Na dan u kojem ispisujem ove redove Serhiju se Žadanu dodjeljuje Nagrada za mir Njemačkog udruženja knjižara. Rok-glazbenik, pjesnik i prozni pisac, promovirani književni znanstvenik u ovome se trenutku nalazi u Frankfurtu kojega će napustiti odmah po primitku nagrade kako bi nastavio s humanitarnom djelatnošću koju s nevjerojatnom istrajnošću od samoga početka agresije na Ukrajinu provodi u svome prebivalištu Harkivu. Kada smo se upoznali, 2016., na jednoj književnoj večeri Žadan je bio obasut pitanjima koja su mu u vezi s ruskom aneksijom Krima i okupacijom Donbasa postavljali pripadnice i pripadnici ukrajinske egzilantske zajednice. U izvjesnoj mjeri iznerviran političkom usmjerenošću cijele diskusije, postavio sam dva pitanja. Prvo je glasilo: Smijem li upitati nešto u vezi s književnošću? Drugo se odnosilo na nju te stoga sada ni nije bitno. No moja me drskost i danas, bar pomalo, proganja. Jesam li u tom trenutku imao pravo skrenuti razgovor s onoga pravca u kojemu se kretao? Doista, književnost je u tome momentu bila važna. Večer je uostalom bila „književna“. No ljudi koji su u velikom broju, iz cijeloga Würtemberga, došli u Tübingen htjeli su čuti što o situaciji u njihovoj zemlji misli spisatelj koji se nalazi na licu mjesta, koji je spreman i na drukčijoj diskurzivnoj razini od književne progovoriti o onome što ga okružuje kao svakodnevica i što će se, nakon manje od šest godina, pretvoriti u čistu apokalipsu. Jesam li, nakon prvih reakcija na zbivanja 2014., dopustio da me uljuljka sigurnost u kojoj sam obitavao? Jesam li, bez ikakve dublje spoznaje, prihvatio Žadanovo odobravanje, iskazano u kasnijem razgovoru, s obzirom na moje inzistiranje na estetici? Je li to što mi je tada rekao o nužnosti govora o književnim temama, bez stavljanja težišta na ekstremno prekarnu situaciju u Ukrajini, bio njegov mali pokušaj eskapizma ili se radilo o pristojnosti prema sugovorniku koji je pokazao iznimno zanimanje za njegovo stvaralaštvo? Bilo kako bilo, vremena se nisu toliko promijenila – došlo je do eskalacije ruskoga radikalizma koji je i te godine bio više nego prisutan. No upravo je ta eskalacija ono što me primorava na samokritiku, što moju drskost razotkriva kao, zapravo, sebični čin kojim sam, iz svoje kapsule, zanemario osjećaje i potrebe drugih. U eksploziji radikalizma koja me je doslovce osvijestila nalazim razloge za revidiranje vlastite pozicije i pokušaje stvaranja nove, prožete empatijom i solidarnošću s narodom koji, poput nas prije trideset godina, prolazi kroz apokalipsu, suočen s genocidom, s bjesomučnim nagonom da ga se uništi, da mu se ukine pravo egzistencije. Moja revizija sastoji se u neprekidnom procesu učenja, ali i u posredovanju naučenoga.
Serhij Žadan je jedan od onih od kojih učim. Zbirka pripovijedaka Himna demokratskoj omladini spada u prozne tekstove koji na ludistički način prilaze temi tranzicije i s njom povezanim eskapizmom kojeg se može smatrati glavnom odlikom junaka njegovih proza. Poigravajući se kratkom formom, dopuštao joj je da stupi u dijaloški odnos s romanima koji su nastajali prije ili nakon nje. (O tri je već bilo riječi u ovome ciklusu.) Tom činjenicom Himna demokratskoj omladini pokazuje da se u pripovijetkama kriju klice dugih formi, ali i obratno: romaneskne se teme u njoj zaoštravaju kao poantirani iskazi. Pripovjedno je to vidljivo prije svega u ulogama likova koji se u različitim intervalima pojavljuju u pojedinim pripovijetkama, a da se pri tome ne stvaraju veze između njih koje bi imale ulogu bitnu u ekonomiji narativa. Tako oni postoje tek kao cement koji veže slične teme, motive, sižee i fabulativne konstrukcije. U središtu se, kao i uvijek kod Žadana, nalazi Donbas.
Zbirka se sastoji od šest pripovijedaka nejednake dužine. Ono što tvori njezinu konzistentnost ne da se svesti tek na jednu dimenziju naracije. Upravo je ta prividna disparatnost conditio sine qua non cjelokupne Žadanovljeve pripovjedne umjetnosti. Putovanja, točnije prevladavanja prostora, jedna su od njezinih temeljnih odrednica. Druga su apsurdne situacije u kojima se nalaze junaci, bilo da su u njih dospjeli svojom krivicom ili ih je manipulirao pokatkad maligni pripovjedač. Treću čine manje ili više prikrivene opaske na aktualnu političku situaciju u Ukrajini kojima se pripovjedač profilira kao oštri kritičar pervertiranih stanja u tranzicijskome društvu, specifičnoj ukrajinskoj pojavi u kojoj se svakodnevica pretvara u trajnu tranziciju, prijelaznost koja nikako ne prolazi i mutira u standard.
Pripovijetka kojom se otvara zbirka svjedoči o socijalno uvjetovanoj kakofoniji glasova. Već njezin naslov ukazuje na apsurdnu situaciju koja posjeduje subverzivni potencijal. Vlasnik najboljeg bara za homoseksualce u gradu suočava čitateljicu s otvorenom mržnjom prema pripadnicima manjinske zajednice koja se očituje u unisonom odbijanju poslovne ideje što ju iznosi propali ali neumorni poduzetnik San Sanič. On sam nije homoseksualac, štoviše, prema njima se odnosi s prezirom, ali ga mogućnost zarade novca tjera na razmišljanje o otvaranju novih tržišta. Kao što se može i pretpostaviti, ideja je osujećena i prije nego što je mogla uhvatiti korijene, a Sanič ostaje sam s psom, nepobjediv u ekonomskim maštarijama.
Pripovijetka Četrdeset vagona uzbečkih droga zavrtanj apsurda i groteske okreće još intenzivnije. Braća Ošvanc pripadaju, kao i Sanič, generaciji tranzicijskih biznismena. Njihova poslovna ideja koncentrira se na osnivanje poduzeća za pružanje „ritualnih uslužnih djelatnosti“, a prva je investicija nabavka krematorija. Svako se pogrebno poduzeće već po naravi stvari otvara prema crnome humoru koji, opet, vodi ka groteski. Nije drukčije ni s ovim tranzicijskim pothvatom usmjerenim na stjecanje bogatstva. „Demokratska omladina“ zapetljava se u poslove čiju je narav teško proniknuti, ali koji se kreću na samome rubu zakonitoga. Time se uzoriti omladinci prinuđuju na poslovanje s „kriminalnim strukturama“ tranzicijskoga društva. Na jedan takav zadatak šalju nećaka koji, kao što se može pretpostaviti, uprska cijelu situaciju. Braća ga, u opravdanom strahu od sestre, sklanjaju u Mariupol. Kada shvate da ni tamo nije na sigurnom, opet ga izvlače, voze prema Harkivu, ali to je vožnja kojoj se ne vidi kraj: „Ivan (nećak- D.B.) je gledao kroz prozor, promatrao oblake koji su dolazili s mora, kamione koje su pretjecali, kuće i prolaznike i mislio kako će možda juriti još sat i pol, u pravcu sjevera, a onda negdje zastati, jer svakome je putovanju potreban prekid i svaki vozač, nebitno koliko je izdržljiv, nekada mora stati. I što si duže na putu to će duži biti prekidi sve dok se ne zaustaviš zauvijek i ne budeš u stanju da dalje voziš, tek kratki komad puta udaljen od mjesta do kojega si htio stići, gdje tako dugo nisi bio i gdje nitko, doista nitko, ne čeka na tebe.“ Pripovijest koja je započela kao slapstick, ispričan u najboljem „neki-to-vole-vruće“ maniru Billya Wildera, pretapa se u melankoličnu kodu o putu koji će se prekinuti, gotovo iscrpiti, u posljednjim metrima pred dostizanjem cilja.
Sličnu apsurdno-grotesknu priču pripovijeda i Osobenosti krijumčarenja unutarnjih organa. Pripovijetka je organizirana kao specifično razmatranje o propusnosti granica zemalja s kojima graniči Ukrajina. Ona će se, onda pokazati kao odlučujući faktor u krijumčarskim aktivnostima koji su, sa svoje strane, povezani s korumpiranošću graničara. Iznova su, otuda i apsurdna grotesknost, Žadanovi junaci osujećeni u svojim operacijama. Posljednja pripovijetka tvori efektan metatekstualni završetak cijele zbirke. Njezin je naslov „Metalist“ samo za bijelce, a ironični podnaslov Slika neprijatelja u sovjetskoj ukrajinskoj književnosti. „Metalist“ je harkivski nogometni klub, „samo za bijelce“ svjedoči o rasističkim obilježjima njegovih navijača, dok se „neprijatelj“ fokusira na kavkaske stanovnike Ukrajine koji su izloženi proganjanjima ili, u najboljem slučaju, predrasudama i stereotipiziranim prosudbama. No ni ukrajinski protagonist, kojemu se pripovjedna instanca sustavno obraća u drugome licu jednine, ne ostaje pošteđen. Kao netko tko se odlučio na otpor, on je osuđen na svakodnevno trpljenje napada od strane neprijatelja koji ga izlažu „opasnostima i provokacijama“, „iz dana u dan vode tajni rat s ciljem da te prisile na kapitulaciju…“ U ovoj pripovijesti kao da čitavo ukrajinsko društvo proglašava bankrot koji će dovesti do potpunoga gubljenja ideala. Jer neprijatelji „kazuju riječi i ti počinješ koristiti te riječi u svakodnevici, oni ti došaptavaju bazične termine i pojmove, korigiraju tvoj jezik i proširuju ga uz pomoć jedne specijalne terminologije, miješaju u tvoj jezik komadiće svojih objašnjenja i manifesta, prodiru svojom leksikom u tvoj jezik, dubliraju tvoj privatni glas, imitiraju tvoje razgovore i napjeve, ponavljaju riječi koje si upravo izgovorio, svojom leksikom pune prazna mjesta u tvojim odgovorima…“ U jednu riječ: ovo nabrajanje svjedoči o pokušaju potpunoga preuzimanja kontrole nad kreativnom individuom kojoj preostaje – otpor. Od samoga početka postojanja nezavisne Ukrajine otpor je, veli nam Žadan, središnji pojam. No iz otpora izrasta moć pisane i otpjevane riječi, književnosti i glazbe. U tome se smislu Himna demokratske omladine doimlje stilskom vježbom na putu ka kompleksnijoj varijanti otpora razvijenoj u romanu Vorošilovgrad. O kojemu će biti više riječi u nastavku ove serije.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/27
Serhij Žadan, Himna demokratskoj omladini, 2006
Na dan u kojem ispisujem ove redove Serhiju se Žadanu dodjeljuje Nagrada za mir Njemačkog udruženja knjižara. Rok-glazbenik, pjesnik i prozni pisac, promovirani književni znanstvenik u ovome se trenutku nalazi u Frankfurtu kojega će napustiti odmah po primitku nagrade kako bi nastavio s humanitarnom djelatnošću koju s nevjerojatnom istrajnošću od samoga početka agresije na Ukrajinu provodi u svome prebivalištu Harkivu. Kada smo se upoznali, 2016., na jednoj književnoj večeri Žadan je bio obasut pitanjima koja su mu u vezi s ruskom aneksijom Krima i okupacijom Donbasa postavljali pripadnice i pripadnici ukrajinske egzilantske zajednice. U izvjesnoj mjeri iznerviran političkom usmjerenošću cijele diskusije, postavio sam dva pitanja. Prvo je glasilo: Smijem li upitati nešto u vezi s književnošću? Drugo se odnosilo na nju te stoga sada ni nije bitno. No moja me drskost i danas, bar pomalo, proganja. Jesam li u tom trenutku imao pravo skrenuti razgovor s onoga pravca u kojemu se kretao? Doista, književnost je u tome momentu bila važna. Večer je uostalom bila „književna“. No ljudi koji su u velikom broju, iz cijeloga Würtemberga, došli u Tübingen htjeli su čuti što o situaciji u njihovoj zemlji misli spisatelj koji se nalazi na licu mjesta, koji je spreman i na drukčijoj diskurzivnoj razini od književne progovoriti o onome što ga okružuje kao svakodnevica i što će se, nakon manje od šest godina, pretvoriti u čistu apokalipsu. Jesam li, nakon prvih reakcija na zbivanja 2014., dopustio da me uljuljka sigurnost u kojoj sam obitavao? Jesam li, bez ikakve dublje spoznaje, prihvatio Žadanovo odobravanje, iskazano u kasnijem razgovoru, s obzirom na moje inzistiranje na estetici? Je li to što mi je tada rekao o nužnosti govora o književnim temama, bez stavljanja težišta na ekstremno prekarnu situaciju u Ukrajini, bio njegov mali pokušaj eskapizma ili se radilo o pristojnosti prema sugovorniku koji je pokazao iznimno zanimanje za njegovo stvaralaštvo? Bilo kako bilo, vremena se nisu toliko promijenila – došlo je do eskalacije ruskoga radikalizma koji je i te godine bio više nego prisutan. No upravo je ta eskalacija ono što me primorava na samokritiku, što moju drskost razotkriva kao, zapravo, sebični čin kojim sam, iz svoje kapsule, zanemario osjećaje i potrebe drugih. U eksploziji radikalizma koja me je doslovce osvijestila nalazim razloge za revidiranje vlastite pozicije i pokušaje stvaranja nove, prožete empatijom i solidarnošću s narodom koji, poput nas prije trideset godina, prolazi kroz apokalipsu, suočen s genocidom, s bjesomučnim nagonom da ga se uništi, da mu se ukine pravo egzistencije. Moja revizija sastoji se u neprekidnom procesu učenja, ali i u posredovanju naučenoga.
Serhij Žadan je jedan od onih od kojih učim. Zbirka pripovijedaka Himna demokratskoj omladini spada u prozne tekstove koji na ludistički način prilaze temi tranzicije i s njom povezanim eskapizmom kojeg se može smatrati glavnom odlikom junaka njegovih proza. Poigravajući se kratkom formom, dopuštao joj je da stupi u dijaloški odnos s romanima koji su nastajali prije ili nakon nje. (O tri je već bilo riječi u ovome ciklusu.) Tom činjenicom Himna demokratskoj omladini pokazuje da se u pripovijetkama kriju klice dugih formi, ali i obratno: romaneskne se teme u njoj zaoštravaju kao poantirani iskazi. Pripovjedno je to vidljivo prije svega u ulogama likova koji se u različitim intervalima pojavljuju u pojedinim pripovijetkama, a da se pri tome ne stvaraju veze između njih koje bi imale ulogu bitnu u ekonomiji narativa. Tako oni postoje tek kao cement koji veže slične teme, motive, sižee i fabulativne konstrukcije. U središtu se, kao i uvijek kod Žadana, nalazi Donbas.
Zbirka se sastoji od šest pripovijedaka nejednake dužine. Ono što tvori njezinu konzistentnost ne da se svesti tek na jednu dimenziju naracije. Upravo je ta prividna disparatnost conditio sine qua non cjelokupne Žadanovljeve pripovjedne umjetnosti. Putovanja, točnije prevladavanja prostora, jedna su od njezinih temeljnih odrednica. Druga su apsurdne situacije u kojima se nalaze junaci, bilo da su u njih dospjeli svojom krivicom ili ih je manipulirao pokatkad maligni pripovjedač. Treću čine manje ili više prikrivene opaske na aktualnu političku situaciju u Ukrajini kojima se pripovjedač profilira kao oštri kritičar pervertiranih stanja u tranzicijskome društvu, specifičnoj ukrajinskoj pojavi u kojoj se svakodnevica pretvara u trajnu tranziciju, prijelaznost koja nikako ne prolazi i mutira u standard.
Pripovijetka kojom se otvara zbirka svjedoči o socijalno uvjetovanoj kakofoniji glasova. Već njezin naslov ukazuje na apsurdnu situaciju koja posjeduje subverzivni potencijal. Vlasnik najboljeg bara za homoseksualce u gradu suočava čitateljicu s otvorenom mržnjom prema pripadnicima manjinske zajednice koja se očituje u unisonom odbijanju poslovne ideje što ju iznosi propali ali neumorni poduzetnik San Sanič. On sam nije homoseksualac, štoviše, prema njima se odnosi s prezirom, ali ga mogućnost zarade novca tjera na razmišljanje o otvaranju novih tržišta. Kao što se može i pretpostaviti, ideja je osujećena i prije nego što je mogla uhvatiti korijene, a Sanič ostaje sam s psom, nepobjediv u ekonomskim maštarijama.
Pripovijetka Četrdeset vagona uzbečkih droga zavrtanj apsurda i groteske okreće još intenzivnije. Braća Ošvanc pripadaju, kao i Sanič, generaciji tranzicijskih biznismena. Njihova poslovna ideja koncentrira se na osnivanje poduzeća za pružanje „ritualnih uslužnih djelatnosti“, a prva je investicija nabavka krematorija. Svako se pogrebno poduzeće već po naravi stvari otvara prema crnome humoru koji, opet, vodi ka groteski. Nije drukčije ni s ovim tranzicijskim pothvatom usmjerenim na stjecanje bogatstva. „Demokratska omladina“ zapetljava se u poslove čiju je narav teško proniknuti, ali koji se kreću na samome rubu zakonitoga. Time se uzoriti omladinci prinuđuju na poslovanje s „kriminalnim strukturama“ tranzicijskoga društva. Na jedan takav zadatak šalju nećaka koji, kao što se može pretpostaviti, uprska cijelu situaciju. Braća ga, u opravdanom strahu od sestre, sklanjaju u Mariupol. Kada shvate da ni tamo nije na sigurnom, opet ga izvlače, voze prema Harkivu, ali to je vožnja kojoj se ne vidi kraj: „Ivan (nećak- D.B.) je gledao kroz prozor, promatrao oblake koji su dolazili s mora, kamione koje su pretjecali, kuće i prolaznike i mislio kako će možda juriti još sat i pol, u pravcu sjevera, a onda negdje zastati, jer svakome je putovanju potreban prekid i svaki vozač, nebitno koliko je izdržljiv, nekada mora stati. I što si duže na putu to će duži biti prekidi sve dok se ne zaustaviš zauvijek i ne budeš u stanju da dalje voziš, tek kratki komad puta udaljen od mjesta do kojega si htio stići, gdje tako dugo nisi bio i gdje nitko, doista nitko, ne čeka na tebe.“ Pripovijest koja je započela kao slapstick, ispričan u najboljem „neki-to-vole-vruće“ maniru Billya Wildera, pretapa se u melankoličnu kodu o putu koji će se prekinuti, gotovo iscrpiti, u posljednjim metrima pred dostizanjem cilja.
Sličnu apsurdno-grotesknu priču pripovijeda i Osobenosti krijumčarenja unutarnjih organa. Pripovijetka je organizirana kao specifično razmatranje o propusnosti granica zemalja s kojima graniči Ukrajina. Ona će se, onda pokazati kao odlučujući faktor u krijumčarskim aktivnostima koji su, sa svoje strane, povezani s korumpiranošću graničara. Iznova su, otuda i apsurdna grotesknost, Žadanovi junaci osujećeni u svojim operacijama. Posljednja pripovijetka tvori efektan metatekstualni završetak cijele zbirke. Njezin je naslov „Metalist“ samo za bijelce, a ironični podnaslov Slika neprijatelja u sovjetskoj ukrajinskoj književnosti. „Metalist“ je harkivski nogometni klub, „samo za bijelce“ svjedoči o rasističkim obilježjima njegovih navijača, dok se „neprijatelj“ fokusira na kavkaske stanovnike Ukrajine koji su izloženi proganjanjima ili, u najboljem slučaju, predrasudama i stereotipiziranim prosudbama. No ni ukrajinski protagonist, kojemu se pripovjedna instanca sustavno obraća u drugome licu jednine, ne ostaje pošteđen. Kao netko tko se odlučio na otpor, on je osuđen na svakodnevno trpljenje napada od strane neprijatelja koji ga izlažu „opasnostima i provokacijama“, „iz dana u dan vode tajni rat s ciljem da te prisile na kapitulaciju…“ U ovoj pripovijesti kao da čitavo ukrajinsko društvo proglašava bankrot koji će dovesti do potpunoga gubljenja ideala. Jer neprijatelji „kazuju riječi i ti počinješ koristiti te riječi u svakodnevici, oni ti došaptavaju bazične termine i pojmove, korigiraju tvoj jezik i proširuju ga uz pomoć jedne specijalne terminologije, miješaju u tvoj jezik komadiće svojih objašnjenja i manifesta, prodiru svojom leksikom u tvoj jezik, dubliraju tvoj privatni glas, imitiraju tvoje razgovore i napjeve, ponavljaju riječi koje si upravo izgovorio, svojom leksikom pune prazna mjesta u tvojim odgovorima…“ U jednu riječ: ovo nabrajanje svjedoči o pokušaju potpunoga preuzimanja kontrole nad kreativnom individuom kojoj preostaje – otpor. Od samoga početka postojanja nezavisne Ukrajine otpor je, veli nam Žadan, središnji pojam. No iz otpora izrasta moć pisane i otpjevane riječi, književnosti i glazbe. U tome se smislu Himna demokratske omladine doimlje stilskom vježbom na putu ka kompleksnijoj varijanti otpora razvijenoj u romanu Vorošilovgrad. O kojemu će biti više riječi u nastavku ove serije.