo, a uz njega se bavio i spisateljstvom, objavivši tri romana. O drugome će biti riječi u ovome tekstu. Petero se može najbolje opisati kao roman o Odesi u kojemu grad preuzima ulogu glavnoga junaka. U središtu se, pak, njegove radnje nalazi petero djece bogatih i sekulariziranih Židova Abrama i Anne Milgrom. Oni žive lagodno, u multikulturalnoj sredini obilježenoj bogatim kulturnim životom. Odesa je grad kazališta i opere, književnih večeri, koncertnih dvorana i kavana, muzeja i galerija. Na početku devetnaestoga stoljeća ona je najveći ukrajinski grad, sa 630000 tisuća stanovnika (Kijiv broji 610). No idila zlatne mladeži nije u potpunosti sigurna. Pogromi nad židovskim stanovništvom nisu rijetkost, Besarabija je jedan od najvećih centara antisemitizma koji se počinje osjećati i u tolerantnoj kozmopolitskoj luci.
Pripovjedač u prvom licu prati obitelj, sa strane, s minimalnim izravnim sudjelovanjem u događajima koji oblikuju njihovu sudbinu. Jabotinski (pa tako i njegov pripovjedač) je, to ne treba zaboraviti, izvorno novinar. Tako je i njegov duktus obilježen feljtonističkim umecima, preciznim opažanjima i pažljivim pogledom koji kao da secira društveni život u njegovome meandriranju. Prate se aktualna zbivanja u Odesi, kako kulturalna tako i politička, komentira ih se, kao što se i članovi obitelji Milgrom promatraju za kako za boravka gradu tako i za njihova izbivanja iz njega. Slijede se njihova kretanja po mondenoj Europi, ali i po prostranstvima ruskoga imperija. Na taj način nastaje slika dekadencije, toliko tipična za Zapad s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Odesa se svjesno konstruira kao grad koji je sastavni dio onoga što će se u Beču zvati secesija, u Berlinu Jugendstil, u Parizu i Londonu art nouveau. Petero djece – Marusja, Karko, Lika, Serjoža i Torik – glavni su junaci čiju povijest pripovjedač rekonstruira iz vlastitoga iskustva s jedne i iz prepričavanja i kazivanja drugih koja dolaze do njega protokom vremena s druge strane. Na taj mu način uspijeva steći relativno konzistentnu sliku koja izbjegava jednostranosti. Djeca se prate kako pojedinačno tako i u skupini. Njihova se pojavljivanja i tajanstveni nestanci povezuju s bezbrižnom samovoljom koja ih vodi na životnome putu, ali i s djelatnošću u pokretu židovskoga otpora carističkome nasilju. Taj je dio njihove egzistencije opasan, budući da u svojim činovima ne ostaju samo na verbalnome, već se odlučuju i za fizičko nasilje. U inozemstvu će, naprimjer, mlađa sestra Lika preuzeti ulogu posrednice između emigranata i opozicionara koji su ostali u zemlji, pri tome se ponašajući u maniru iskusne špijunke.
Bezbrižnost kojom zrači obitelj postupno se pretvara u svoju suprotnost. Aktivno sudjelovanje djece u životu vodi ih ka ozbiljnim situacijama iz kojih je teško pronaći izlaz kojega bi se moglo označiti optimističnim. Paralelno s životom počinje se pojavljivati, kao njegova neugodna pratiteljica, smrt. Ono što se doimalo dekadencijom otuđenosti od svijeta i usmjerenošću na sama sebe nestaje, točnije pretvara se u sekvencu životnih tragedija od kojih je osobito dramatično ugasnuće života uvijek optimistične Marusje koja strada od opekotina prouzročenim zapaljenjem haljine. Serjoža nestaje iz aktivnoga života, Likino se prebivalište više ne može otkriti, Torik se povlači u unutarnji svijet obilježen jedva proničnom mistikom… Finale romana u središte pažnje iznova vraća Odesu, ovaj put napuštenu od strane pripovjedača koji je promatra iz nostalgične udaljenosti. Ona iznova postaje veća od geografskoga i povijesnog mjesta. Ona je poprište uspomena, stratište izgubljenih sjećanja, poveznica s prošlošću koja je zauvijek izgubljena: „Ali Odesa – to je bilo nešto drugo: već dok sam se približavao željezničkom kolodvoru Razdelnaja obuhvaćalo me slavljeničko uzbuđenje. Danas bi mi se u takvoj prilici zasigurno tresle ruke. Nisam ravnodušan samo prema Rusiji, ne ovisim ni o jednoj drugoj zemlji; jednom sam bio zaljubljen u Rim, čak i veoma dugo, no i to je prošlo. Odesa je nešto drugo, to nije prošlo i neće nikada proći.“ Emocije su vezane za grad (zato i u ovoj nostalgičnoj kodi sjetno opisuje njegove vedute koje su mu zauvijek izgubljene), ali i za ljude koji ga nastanjuju. „Deset plemena jedno pored drugoga, i to kakva, jedno pitoresknije od drugoga, jedno neobičnije od drugoga. Spočetka su se smijali jedni drugima, a onda su naučili da se smiju samima sebi i svemu na svijetu, čak i onome što im je pričinjalo bol, čak i onome što su voljeli.“ To je izvorni gubitak za Jabotinskoga. Taj gubitak ispisuje ovaj roman. Za njega je zasigurno bolje što je podlegao infarktu, 1940., neposredno prije zbivanja koja će od Odese učiniti drukčije, tužnije i ružnije, mjesto od onoga koje je ostalo zauvijek zabilježeno u njegovome sjećanju i u njegovoj prozi.