Valžina Mort (1981) je bjeloruska pjesnikinja i esejistica koja je 2006. godine emigrirala u Sjedinjene Američke Države gdje i danas, predajući na Sveučilištu Cornell, živi. Za razliku od ukrajinskih spisateljica i spisatelja koje/koji žive u svojoj zemlji, primjetno je kako oni/one koji dolaze iz Bjelorusije (a sve češće i iz Rusije) život provode izvan granica zemlje. Doista, dok je Ukrajina u trideset godina nezavisnosti pokazala zavidne uspjehe u smjenama na vlasti, što nedvojbeno svjedoči o stupnju političkih sloboda, spahiluci se kolhoznika i povjesničara-amatera sve čvršće etabliraju kao paradigmatska mjesta jednoumlja. Sjetit ćemo se, uostalom, kako je kolhoznik sa svoje prominentne pozicije provodio ugodne momente s izvjesnim liječnikom a potom stanovnikom Scheveningena i britanskih zatvora. Ako se u obzir uzme činjenica da je potonji uglednik u ilegalu prešao još sredinom devedesetih, shvatit ćemo u kolikoj je mjeri sposobnost za političke promjene ugrađena u bjelorusko društvo. No dosta o tome.
Još jednom od početka: Valžina Mort je pjesnikinja čija je lirika hermetična u najboljem smislu te riječi – onome kojim se od čitateljstva zahtijeva maksimalna koncentracija i predanost objektu recepcije. Njezina poezija nije narativna. Ona ne želi ispripovijedati priču u stihovima makar se time ne želi reći da su pjesme „bez sadržaja“. Naprotiv! U njima je riječ o prošlosti i o sadašnjosti, o onome što se nekada zbilo i što je u današnjem vremenu determiniralo njezino lirsko Ja. Iskustva koja opisuje pri tome su u najvećem dijelu mračna, pesimistična, gorka, melankolična. Samo ime zbirke, Glazba za mrtve i uskrsle, dovoljno svjedoči o takvome usmjerenju. Tko su mrtvi a tko uskrsli, neodgovoreno je pitanje, a potraga za odgovorom jedna je od centralnih hermeneutičkih zadaća koja se postavlja pred kritičarsku profesiju.
Najjednostavniji bi odgovor bio: mrtvi su oni Bjelorusi koji su u protoku svoje nesretne povijesti postali žrtvama surovih režima pod čijom su vlašću morali živjeti u prethodnome stoljeću. Zbirka se otvara pjesmom o paradigmatskoj figuri iz antičke književnosti koja povezuje svjetove živih i umrlih – Antigonom. Za razliku od Ilye Kamynskoga koji aproprijaciju tradicije antičke književnost sprovodi imitirajući njezine žanrove, posebice dramu, Valžina se Mort okreće tematici, preradi motiva i traženju asocijativnih nizova između vremenski udaljenih epoha. Pjesma pod nazivom Za Antigonu, depeša otvara se strofom kojom se želi naglasiti njezin simfonijski karakter: „alegro, protjerati policiju / adađo oprati tijelo / skerco tiho se smijati i plakati / rondo mrtvoga prekriti zemljom“. Sljedeća strofa započinje apostrofom kojom se priziva tebanska princeza od koje lirsko Ja zahtijeva da ju uzme za sestru. I ona se kvalificira za ritualno pokopavanje mrtvih te je time dostojna društva slavne prethodnice. Mrtvima se (možda su oni samo prešućeni stanovnici kolhoznikovih tamnica) mora omogućiti ukop, upravo kao što to zaslužuje i Polinik čije tijelo Antigona, unatoč Kreontovoj zabrani, posipa zemljom i omogućuje mu prelazak u svijet mrtvih. Suprotstaviti se zabrani, pružiti otpor: „Uzmi me za sestru, Antigono, / u ovoj sumnjivoj zemlji. / Moje je lice divotna lopata.“
Pjesma u prozi Baba Bronja progovara o žrtvama staljinističkog terora, o onima koji su se za Drugog svjetskog rata našli, prema mišljenju pobjednika, na pogrešnoj strani. O onima čiju se smrt moglo oplakivati tek u potaji, iza zatvorenih vrata, u uvijek ugroženom miru vlastita četiri zida, a čije se postojanje moralo brižljivo skrivati. Lirsko se ja pita kako je mogućno da u tijesnome obiteljskom stanu jedna soba ostaje prazna, dok ne sazna da u njoj živi baba Bronja, tetka njezine bake koja ju prehranjuje i njeguje, sve do smrti. Baka je osoba koja je zadužena za popunjavanje pohranilišta pamćenja lirskoga Ja. Stoga će se ona i upitati, čak dvaput: „Jesam li ti zapravo već rekla da živim u tvojim pričama, a ne u stvarnosti?“ Što će ostati od babe Bronje? Požutjela fotografija koja je, 1941., prikazuje, razdraganu, u društvu muškaraca koji nose, očevidno, pogrešnu uniformu. Ta je fotografija svjedočanstvo njezina sagrješenja, razlog njezina izgona.
Sljedeći je „junak“ Valžine Mort grad Minsk. On se pojavljuje u obliku ulice u kojoj je lirsko Ja provela djetinjstvo – Aleja Pravda. To je ulica čije je ime „glasilo propagande“, u njoj „ljuljačke postaju giljotine.“ U tome je gradu škola, u njoj učiteljica koja je „table ispisivala majušnim / komadom ljudske kosti.“ On je izgrađen od „željeza i ironija.“ Onda se i sljedeća Minsku posvećena pjesma Stanje svjetla: 1986 može čitati u ironijskome ključu. Prije svega, godina 1986. je godina Černobila, u tome se smislu „kiselina svjetla“ pokazuje efektnom metaforom kojom se izobličavaju lica ljudi koji žive u gradu, ali i lice samoga grada, „grada koji nije izgrađen na kostima, ne na kostima. / Ni najmanja kost ne krije se u našoj zemlji! / Ruke možemo utopiti u našu zemlju kao u vodu! // No naše školske knjige prelijevaju se mesom“.
Ove se moćne slike, kroz čiju je hermetičnost ponekad teško prodrijeti, razrješuju u proznome dijelu knjige, indikativnoga naslova Tekstovi-tragovi. Pjesničke slike koje u lirici ostaju zatamnjene tu dobivaju, možda čak i profano, razjašnjenje. Učiteljica će likovnoga dijaprojektorom pokazivati slike Rembrandta i drugih starih majstora koji se zamagljeni pojavljuju na pojedinim mjestima pjesničkoga teksta. Analizirat će ih u drukčijem diskurzivnom kontekstu, a poneke opsesivne riječi bit će razložene na sastojne dijelove, kontekstualizirane, pripitomljene. Valžina će se Mort u ovome dijelu pozabaviti svojom dvojezičnošću, odlukom da piše paralelno na bjeloruskom i engleskom, stavljajući osobiti naglasak na vlastitu nesigurnost u vezi s tim izborom. „Jedan pjesnik, jedna pjesnikinja prisiljava jezik da čini nešto što ne želi činiti. No možda lažem. Možda jednostavno uživam u tome da si otežam život tako što pišem na dva jezika, iz urođenog mazohizma, trenirane potrebe za tim nasiljem.“ Završavajući knjigu progovorit će, ovaj put izravno, o gubicima, polazeći od školskoga druga Maksima Snaka koji je od „učenika zainteresiranog za povijest postao politički zatvorenik jednog despotskog autokrate.“ Polazeći od njega vratit će se u prošlost i tamo pronaći jedno jedino bjelorusko selo u kojemu je smrt stanovnika i stanovnica za vrijeme Drugog svjetskog rata dostatno dokumentirana. To selo, i imena njegovih mrtvih, pretvorit će u elegiju u kojoj „imena ljudi koji žive pod jednim krovom tvore strofu.“ Svi mrtvi, a da pri tome ne poznaje njihova lica, za nju se stapaju u jednu mustru. Slično Dubravki Ugrešić i njezinoj konstrukciji sjećanja i pamćenja Valžina Mort će godinama kasnije shvatiti „da su one doista predočavanje bjeloruskih poganskih bogova i božica. Romboidna mustra koja se ponavlja osnovni je motiv tradicionalnog bjeloruskog veza koji je jezik za sebe, neverbalni.“
Od mrtvih seljanki i seljaka, njihove djece u pokoljima u Drugom svjetskom ratu do političkih zatvorenika u kolhoznikovim kazamatima – Valžina Mort ispisuje tegobne knjige kojima se ukazuje na povijest bjeloruske patnje. Hoće li joj doći kraj? Hoće li Svjetlana Tihanovskaja, regularna pobjednica predsjedničkih izbora 2020., doći na položaj koji joj pripada? Reći da Valžina Mort piše svoju poeziju u ime te političke pozicije netočno je. Reći, pak, da je politička promjena njezina istinska želja i više je nego točno. Ako se stvari promotre u tome svjetlu, bar se dio ove tako upečatljive književnosti može proglasiti angažiranim.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/26
Valžina Mort, Muzika za mrtve i uskrsle, 2021
Valžina Mort (1981) je bjeloruska pjesnikinja i esejistica koja je 2006. godine emigrirala u Sjedinjene Američke Države gdje i danas, predajući na Sveučilištu Cornell, živi. Za razliku od ukrajinskih spisateljica i spisatelja koje/koji žive u svojoj zemlji, primjetno je kako oni/one koji dolaze iz Bjelorusije (a sve češće i iz Rusije) život provode izvan granica zemlje. Doista, dok je Ukrajina u trideset godina nezavisnosti pokazala zavidne uspjehe u smjenama na vlasti, što nedvojbeno svjedoči o stupnju političkih sloboda, spahiluci se kolhoznika i povjesničara-amatera sve čvršće etabliraju kao paradigmatska mjesta jednoumlja. Sjetit ćemo se, uostalom, kako je kolhoznik sa svoje prominentne pozicije provodio ugodne momente s izvjesnim liječnikom a potom stanovnikom Scheveningena i britanskih zatvora. Ako se u obzir uzme činjenica da je potonji uglednik u ilegalu prešao još sredinom devedesetih, shvatit ćemo u kolikoj je mjeri sposobnost za političke promjene ugrađena u bjelorusko društvo. No dosta o tome.
Još jednom od početka: Valžina Mort je pjesnikinja čija je lirika hermetična u najboljem smislu te riječi – onome kojim se od čitateljstva zahtijeva maksimalna koncentracija i predanost objektu recepcije. Njezina poezija nije narativna. Ona ne želi ispripovijedati priču u stihovima makar se time ne želi reći da su pjesme „bez sadržaja“. Naprotiv! U njima je riječ o prošlosti i o sadašnjosti, o onome što se nekada zbilo i što je u današnjem vremenu determiniralo njezino lirsko Ja. Iskustva koja opisuje pri tome su u najvećem dijelu mračna, pesimistična, gorka, melankolična. Samo ime zbirke, Glazba za mrtve i uskrsle, dovoljno svjedoči o takvome usmjerenju. Tko su mrtvi a tko uskrsli, neodgovoreno je pitanje, a potraga za odgovorom jedna je od centralnih hermeneutičkih zadaća koja se postavlja pred kritičarsku profesiju.
Najjednostavniji bi odgovor bio: mrtvi su oni Bjelorusi koji su u protoku svoje nesretne povijesti postali žrtvama surovih režima pod čijom su vlašću morali živjeti u prethodnome stoljeću. Zbirka se otvara pjesmom o paradigmatskoj figuri iz antičke književnosti koja povezuje svjetove živih i umrlih – Antigonom. Za razliku od Ilye Kamynskoga koji aproprijaciju tradicije antičke književnost sprovodi imitirajući njezine žanrove, posebice dramu, Valžina se Mort okreće tematici, preradi motiva i traženju asocijativnih nizova između vremenski udaljenih epoha. Pjesma pod nazivom Za Antigonu, depeša otvara se strofom kojom se želi naglasiti njezin simfonijski karakter: „alegro, protjerati policiju / adađo oprati tijelo / skerco tiho se smijati i plakati / rondo mrtvoga prekriti zemljom“. Sljedeća strofa započinje apostrofom kojom se priziva tebanska princeza od koje lirsko Ja zahtijeva da ju uzme za sestru. I ona se kvalificira za ritualno pokopavanje mrtvih te je time dostojna društva slavne prethodnice. Mrtvima se (možda su oni samo prešućeni stanovnici kolhoznikovih tamnica) mora omogućiti ukop, upravo kao što to zaslužuje i Polinik čije tijelo Antigona, unatoč Kreontovoj zabrani, posipa zemljom i omogućuje mu prelazak u svijet mrtvih. Suprotstaviti se zabrani, pružiti otpor: „Uzmi me za sestru, Antigono, / u ovoj sumnjivoj zemlji. / Moje je lice divotna lopata.“
Pjesma u prozi Baba Bronja progovara o žrtvama staljinističkog terora, o onima koji su se za Drugog svjetskog rata našli, prema mišljenju pobjednika, na pogrešnoj strani. O onima čiju se smrt moglo oplakivati tek u potaji, iza zatvorenih vrata, u uvijek ugroženom miru vlastita četiri zida, a čije se postojanje moralo brižljivo skrivati. Lirsko se ja pita kako je mogućno da u tijesnome obiteljskom stanu jedna soba ostaje prazna, dok ne sazna da u njoj živi baba Bronja, tetka njezine bake koja ju prehranjuje i njeguje, sve do smrti. Baka je osoba koja je zadužena za popunjavanje pohranilišta pamćenja lirskoga Ja. Stoga će se ona i upitati, čak dvaput: „Jesam li ti zapravo već rekla da živim u tvojim pričama, a ne u stvarnosti?“ Što će ostati od babe Bronje? Požutjela fotografija koja je, 1941., prikazuje, razdraganu, u društvu muškaraca koji nose, očevidno, pogrešnu uniformu. Ta je fotografija svjedočanstvo njezina sagrješenja, razlog njezina izgona.
Sljedeći je „junak“ Valžine Mort grad Minsk. On se pojavljuje u obliku ulice u kojoj je lirsko Ja provela djetinjstvo – Aleja Pravda. To je ulica čije je ime „glasilo propagande“, u njoj „ljuljačke postaju giljotine.“ U tome je gradu škola, u njoj učiteljica koja je „table ispisivala majušnim / komadom ljudske kosti.“ On je izgrađen od „željeza i ironija.“ Onda se i sljedeća Minsku posvećena pjesma Stanje svjetla: 1986 može čitati u ironijskome ključu. Prije svega, godina 1986. je godina Černobila, u tome se smislu „kiselina svjetla“ pokazuje efektnom metaforom kojom se izobličavaju lica ljudi koji žive u gradu, ali i lice samoga grada, „grada koji nije izgrađen na kostima, ne na kostima. / Ni najmanja kost ne krije se u našoj zemlji! / Ruke možemo utopiti u našu zemlju kao u vodu! // No naše školske knjige prelijevaju se mesom“.
Ove se moćne slike, kroz čiju je hermetičnost ponekad teško prodrijeti, razrješuju u proznome dijelu knjige, indikativnoga naslova Tekstovi-tragovi. Pjesničke slike koje u lirici ostaju zatamnjene tu dobivaju, možda čak i profano, razjašnjenje. Učiteljica će likovnoga dijaprojektorom pokazivati slike Rembrandta i drugih starih majstora koji se zamagljeni pojavljuju na pojedinim mjestima pjesničkoga teksta. Analizirat će ih u drukčijem diskurzivnom kontekstu, a poneke opsesivne riječi bit će razložene na sastojne dijelove, kontekstualizirane, pripitomljene. Valžina će se Mort u ovome dijelu pozabaviti svojom dvojezičnošću, odlukom da piše paralelno na bjeloruskom i engleskom, stavljajući osobiti naglasak na vlastitu nesigurnost u vezi s tim izborom. „Jedan pjesnik, jedna pjesnikinja prisiljava jezik da čini nešto što ne želi činiti. No možda lažem. Možda jednostavno uživam u tome da si otežam život tako što pišem na dva jezika, iz urođenog mazohizma, trenirane potrebe za tim nasiljem.“ Završavajući knjigu progovorit će, ovaj put izravno, o gubicima, polazeći od školskoga druga Maksima Snaka koji je od „učenika zainteresiranog za povijest postao politički zatvorenik jednog despotskog autokrate.“ Polazeći od njega vratit će se u prošlost i tamo pronaći jedno jedino bjelorusko selo u kojemu je smrt stanovnika i stanovnica za vrijeme Drugog svjetskog rata dostatno dokumentirana. To selo, i imena njegovih mrtvih, pretvorit će u elegiju u kojoj „imena ljudi koji žive pod jednim krovom tvore strofu.“ Svi mrtvi, a da pri tome ne poznaje njihova lica, za nju se stapaju u jednu mustru. Slično Dubravki Ugrešić i njezinoj konstrukciji sjećanja i pamćenja Valžina Mort će godinama kasnije shvatiti „da su one doista predočavanje bjeloruskih poganskih bogova i božica. Romboidna mustra koja se ponavlja osnovni je motiv tradicionalnog bjeloruskog veza koji je jezik za sebe, neverbalni.“
Od mrtvih seljanki i seljaka, njihove djece u pokoljima u Drugom svjetskom ratu do političkih zatvorenika u kolhoznikovim kazamatima – Valžina Mort ispisuje tegobne knjige kojima se ukazuje na povijest bjeloruske patnje. Hoće li joj doći kraj? Hoće li Svjetlana Tihanovskaja, regularna pobjednica predsjedničkih izbora 2020., doći na položaj koji joj pripada? Reći da Valžina Mort piše svoju poeziju u ime te političke pozicije netočno je. Reći, pak, da je politička promjena njezina istinska želja i više je nego točno. Ako se stvari promotre u tome svjetlu, bar se dio ove tako upečatljive književnosti može proglasiti angažiranim.