Valja, dakle, dokazivati da ukrajinska književnost postoji i, što je još bitnije, da je postojala. Već sam ranije u ovoj seriji izvještavao o „strijeljanoj renesansi“. Riječ je o skupini ukrajinskih spisatelja koja se na književnoj sceni pojavila u krhkom i kratkom dobu liberalizacije, nakon Oktobarske revolucije da bi s nje počela nestajati početkom tridesetih, kada se obruč oko pojma „umjetnička sloboda“ i „avangarda“ steže, isprva nježno, potom sve žešće, dosegavši vrhunac 1937., godine kada je s lica zemlje doslovce, fizički, izbrisana cijela generacija koja je u povijest ukrajinske književnosti ušla pod imenom „neoklasicista“. Ta je oznaka isprva bila zamišljena kao pozitivna, ili bar neutralna, jer se njom ukazivalo na interes skupine za antičku književnost koji nije rezultirao samo ugrađivanjem njezinih elemenata u vlastitu literaturu, već i intenzivnim radom na prevođenju klasika. U mračnim vremenima ona iznenadna postaje pečat srama utisnut na kožu oni koji su zaboravili da se istinska književnost može baviti samo proletarijatom, njegovim problemima i dilemama, a sve ono što se nalazi u „nebeskim sferama“ nespojivo je s realnošću i treba biti, milom ili silom, iskorijenjeno. Naravno, ona prva kvalifikacija može se shvatiti tek kao teorijska opcija koju se nikad nije uzimala ozbiljno u obzir, a druga kao stalna, najčešće realizirana, prijetnja omraženim umjetnicima.
Jedan od spisatelja koji nije postao žrtvom napada na ponovno rođenu ukrajinsku književnost bio je Viktor Petrov. Njegova je karijera ispresijecana teško shvatljivim i do danas nepotpuno objašnjenim lomovima. Isprva je djelatan kao suradnik u Akademiji znanosti i Umjetnosti sovjetske Ukrajine gdje sudjeluje u antropološkim i arheološkim ispitivanjima. Paralelno s tim bavi se književnošću. Prolazi relativno neokrznut kroz čistke, a po izbijanju Drugog svjetskog rata nalazi se u Harkivu okupiranom od Nijemaca. Povlači se skupa s njima, preko Berlina dolazi do Münchena gdje radi na Sveučilištu slobodne Ukrajine. Nestaje 1949. i ponovno izranja u Moskvi gdje se nastavlja baviti znanošću. Cijelo ga vrijeme prati najvjerojatnije opravdana sumnja da je bio sovjetski obavještajac. Doista, jedino se tako može objasniti njegovo ostajanje na životu. U Sovjetskom Savezu Petrov biva potpuno zaboravljen, točnije uspomena se na njega potiskuje, da bi u nezavisnoj Ukrajini njegovo stvaralaštvo postalo predmet intenzivnoga izučavanja. Pri tome se pažnja sa znanstvenih pomjera ka umjetničkim radovima. U centru se nalazi roman-prvijenac Djevojčica s medvjedom (1928) kojega se, bar se tako čini, iz marketinških razloga dovodi u vezu s Nabokovljevom Lolitom.
No ta je usporedba zasigurno pretjerana. Djevojčica s medvjedom potpuno je drukčiji tekst. Scena na kojoj se odvija prostorno je određena geografskim konturama koje sežu od Kijiva, preko Moskve do Berlina i opet natrag do Kijiva. Vrijeme zbivanja je kratkotrajna liberalizacija gospodarstva sprovedena u dvadesetim godinama pod Lenjinovom egidom i pod imenom NEP. Junaci su siromašni nastavnik Ipolit Mikolajovič Varecki i članovi obitelji uglednog gospodarstvenika Oleksandra Vladislavoviča Tihmenjeva. Prije svega njegove dvije kćerke, Lesja i Zina, kojima Ipolit Mikolajevič treba biti privatni tutor. Budući da mu je materijalno stanje nezavidno, on prihvaća tu ulogu koja relativno brzo izlazi iz okvira pružanja pomoći u savladavanju nastave. Dok je osamnaestogodišnja Lesja vrijedna i povučena, šesnaestogodišnja se Zina pokazuje „puna rugalačko-ironične drskosti“. Između učitelja i učenice vrlo brzo se stvaraju veze koje nadaleko nadmašuju pedagoške. Taj ljubavni zanos je komponenta romana koja će navesti marketinške specijaliste na usporedbu s Nabokovom. No tu su sličnosti doista tek marginalne. Zina nije djevojčica na pragu puberteta, poput Lolite, a ni Ipolit svojom karakterizacijom ne odgovara Humbertu Humbertu. Usto se kao korektivni faktor u cijeloj priči pokazuje intelektualna Lesja (nije slučajno što nosi ime najznačajnije pjesnikinje ukrajinskoga modernizma Lesje Ukrajinke) koja po općenitome stanju duha i intelektualnome nagnuću više odgovara Ipolitu nego Zina. Bilo kako bilo, opsjednutost se sve više i više pokazuje obostranom, a Ipolit Mikolajevič je više ne može izdržati, prekida vezu s obitelji i odlazi na rad u tvornicu. No taj prekid traje kratko.
Kontakt se iznova uspostavlja, Varecki slijedi obitelj Tihmenjev na Krim gdje, po standardima više sovjetske klase, provode godišnji odmor. Tamo se veza između Zine i Ipolita produbljuje, kako bi kulminirala po povratku u Kijev, u seksualnome odnosu. On je, pod utjecajem sovjetskoga puritanizma, želi spasiti od navodne sramote, nudi joj brak kojega ona rezolutno odbija. Pripovjedač na ovome mjestu instalira elipsu koja traje nekoliko godina. Zina nestaje, Ipolit se uzdiže u tvorničkim strukturama i ono što se predočava jest njegovo, patetično rečeno, traganje za „smislom života“. U tome se kontekstu doista pokazuje opravdanom smještanje Djevojčice s medvjedom u kategoriju egzistencijalističkog romana. Razlog tomu valja tražiti u implementiranju epizoda koji s glavnim tokom romana na prvi pogled nemaju ništa zajedničko: neuspjela ljubavna veza Ipolita s učiteljicom Marijom Ivanovnom s kojom je ranije radio jedan je primjer takve interpolacije. No najvažnija je epizoda koju mu iz druge ruke prepričava kolega s posla. Riječ je o izvjesnom Mikoli Butskom koji je iz nerazjašnjivih razloga (sumnja se da je riječ ili o velikoj ljubavi ili o izbjegavanju plaćanja alimentacije – dakle dijametralno suprotne motivacije) ubio vlastitu ženu. Ta se sporedna priča s glavnom preklapa tek na simboličkoj razini i tako otvara mogućnost za implementaciju gore spomenute egzistencijalističke interpretacije. Neću vam odati kako se završava sam roman. Čita se doista kao uzbudljiva pripovijest i nadati je se da će i ovaj potisnuti sloj ukrajinske književnosti naići na, da prejudiciram, potpuno opravdani interes hrvatskoga izdavaštva.
O Petrovu/Domontoviču bit će riječi već u sljedećem nastavku ovoga ciklusa kada se budem pozabavio jedim od najfascinantnijih romana suvremene ukrajinske književnosti, Amadocom Sofije Andruhovič. Naime, on je jedan od njezinih glavnih junaka. Ovaj prilog ću završiti sažimajući. Poetološka razlika između ruske i ukrajinske avangarde na primjeru Djevojčice s medvjedom pokazuje se i više nego očitom. Domontovičev je roman udaljen od hermetičnosti, koja se kod ruskih avangardista, prije svega, demonstrira na jezičnoj razini. Čita ga se lako, ali ono što se nudi iza pozadine pitke priče i više je nego komplicirano. Priča o uzaludnosti, čak i apsurdnosti, egzistencije uvelike anticipira ono što će nekih desetak godina kasnije u svojoj Mučnini realizirati Sartre kojega će, s Mitom o Sizifu a potom Strancem, slijediti Camus. A jezična se transparentnost najpreciznije može protumačiti iz oznake koju je skupini ukrajinskih avangardista pridala kako prijateljski tako i neprijateljski nastrojena književna kritika. Neoklasicistima je stalo do povratka književnosti klasične antike u suvremenost. Bilo što su to, kao što sam naglasio na početku, realizirali prijevodima s grčkog i latinskog ili, pak, usvajanjem kristalno čistoga jezika čija se zakučastost nije manifestirala u neprozirnosti, već u kompleksnost sadržaja kojega je valjalo posredovati – oni su književnost svojega jezika doveli do dotada neslućenih visina. I tu treba tražiti razloge za surovi obračun s njima i poetikom koju su sukcesivno razvijali. Ruski je totalitarizam i tada dobro znao s kim se treba obračunati želi li uništiti samosvijest jedne europske nacije.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/35
V. Domontovič, Djevojčica s medvjedom (1928)
Valja, dakle, dokazivati da ukrajinska književnost postoji i, što je još bitnije, da je postojala. Već sam ranije u ovoj seriji izvještavao o „strijeljanoj renesansi“. Riječ je o skupini ukrajinskih spisatelja koja se na književnoj sceni pojavila u krhkom i kratkom dobu liberalizacije, nakon Oktobarske revolucije da bi s nje počela nestajati početkom tridesetih, kada se obruč oko pojma „umjetnička sloboda“ i „avangarda“ steže, isprva nježno, potom sve žešće, dosegavši vrhunac 1937., godine kada je s lica zemlje doslovce, fizički, izbrisana cijela generacija koja je u povijest ukrajinske književnosti ušla pod imenom „neoklasicista“. Ta je oznaka isprva bila zamišljena kao pozitivna, ili bar neutralna, jer se njom ukazivalo na interes skupine za antičku književnost koji nije rezultirao samo ugrađivanjem njezinih elemenata u vlastitu literaturu, već i intenzivnim radom na prevođenju klasika. U mračnim vremenima ona iznenadna postaje pečat srama utisnut na kožu oni koji su zaboravili da se istinska književnost može baviti samo proletarijatom, njegovim problemima i dilemama, a sve ono što se nalazi u „nebeskim sferama“ nespojivo je s realnošću i treba biti, milom ili silom, iskorijenjeno. Naravno, ona prva kvalifikacija može se shvatiti tek kao teorijska opcija koju se nikad nije uzimala ozbiljno u obzir, a druga kao stalna, najčešće realizirana, prijetnja omraženim umjetnicima.
Jedan od spisatelja koji nije postao žrtvom napada na ponovno rođenu ukrajinsku književnost bio je Viktor Petrov. Njegova je karijera ispresijecana teško shvatljivim i do danas nepotpuno objašnjenim lomovima. Isprva je djelatan kao suradnik u Akademiji znanosti i Umjetnosti sovjetske Ukrajine gdje sudjeluje u antropološkim i arheološkim ispitivanjima. Paralelno s tim bavi se književnošću. Prolazi relativno neokrznut kroz čistke, a po izbijanju Drugog svjetskog rata nalazi se u Harkivu okupiranom od Nijemaca. Povlači se skupa s njima, preko Berlina dolazi do Münchena gdje radi na Sveučilištu slobodne Ukrajine. Nestaje 1949. i ponovno izranja u Moskvi gdje se nastavlja baviti znanošću. Cijelo ga vrijeme prati najvjerojatnije opravdana sumnja da je bio sovjetski obavještajac. Doista, jedino se tako može objasniti njegovo ostajanje na životu. U Sovjetskom Savezu Petrov biva potpuno zaboravljen, točnije uspomena se na njega potiskuje, da bi u nezavisnoj Ukrajini njegovo stvaralaštvo postalo predmet intenzivnoga izučavanja. Pri tome se pažnja sa znanstvenih pomjera ka umjetničkim radovima. U centru se nalazi roman-prvijenac Djevojčica s medvjedom (1928) kojega se, bar se tako čini, iz marketinških razloga dovodi u vezu s Nabokovljevom Lolitom.
No ta je usporedba zasigurno pretjerana. Djevojčica s medvjedom potpuno je drukčiji tekst. Scena na kojoj se odvija prostorno je određena geografskim konturama koje sežu od Kijiva, preko Moskve do Berlina i opet natrag do Kijiva. Vrijeme zbivanja je kratkotrajna liberalizacija gospodarstva sprovedena u dvadesetim godinama pod Lenjinovom egidom i pod imenom NEP. Junaci su siromašni nastavnik Ipolit Mikolajovič Varecki i članovi obitelji uglednog gospodarstvenika Oleksandra Vladislavoviča Tihmenjeva. Prije svega njegove dvije kćerke, Lesja i Zina, kojima Ipolit Mikolajevič treba biti privatni tutor. Budući da mu je materijalno stanje nezavidno, on prihvaća tu ulogu koja relativno brzo izlazi iz okvira pružanja pomoći u savladavanju nastave. Dok je osamnaestogodišnja Lesja vrijedna i povučena, šesnaestogodišnja se Zina pokazuje „puna rugalačko-ironične drskosti“. Između učitelja i učenice vrlo brzo se stvaraju veze koje nadaleko nadmašuju pedagoške. Taj ljubavni zanos je komponenta romana koja će navesti marketinške specijaliste na usporedbu s Nabokovom. No tu su sličnosti doista tek marginalne. Zina nije djevojčica na pragu puberteta, poput Lolite, a ni Ipolit svojom karakterizacijom ne odgovara Humbertu Humbertu. Usto se kao korektivni faktor u cijeloj priči pokazuje intelektualna Lesja (nije slučajno što nosi ime najznačajnije pjesnikinje ukrajinskoga modernizma Lesje Ukrajinke) koja po općenitome stanju duha i intelektualnome nagnuću više odgovara Ipolitu nego Zina. Bilo kako bilo, opsjednutost se sve više i više pokazuje obostranom, a Ipolit Mikolajevič je više ne može izdržati, prekida vezu s obitelji i odlazi na rad u tvornicu. No taj prekid traje kratko.
Kontakt se iznova uspostavlja, Varecki slijedi obitelj Tihmenjev na Krim gdje, po standardima više sovjetske klase, provode godišnji odmor. Tamo se veza između Zine i Ipolita produbljuje, kako bi kulminirala po povratku u Kijev, u seksualnome odnosu. On je, pod utjecajem sovjetskoga puritanizma, želi spasiti od navodne sramote, nudi joj brak kojega ona rezolutno odbija. Pripovjedač na ovome mjestu instalira elipsu koja traje nekoliko godina. Zina nestaje, Ipolit se uzdiže u tvorničkim strukturama i ono što se predočava jest njegovo, patetično rečeno, traganje za „smislom života“. U tome se kontekstu doista pokazuje opravdanom smještanje Djevojčice s medvjedom u kategoriju egzistencijalističkog romana. Razlog tomu valja tražiti u implementiranju epizoda koji s glavnim tokom romana na prvi pogled nemaju ništa zajedničko: neuspjela ljubavna veza Ipolita s učiteljicom Marijom Ivanovnom s kojom je ranije radio jedan je primjer takve interpolacije. No najvažnija je epizoda koju mu iz druge ruke prepričava kolega s posla. Riječ je o izvjesnom Mikoli Butskom koji je iz nerazjašnjivih razloga (sumnja se da je riječ ili o velikoj ljubavi ili o izbjegavanju plaćanja alimentacije – dakle dijametralno suprotne motivacije) ubio vlastitu ženu. Ta se sporedna priča s glavnom preklapa tek na simboličkoj razini i tako otvara mogućnost za implementaciju gore spomenute egzistencijalističke interpretacije. Neću vam odati kako se završava sam roman. Čita se doista kao uzbudljiva pripovijest i nadati je se da će i ovaj potisnuti sloj ukrajinske književnosti naići na, da prejudiciram, potpuno opravdani interes hrvatskoga izdavaštva.
O Petrovu/Domontoviču bit će riječi već u sljedećem nastavku ovoga ciklusa kada se budem pozabavio jedim od najfascinantnijih romana suvremene ukrajinske književnosti, Amadocom Sofije Andruhovič. Naime, on je jedan od njezinih glavnih junaka. Ovaj prilog ću završiti sažimajući. Poetološka razlika između ruske i ukrajinske avangarde na primjeru Djevojčice s medvjedom pokazuje se i više nego očitom. Domontovičev je roman udaljen od hermetičnosti, koja se kod ruskih avangardista, prije svega, demonstrira na jezičnoj razini. Čita ga se lako, ali ono što se nudi iza pozadine pitke priče i više je nego komplicirano. Priča o uzaludnosti, čak i apsurdnosti, egzistencije uvelike anticipira ono što će nekih desetak godina kasnije u svojoj Mučnini realizirati Sartre kojega će, s Mitom o Sizifu a potom Strancem, slijediti Camus. A jezična se transparentnost najpreciznije može protumačiti iz oznake koju je skupini ukrajinskih avangardista pridala kako prijateljski tako i neprijateljski nastrojena književna kritika. Neoklasicistima je stalo do povratka književnosti klasične antike u suvremenost. Bilo što su to, kao što sam naglasio na početku, realizirali prijevodima s grčkog i latinskog ili, pak, usvajanjem kristalno čistoga jezika čija se zakučastost nije manifestirala u neprozirnosti, već u kompleksnost sadržaja kojega je valjalo posredovati – oni su književnost svojega jezika doveli do dotada neslućenih visina. I tu treba tražiti razloge za surovi obračun s njima i poetikom koju su sukcesivno razvijali. Ruski je totalitarizam i tada dobro znao s kim se treba obračunati želi li uništiti samosvijest jedne europske nacije.