Ako to dosada nije postalo jasno, onda mi valja naglasiti: ukrajinska je književnost književnost regija. Izvještavao sam u svojoj seriji o Galiciji i Donbasu, o Zakarpatju i Volinju, Krimu i Harkivu, ali, bar dosada, ništa o Bukovini. Pri tome je to geografsko područje u svojoj multikulturalnosti i multilingvalnosti čak i za Ukrajinu iznimno „šareno“. Burna povijest, mijenjanje političkih struktura, miješanje pučanstva, pomicanja od rumunjskog, preko njemačkog, jidiša do ukrajinskog, mješovita kultura koja je bila rezultat tih turbulentnih gibanja, progovorit će u pripovijesti o tragičnom životu, evo tek jednog primjera, vjerojatno najznačajnijeg pjesnika njemačkoga jezika (namjerno neću reći – njemačkog) dvadesetog stoljeća Paula Celana. Tektonski poremećaji koje je povijest nametnula tome području doveli su do toga da je na njemu danas dominantni jezik ukrajinski. Ta činjenica ni u kojem slučaju ne govori protiv mogućnosti djelomičnog integriranja u korpus ukrajinske književnosti ranijih djela sročenih u drugim idiomima. Naprotiv, Bukovina upravo i jest paradigmatski primjer one, na početku postavljene, teze koju uvijek iznova dokazujem i potvrđujem: o ukrajinskoj književnosti kao svjetskoj književnosti u malom.
Jedan od najznačajnijih glasova Bukovine danas je spisateljica Marija Matios. Njezin je najpoznatiji roman Slatka Darica, izvorno objavljen 2005., na hrvatski preveden još davne 2011. To što na hrvatskoj literarnoj sceni nije osobito zapažen upravo je razlog da o njemu ovdje progovorim opširnije. Povijesno se kontekstualiziranje pri tome pokazuje nužnim, bar ako se želi shvatiti o čemu je riječ u romanu, u kojim se okvirima kreće. Tada će i ponešto zamršena pripovjedna struktura postati jasnija. Bukovina je regija, da ostanem pri dvadesetom stoljeću, koja se nalazi u sastavu Austro-Ugarske monarhije, kao jedna od njezinih krunskih provincija. Autohtoni su njezini stanovnici Huzuli (Guculi, Huculi), narod o kojemu je već bilo riječi o ovoj seriji (kada sam izvještavao o knjizi Ljubimci pravde Jurija Andruhoviča). U sklopu imperijalnih klišeja promatralo ih se kao „plemenite divljake“, a takvu su oznaku zavrijedili zato što su živjeli svojim povučenim životom u teško dostupnim ruralnim krajevima. Provala nasilja s Prvim svjetskim ratom mijenja i sliku Bukovine. Sjeverna se priključuje novoosnovanoj i kratkotrajnoj nezavisnoj Ukrajini, ali Rumunjska, osnažena pobjedom u ratu, preuzima vlast nad cijelom Bukovinom. Dolazi do još jedne podjele u kojoj Poljaci prisvajaju za sebe jedan njezin dio da bi Rumunjska, definitivno, 1919. preuzela potpunu kontrolu. Huzulsko područje tako prelazi iz jednih ruku u druge, no ono što je konstantno jest njihovo nepromijenjeno prisustvo, bez obzira na to koja država na njemu nominalno posjeduje vlast. Drugi svjetski rat ponovno mijenja stanje. Ovaj put 1940. u Bukovinu marširaju sovjetske trupe. I to stanje traje kratko. Raskid pakta Hitler-Staljin mijenja geopolitičku kartu, Rumunjska, kao saveznik Njemačke, vraća se na scenu, a osobito su pogođeni orgijom nasilja židovski stanovnici pokrajine. Poraz Njemačke i njezinih saveznika u Bukovinu na vlast dovodi Sovjetski Savez. S njima opet dolazi nasilje, osveta zbog navodne kolaboracije i progon nepoželjnih u Sibir – tipični recept čijemu ponavljanju svjedočimo sada, u novome ratu koji Rusija vodi protiv stanovništva Ukrajine – i to je stanje koje se neće mijenjati sve do raspada sovjetskoga imperija 1991.
U taj je povijesni okvir smješten roman Slatka Darica Marije Matios. Kao što se može i pretpostaviti, njegovi su junaci i junakinje Huzuli. U samome je središtu Darica, žena koju upoznajemo u njezinim srednjim godinama, koja živi usamljena u selu i lišena je sposobnosti komunikacije, nije nijema ali ne govori. Zbog čega je prestala govoriti, to je tajna čije razrješenje pripovjedačica čuva za neki kasniji, povoljniji trenutak. Roman, dakle, počinje u sadašnjem trenutku pripovijedanja, smještenog u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Darica sa svojega rubnog područja nijemo, bez komentara promatra svijet oko sebe, a njezinu se tišinu kompenzira rječitošću, koja ponekad prelazi i u brbljavost, susjeda iz sela, čiji je govor u samome tekstu markiran kurzivom. Jasno je da njezina šutnja za uzrok ima neku tešku traumu, ali je istovremeno razvidno da se njome brani od vanjskoga svijeta i oko sebe stvara auru uzvišenosti, duhovnosti koju njezin okoliš prepoznaje i priznaje. Štoviše, pripisuje joj se i gotovo mistički obojena moć predviđanja.
Postupno, vraćajući se retrospektivno ka momentu početka zbivanja predočenih u pripovjednom tekstu, pripovjedačica razotkriva razloge Daričine šutnje i izoliranosti u prošlosti obilježenom apokaliptičkim provalama nasilja. Tako dolazimo do izvornoga događaja – do silovanja majke i njezinog samoubojstva, čina koji oca pretvara u očajničkog čudaka, a kćerku u nijemu pratiteljicu zbivanja koja se na nju sručuju poput kakve vremenske nepogode u surovome svijetu dvadesetog stoljeća. Osobita se tragedija krije u činjenici da je upravo Darica kriva za ono što se zbilo jer je, privučena slatkišima koje joj je ponudio oficir NKVD-a, odala mjesto na kojemu su se skrivali ukrajinski partizani te time omogućila njihovu eliminaciju. No konci se pred nama spajaju tek na kraju romana. Dotada možemo, sklapajući pojedine kockice, tek naslućivati što se zbilo.
Još je jedan takav događaj koji obilježuje Daričin tragični život ljubavna priča s Ivanom, vječitim lutalicom, čovjekom kojemu jedinome uspijeva prodrijeti do njezine tajne, ali koji nestaje u Sibiru, kao još jedna od bezbrojnih žrtava ruskoga terora nad Ukrajincima. Njezin je život, u jednu riječ, istinska tragedija koju, to se mora reći, Marija Matios pripovijeda vješto, bez nepotrebne patetike ili pretjerivanja. Ono što je najvažnije, i što Darici kao liku pridaje iznimnu plastičnost, jest njezina ukorijenjenost u Bukovinu shvaćenu kao zemlju u kojoj ljudi žive u simbiotičkom odnosu s prirodom, ali i s tradicijom. Samo im to pruža snagu da zadrže svoju autohtonost i u vremenima najvećih kriza. A njima je dvadeseto stoljeće obilovalo. Kao, uostalom, i ovo u kojemu sada živimo. Osobito ako se nalazimo u Ukrajini izloženoj zločinačkome napadu protivnika koji se ne može pomiriti s mirnim porazom koji je doživio te osvetu još jednom traži, ponavljajući vrijeme Drugog svjetskog rata, u masovnome uništenju. Glas Marije Matios pomaže nam da bolje shvatimo svo zlo s kojim je, u njegovoj dubokoj ukorijenjenosti, Ukrajina danas suočena.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/37
Marija Matios, Slatka Darica, Drama u tri života
Ako to dosada nije postalo jasno, onda mi valja naglasiti: ukrajinska je književnost književnost regija. Izvještavao sam u svojoj seriji o Galiciji i Donbasu, o Zakarpatju i Volinju, Krimu i Harkivu, ali, bar dosada, ništa o Bukovini. Pri tome je to geografsko područje u svojoj multikulturalnosti i multilingvalnosti čak i za Ukrajinu iznimno „šareno“. Burna povijest, mijenjanje političkih struktura, miješanje pučanstva, pomicanja od rumunjskog, preko njemačkog, jidiša do ukrajinskog, mješovita kultura koja je bila rezultat tih turbulentnih gibanja, progovorit će u pripovijesti o tragičnom životu, evo tek jednog primjera, vjerojatno najznačajnijeg pjesnika njemačkoga jezika (namjerno neću reći – njemačkog) dvadesetog stoljeća Paula Celana. Tektonski poremećaji koje je povijest nametnula tome području doveli su do toga da je na njemu danas dominantni jezik ukrajinski. Ta činjenica ni u kojem slučaju ne govori protiv mogućnosti djelomičnog integriranja u korpus ukrajinske književnosti ranijih djela sročenih u drugim idiomima. Naprotiv, Bukovina upravo i jest paradigmatski primjer one, na početku postavljene, teze koju uvijek iznova dokazujem i potvrđujem: o ukrajinskoj književnosti kao svjetskoj književnosti u malom.
Jedan od najznačajnijih glasova Bukovine danas je spisateljica Marija Matios. Njezin je najpoznatiji roman Slatka Darica, izvorno objavljen 2005., na hrvatski preveden još davne 2011. To što na hrvatskoj literarnoj sceni nije osobito zapažen upravo je razlog da o njemu ovdje progovorim opširnije. Povijesno se kontekstualiziranje pri tome pokazuje nužnim, bar ako se želi shvatiti o čemu je riječ u romanu, u kojim se okvirima kreće. Tada će i ponešto zamršena pripovjedna struktura postati jasnija. Bukovina je regija, da ostanem pri dvadesetom stoljeću, koja se nalazi u sastavu Austro-Ugarske monarhije, kao jedna od njezinih krunskih provincija. Autohtoni su njezini stanovnici Huzuli (Guculi, Huculi), narod o kojemu je već bilo riječi o ovoj seriji (kada sam izvještavao o knjizi Ljubimci pravde Jurija Andruhoviča). U sklopu imperijalnih klišeja promatralo ih se kao „plemenite divljake“, a takvu su oznaku zavrijedili zato što su živjeli svojim povučenim životom u teško dostupnim ruralnim krajevima. Provala nasilja s Prvim svjetskim ratom mijenja i sliku Bukovine. Sjeverna se priključuje novoosnovanoj i kratkotrajnoj nezavisnoj Ukrajini, ali Rumunjska, osnažena pobjedom u ratu, preuzima vlast nad cijelom Bukovinom. Dolazi do još jedne podjele u kojoj Poljaci prisvajaju za sebe jedan njezin dio da bi Rumunjska, definitivno, 1919. preuzela potpunu kontrolu. Huzulsko područje tako prelazi iz jednih ruku u druge, no ono što je konstantno jest njihovo nepromijenjeno prisustvo, bez obzira na to koja država na njemu nominalno posjeduje vlast. Drugi svjetski rat ponovno mijenja stanje. Ovaj put 1940. u Bukovinu marširaju sovjetske trupe. I to stanje traje kratko. Raskid pakta Hitler-Staljin mijenja geopolitičku kartu, Rumunjska, kao saveznik Njemačke, vraća se na scenu, a osobito su pogođeni orgijom nasilja židovski stanovnici pokrajine. Poraz Njemačke i njezinih saveznika u Bukovinu na vlast dovodi Sovjetski Savez. S njima opet dolazi nasilje, osveta zbog navodne kolaboracije i progon nepoželjnih u Sibir – tipični recept čijemu ponavljanju svjedočimo sada, u novome ratu koji Rusija vodi protiv stanovništva Ukrajine – i to je stanje koje se neće mijenjati sve do raspada sovjetskoga imperija 1991.
U taj je povijesni okvir smješten roman Slatka Darica Marije Matios. Kao što se može i pretpostaviti, njegovi su junaci i junakinje Huzuli. U samome je središtu Darica, žena koju upoznajemo u njezinim srednjim godinama, koja živi usamljena u selu i lišena je sposobnosti komunikacije, nije nijema ali ne govori. Zbog čega je prestala govoriti, to je tajna čije razrješenje pripovjedačica čuva za neki kasniji, povoljniji trenutak. Roman, dakle, počinje u sadašnjem trenutku pripovijedanja, smještenog u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Darica sa svojega rubnog područja nijemo, bez komentara promatra svijet oko sebe, a njezinu se tišinu kompenzira rječitošću, koja ponekad prelazi i u brbljavost, susjeda iz sela, čiji je govor u samome tekstu markiran kurzivom. Jasno je da njezina šutnja za uzrok ima neku tešku traumu, ali je istovremeno razvidno da se njome brani od vanjskoga svijeta i oko sebe stvara auru uzvišenosti, duhovnosti koju njezin okoliš prepoznaje i priznaje. Štoviše, pripisuje joj se i gotovo mistički obojena moć predviđanja.
Postupno, vraćajući se retrospektivno ka momentu početka zbivanja predočenih u pripovjednom tekstu, pripovjedačica razotkriva razloge Daričine šutnje i izoliranosti u prošlosti obilježenom apokaliptičkim provalama nasilja. Tako dolazimo do izvornoga događaja – do silovanja majke i njezinog samoubojstva, čina koji oca pretvara u očajničkog čudaka, a kćerku u nijemu pratiteljicu zbivanja koja se na nju sručuju poput kakve vremenske nepogode u surovome svijetu dvadesetog stoljeća. Osobita se tragedija krije u činjenici da je upravo Darica kriva za ono što se zbilo jer je, privučena slatkišima koje joj je ponudio oficir NKVD-a, odala mjesto na kojemu su se skrivali ukrajinski partizani te time omogućila njihovu eliminaciju. No konci se pred nama spajaju tek na kraju romana. Dotada možemo, sklapajući pojedine kockice, tek naslućivati što se zbilo.
Još je jedan takav događaj koji obilježuje Daričin tragični život ljubavna priča s Ivanom, vječitim lutalicom, čovjekom kojemu jedinome uspijeva prodrijeti do njezine tajne, ali koji nestaje u Sibiru, kao još jedna od bezbrojnih žrtava ruskoga terora nad Ukrajincima. Njezin je život, u jednu riječ, istinska tragedija koju, to se mora reći, Marija Matios pripovijeda vješto, bez nepotrebne patetike ili pretjerivanja. Ono što je najvažnije, i što Darici kao liku pridaje iznimnu plastičnost, jest njezina ukorijenjenost u Bukovinu shvaćenu kao zemlju u kojoj ljudi žive u simbiotičkom odnosu s prirodom, ali i s tradicijom. Samo im to pruža snagu da zadrže svoju autohtonost i u vremenima najvećih kriza. A njima je dvadeseto stoljeće obilovalo. Kao, uostalom, i ovo u kojemu sada živimo. Osobito ako se nalazimo u Ukrajini izloženoj zločinačkome napadu protivnika koji se ne može pomiriti s mirnim porazom koji je doživio te osvetu još jednom traži, ponavljajući vrijeme Drugog svjetskog rata, u masovnome uništenju. Glas Marije Matios pomaže nam da bolje shvatimo svo zlo s kojim je, u njegovoj dubokoj ukorijenjenosti, Ukrajina danas suočena.