Amadoca je jedan od najkompleksnijih pripovjednih tekstova kojega sam pročitao posljednjih godina. Već me lektira romana Felix Austria (o kojemu sam izvještavao na ovome mjestu) uvjerila da je talent Sofije Andruhovič nesporan, a vjerojatno i neiscrpan. Novi roman nadmašio je sve ono što sam predmnijevao čitajući prvi. No u svojoj složenosti on se opire prikazu koji, kao forma, interpretira prvenstveno sažimajući. Kako ga, onda, približiti čitateljici ne prelazeći prostorne okvire koje sam si zadao kada sam odlučio kreirati ovu rubriku? Ipak vrijedi pokušati.
Prvo pitanje koje se postavlja u tradicionalno zamišljenoj školskoj analizi kakvog književnog teksta odnosi se na temu. Možda tim započeti raspravu o Amadoci i nije tako loše. Što je, dakle, tema ovoga romana? Nedvojbeno sjećanje i pamćenje. Razlog je tomu što se u samoj ideji njegove konstrukcije krije težnja ka sveobuhvatnosti. Sjećanje i pamćenje koje se aktiviraju i reaktiviraju ovdje su usmjereni na povijest Ukrajine od pobjede Oktobarske revolucije do agresije Rusije koja je, privremeno, kulminirala ratom u Donbasu od 2014. naovamo, a kulminaciju doživjela otvorenom agresijom i žudnjom za sveobuhvatnim uništenjem Ukrajine. Sofija Andruhovič, naravno, ne govori o aktualnom zločinačkom činu kojega poražena imperija egzercira na teritoriji susjedne države slijedeći pri tome dva cilja – osvetu zbog poraza i pokušaj vraćanja na prošlo a izgubljeno stanje. Pripovjedna struktura slijedi proces rekonstrukcije pamćenja i to tako što aktualizira jednog od njegovih središnjih generatora – traumu. Promatrano realno cjelokupna je povijest Ukrajine obilježena traumama. Ako bi Andruhovič doista i htjela ispisati svoj roman u procesu njihova opisivanja i fikcionaliziranja, takav bi projekt od samoga početka, iz tehničkih razloga, bio osuđen na neuspjeh. Ona se stoga odlučuje na izbor, sužava povijesni period koji je interesira na sto godina i unutar njega vrši dodatnu selekciju tako što će, samo jedan primjer, izostaviti vjerojatno najvažniji traumatični događaj, Holodomor, te se odlučuje za tri segmenta: strijeljanu renesansu, Holokaust i najnoviji rat, koji još traje, a u trenutku u kojemu ona piše bar u svijesti Zapada zauzima marginalno mjesto umrtvljenoga ratnog sukoba.
Na koji način Andruhovič povezuje historijska zbivanja? Pod kakvim ih zajedničkim imeniteljem svodi? I, na koncu, kakvim se narativnim metodama i tehnikama služi kako bi povezala nešto što na prvi pogled ne tvori cjelinu? Odgovor koji na pitanje takvoga ulančavanja daje model realističke proze usmjeren je na obitelj. Veze između povijesno i prostorno odvojenih zbivanja najjednostavnije se mogu uspostaviti konstruiraju li se njihove nositeljice ili nositelji kao članovi jedne krvne zajednice. Onda se na takvoj osnovi može sprovesti i prekid s tradicijom realizma, kronologijom i linearnošću. Andruhovič strukturira roman kao proces praćenja sudbina više obitelji (Krivodjak, Frasuljak, Birnbaum) koje slijedi – retrospektivno, skokovito i fragmentarno, ali sukcesivno – kroz tri generacije. Te su obitelji u središtu pažnje prve, druge i posljednjeg dijela treće knjige. Najveći je, pak, dio treće „posvećen strijeljanoj renesansi“, ali ponajprije, i to je veza s mojim prošlim tekstom, onome njezinom članu koji nije strijeljan nego je, dapače odigrao neprozirnu ulogu u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj Ukrajini – Viktoru Popovu/V. Domontoviču. Zbog takve je tematske usmjerenosti taj dio ispisan u esejističkome maniru. No, da ostanem kod njega, u esejistički diskurs, povremeno čak i diskurs znanosti o književnosti, uvlače se momenti fiktivnoga u kojima se pokušavaju rekonstruirati tanane veze između Viktora Petrova, njegovog suputnika Mikole Zerova i njegove udovice Sofije Zerove koja će, na kraju dugoga puta, postati Petrovljevom ženom. Mada su ti biografski podaci u svojoj povijesnoj dimenziji provjerivi, oni se ipak fikcionaliziraju, i to tako što se koriste elementi psihološke naracije. Pripovjedačica se romana uvlači u njihovu svijest kako bi rekonstruirala općenitu situaciju unutar jednoga kolektiva uz pomoć uvida u individuu.
Obitelji koje se nalaze u središtu romana Sofije Andruhovič teško su traumatizirane. Učinjeno im je nasilje, njihovi su članovi mučeni, ustrijeljeni, pogubljeni na neki drugi način, nestali; preživjeli nose ožiljke koji nisu samo nevidljivi, psihički, već su i jasni tragovi na tijelu. Urezi noža na zapešću koji svjedoče o pokušaju samoubojstva, rane nepoznatoga porijekla na leđima koje gotovo izvjesno potječu od mučenja i, kao vrhunac, potpuno unakaženo Bohdanovo lice (no je li to uopće Bohdan?) kao posljedica teškoga ranjavanja na frontu u Donbasu. Čovjek koji je po profesiji zadužen za uklanjanje teških fizičkih izobličenja, dakle plastični kirurg, istovremeno je Bohdanov otac. Na taj se način zatvara jedan od bezbrojnih narativnih krugova koji sačinjavaju iznimno kompleksnu, ali isto tako iznimno vješto elaboriranu, strukturu Amadoce. Da bi ju se učinilo još dodatno složenijom, u igru se uvode i oni koji su traumatizirani na drukčiji način. Riječ je o traumi počinitelja, a njih u tekstu ne manjka. Najčešće je riječ o članovima NKVD-a koji su likvidirali ukrajinsku avangardu, ali i o pripadnicima ukrajinskih snaga koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata skupa s njemačkim snagama sudjelovali u progonima i ubijanjima Židova. Njihovi su potomci, tada, nositelji sekundarne traume proistekle iz potpune svijesti o zločinima što ih je počinila prethodna generacija. Doista, želi li se trezveno spoznati u kolikoj je mjeri povijest Ukrajine u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću obilježena slijepim nasiljem i njegovim posljedicama, nema boljeg načina nego se upustiti u zahtjevnu, vrlo često nelagodnu, lektiru Amadoce Sofije Andruhovič.
Ovaj se roman u svakome pogledu može usporediti s monumentalnim tekstovima koji su obilježili bosansko-hercegovačku književnost s početka dvadeset i prvoga stoljeća. Tu prije svega mislim na Rod Miljenka Jergovića i ciklusIvana Lovrenovića započet Nestalima u stoljeću, a nastavljen Ulazeći u Varcar i U sjeni fantoma. Povijesno-tipološka analogija koja će ih spojiti jest pri-povijest totalitarizma prelomljena kroz prizmu obiteljskih tragedija. Pretvaranje povijesnih događaja u fiktivne, kao središnji oslonac poetologije, realizirano je kod sve troje autora implementacijom u tekst spisatelja koji su u nacionalnim književnostima odigrali odlučujuću ulogu (Kranjčević kod Jergovića, Kiš kod Lovrenovića, strijeljana renesansa kod Andruhovič), dok se obiteljska povijest (kod Jergovića i Lovrenovića nedvojbeno autobiografski, kod Andruhovič manje) odvija na matrici koja ukida model tradicionalnog – realističko-naturalističkog – obiteljskog romana i realizira ga prema pravilima kasnoga modernizma (ili, ako hoćemo, postmodernizma). Kronologija, kauzalnost, završetak zamjenjuju se diskontinuitetom, fragmentarnošću, otvorenim krajem. U istočnoj i jugoistočnoj Europi, tek nedavno oslobođenima od totalitarne vladavine, vodi se gotovo bezizgledna borba protiv njezinih poražavajućih preostataka. Nije slučajno što je u toj borbi za vlast nad pamćenjem i sjećanjem centralna uloga posvećena književnosti i kulturi općenito. Povijest kao takva jest znanost u čijem se središtu upravo i nalazi pamćenje. Za književnost se takvo što ne podrazumijeva samo po sebi. Stoga su i pregnuća, poput ovoga Sofije Andruhovič, ili onih Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, nezaobilazan temeljac u prevladavanju monološkog diskursa koji je fokusiran samo na jednu, svoju, istinu i koji se ni na koji način ni hoće niti želi baviti vlastitim udjelom u patnji Drugoga. Da bi se takav gigantski zadatak ostvario potrebne su brojne stranice – ispunjene dokumentarnim materijalom, radom imaginacije i vještim stilističkim slaganjem kompleksnoga sadržaja u jednu plauzibilnu cjelinu. Stoga se nije čuditi kada se vidi da su takva djela obdarena iznimno velikim obimom (Lovrenović svoje još uvijek ispisuje, ali će se i on brzo približiti brojki od tisuću stranica). Veliki pothvati zahtijevaju i velik prostor – i veliko strpljenje čitateljstva u njegovu svladavanju. Pokušajte čitati Amadocu, isplatit će se.
I za kraj. To bi svladavanje sigurno bilo teže, kvrgavije i neugodnije da nije bilo besprijekornoga prevoditeljskog rada Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen. I svakako hrabrosti izdavača – Edicije Božičević – da ovakvo u osnovi nekomercijalno djelo ponudi hrvatskome tržištu. Potrošite 30€, nabavite ga, nećete se pokajati.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/36
Sofija Andruhovič, Amadoca, 2020
Amadoca je jedan od najkompleksnijih pripovjednih tekstova kojega sam pročitao posljednjih godina. Već me lektira romana Felix Austria (o kojemu sam izvještavao na ovome mjestu) uvjerila da je talent Sofije Andruhovič nesporan, a vjerojatno i neiscrpan. Novi roman nadmašio je sve ono što sam predmnijevao čitajući prvi. No u svojoj složenosti on se opire prikazu koji, kao forma, interpretira prvenstveno sažimajući. Kako ga, onda, približiti čitateljici ne prelazeći prostorne okvire koje sam si zadao kada sam odlučio kreirati ovu rubriku? Ipak vrijedi pokušati.
Prvo pitanje koje se postavlja u tradicionalno zamišljenoj školskoj analizi kakvog književnog teksta odnosi se na temu. Možda tim započeti raspravu o Amadoci i nije tako loše. Što je, dakle, tema ovoga romana? Nedvojbeno sjećanje i pamćenje. Razlog je tomu što se u samoj ideji njegove konstrukcije krije težnja ka sveobuhvatnosti. Sjećanje i pamćenje koje se aktiviraju i reaktiviraju ovdje su usmjereni na povijest Ukrajine od pobjede Oktobarske revolucije do agresije Rusije koja je, privremeno, kulminirala ratom u Donbasu od 2014. naovamo, a kulminaciju doživjela otvorenom agresijom i žudnjom za sveobuhvatnim uništenjem Ukrajine. Sofija Andruhovič, naravno, ne govori o aktualnom zločinačkom činu kojega poražena imperija egzercira na teritoriji susjedne države slijedeći pri tome dva cilja – osvetu zbog poraza i pokušaj vraćanja na prošlo a izgubljeno stanje. Pripovjedna struktura slijedi proces rekonstrukcije pamćenja i to tako što aktualizira jednog od njegovih središnjih generatora – traumu. Promatrano realno cjelokupna je povijest Ukrajine obilježena traumama. Ako bi Andruhovič doista i htjela ispisati svoj roman u procesu njihova opisivanja i fikcionaliziranja, takav bi projekt od samoga početka, iz tehničkih razloga, bio osuđen na neuspjeh. Ona se stoga odlučuje na izbor, sužava povijesni period koji je interesira na sto godina i unutar njega vrši dodatnu selekciju tako što će, samo jedan primjer, izostaviti vjerojatno najvažniji traumatični događaj, Holodomor, te se odlučuje za tri segmenta: strijeljanu renesansu, Holokaust i najnoviji rat, koji još traje, a u trenutku u kojemu ona piše bar u svijesti Zapada zauzima marginalno mjesto umrtvljenoga ratnog sukoba.
Na koji način Andruhovič povezuje historijska zbivanja? Pod kakvim ih zajedničkim imeniteljem svodi? I, na koncu, kakvim se narativnim metodama i tehnikama služi kako bi povezala nešto što na prvi pogled ne tvori cjelinu? Odgovor koji na pitanje takvoga ulančavanja daje model realističke proze usmjeren je na obitelj. Veze između povijesno i prostorno odvojenih zbivanja najjednostavnije se mogu uspostaviti konstruiraju li se njihove nositeljice ili nositelji kao članovi jedne krvne zajednice. Onda se na takvoj osnovi može sprovesti i prekid s tradicijom realizma, kronologijom i linearnošću. Andruhovič strukturira roman kao proces praćenja sudbina više obitelji (Krivodjak, Frasuljak, Birnbaum) koje slijedi – retrospektivno, skokovito i fragmentarno, ali sukcesivno – kroz tri generacije. Te su obitelji u središtu pažnje prve, druge i posljednjeg dijela treće knjige. Najveći je, pak, dio treće „posvećen strijeljanoj renesansi“, ali ponajprije, i to je veza s mojim prošlim tekstom, onome njezinom članu koji nije strijeljan nego je, dapače odigrao neprozirnu ulogu u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj Ukrajini – Viktoru Popovu/V. Domontoviču. Zbog takve je tematske usmjerenosti taj dio ispisan u esejističkome maniru. No, da ostanem kod njega, u esejistički diskurs, povremeno čak i diskurs znanosti o književnosti, uvlače se momenti fiktivnoga u kojima se pokušavaju rekonstruirati tanane veze između Viktora Petrova, njegovog suputnika Mikole Zerova i njegove udovice Sofije Zerove koja će, na kraju dugoga puta, postati Petrovljevom ženom. Mada su ti biografski podaci u svojoj povijesnoj dimenziji provjerivi, oni se ipak fikcionaliziraju, i to tako što se koriste elementi psihološke naracije. Pripovjedačica se romana uvlači u njihovu svijest kako bi rekonstruirala općenitu situaciju unutar jednoga kolektiva uz pomoć uvida u individuu.
Obitelji koje se nalaze u središtu romana Sofije Andruhovič teško su traumatizirane. Učinjeno im je nasilje, njihovi su članovi mučeni, ustrijeljeni, pogubljeni na neki drugi način, nestali; preživjeli nose ožiljke koji nisu samo nevidljivi, psihički, već su i jasni tragovi na tijelu. Urezi noža na zapešću koji svjedoče o pokušaju samoubojstva, rane nepoznatoga porijekla na leđima koje gotovo izvjesno potječu od mučenja i, kao vrhunac, potpuno unakaženo Bohdanovo lice (no je li to uopće Bohdan?) kao posljedica teškoga ranjavanja na frontu u Donbasu. Čovjek koji je po profesiji zadužen za uklanjanje teških fizičkih izobličenja, dakle plastični kirurg, istovremeno je Bohdanov otac. Na taj se način zatvara jedan od bezbrojnih narativnih krugova koji sačinjavaju iznimno kompleksnu, ali isto tako iznimno vješto elaboriranu, strukturu Amadoce. Da bi ju se učinilo još dodatno složenijom, u igru se uvode i oni koji su traumatizirani na drukčiji način. Riječ je o traumi počinitelja, a njih u tekstu ne manjka. Najčešće je riječ o članovima NKVD-a koji su likvidirali ukrajinsku avangardu, ali i o pripadnicima ukrajinskih snaga koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata skupa s njemačkim snagama sudjelovali u progonima i ubijanjima Židova. Njihovi su potomci, tada, nositelji sekundarne traume proistekle iz potpune svijesti o zločinima što ih je počinila prethodna generacija. Doista, želi li se trezveno spoznati u kolikoj je mjeri povijest Ukrajine u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću obilježena slijepim nasiljem i njegovim posljedicama, nema boljeg načina nego se upustiti u zahtjevnu, vrlo često nelagodnu, lektiru Amadoce Sofije Andruhovič.
Ovaj se roman u svakome pogledu može usporediti s monumentalnim tekstovima koji su obilježili bosansko-hercegovačku književnost s početka dvadeset i prvoga stoljeća. Tu prije svega mislim na Rod Miljenka Jergovića i ciklus Ivana Lovrenovića započet Nestalima u stoljeću, a nastavljen Ulazeći u Varcar i U sjeni fantoma. Povijesno-tipološka analogija koja će ih spojiti jest pri-povijest totalitarizma prelomljena kroz prizmu obiteljskih tragedija. Pretvaranje povijesnih događaja u fiktivne, kao središnji oslonac poetologije, realizirano je kod sve troje autora implementacijom u tekst spisatelja koji su u nacionalnim književnostima odigrali odlučujuću ulogu (Kranjčević kod Jergovića, Kiš kod Lovrenovića, strijeljana renesansa kod Andruhovič), dok se obiteljska povijest (kod Jergovića i Lovrenovića nedvojbeno autobiografski, kod Andruhovič manje) odvija na matrici koja ukida model tradicionalnog – realističko-naturalističkog – obiteljskog romana i realizira ga prema pravilima kasnoga modernizma (ili, ako hoćemo, postmodernizma). Kronologija, kauzalnost, završetak zamjenjuju se diskontinuitetom, fragmentarnošću, otvorenim krajem. U istočnoj i jugoistočnoj Europi, tek nedavno oslobođenima od totalitarne vladavine, vodi se gotovo bezizgledna borba protiv njezinih poražavajućih preostataka. Nije slučajno što je u toj borbi za vlast nad pamćenjem i sjećanjem centralna uloga posvećena književnosti i kulturi općenito. Povijest kao takva jest znanost u čijem se središtu upravo i nalazi pamćenje. Za književnost se takvo što ne podrazumijeva samo po sebi. Stoga su i pregnuća, poput ovoga Sofije Andruhovič, ili onih Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, nezaobilazan temeljac u prevladavanju monološkog diskursa koji je fokusiran samo na jednu, svoju, istinu i koji se ni na koji način ni hoće niti želi baviti vlastitim udjelom u patnji Drugoga. Da bi se takav gigantski zadatak ostvario potrebne su brojne stranice – ispunjene dokumentarnim materijalom, radom imaginacije i vještim stilističkim slaganjem kompleksnoga sadržaja u jednu plauzibilnu cjelinu. Stoga se nije čuditi kada se vidi da su takva djela obdarena iznimno velikim obimom (Lovrenović svoje još uvijek ispisuje, ali će se i on brzo približiti brojki od tisuću stranica). Veliki pothvati zahtijevaju i velik prostor – i veliko strpljenje čitateljstva u njegovu svladavanju. Pokušajte čitati Amadocu, isplatit će se.
I za kraj. To bi svladavanje sigurno bilo teže, kvrgavije i neugodnije da nije bilo besprijekornoga prevoditeljskog rada Ane Dugandžić i Dariye Pavlešen. I svakako hrabrosti izdavača – Edicije Božičević – da ovakvo u osnovi nekomercijalno djelo ponudi hrvatskome tržištu. Potrošite 30€, nabavite ga, nećete se pokajati.