Oksana Zabuško (1960) najratoborniji je glas suvremene ukrajinske književnosti. Njezina se polemička oštrica prvenstveno usmjerava protiv imperijalne dominacije Rusije koja se prostire na poljima geopolitike, ideologije, kulture… Da ne nabrajam. Stoga Zabuško spada u onu kategoriju spisateljica koje se, po automatizmu, svrstava u kategoriju „ukrajinskih nacionalista“. Najsvježiji je primjer, na njemačkom govornom području, njezin tekst „Lekcije iz velikog blefa. Put do masakra u Buči vodi i preko ruske književnosti“ koji je izazvao žestoke reakcije slavista na njemačkom govornom području. Jens Herlth i Thomas Grob u svojim su je odgovorima optužili za raspirivanje mržnje prema cjelokupnoj ruskoj kulturi kojoj su posvjedočili potpunu nevinost s obzirom na katastrofalno djelovanje ruske politike čija su produžena ruka bili ratovi za nezaustavljivo širenje imperija. No da li je tomu tako? Ostavit ću nastranu tu delikatnu raspravu i ukazati na jednu činjenicu koja se, s pravom, nalazi u središtu debate što ju je pokrenula Zabuško. Međunarodna je slavistika u najvećoj mjeri rusistika. I to je onaj uznemirujući faktor kojim se valja ozbiljno pozabaviti, pogotovo u situaciji u kojoj se jedna zemlja, Ukrajina, našla suočena s brutalnom agresijom, a ideološku potku te agresije dobrim dijelom na svojim leđima, i u svojim tekstovima, nose ruski spisatelji i spisateljice. Njih se priziva u povijesnoj argumentaciji i u suvremenim prilozima sročenim kako bi se opravdao rat za ponovno stjecanje izgubljenog imperijalnog teritorija. U takvoj je konstelaciji rusistička fiksacija slavistike u najdubljoj mjeri kontraproduktivna. Upravo o tome govori Oksana Zabuško u vehementnom pledoajeu, obilježenom izvjesnom dozom rezignacije, za upoznavanje Ukrajine, njezine raskošne kulture i bogate, izlomljene i isprepletene povijesti.
Pozadina je njezine posljednje knjige turneja koju je započela u Poljskoj 23. veljače kako bi predstavila prijevod svojega romana. U suštini se priče o budućim književnim večerima krije oduševljenje zbog konačnog oslobođenja od stega korone koja je cijeli svijet tokom dvije godine držala u svojemu grčevitom zagrljaju. Nedostatak kontakta s poznanicama, poštovateljima i prijateljicama, prisilno utjecanje u raznorazne online-programe, kao kakav štap za ispomoć, kojima se zaludno pokušalo nadomjestiti izravne susrete, sve su to faktori koji su žudnju za slobodom dodatno pojačali i izazvali euforiju zbog dugo očekivanog, žuđenog izbavljenja. No samo dan nakon dolaska u Varšavu budi ju zvonjava telefona i iz Kijiva dolazi vijest da se zbilo nemoguće: ruska je armija doista započela invaziju na Ukrajinu. Ono što se moglo previdjeti, a u što se nije htjelo vjerovati postalo je realnost 24. veljače. Za Oksanu Zabuško značilo je to nemogućnost povratka kući, prinudni ostanak u inozemstvu, u svijetu koji se sastojao od jednog kofera i niza hotelskih soba u kojima joj je valjalo provoditi dane i noći.
Što joj je drugo preostalo nego pokušaj da raspršene misli sabere u nešto što bi se moglo razumjeti kao pridavanje poretka potpunome kaosu. Knjiga je podijeljena na tri dijela u kojima se privatno i intimno smjenjuju s javnim, u nejednakim razmjerima. Prvi se dio koncentrira na opis stanja prije započete turneje, na šok koji je izazvala ruska agresija i na dilemu pred kojom se autorica našla: pisati ili ne pisati, bilo je pitanje tad. Na njega je odgovor, nakon kraćeg kolebanja jasan. „Što drugo ostaje spisateljici kada je rat istrgne, bez kompjutera i tvrdog diska, iz njezina biroa, baci je u zrak, u ‘nigdinu’ između neba i zemlje, i uključi je u standby? … Sjećanje. Jezik, zaliha neispripovijedanih priča. / Zapravo uopće ne tako malo.“ Nedostatak vlastite biblioteke, kao najveća prepreka, učinit će nužnom promjenu diskurzivne optike: umjesto objektivnog izvještavanja kao dominanta će se pojaviti emocionalno i afektivno pružanje slike ukrajinske povijesti i kulture, njezinih kompliciranih i isprepletenih odnosa sa Rusijom i Sovjetskim Savezom i, nakraju, poziciji unutar same Europe, a Zabuško, kao i povjesničar Serhij Plohi, Ukrajinu drži njezinim sastavnim dijelom (za razliku od Moskovitskog pa potom Ruskog carstva).
To je tema drugoga dijela knjige u kojemu se sjedinjuju objektivni (utoliko što sama spisateljica u njima ne igra ulogu kao osoba, inače su itekako subjektivni) i subjektivni (u njima se spisateljica konstruira kao sudionica povijesnih zbivanja) prikazi gore spomenutih povijesnih, kulturalnih i političkih momenata. Taj je dio nesumnjivo najprovokativniji i poslužit će, po svoj prilici, onima koji žele stvoriti sliku o Oksani Zabuško kao ukrajinskoj nacionalistici. Njezina je središnja teza da se Rusija, u manje ili više intenzivnom obliku, već više od tristo godina nalazi u ratu s Ukrajinom. Cilj je toga rata pokoravanje i pripajanje zemlje u imperij. Vođen je s različitim uspjehom da bi se stjecanjem nezavisnosti 1991. učinio definitivno gotovim. No po Zabuško je to bila varka. Penetracija Ukrajine ruskim intervencijama koje su se kretale od medijalnog, preko ekonomskog, do očito kriminalnog, svoj su vrhunac doživjele u djelovanju tajne službe. Naravno, to u povijesti Ukrajine nije nikakva novost. Od opričnika Ivana Groznog, preko carske Ohrane pa do Čeke i njezinih raznoimenih a istodjelatnih emanacija NKVD-a, KGB-a, SFB-a (jesam li što zaboravio?) interes špijuna za „južnu rusku teritoriju“ i njezino učvršćenje u zagrljaju matice bio je ustrajan i neprikosnoven. Kako bi moglo biti drukčije danas kada se na čelu države nalazi povjesničar-amater čije je glavno zanimanje potpukovnik KGB-a. (Interes za povijest, u vrlo specifičnom vidu, standardna je odlika istočnih tajnih službi.) Tim je veći bijes u „strukturama“ izazvala najautentičnija i najuspješnija revolucija, Revolucija dostojanstva iz 2014., koja za Zabuško predstavlja kvinetesencu otpora prema primitivizmu Velikog Brata. Upravo je njezin uspjeh ono što ga je u najvećem mjeru razjarilo i primoralo na rušilačku vojnu intervenciju koja traje već punih osam godina, a svoj je vrhunac doživjela s 24. veljače 2022.
Treći dio pokušava definirati odnose Ukrajine i Rusije i prognozirati na kakvoj bi se osnovi mogli nalaziti po završetku agresije. (Zabuško pri tome nijednoga trenutka ne sumnja da će kraj rata biti u znaku vojnoga poraza agresora.) U njemu se preko povijesne mudrosti pružaju odgovori na pitanja kako se moguće toliko uspješno boriti protiv višestruko nadmoćnoga napadača. Jasan je odgovor istovremeno i jednostavan: „Mi se ne bojimo Rusa.“ Na to će dodati, „za razliku od Zapada“. Otuda proizlazi i (samo)uvjerenost Ukrajinaca u konačnu pobjedu, ali i, i to je jedan od središnjih momenata ove vrijedne (i svađalačke) knjige, nada da će Zapad konačno shvatiti da je Ukrajina njegov sastavni dio i kao takvu je primiti u svoje okrilje. Doista, zemlja je to, sada je već sasvim izvjesno, i zaslužila.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/33
Oksana Zabuško, Najduža turneja, 2022
Oksana Zabuško (1960) najratoborniji je glas suvremene ukrajinske književnosti. Njezina se polemička oštrica prvenstveno usmjerava protiv imperijalne dominacije Rusije koja se prostire na poljima geopolitike, ideologije, kulture… Da ne nabrajam. Stoga Zabuško spada u onu kategoriju spisateljica koje se, po automatizmu, svrstava u kategoriju „ukrajinskih nacionalista“. Najsvježiji je primjer, na njemačkom govornom području, njezin tekst „Lekcije iz velikog blefa. Put do masakra u Buči vodi i preko ruske književnosti“ koji je izazvao žestoke reakcije slavista na njemačkom govornom području. Jens Herlth i Thomas Grob u svojim su je odgovorima optužili za raspirivanje mržnje prema cjelokupnoj ruskoj kulturi kojoj su posvjedočili potpunu nevinost s obzirom na katastrofalno djelovanje ruske politike čija su produžena ruka bili ratovi za nezaustavljivo širenje imperija. No da li je tomu tako? Ostavit ću nastranu tu delikatnu raspravu i ukazati na jednu činjenicu koja se, s pravom, nalazi u središtu debate što ju je pokrenula Zabuško. Međunarodna je slavistika u najvećoj mjeri rusistika. I to je onaj uznemirujući faktor kojim se valja ozbiljno pozabaviti, pogotovo u situaciji u kojoj se jedna zemlja, Ukrajina, našla suočena s brutalnom agresijom, a ideološku potku te agresije dobrim dijelom na svojim leđima, i u svojim tekstovima, nose ruski spisatelji i spisateljice. Njih se priziva u povijesnoj argumentaciji i u suvremenim prilozima sročenim kako bi se opravdao rat za ponovno stjecanje izgubljenog imperijalnog teritorija. U takvoj je konstelaciji rusistička fiksacija slavistike u najdubljoj mjeri kontraproduktivna. Upravo o tome govori Oksana Zabuško u vehementnom pledoajeu, obilježenom izvjesnom dozom rezignacije, za upoznavanje Ukrajine, njezine raskošne kulture i bogate, izlomljene i isprepletene povijesti.
Pozadina je njezine posljednje knjige turneja koju je započela u Poljskoj 23. veljače kako bi predstavila prijevod svojega romana. U suštini se priče o budućim književnim večerima krije oduševljenje zbog konačnog oslobođenja od stega korone koja je cijeli svijet tokom dvije godine držala u svojemu grčevitom zagrljaju. Nedostatak kontakta s poznanicama, poštovateljima i prijateljicama, prisilno utjecanje u raznorazne online-programe, kao kakav štap za ispomoć, kojima se zaludno pokušalo nadomjestiti izravne susrete, sve su to faktori koji su žudnju za slobodom dodatno pojačali i izazvali euforiju zbog dugo očekivanog, žuđenog izbavljenja. No samo dan nakon dolaska u Varšavu budi ju zvonjava telefona i iz Kijiva dolazi vijest da se zbilo nemoguće: ruska je armija doista započela invaziju na Ukrajinu. Ono što se moglo previdjeti, a u što se nije htjelo vjerovati postalo je realnost 24. veljače. Za Oksanu Zabuško značilo je to nemogućnost povratka kući, prinudni ostanak u inozemstvu, u svijetu koji se sastojao od jednog kofera i niza hotelskih soba u kojima joj je valjalo provoditi dane i noći.
Što joj je drugo preostalo nego pokušaj da raspršene misli sabere u nešto što bi se moglo razumjeti kao pridavanje poretka potpunome kaosu. Knjiga je podijeljena na tri dijela u kojima se privatno i intimno smjenjuju s javnim, u nejednakim razmjerima. Prvi se dio koncentrira na opis stanja prije započete turneje, na šok koji je izazvala ruska agresija i na dilemu pred kojom se autorica našla: pisati ili ne pisati, bilo je pitanje tad. Na njega je odgovor, nakon kraćeg kolebanja jasan. „Što drugo ostaje spisateljici kada je rat istrgne, bez kompjutera i tvrdog diska, iz njezina biroa, baci je u zrak, u ‘nigdinu’ između neba i zemlje, i uključi je u standby? … Sjećanje. Jezik, zaliha neispripovijedanih priča. / Zapravo uopće ne tako malo.“ Nedostatak vlastite biblioteke, kao najveća prepreka, učinit će nužnom promjenu diskurzivne optike: umjesto objektivnog izvještavanja kao dominanta će se pojaviti emocionalno i afektivno pružanje slike ukrajinske povijesti i kulture, njezinih kompliciranih i isprepletenih odnosa sa Rusijom i Sovjetskim Savezom i, nakraju, poziciji unutar same Europe, a Zabuško, kao i povjesničar Serhij Plohi, Ukrajinu drži njezinim sastavnim dijelom (za razliku od Moskovitskog pa potom Ruskog carstva).
To je tema drugoga dijela knjige u kojemu se sjedinjuju objektivni (utoliko što sama spisateljica u njima ne igra ulogu kao osoba, inače su itekako subjektivni) i subjektivni (u njima se spisateljica konstruira kao sudionica povijesnih zbivanja) prikazi gore spomenutih povijesnih, kulturalnih i političkih momenata. Taj je dio nesumnjivo najprovokativniji i poslužit će, po svoj prilici, onima koji žele stvoriti sliku o Oksani Zabuško kao ukrajinskoj nacionalistici. Njezina je središnja teza da se Rusija, u manje ili više intenzivnom obliku, već više od tristo godina nalazi u ratu s Ukrajinom. Cilj je toga rata pokoravanje i pripajanje zemlje u imperij. Vođen je s različitim uspjehom da bi se stjecanjem nezavisnosti 1991. učinio definitivno gotovim. No po Zabuško je to bila varka. Penetracija Ukrajine ruskim intervencijama koje su se kretale od medijalnog, preko ekonomskog, do očito kriminalnog, svoj su vrhunac doživjele u djelovanju tajne službe. Naravno, to u povijesti Ukrajine nije nikakva novost. Od opričnika Ivana Groznog, preko carske Ohrane pa do Čeke i njezinih raznoimenih a istodjelatnih emanacija NKVD-a, KGB-a, SFB-a (jesam li što zaboravio?) interes špijuna za „južnu rusku teritoriju“ i njezino učvršćenje u zagrljaju matice bio je ustrajan i neprikosnoven. Kako bi moglo biti drukčije danas kada se na čelu države nalazi povjesničar-amater čije je glavno zanimanje potpukovnik KGB-a. (Interes za povijest, u vrlo specifičnom vidu, standardna je odlika istočnih tajnih službi.) Tim je veći bijes u „strukturama“ izazvala najautentičnija i najuspješnija revolucija, Revolucija dostojanstva iz 2014., koja za Zabuško predstavlja kvinetesencu otpora prema primitivizmu Velikog Brata. Upravo je njezin uspjeh ono što ga je u najvećem mjeru razjarilo i primoralo na rušilačku vojnu intervenciju koja traje već punih osam godina, a svoj je vrhunac doživjela s 24. veljače 2022.
Treći dio pokušava definirati odnose Ukrajine i Rusije i prognozirati na kakvoj bi se osnovi mogli nalaziti po završetku agresije. (Zabuško pri tome nijednoga trenutka ne sumnja da će kraj rata biti u znaku vojnoga poraza agresora.) U njemu se preko povijesne mudrosti pružaju odgovori na pitanja kako se moguće toliko uspješno boriti protiv višestruko nadmoćnoga napadača. Jasan je odgovor istovremeno i jednostavan: „Mi se ne bojimo Rusa.“ Na to će dodati, „za razliku od Zapada“. Otuda proizlazi i (samo)uvjerenost Ukrajinaca u konačnu pobjedu, ali i, i to je jedan od središnjih momenata ove vrijedne (i svađalačke) knjige, nada da će Zapad konačno shvatiti da je Ukrajina njegov sastavni dio i kao takvu je primiti u svoje okrilje. Doista, zemlja je to, sada je već sasvim izvjesno, i zaslužila.