Grad sunca iz naslova je Minsk. Artur Klinaŭ ispisuje svoj tekst 2006. nakon sloma prve bjeloruske revolucije. Virulentno je pitanje zašto nijedan od dva pokušaja svrgavanja diktatora s vlasti nije uspio. Na njega će nacionalno svjesni Ukrajinci, ponosni na svoje uspjehe, odgovoriti da Bjelorusi nisu smogli dovoljno hrabrosti. Diferencirano promatranje stvarnosti pružit će unekoliko modificiranu sliku. Stupanj razvitka diktature i sposobnosti njezine tajne službe da impregnira sve kapilare društva u Bjelorusiji su bili daleko prisutniji nego u Ukrajini. I povijest igra bitnu ulogu u konstelaciji koja generira razlike. Na ovome bih mjestu htio izbjeći generalizacije, osobito ako se tiču teme o kojoj je moje znanje nedostatno. Povijest Bjelorusije, kao i povijest njezine kulture i književnosti, još uvijek su slijepa točka studija slavistike na Zapadu, a razlog se tomu zasigurno nalazi i u nedovoljnoj zastupljenosti bjeloruskih znanstvenica i znanstvenika na sveučilištima i s tim povezanom umanjenom sposobnošću lobiranja. Bilo kako bilo, dok se Ukrajina polako ali sigurno uvlači u našu svijest, Bjelorusija se nalazi u (neopravdanoj) fazi čekanja. Kako nas, dok čekamo, može prosvijetliti Artur Klinaŭ?
Vodič po Gradu sunca je hibridni tekst. Mora ga se čitati na više razina i sa stalnom sviješću o tome da je moment njegova nastanka povezan s traumom čiji je nositelj cjelokupno bjelorusko društvo. U takvome kontekstu Klinaŭ bez osobitog obaziranja na recepcijsku sposobnost čitateljstva miješa povijest s arhitekturom, osobne uspomene s uspomenama grada, kulturno-historijske pasaže sa zajedljivim komentarima vezanim uz suvremenu političku situaciju, bogato poznavanje europske kulture s intimnim sjećanjima na vlastito djetinjstvo… U ovakvome melanžu tek vješta ruka pripovjedača, poput dirigentske palice, sprječava da njime zavlada kakofonija. Ona to čini tako što se niti pletu oko određenih signala koje se provlače kroz cijeli tekst. Ti signali mogu imati različita izvorišta. Da počnem od jednoga. U samome se naslovu krije asocijacija, koja se razotkriva i u paratekstualnim elementima (epigrafi), na Grad sunca, paradigmatičnu renesansnu knjigu u kojoj Tommaso Campanella razvija sliku idealnoga utopijskog grada i s njom povezanim političkim i društvenim strukturama. Utopija je žanr iznimno proširen u renesansi gdje je usmjeren prije svega na konstruiranje idealne države, osobito s obzirom na odvajanje politike od religije. Kada se Klinaŭ posvećuje upravo njemu, čini to iz dvostrukog razloga: kako bi ukazao na nužnost utopijskoga mišljenja u suvremenoj Bjelorusiji, jedino sposobnog da pruži bar djelomice svijetlu (sunčanu) sliku jednoga društva potonolug u beznađe i rezignaciju; s druge, pak, strane on se koristi utopijom u cilju ironiziranja ideoloških zastranjenja kolhoznika koji svojim podanicima podastire idealnu sliku života u svojemu carstvu. Ta se slika proširuje i na cijelu povijest Sovjetskoga Saveza i u njemu uvriježene propagandne laži o savršenim uvjetima u kojima funkcionira država koja se nalazi na putu prema ostvarenju besklasnoga društva. U Vodiču po Gradu sunca vođe, kako povijesne tako i suvremene, nazivaju se „metafizičarima“ čime im se oduzima ukotvljenost u navodnoj dijalektici, prema kojoj se vode, ali ih se ironično povezuje s jednim od centralnih, makar ne i najpoznatijih, Campanellinih dijela, trotomnom Metafizikom.
Drugi segment hibridnoga teksta tvore autorove meditacije o prošlosti Bjelorusije, obogaćene uvidima koji su zapadnom čitateljstvu, uglavnom zbog ranije često spominjane intelektualne lijenosti, prikriveni. Pozicija države unutar litvansko-poljske unije, uloga njezinih najvažnijih gradova u ekonomskim strukturama plemenitaške republike, razvijenost autohtonoga plemstva i njihova spremnost da svoje bogatstvo ulože u razvitak kulture, religiozna tolerancija i raznovrsnost… Sve su to elementi koji su tvorili povijesnu potku Bjelorusije. (Klinaŭ će ukazati na to da je povijesni Minsk dobrim dijelom, arhitektonski i urbanistički, bio preslika Vilniusa; jedan grad danas možemo raspoznati u tome svjetlu, iz drugoga su tragovi povijesti u potpunosti izbrisani.) Tragični moment prijeloma nastupa snaženjem moskovitskoga carstva i njegovim presezanjem za tuđim teritorijama što dovodi do eradikacije autonomne kulture, razaranja pluralističkog religijskoga sustava (uništenje katoličkih crkava i malobrojnih ali ipak prisutnih džamija) i njegova smjena monolitnim (i monopolističkim) pravoslavljem. Neposredna posljedica dugotrajnih i mnogobrojnih ratova je i pljačka kulturnih dobara s plemićkih posjeda kojima se danas može diviti isključivo u ruskim muzejima.
Treći se segment organizira oko suvremenoga Minska, autor nas doista, poput turističkoga vodiča, upoznaje s urbanizmom grada, objašnjava povijest nastanka staljinističke arhitekture koja dominira njegovom slikom, sve bogato ilustrira fotografijama i ručno iscrtanim mapama, da bi pružio cjelokupni, kondenzirani pregled onoga što sačinjavaju momenti javnoga, ali i privatno-intimnoga. Tu se miješaju njegove osobne uspomene na prebivanje i sazrijevanje u jednoj vibrirajućoj cjelini koja je sačuvala svoj duh unatoč svim povijesnim strahotama koje su je u dugome vremenskom periodu postojanje prijetile temeljito i bespovratno uništiti. U tome je smislu Vodič po gradu sunca i knjiga otpora.
Taj otpor se pokazuje tvorbenim elementom četvrtog segmenta knjige, otpora, naime, posljednjem barbaru koji je nakanio uništiti posljednje reziduume duha koji su preživjeli u razorenoj metafori. Najtragičnija, za Klinaŭa, jest činjenica da su njegovi izgledi na uspjeh veliki. Stoga je ovo njegovo djelo, za razliku od Šljema o kojemu sam izvještavao ranije, prožeto duhom melankolije koja je zasjela na mjesto otrovnog i efikasnog humora romana. Ne želim reći da je Grad sunca beznadna knjiga. Ali vedrina koja s vremena na vrijeme prosijava kroz nju vedrina je refleksivne nostalgije, zamišljenog tugovanja za nestalim kojega je nemogućno restaurirati. Nad njim se može samo sjetno razmišljati i pustiti uspomenama i mašti da obavljaju svoj dio lijepoga i uzaludnog posla: vraćanja u svijest onoga čega nema i čega neće biti. U izvjesnu ruku to stanje je tipično za cijelu Srednju Europu. Vodič kroz Grad sunca Bjelorusiju virtualno vraća u njezino pripadno stanje, vraća je tamo gdje joj je po prirodi stvari mjesto. Hoće li mu se ikada doista i vratiti, pitanje je na koje odgovori imaju samo brahijalni nasilnici. I otpor koji im se pruža.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/31
Artur Klinaŭ, Vodič po Gradu sunca 2006
Grad sunca iz naslova je Minsk. Artur Klinaŭ ispisuje svoj tekst 2006. nakon sloma prve bjeloruske revolucije. Virulentno je pitanje zašto nijedan od dva pokušaja svrgavanja diktatora s vlasti nije uspio. Na njega će nacionalno svjesni Ukrajinci, ponosni na svoje uspjehe, odgovoriti da Bjelorusi nisu smogli dovoljno hrabrosti. Diferencirano promatranje stvarnosti pružit će unekoliko modificiranu sliku. Stupanj razvitka diktature i sposobnosti njezine tajne službe da impregnira sve kapilare društva u Bjelorusiji su bili daleko prisutniji nego u Ukrajini. I povijest igra bitnu ulogu u konstelaciji koja generira razlike. Na ovome bih mjestu htio izbjeći generalizacije, osobito ako se tiču teme o kojoj je moje znanje nedostatno. Povijest Bjelorusije, kao i povijest njezine kulture i književnosti, još uvijek su slijepa točka studija slavistike na Zapadu, a razlog se tomu zasigurno nalazi i u nedovoljnoj zastupljenosti bjeloruskih znanstvenica i znanstvenika na sveučilištima i s tim povezanom umanjenom sposobnošću lobiranja. Bilo kako bilo, dok se Ukrajina polako ali sigurno uvlači u našu svijest, Bjelorusija se nalazi u (neopravdanoj) fazi čekanja. Kako nas, dok čekamo, može prosvijetliti Artur Klinaŭ?
Vodič po Gradu sunca je hibridni tekst. Mora ga se čitati na više razina i sa stalnom sviješću o tome da je moment njegova nastanka povezan s traumom čiji je nositelj cjelokupno bjelorusko društvo. U takvome kontekstu Klinaŭ bez osobitog obaziranja na recepcijsku sposobnost čitateljstva miješa povijest s arhitekturom, osobne uspomene s uspomenama grada, kulturno-historijske pasaže sa zajedljivim komentarima vezanim uz suvremenu političku situaciju, bogato poznavanje europske kulture s intimnim sjećanjima na vlastito djetinjstvo… U ovakvome melanžu tek vješta ruka pripovjedača, poput dirigentske palice, sprječava da njime zavlada kakofonija. Ona to čini tako što se niti pletu oko određenih signala koje se provlače kroz cijeli tekst. Ti signali mogu imati različita izvorišta. Da počnem od jednoga. U samome se naslovu krije asocijacija, koja se razotkriva i u paratekstualnim elementima (epigrafi), na Grad sunca, paradigmatičnu renesansnu knjigu u kojoj Tommaso Campanella razvija sliku idealnoga utopijskog grada i s njom povezanim političkim i društvenim strukturama. Utopija je žanr iznimno proširen u renesansi gdje je usmjeren prije svega na konstruiranje idealne države, osobito s obzirom na odvajanje politike od religije. Kada se Klinaŭ posvećuje upravo njemu, čini to iz dvostrukog razloga: kako bi ukazao na nužnost utopijskoga mišljenja u suvremenoj Bjelorusiji, jedino sposobnog da pruži bar djelomice svijetlu (sunčanu) sliku jednoga društva potonolug u beznađe i rezignaciju; s druge, pak, strane on se koristi utopijom u cilju ironiziranja ideoloških zastranjenja kolhoznika koji svojim podanicima podastire idealnu sliku života u svojemu carstvu. Ta se slika proširuje i na cijelu povijest Sovjetskoga Saveza i u njemu uvriježene propagandne laži o savršenim uvjetima u kojima funkcionira država koja se nalazi na putu prema ostvarenju besklasnoga društva. U Vodiču po Gradu sunca vođe, kako povijesne tako i suvremene, nazivaju se „metafizičarima“ čime im se oduzima ukotvljenost u navodnoj dijalektici, prema kojoj se vode, ali ih se ironično povezuje s jednim od centralnih, makar ne i najpoznatijih, Campanellinih dijela, trotomnom Metafizikom.
Drugi segment hibridnoga teksta tvore autorove meditacije o prošlosti Bjelorusije, obogaćene uvidima koji su zapadnom čitateljstvu, uglavnom zbog ranije često spominjane intelektualne lijenosti, prikriveni. Pozicija države unutar litvansko-poljske unije, uloga njezinih najvažnijih gradova u ekonomskim strukturama plemenitaške republike, razvijenost autohtonoga plemstva i njihova spremnost da svoje bogatstvo ulože u razvitak kulture, religiozna tolerancija i raznovrsnost… Sve su to elementi koji su tvorili povijesnu potku Bjelorusije. (Klinaŭ će ukazati na to da je povijesni Minsk dobrim dijelom, arhitektonski i urbanistički, bio preslika Vilniusa; jedan grad danas možemo raspoznati u tome svjetlu, iz drugoga su tragovi povijesti u potpunosti izbrisani.) Tragični moment prijeloma nastupa snaženjem moskovitskoga carstva i njegovim presezanjem za tuđim teritorijama što dovodi do eradikacije autonomne kulture, razaranja pluralističkog religijskoga sustava (uništenje katoličkih crkava i malobrojnih ali ipak prisutnih džamija) i njegova smjena monolitnim (i monopolističkim) pravoslavljem. Neposredna posljedica dugotrajnih i mnogobrojnih ratova je i pljačka kulturnih dobara s plemićkih posjeda kojima se danas može diviti isključivo u ruskim muzejima.
Treći se segment organizira oko suvremenoga Minska, autor nas doista, poput turističkoga vodiča, upoznaje s urbanizmom grada, objašnjava povijest nastanka staljinističke arhitekture koja dominira njegovom slikom, sve bogato ilustrira fotografijama i ručno iscrtanim mapama, da bi pružio cjelokupni, kondenzirani pregled onoga što sačinjavaju momenti javnoga, ali i privatno-intimnoga. Tu se miješaju njegove osobne uspomene na prebivanje i sazrijevanje u jednoj vibrirajućoj cjelini koja je sačuvala svoj duh unatoč svim povijesnim strahotama koje su je u dugome vremenskom periodu postojanje prijetile temeljito i bespovratno uništiti. U tome je smislu Vodič po gradu sunca i knjiga otpora.
Taj otpor se pokazuje tvorbenim elementom četvrtog segmenta knjige, otpora, naime, posljednjem barbaru koji je nakanio uništiti posljednje reziduume duha koji su preživjeli u razorenoj metafori. Najtragičnija, za Klinaŭa, jest činjenica da su njegovi izgledi na uspjeh veliki. Stoga je ovo njegovo djelo, za razliku od Šljema o kojemu sam izvještavao ranije, prožeto duhom melankolije koja je zasjela na mjesto otrovnog i efikasnog humora romana. Ne želim reći da je Grad sunca beznadna knjiga. Ali vedrina koja s vremena na vrijeme prosijava kroz nju vedrina je refleksivne nostalgije, zamišljenog tugovanja za nestalim kojega je nemogućno restaurirati. Nad njim se može samo sjetno razmišljati i pustiti uspomenama i mašti da obavljaju svoj dio lijepoga i uzaludnog posla: vraćanja u svijest onoga čega nema i čega neće biti. U izvjesnu ruku to stanje je tipično za cijelu Srednju Europu. Vodič kroz Grad sunca Bjelorusiju virtualno vraća u njezino pripadno stanje, vraća je tamo gdje joj je po prirodi stvari mjesto. Hoće li mu se ikada doista i vratiti, pitanje je na koje odgovori imaju samo brahijalni nasilnici. I otpor koji im se pruža.