Oleh Sencov (1976) ukrajinski je filmski redatelj, rođen u Simferopolu, glavnom gradu Krima. Prvi igrani film, Gamer, naišao je na odobravanje kako kritike tako i publike, dok je rad na snimanju drugoga, Rhino, prekinuo kako bi aktivno sudjelovao u Revoluciji dostojanstva na Majdanu. Nakon njezinog uspješnog završetka vraća se na Krim gdje ga, ubrzo po okupaciji i protupravnoj aneksiji, u svibnju 2014. bio uhapšen i skupa s trojicom supatnika u montiranom političkom procesu bio osuđen na dvadeset godina zatvora, pod optužbom za terorizam. Optužba je zasnovana na iznuđenim izjavama svjedoka, često danim pod mučenjem, a najvažnije su povučene tokom samoga procesa. Naravno, ništa nije pomoglo. Nakon pet godina provedenih u istražnim zatvorima i sibirskim logorima pušten je na slobodu 2019., u razmjeni zarobljenika. Po izlasku iz logora snimio je film Numera i dovršio započeti Rhino. Prvi je prikazan na Berlinalu, a drugi u Veneciji. Od samog početka agresije na Ukrajinu Sencov sudjeluje u teritorijalnoj obrani.
Knjiga o kojoj izvještavam zasnovana je na dnevniku kojega je redatelj i spisatelj vodio u logoru za vrijeme štrajka glađu, od svibnja 2018. Štrajk je započeo u znak protesta protiv svoga hapšenja, ali i s ciljem ukazivanja pažnje na sudbinu drugih ukrajinskih političkih zatvorenika. Sencovljev tekst spada u najbolje ikada napisane u bogatome žanru zatvorske književnosti. Nalazeći se negdje na pola puta između pripovjednih strategija koje su kreirali Varlam Šalamov i Aleksandar Solženjicin, on koristi dokumentarni materijal, ali ga miješa s predočavanjem vlastitih iskustava i s britkim zapažanjima neposrednoga okoliša. Usto se uvijek iznova vraća na svoje lektire (Nabokov, Steinbeck, ali i Novaja gazeta) koje mu djelomice pomažu da prebrodi tjelesne napore izazvane gladovanjem. Model Šalamov zasniva se na kratkim pričama koje zahvaćaju u strahovitu svakodnevicu logorskoga života. One imaju formu crtica u kojima se komprimira iskustvo stalnoga sučeljavanja s neposredno predstojećom smrću – ona može biti vlastita, kao projekcija, ili tuđa, kao realizirana zbilja. Te se priče kumuliraju u veću cjelinu koja rezultira fenomenološkom redukcijom: od drveća ne vidi se šuma. Solženjicin, s druge strane, i to osobito u seminalnom Arhipelagu Gulag, prikuplja dokumentaciju, sortira je, u nju ubacuje autentične priče, ispričane tek djelomice sa stajališta vlastitoga iskustva, i pokušava stvoriti objektivnu i cjelokupnu sliku sistema užasa kojega je izgradila ljudska ruka. (Sličnom se metodom koristi srpski spisatelj Borislav Pekić u svojoj trotomnoj „studiji“ Godine koje su pojeli skakavci.) Razliku između Šalamova i Solženjicina obilježit će, tada, stupanj sudjelovanja autobiografskoga u njihovim tekstovima.
Sencov, kao što sam već napomenuo, polazi od nedvojbene autentične situacije. Njegov je dnevnik značajan prije svega kao svjedočanstvo o vlastitome tijelu, kojega se s velikom vjerojatnoćom može promatrati kao općenito. On bilježi proces polaganoga raspadanja kojemu se kako cjelina tako i pojedini tjelesni organi izlažu u dugome procesu ukraćivanja hrane. Tekst je prožet medicinskim i biološkim znanjem, ali takav pripovjedni postupak vodi i ka začuđujućoj činjenici da ga se lišava emocionalnosti i prevodi na područje gotove hladne objektivne neutralnosti. Pripovjedačev glas intenzivno se koncentrira na vene koje, uslijed dugotrajne infuzije, postaju krhke, otvrdnute, pucaju i onemogućuju precizno uvođenje tekućine. Posljedica je toga njezino isticanje ispod kože što vodi do nastajanja bolnih edema. Sencov analizira i rad vlastitoga krvotoka te bubrega.
Promatranje tijela ne proizvodi smanjivanje pažnje prema okolišu. Naprotiv, u tekstu se množe precizna opažanja vezana uz pojedine akterke i aktere boravka u zatvorskoj bolnici. Pri tome se ne koristi paušalnim osudama personala, makar ponekad pokazao i razumljivu antipatiju prema zatvorskim čuvarima, i ističe njihovu ljudskost. Najviše mjesto na skali simpatija pripada liječniku s kojim čak gradi odnos koji se približava prijateljstvu, bez obzira na njegovu sklonost ruskoj nacionalističkoj poziciji koju je teško previdjeti. U prvi plan stupa liječnikova želja da pomogne. Motivirana je dvostruko: s jedne strane ljudskošću, s druge odgovornošću prema pretpostavljenima, u dalekoj Moskvi, kojima je prije svega stalo do toga da važan zatvorenik ostane živ. Ni sami predstavnici i predstavnice središnje vlasti nisu predmet paušalne kritike. Osobito se onima koji se trebaju brinuti za održavanje ljudskih prava zatočenika priznaje stanovita objektivnost, ali i nemoć pred tajnom službom i s njom povezanim organima gonjenja.
Emotivnost se u Sencovljev govor vraća kad izvještava o događajima koji su prethodili hapšenju. Osobito se to odnosi na sudjelovanje u Revoluciji dostojanstva. U tim se odjeljcima iznimno uvjerljivo progovara o dinamici koja se na kijivskom Majdanu razvila u zimu 2013/14. te o njezinoj akceleraciji koja je i dovela do pada proruske Janukovičeve vlade i približavanja Zapadnoj Europi gdje Ukrajina, nedvojbeno, pripada. Takvom se smjenom retrospekcije i introspekcije ostvaruje osobit ritam pripovijedanja kojim Sencov suvereno vlada. Razlog tomu se vjerojatno nalazi u njegovoj izobrazbi za filmskoga redatelja kojemu nije tuđa vješta izmjena dinamiziranih i statičnih pasaža. Monotonija se zatvorskoga prebivanja takvim postupkom gotovo dovodi do neizdržljivosti da bi ju se, prepričavanjem događaja iz prošlosti, oživjelo. Pažnja se čitateljice na taj način uvijek drži na liniji izdržljivosti.
Nažalost, kraj dnevničkoga pripovijedanja ne donosi happy-end. Sencov prekida, nakon 145 dana, štrajk glađu a da pri tome nije ostvario nijedan od svojih ciljeva. I dalje ostaje u zatvoru, situacija ostalih ukrajinskih političkih zatvorenika nije poboljšana. Budući da mu je život u neposrednoj opasnosti, liječnici i zatvorska uprava odlučuje se na prinudnu ishranu na koju on ne želi pristati, ali je prinuđen na nju. U takvoj je situaciji prekid štrajka jedina razumna solucija. No, s druge strane, njegova očajnička akcija nije bila uzaludna. Pažnja je međunarodne javnosti iznova skrenuta na nepodnošljivo stanje u okupiranim oblastima Ukrajine. Bar jedan je dio te javnosti uvidio perfidnu rusku strategiju što je zasigurno pomoglo da se bolje razumije agresija koja je izvršena na nezavisnu zemlju nepune tri godine po Sencovljevom oslobođenju iz zatočeništva. Stoga su i hrabri protest i njegovo sustavno dnevničko praćenje vrijedni prilozi borbi protiv autoritarnog terorizma koja još uvijek, s neizvjesnim ishodom, traje. No razlozi za optimizam su tu: ako je Oleh Sencov, uz pomoć hrabrih i požrtvovanih ljudi, izdržao, izdržat ćemo, u borbi protiv otjelotvorenog zla, i mi. Nada, ipak, umire posljednja.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/32
Oleh Sencov, Kronika jednog štrajka glađu, 2020
Oleh Sencov (1976) ukrajinski je filmski redatelj, rođen u Simferopolu, glavnom gradu Krima. Prvi igrani film, Gamer, naišao je na odobravanje kako kritike tako i publike, dok je rad na snimanju drugoga, Rhino, prekinuo kako bi aktivno sudjelovao u Revoluciji dostojanstva na Majdanu. Nakon njezinog uspješnog završetka vraća se na Krim gdje ga, ubrzo po okupaciji i protupravnoj aneksiji, u svibnju 2014. bio uhapšen i skupa s trojicom supatnika u montiranom političkom procesu bio osuđen na dvadeset godina zatvora, pod optužbom za terorizam. Optužba je zasnovana na iznuđenim izjavama svjedoka, često danim pod mučenjem, a najvažnije su povučene tokom samoga procesa. Naravno, ništa nije pomoglo. Nakon pet godina provedenih u istražnim zatvorima i sibirskim logorima pušten je na slobodu 2019., u razmjeni zarobljenika. Po izlasku iz logora snimio je film Numera i dovršio započeti Rhino. Prvi je prikazan na Berlinalu, a drugi u Veneciji. Od samog početka agresije na Ukrajinu Sencov sudjeluje u teritorijalnoj obrani.
Knjiga o kojoj izvještavam zasnovana je na dnevniku kojega je redatelj i spisatelj vodio u logoru za vrijeme štrajka glađu, od svibnja 2018. Štrajk je započeo u znak protesta protiv svoga hapšenja, ali i s ciljem ukazivanja pažnje na sudbinu drugih ukrajinskih političkih zatvorenika. Sencovljev tekst spada u najbolje ikada napisane u bogatome žanru zatvorske književnosti. Nalazeći se negdje na pola puta između pripovjednih strategija koje su kreirali Varlam Šalamov i Aleksandar Solženjicin, on koristi dokumentarni materijal, ali ga miješa s predočavanjem vlastitih iskustava i s britkim zapažanjima neposrednoga okoliša. Usto se uvijek iznova vraća na svoje lektire (Nabokov, Steinbeck, ali i Novaja gazeta) koje mu djelomice pomažu da prebrodi tjelesne napore izazvane gladovanjem. Model Šalamov zasniva se na kratkim pričama koje zahvaćaju u strahovitu svakodnevicu logorskoga života. One imaju formu crtica u kojima se komprimira iskustvo stalnoga sučeljavanja s neposredno predstojećom smrću – ona može biti vlastita, kao projekcija, ili tuđa, kao realizirana zbilja. Te se priče kumuliraju u veću cjelinu koja rezultira fenomenološkom redukcijom: od drveća ne vidi se šuma. Solženjicin, s druge strane, i to osobito u seminalnom Arhipelagu Gulag, prikuplja dokumentaciju, sortira je, u nju ubacuje autentične priče, ispričane tek djelomice sa stajališta vlastitoga iskustva, i pokušava stvoriti objektivnu i cjelokupnu sliku sistema užasa kojega je izgradila ljudska ruka. (Sličnom se metodom koristi srpski spisatelj Borislav Pekić u svojoj trotomnoj „studiji“ Godine koje su pojeli skakavci.) Razliku između Šalamova i Solženjicina obilježit će, tada, stupanj sudjelovanja autobiografskoga u njihovim tekstovima.
Sencov, kao što sam već napomenuo, polazi od nedvojbene autentične situacije. Njegov je dnevnik značajan prije svega kao svjedočanstvo o vlastitome tijelu, kojega se s velikom vjerojatnoćom može promatrati kao općenito. On bilježi proces polaganoga raspadanja kojemu se kako cjelina tako i pojedini tjelesni organi izlažu u dugome procesu ukraćivanja hrane. Tekst je prožet medicinskim i biološkim znanjem, ali takav pripovjedni postupak vodi i ka začuđujućoj činjenici da ga se lišava emocionalnosti i prevodi na područje gotove hladne objektivne neutralnosti. Pripovjedačev glas intenzivno se koncentrira na vene koje, uslijed dugotrajne infuzije, postaju krhke, otvrdnute, pucaju i onemogućuju precizno uvođenje tekućine. Posljedica je toga njezino isticanje ispod kože što vodi do nastajanja bolnih edema. Sencov analizira i rad vlastitoga krvotoka te bubrega.
Promatranje tijela ne proizvodi smanjivanje pažnje prema okolišu. Naprotiv, u tekstu se množe precizna opažanja vezana uz pojedine akterke i aktere boravka u zatvorskoj bolnici. Pri tome se ne koristi paušalnim osudama personala, makar ponekad pokazao i razumljivu antipatiju prema zatvorskim čuvarima, i ističe njihovu ljudskost. Najviše mjesto na skali simpatija pripada liječniku s kojim čak gradi odnos koji se približava prijateljstvu, bez obzira na njegovu sklonost ruskoj nacionalističkoj poziciji koju je teško previdjeti. U prvi plan stupa liječnikova želja da pomogne. Motivirana je dvostruko: s jedne strane ljudskošću, s druge odgovornošću prema pretpostavljenima, u dalekoj Moskvi, kojima je prije svega stalo do toga da važan zatvorenik ostane živ. Ni sami predstavnici i predstavnice središnje vlasti nisu predmet paušalne kritike. Osobito se onima koji se trebaju brinuti za održavanje ljudskih prava zatočenika priznaje stanovita objektivnost, ali i nemoć pred tajnom službom i s njom povezanim organima gonjenja.
Emotivnost se u Sencovljev govor vraća kad izvještava o događajima koji su prethodili hapšenju. Osobito se to odnosi na sudjelovanje u Revoluciji dostojanstva. U tim se odjeljcima iznimno uvjerljivo progovara o dinamici koja se na kijivskom Majdanu razvila u zimu 2013/14. te o njezinoj akceleraciji koja je i dovela do pada proruske Janukovičeve vlade i približavanja Zapadnoj Europi gdje Ukrajina, nedvojbeno, pripada. Takvom se smjenom retrospekcije i introspekcije ostvaruje osobit ritam pripovijedanja kojim Sencov suvereno vlada. Razlog tomu se vjerojatno nalazi u njegovoj izobrazbi za filmskoga redatelja kojemu nije tuđa vješta izmjena dinamiziranih i statičnih pasaža. Monotonija se zatvorskoga prebivanja takvim postupkom gotovo dovodi do neizdržljivosti da bi ju se, prepričavanjem događaja iz prošlosti, oživjelo. Pažnja se čitateljice na taj način uvijek drži na liniji izdržljivosti.
Nažalost, kraj dnevničkoga pripovijedanja ne donosi happy-end. Sencov prekida, nakon 145 dana, štrajk glađu a da pri tome nije ostvario nijedan od svojih ciljeva. I dalje ostaje u zatvoru, situacija ostalih ukrajinskih političkih zatvorenika nije poboljšana. Budući da mu je život u neposrednoj opasnosti, liječnici i zatvorska uprava odlučuje se na prinudnu ishranu na koju on ne želi pristati, ali je prinuđen na nju. U takvoj je situaciji prekid štrajka jedina razumna solucija. No, s druge strane, njegova očajnička akcija nije bila uzaludna. Pažnja je međunarodne javnosti iznova skrenuta na nepodnošljivo stanje u okupiranim oblastima Ukrajine. Bar jedan je dio te javnosti uvidio perfidnu rusku strategiju što je zasigurno pomoglo da se bolje razumije agresija koja je izvršena na nezavisnu zemlju nepune tri godine po Sencovljevom oslobođenju iz zatočeništva. Stoga su i hrabri protest i njegovo sustavno dnevničko praćenje vrijedni prilozi borbi protiv autoritarnog terorizma koja još uvijek, s neizvjesnim ishodom, traje. No razlozi za optimizam su tu: ako je Oleh Sencov, uz pomoć hrabrih i požrtvovanih ljudi, izdržao, izdržat ćemo, u borbi protiv otjelotvorenog zla, i mi. Nada, ipak, umire posljednja.