Viktor Martinovič još je jedan od fascinantnih spisatelja koje je Bjelorusija ponudila svjetskoj književnoj zajednici od stjecanja nezavisnosti. I on djeluje bilingvalno te po tome više podsjeća na Artura Klinaŭa nego na Sašu Filipenka čiji su romani nastali isključivo na ruskom. Mova je napisana na bjeloruskom, a Revolucija, o kojoj govori ovaj tekst, na ruskome. Zabranjena u Bjelorusiji odmah po objavljivanju 2009., Paranoja se u novome izdanju pojavila u Rusiji. (Doista, postojalo je i vrijeme u kojemu su se bjeloruske intelektualke i intelektualci od progona sklanjali u Rusiju!) Martinovič od 2005. prebiva u Vilniusu (upitajte se zašto) gdje na Europskom humanističkom sveučilištu predaje povijest umjetnosti. U Vilniusu je i obranio disertaciju na temu Vitebske avangarde. Vitebsk je onaj grad u Bjelorusiji u kojemu su poslije Oktobarske revolucije djelovali Marc Chagall i Kazimir Maljevič. Prateći tekstovi na Chagallovoj retrospektivi koja se upravo održava u Frankfurtu označit će ga, bez osobitoga razmišljanja, pripadnikom ruske avangarde. Makar smo se počeli približavati nečemu što se može nazvati povijesnom korektnošću, ipak se potkradaju takve denominacije koje govore o još uvijek prisutnoj opčinjenosti Zapada Imperijem. Ona vodi ka nekritičkom zanemarivanju umjetničkih dostignuća (a o njima je ovdje riječ) na područjima koja su joj nasilnim putom pripojena tokom devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. Tim je veća potreba za njihovom revalorizacijom.
No Martinovič, bjeloruski, dakle, autor. Revolucija je roman čija je radnja smještena u vremenu kojega se ne označuje točno, ali o kojemu se na osnovu indikacija u tesktu može steći određena predodžba. Sama radnja graniči s distopijom, u prvome redu, no autor se trudi da je dodatno zakomplicira. Iz toga slijedi teškoća u žanrovskome određenju, roman se doduše kreira kao distopija, ali se kreće na razmeđu političkog trilera, agentskoga romana, zajedljive satire, dok se oko svih njih obavija vješto konstruirana teorija urote. Praćenje od čitateljstva zahtijeva enormnu koncentraciju, poznavanje niza detalja iz suvremene povijesti Rusije i Bjelorusije, zavidno obrazovanje na polju književnosti i likovne umjetnosti, ali i popularne kulture. Svi ti faktori otežavaju lektiru, ali ona se ipak, paradoksalno, ne pokazuje napornom. Roman se čita s napetošću, predočeno se relativno lako recipira, a razlog se tomu može ponajprije tražiti u relativno neambicioznom jeziku. (Djelomice se ograđujem jer pišem o prijevodu, ali mi se čini da original nije bitno drukčiji.)
Radnja je smještena u Moskvi, a njezin je nositelj mladi sveučilišni nastavnik Mihail German koji je iz Minska došao u glavni grad Rusije kako bi tamo predavao semiotiku arhitekture. Samo je sveučilište osnovao George Soros. Uvlači ga se u prometnu nesreću u kojoj njegov bezvrijedni zaporožec nanosi veliku štetu na jaguaru-oldtajmeru lokalnog oligarha. Makar i ne bio kriv, ljudi iz oligarhove pratnje mu nameću plaćanje nadoknade od 50000 dolara i daju mu pet dana da skupi novac (kojega naravno ne posjeduje). Posljednjeg dana, poput kakvog deus ex machina, pojavljuje se nepoznati čovjek, navodi ga da otvori prtljažnik automobila i da u njemu pronađe svotu koja odgovara onoj potrebnoj da se oslobodi prijetećeg dužničkog ropstva. Ili ne? Prava priča se počinje odmotavati tek od toga mjesta. Nalog za pomoć Germanu potječe od Alekseja Borisoviča Noidea, posljednjeg generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. German postaje član tajnoga društva koje iz prikrajka vlada Rusijom, kao nasljednicom raspadnutoga socijalističkog imperija, penje se sve više stepenicama da bi, pred sam kraj romana, dospio na vrh. Događaji koji se nižu tvore narativnu strukturu romana koja nije osobito čvrsta, ili: koja je labava. Ovdje neću izvijestiti o detaljima, već ću se koncentrirati na nešto daleko važnije, na vibrirajuću intertekstualnu podlogu kojom se Martinovič deklarira kao samosvjesni literat kojemu je literarna tradicija poznata u svoj širini i koju, što je najvažnije, na konstruktivan i ponekad provokativan način integrira u svoj tekst.
Najvažniju podlogu na kojoj Martinovič plete svoju priču čini roman Majstor i Margarita. Taj je roman značajan u najmanje trostrukome smislu. Kao prvo, radi se o „moskovskoj knjizi“ u najtočnijem smislu te riječi. Kao drugo, u njemu se sprovodi sustavna i otvorena kritika aberacija komunističkoga režima. I kao treće, sve se odvija u prostoru obilježenom fantastikom. To je idealna konstelacija koju Martinovič „kopira“ u Revoluciji, ali pri tome unosi u nju povijesno determinirane modifikacije. Suvremena Moskva je grad u kojemu je život obojen jednako mračnim tonovima kao Bulgakovljeva Moskva iz staljinističkog perioda. Komunističke se režim, navodno svrgnut s vlasti, ovdje pojavljuje kao mračna zavjerenička sila čiji je cilj vladanje svijetom, a da bi se svemu pridodao element zamagljenja, koji je – paradoksalno – tu da bi se situacija bolje osvijetlila, i Martinovič koristi elemente fantastičnoga, doduše ne tako izravno poput Bulgakova, ali ipak dovoljno jasno.
Ova se intertekstualna folija dopunjava citatima, asocijacijama i aluzijama iz ruske književnosti (Dostojevski, Gribojedov, Jesenjin), znanstveni se legitimitet Germanov potvrđuje njegovim stalnim ukazivanjem na tekstove klasika semiotike (Jakobson, Barthes, Peirce), a njegovo se (istovremeno i autorovo) poznavanje povijesti umjetnosti stavlja do znanja suptilnim analizama različitih arhitektonskih stilova koji dominiraju urbanom Moskvom, ali i njezinim suburbanim rajonima. Na taj način nastaje gusta potka znakova koja, kao što sam već napomenuo, ne utječe bitno na čitkost romana – mogućno ga je recipirati i ako se ne posjeduje znanje o njegovoj raskošnoj pozadini.
Glavno je retoričko sredstvo kojim se Martinovič koristi za dosizanje svojega cilja ironija. Počev od naslova (revolucija o kojoj je riječ zapravo je kontrarevolucija, a njezin protagonist German, kao Bjelorus, nalazi se na najboljem putu preuzimanja vlasti u Rusiji), preko persifliranja realnih povijesnih likova (višestruko osujećeni i od strane Rusije potpuno odbačeni Mihail Gorbačov u romanu se pojavljuje kao vrhovni zavjerenik na rubu senilnosti), do manje ili više otvorenog ismijavanja aktualnih političkih moćnika (u asocijativnim nizovima sklopljenim oko tajne službe nije teško prepoznati kremaljskog hobi-povjesničara i njegovog kolhozničkog adlatusa) ona prožima cijeli pripovjedni tekst, zamotavajući ga u opnu posredovanog govora koji, u krajnjoj liniji, i određuje njegovu distopijsku strukturu. Povremeni blijesci humora ne mogu prikriti temeljnu gorčinu kojom se k znanju prima narastajuća moć neoimperijalne ideje „ruskoga svijeta“. U tome je smislu Martinovičev roman pledoaje za demokraciju, za liberalne ideje koje su, vidjeli smo, jedino sposobne našem kontinentu darovati toliko potrebni mir i s njime povezano doba prosperiteta. Pri tome Revolucija nije ni didaktičko ni propagandno štivo. Naprotiv, njezina se snaga nalazi u beskompromisno provedenoj poetici – a ne politici.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/30
Viktor Martinovič, Revolucija
Viktor Martinovič još je jedan od fascinantnih spisatelja koje je Bjelorusija ponudila svjetskoj književnoj zajednici od stjecanja nezavisnosti. I on djeluje bilingvalno te po tome više podsjeća na Artura Klinaŭa nego na Sašu Filipenka čiji su romani nastali isključivo na ruskom. Mova je napisana na bjeloruskom, a Revolucija, o kojoj govori ovaj tekst, na ruskome. Zabranjena u Bjelorusiji odmah po objavljivanju 2009., Paranoja se u novome izdanju pojavila u Rusiji. (Doista, postojalo je i vrijeme u kojemu su se bjeloruske intelektualke i intelektualci od progona sklanjali u Rusiju!) Martinovič od 2005. prebiva u Vilniusu (upitajte se zašto) gdje na Europskom humanističkom sveučilištu predaje povijest umjetnosti. U Vilniusu je i obranio disertaciju na temu Vitebske avangarde. Vitebsk je onaj grad u Bjelorusiji u kojemu su poslije Oktobarske revolucije djelovali Marc Chagall i Kazimir Maljevič. Prateći tekstovi na Chagallovoj retrospektivi koja se upravo održava u Frankfurtu označit će ga, bez osobitoga razmišljanja, pripadnikom ruske avangarde. Makar smo se počeli približavati nečemu što se može nazvati povijesnom korektnošću, ipak se potkradaju takve denominacije koje govore o još uvijek prisutnoj opčinjenosti Zapada Imperijem. Ona vodi ka nekritičkom zanemarivanju umjetničkih dostignuća (a o njima je ovdje riječ) na područjima koja su joj nasilnim putom pripojena tokom devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća. Tim je veća potreba za njihovom revalorizacijom.
No Martinovič, bjeloruski, dakle, autor. Revolucija je roman čija je radnja smještena u vremenu kojega se ne označuje točno, ali o kojemu se na osnovu indikacija u tesktu može steći određena predodžba. Sama radnja graniči s distopijom, u prvome redu, no autor se trudi da je dodatno zakomplicira. Iz toga slijedi teškoća u žanrovskome određenju, roman se doduše kreira kao distopija, ali se kreće na razmeđu političkog trilera, agentskoga romana, zajedljive satire, dok se oko svih njih obavija vješto konstruirana teorija urote. Praćenje od čitateljstva zahtijeva enormnu koncentraciju, poznavanje niza detalja iz suvremene povijesti Rusije i Bjelorusije, zavidno obrazovanje na polju književnosti i likovne umjetnosti, ali i popularne kulture. Svi ti faktori otežavaju lektiru, ali ona se ipak, paradoksalno, ne pokazuje napornom. Roman se čita s napetošću, predočeno se relativno lako recipira, a razlog se tomu može ponajprije tražiti u relativno neambicioznom jeziku. (Djelomice se ograđujem jer pišem o prijevodu, ali mi se čini da original nije bitno drukčiji.)
Radnja je smještena u Moskvi, a njezin je nositelj mladi sveučilišni nastavnik Mihail German koji je iz Minska došao u glavni grad Rusije kako bi tamo predavao semiotiku arhitekture. Samo je sveučilište osnovao George Soros. Uvlači ga se u prometnu nesreću u kojoj njegov bezvrijedni zaporožec nanosi veliku štetu na jaguaru-oldtajmeru lokalnog oligarha. Makar i ne bio kriv, ljudi iz oligarhove pratnje mu nameću plaćanje nadoknade od 50000 dolara i daju mu pet dana da skupi novac (kojega naravno ne posjeduje). Posljednjeg dana, poput kakvog deus ex machina, pojavljuje se nepoznati čovjek, navodi ga da otvori prtljažnik automobila i da u njemu pronađe svotu koja odgovara onoj potrebnoj da se oslobodi prijetećeg dužničkog ropstva. Ili ne? Prava priča se počinje odmotavati tek od toga mjesta. Nalog za pomoć Germanu potječe od Alekseja Borisoviča Noidea, posljednjeg generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. German postaje član tajnoga društva koje iz prikrajka vlada Rusijom, kao nasljednicom raspadnutoga socijalističkog imperija, penje se sve više stepenicama da bi, pred sam kraj romana, dospio na vrh. Događaji koji se nižu tvore narativnu strukturu romana koja nije osobito čvrsta, ili: koja je labava. Ovdje neću izvijestiti o detaljima, već ću se koncentrirati na nešto daleko važnije, na vibrirajuću intertekstualnu podlogu kojom se Martinovič deklarira kao samosvjesni literat kojemu je literarna tradicija poznata u svoj širini i koju, što je najvažnije, na konstruktivan i ponekad provokativan način integrira u svoj tekst.
Najvažniju podlogu na kojoj Martinovič plete svoju priču čini roman Majstor i Margarita. Taj je roman značajan u najmanje trostrukome smislu. Kao prvo, radi se o „moskovskoj knjizi“ u najtočnijem smislu te riječi. Kao drugo, u njemu se sprovodi sustavna i otvorena kritika aberacija komunističkoga režima. I kao treće, sve se odvija u prostoru obilježenom fantastikom. To je idealna konstelacija koju Martinovič „kopira“ u Revoluciji, ali pri tome unosi u nju povijesno determinirane modifikacije. Suvremena Moskva je grad u kojemu je život obojen jednako mračnim tonovima kao Bulgakovljeva Moskva iz staljinističkog perioda. Komunističke se režim, navodno svrgnut s vlasti, ovdje pojavljuje kao mračna zavjerenička sila čiji je cilj vladanje svijetom, a da bi se svemu pridodao element zamagljenja, koji je – paradoksalno – tu da bi se situacija bolje osvijetlila, i Martinovič koristi elemente fantastičnoga, doduše ne tako izravno poput Bulgakova, ali ipak dovoljno jasno.
Ova se intertekstualna folija dopunjava citatima, asocijacijama i aluzijama iz ruske književnosti (Dostojevski, Gribojedov, Jesenjin), znanstveni se legitimitet Germanov potvrđuje njegovim stalnim ukazivanjem na tekstove klasika semiotike (Jakobson, Barthes, Peirce), a njegovo se (istovremeno i autorovo) poznavanje povijesti umjetnosti stavlja do znanja suptilnim analizama različitih arhitektonskih stilova koji dominiraju urbanom Moskvom, ali i njezinim suburbanim rajonima. Na taj način nastaje gusta potka znakova koja, kao što sam već napomenuo, ne utječe bitno na čitkost romana – mogućno ga je recipirati i ako se ne posjeduje znanje o njegovoj raskošnoj pozadini.
Glavno je retoričko sredstvo kojim se Martinovič koristi za dosizanje svojega cilja ironija. Počev od naslova (revolucija o kojoj je riječ zapravo je kontrarevolucija, a njezin protagonist German, kao Bjelorus, nalazi se na najboljem putu preuzimanja vlasti u Rusiji), preko persifliranja realnih povijesnih likova (višestruko osujećeni i od strane Rusije potpuno odbačeni Mihail Gorbačov u romanu se pojavljuje kao vrhovni zavjerenik na rubu senilnosti), do manje ili više otvorenog ismijavanja aktualnih političkih moćnika (u asocijativnim nizovima sklopljenim oko tajne službe nije teško prepoznati kremaljskog hobi-povjesničara i njegovog kolhozničkog adlatusa) ona prožima cijeli pripovjedni tekst, zamotavajući ga u opnu posredovanog govora koji, u krajnjoj liniji, i određuje njegovu distopijsku strukturu. Povremeni blijesci humora ne mogu prikriti temeljnu gorčinu kojom se k znanju prima narastajuća moć neoimperijalne ideje „ruskoga svijeta“. U tome je smislu Martinovičev roman pledoaje za demokraciju, za liberalne ideje koje su, vidjeli smo, jedino sposobne našem kontinentu darovati toliko potrebni mir i s njime povezano doba prosperiteta. Pri tome Revolucija nije ni didaktičko ni propagandno štivo. Naprotiv, njezina se snaga nalazi u beskompromisno provedenoj poetici – a ne politici.