Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/38

 

 

 

 

Oksana Zabuško, Muzej zaboravljenih tajni, 2009

Muzej zaboravljenih tajni jedan je od onih ukrajinskih romana kojim se pokušava dosegnutosti sveobuhvatnost u predočavanju prošlosti, ali i sadašnjosti, zemlje. Budući da se ta prošlost doživljava kao traumatična i duboko tragična, onda je i trauma, najčešće gubitka, dominantni modus pripovijedanja. U suvremenoj je književnosti njezina literarna obrada postala jednom od centralnih tematskih sklopova kojim se literatura pokušava afirmirati kao relevantan pristup izučavanju povijesti. Rezultat su takvoga postupka iznimno obimna djela koja, u maniru kasnoga modernizma, pa prema tome i bar donekle parodijski, ponavljaju matricu velikih historijskih romana iz devetnaestoga stoljeća. Razlika je što u njima ulogu junakinja i junaka preuzimaju „obični“ ljudi, a gospodare se života i smrti sustavno potiskuje u drugi plan. Izvještavao sam o tome pripovjednom modelu u ukrajinskoj književnosti na primjeru romana Amadoca Sofije Andruhovič, a sada ću o njemu progovoriti predstavljajući, prekratko, Muzej zaboravljenih tajni spisateljice za koju se može reći da je već upisana u klasike književnosti nezavisne Ukrajine, Oksane Zabuško.

Zabuško vehementno dovodi u pitanje diskurs kojim se Ukrajina obuhvaća u ruskoj imperijalnoj, a potom i u sovjetskoj povijesti, umjetnosti, književnosti i općenito kulturi. Ustrajna matrica zemlju predstavlja kao neizostavni dio „ruskoga svijeta“, a njezina se samostojnost može promatrati tek u okviru jedne veće cjeline, kao njezin dio. Takva se pozicija aplicira već i na najelementarnijem nivou kulturalne samostojnosti – jeziku. Ukrajinski se, najčešće s prezirom, interpretira kao manje vrijedna dijalektalna varijanta ruskoga, njegovi su govornici i govornice isključivo pripadnici nižih društvenih klasa (ili staleža), a on je sam nesposoban do izričaja dovesti kompleksnije duhovne sadržaje. Rezultati se takvoga ponižavajućeg stava mogu pratiti kroz dugu povijest zajedničkoga postojanja koja je obilježena nasiljem koje se znalo manifestirati i u najekstremnijoj, genocidalnoj, formi. Povijesni je roman kojega ispisuje Zabuško determiniran razdobljem nacionalne katastrofe, cijepanjem Ukrajine u toku Drugog svjetskog rata. Da bi se forma realizirala u punoj snazi, nužno je izabrati žanr obiteljskoga romana – koji će biti smješten u traumatičnu povijest. No za razliku od tradicionalnoga modela (u kojem se kronološki prati jedna obitelj od početka do konačnoga raspada, tekst kasnoga modernizma mora insistirati na prekidima, prijelomima, fragmentarnosti – u jednu riječ na ukidanju kronologije i kauzalnosti.

Muzej zaboravljenih tajni je roman čija se radnja proteže na gotovo sedamdeset godina, od sredine četrdesetih prošloga do početka ovoga stoljeća. U njegovu se središtu nalaze dva lika, fizičar Adrian Dovhan i televizijska zvijezda Darina Hoščinska, koji su povezani zajedničkim traganjem za prošlošću i njezinom „istinom“. Inicijalna je točka romana otkriće fotografije na kojoj je predočeno petoro ukrajinskih partizana, boraca protiv sovjetske okupacije. U kolektivnome su pamćenju Sovjetskoga Saveza te postrojbe jednostrano proglašene fašističkima, a njihova se borba metonimijski sužava u liku Stjepana Bandere po kojemu im se pridaje prezrivo ime „banderovci“. Na osnovu je takve aproprijacije povijesti stvorena slika ukrajinskoga otpora kao pružena politika nacističke Njemačke i njezinih navodnih saveznika. (O Stjepanu se Banderi i njegovim sljedbenicima, može svakako kontroverzno raspravljati. Tu ću dimenziju romana ovdje ostaviti po strani. O njoj, ionako, glavnu riječ trebaju voditi povjesničari.) Stoga je i slika petoro mladih ljudi potonula u dubinama sovjetskih arhiva, sve do momenta njezinoga slučajnog otkrića, upoznavanja Darine s njom i odluka da na osnovu nje realizira dokumentarni film u kojemu bi se otporu ukrajinskih partizana pružila mogućnost revidiranja nepovoljnog i neprijateljskog stava društva. Ono što Darinu na fotografiji osobito intrigira jest mlada žena o kojoj nema nikakvih dostupnih informacija. Tek preko Adriana, kojega upoznaje slučajno, dolazi do njih te saznaje da je osoba sestra njegove bake. Adrian i Darina postaju ljubavni par što procesu potrage pridaje stanovitu melodramsku dimenziju. 

Na foliji se potrage paralelno odvija pripovijest koja prati zbivanja iz četrdesetih sa stajališta njihovih protagonistica i protagonista. U njoj nam se predočuje protok onih zbivanja koja iz perspektive Adriana i Darine tek trebaju biti razjašnjena. Na taj način nastaje donekle paradoksalna situacija u kojoj mi znamo više o onome što se zbilo u prošlosti od dvaju centralnih svijesti. Silnice se spajaju postupno i tek na kraju romana istražiteljica i istražitelj spoznaju ono što je nama poznato. Pa ipak informacije koje oni dobivaju u sebi nose i elemente dodatnoga razjašnjenja (kojega, neću vam otkriti jer se roman Oksane Zabuško može dobrim dijelom čitati i kao ambiciozno napisani krimić). 

Sva kompleksnost romana očituje se najbolje u primjeni raznoraznih pripovjednih tehnika u njegovome konstruiranju. Tako se srećemo sa strujom svijesti, s Adrijanovim snovima, potom pripovijedanje u drugom licu, zahtjevna tehnika kojom su se služili, doista teško mi je ne vući iznova paralele, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović u svojem predstavljanju prošlosti koja ne može (i ne želi) proći. Zabuško će u dvije intrigantne obiteljske povijesti, obje povezane s disidenstvom, izdajom i borbom za slobodu, koju valja shvatiti kao dostojanstvo, umetnuti i treću u čijemu se središtu nalazi najbolja Darinina prijateljica, svjetski poznata slikarica Vladislava Vlada Matuševič. Ona gine pod nerazjašnjenim okolnostima u prometnoj nesreći, a Darinin je zadatak, dakle, ne samo razjašnjenje mračnih događaja iz vremena za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, već i traženje ključa za smrt ženske osobe koja ju je osobno pogodila. Ta smrt dolazi u trenutku najveće Vladine slave, povezane s izložbom njezinoga ciklusa pod imenom Tajne. Upravo su slike iz toga ciklusa, koje je Vlada u trenutku nesreće vozila na aerodrom, nestale su bez traga. Na osnovu je ciklusa organizirana i formalna podjela romana koji se na taj način pretvara u simulakrum muzeja. Naime, poglavlja su raspoređena kao muzejske sale, a u svakome se od njih, iz drukčije perspektive, predočuje neki od burnih događaja iz povijesti Ukrajine i njezinih stanovnica i stanovnika. Muzej kroz koji se čitateljstvo kreće ne sastoji se samo od Vladinih slika, koje nisu predočene s osobitim intenzitetom, već i funkcija kao svojevrstan muzej sjećanja. Njegovo središte grade tajne kojima je prožeta povijest zemlje, tajne prouzročene svjesnim uništavanjem pamćenja jedne nacije, direktnim udarom na njezine arhive, shvaćene kao pohranilišta pojedinih narativa ali i s njima povezanih individualnih ljudskih sudbina. 

Vlada, koju nijednoga trenutka ne doživljavamo uživo već samo retrospektivno, iskopanu iz sjećanja Darine, kao da koordinira protok pripovjednoga teksta, istovremeno determinirajući njegovu duboku metaforičku i simboličku vrijednost. Jer kao pozadina cijeloga se romana može shvatiti i motivacija koju Vlada nalazi u kreiranju svojega ciklusa. Riječ je o igri koju su pod imenom Tajna, u mračnim sovjetskim šezdesetim i sedamdesetim smjele igrati samo djevojčice, a koja se sastojala u kopanju rupe u zemlji u koju su se na svjetlucavoj foliji odlagale uglavnom beskorisne sitnarije kako bi ih se na završetku zakopalo. Vlada objašnjava porijeklo igre u akciji koju su u sovjetskim vremenima provodile žene, čuvarice ikona, zakopavajući ih u zemlju kako bi ih sakrile od uništenja koje im je prijetilo. Tek je u osamdesetima, kada se ikone više nisu morale sakrivati i kada se Ukrajina počela bližiti žuđenoj nezavisnosti, igra izgubila smisao. Naravno, nju se u kompleksnom motivacijskom sklopu romana povezuje i s rupama u šumama u koje su se tokom borbe skrivali partizanke i partizani, stalno izloženi progonima i potjerama od strane NKVD-a.

Tu se i zaklapa krug Muzeja zaboravljenih tajni. Djelo je to koje u sebi sjedinjuje panoramsko i monumentalno pripovijedanje. Monumentalno u dvostrukom smislu: i kao monument kojim se želi očuvati sjećanje na poginule i preživjele jedne strahovlade, i kao nešto što u izradi svjesno koristi elemente veličanstvenoga pa time i patetičnoga. Pred Oksanom Zabuško nalazio se teški zadatak, prisvajanje teme koja svojom sveobuhvatnošću spada u devetnaesto stoljeće i njezina obrada u kojoj se služi čitavim repertoarom pripovjednih tehnika koje su daleko bolje prilagođene dvadesetom i dvadeset prvom. Realizirajući ga pošlo joj je za rukom nešto što je iznimno komplicirani realizirati: spojiti bolnu prošlost s neizvjesnom sadašnjošću. Ako se pri tom poslužila i bar djelomičnim happy endom, nećemo joj zamjeriti: valjda je to jedini način da se olakša recepcija traumatske i tragične priče koja, svjedoci smo, neće i ne može proći. Vječite borbe s nadmoćnim i bezobzirnim neprijateljem.          



Davor Beganović 10. 06. 2023.