Ruralna i urbana Ukrajina i njihov odnos – tako se najpreciznije i najkonciznije može odrediti tema romana Felix Austria Sofije Andruhovič. Sama činjenica da se ta konstelacija pojavljuje i kod Tanje Maljarčuk, i kod Jurija Andruhoviča svjedoči o njezinoj važnosti u suvremenoj ukrajinskoj književnosti kao i o diskusijama koje se nužno vode oko te podijeljenosti osobito na zapadu zemlje – onom njezinom dijelu, naime, koji je obilježen nekadašnjim pripadanjem austrougarskoj, a ne ruskoj, imperiji. Mjesto je zbivanja grad Stanislaviv, danas Ivano-Frankovsk (mijenjanje imena gradova bjelodano je jedna od zabava Ukrajinaca koji ih rado nazivaju po svojim nacionalnim herojima), vrijeme prijelaz između devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Radnja govori o odnosu dviju nejednakih žena – služavke Rusinke Stefanije Čornjenko i gazdarice Adele Anger. Njih su dvoje sudbinske povezane zato što su u požaru koji se zbio dok su još bile djevojčice stradali Stefanijini roditelji i Adelina majka. Liječnik Agner, Adelin otac, na sebe je preuzeo brigu o siročetu koje, nakon njegove smrti, postaje sluškinjom kćeri. Između njih se razvija iznimno kompleksna relacija koja se dodatno zapetljava Adelinom udajom za kipara Petra kojemu je boravak Stefanije u kući izvor nelagoda. Njegov je cilj istjerati, na bilo koji način, služavku i osloboditi se njezina prisustva, dok ga ona pritajeno čini predmetom svojih erotskih sanjarija.
No to je tek prva razina priče. Na drugoj se ona pomjera prema dimenziji fantastičnoga koja se otjelotvoruje u dvije figure: „svjetski poznatom iluzionistu“, chevalier Ernestu Thornu i dječaku Feliksu, patuljasta rasta i nevjerojatne elastičnosti, kao i sposobnosti sakrivanja, koji je jedna od zvijezda Thornova cirkusa. Osim toga, iluzionista ga koristi i za pljačke blaga iz sakralnih objekata. Feliksa je Thorn, navodno pronašao u Burmi i prikazuje ga kao jednu od svojih najvećih atrakcija. Ipak je njegova uloga u krađama bitnija. Kada dječak pobjegne i sakrije se kod Stefanije, Petra i Adele počinje i potraga za njim koja će najvećim dijelom ostati neuspješna. Između dviju žena te Petra i Feliksa razvija se odanost, no i u njoj se pronalaze jasne naznake ambivalentnosti. Dok Stefanija s dječakom postupa poput majke, a Petro u njemu gleda, dvostruko, sina i talentiranog učenika, Adela pokušava investirati pretjeranu i nekontroliranu ljubav, ali je dječak odbija – u najmanju ruku postupa prema njoj s izrazitim nepovjerenjem.
Na ovome mjestu kritičar mora napraviti stanku i unijeti u svoj opis korekturu. Sve što sam predočio u posljednjem odjeljku ispripovijedano je iz perspektive Stefanije, a ona je, i tu je trik kojim se Sofija Andruhovič vješto služi, konstruirana kao nepouzdana pripovjedačica. Ta se intervencija pokazuje presudnim faktorom u procesu destabilizacije pripovjednoga teksta. Signali da se ne može ukazati povjerenje baš svakoj Stefanijinoj riječi umnožavaju se oko sredine romana, da bi se prema kraju pokazali i više nego očitima. Naime, jedan je od centralnih stupova njezina lika sagrađen oko spoznaje prema kojoj je pokojni doktor Agner nju volio više od vlastite kćeri. Ta se imaginirana pripovijest postupno dovodi u pitanje, ne tako što bismo dobili suprotne informacije od strane drugih likova (oni su sposobni da donekle unesu procijepe u dominantni narativ, ali ne i da ga potresu u temeljima), već standardnim sredstvom verifikacije – predočavanjem autentičnoga dokumenta. Pismo koje je liječnik napisao kćerki vrti se oko savjeta da se što je prije mogućno, po njegovoj smrti koju naslućuje, oslobodi Stefanije – ili tako što će je poslati da radi kao služavka u nekoj drugoj obitelji ili što će joj priskrbiti povoljnu priliku za udaju. Njegova mu mudrost omogućuje da pronikne u moralnu degeneraciju i psihološki poremećaj koji se kriju iza prividne privrženosti obitelji koja joj je omogućila ako ne sretno, a ono bar materijalno osigurano djetinjstvo.
Kada bi stvari ostale na dosada predočenome, ovaj bi se roman mogao promatrati kao realistička slika života u uspavanoj provinciji Austrougarske. Da ne ostane tako pobrinut će se dječak Feliks čije ime paralelizira i sam naslov romana koji se, opet, poziva na čuveni moto slavljenja trijumfa i mudrosti habsburške monarhije: Bella gerant alii, tu Felix Austria nube (Nek’ drugi ratuju, a ti se, sretna Austrijo, vjenčavaj!). No Feliks je i više od simbola mirnoga širenja prostora moći. On u roman unosi fantastiku koja proizlazi iz njegovoga patuljastog stasa povezanog sa sposobnošću mimikrije, elastičnošću koja poprima nadnaravne karakteristike i pokretnošću uz čiju se pomoć može pomjerati s jednoga mjesta na drugo a da pri tome ostane neprimijećen. Njegov je kameleonski život unutar asimetrične obitelji prema tome determiniran fantastičnim elementima koji djeluju na dvostrukoj osnovi: njima se „obitelj“ s jedne strane stabilizira (on je dijete koje nedostaje), ali istovremeno i destabilizira (on nije „normalno“ dijete kakvo želi Adela, već je biće iz tuđega svijeta – Daleki Istok kao mjesto porijekla i fizička drugost kao oblikovanje individue). Adelina će stvarna trudnoća, koja dolazi neočekivano, dovesti do katastrofe, požara kojega izaziva Stefanija (tvrdit će da je to učinila nenamjerno, ali nemamo razloga vjerovati joj – njezina je nepouzdanost nepobitno dokazana) i koji, dotada neprimjetnu, cirkularnu strukturu romana dovodi do završetka kojim se paralelizira njegov početak situiran u vrijeme prije početka vremena pripovijedanja – požar u Stanislavivu kojim se Stefaniji otvara prostor za prodor u obitelj Agner.
Sofiji je Andruhovič pošlo za rukom kreirati kompleksnu sliku života u Zapadnoj Ukrajini na kojoj su izmiješane, što je predočeno veoma diskretno, različite etnije, različite socijalne skupine, s različitim povijesnim pozadinama. Izmjenjujući fantastiku s mimetičkim pripovijedanjem ona realizira panoptikum uz pomoć kojega se, pod laboratorijskim uvjetima, može rekonstruirati izgubljeni svijet. To čini bez nostalgije, bez sentimentalizma, bez žaljenja. U tome se i krije tajna uspjeha ovog iznimnog romana kao još jednog od brojnih dokaza vitalnosti, autohtonosti i autentičnosti suvremene ukrajinske književnosti.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/25
Sofija Andruhovič, Felix Austria 2014
Ruralna i urbana Ukrajina i njihov odnos – tako se najpreciznije i najkonciznije može odrediti tema romana Felix Austria Sofije Andruhovič. Sama činjenica da se ta konstelacija pojavljuje i kod Tanje Maljarčuk, i kod Jurija Andruhoviča svjedoči o njezinoj važnosti u suvremenoj ukrajinskoj književnosti kao i o diskusijama koje se nužno vode oko te podijeljenosti osobito na zapadu zemlje – onom njezinom dijelu, naime, koji je obilježen nekadašnjim pripadanjem austrougarskoj, a ne ruskoj, imperiji. Mjesto je zbivanja grad Stanislaviv, danas Ivano-Frankovsk (mijenjanje imena gradova bjelodano je jedna od zabava Ukrajinaca koji ih rado nazivaju po svojim nacionalnim herojima), vrijeme prijelaz između devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Radnja govori o odnosu dviju nejednakih žena – služavke Rusinke Stefanije Čornjenko i gazdarice Adele Anger. Njih su dvoje sudbinske povezane zato što su u požaru koji se zbio dok su još bile djevojčice stradali Stefanijini roditelji i Adelina majka. Liječnik Agner, Adelin otac, na sebe je preuzeo brigu o siročetu koje, nakon njegove smrti, postaje sluškinjom kćeri. Između njih se razvija iznimno kompleksna relacija koja se dodatno zapetljava Adelinom udajom za kipara Petra kojemu je boravak Stefanije u kući izvor nelagoda. Njegov je cilj istjerati, na bilo koji način, služavku i osloboditi se njezina prisustva, dok ga ona pritajeno čini predmetom svojih erotskih sanjarija.
No to je tek prva razina priče. Na drugoj se ona pomjera prema dimenziji fantastičnoga koja se otjelotvoruje u dvije figure: „svjetski poznatom iluzionistu“, chevalier Ernestu Thornu i dječaku Feliksu, patuljasta rasta i nevjerojatne elastičnosti, kao i sposobnosti sakrivanja, koji je jedna od zvijezda Thornova cirkusa. Osim toga, iluzionista ga koristi i za pljačke blaga iz sakralnih objekata. Feliksa je Thorn, navodno pronašao u Burmi i prikazuje ga kao jednu od svojih najvećih atrakcija. Ipak je njegova uloga u krađama bitnija. Kada dječak pobjegne i sakrije se kod Stefanije, Petra i Adele počinje i potraga za njim koja će najvećim dijelom ostati neuspješna. Između dviju žena te Petra i Feliksa razvija se odanost, no i u njoj se pronalaze jasne naznake ambivalentnosti. Dok Stefanija s dječakom postupa poput majke, a Petro u njemu gleda, dvostruko, sina i talentiranog učenika, Adela pokušava investirati pretjeranu i nekontroliranu ljubav, ali je dječak odbija – u najmanju ruku postupa prema njoj s izrazitim nepovjerenjem.
Na ovome mjestu kritičar mora napraviti stanku i unijeti u svoj opis korekturu. Sve što sam predočio u posljednjem odjeljku ispripovijedano je iz perspektive Stefanije, a ona je, i tu je trik kojim se Sofija Andruhovič vješto služi, konstruirana kao nepouzdana pripovjedačica. Ta se intervencija pokazuje presudnim faktorom u procesu destabilizacije pripovjednoga teksta. Signali da se ne može ukazati povjerenje baš svakoj Stefanijinoj riječi umnožavaju se oko sredine romana, da bi se prema kraju pokazali i više nego očitima. Naime, jedan je od centralnih stupova njezina lika sagrađen oko spoznaje prema kojoj je pokojni doktor Agner nju volio više od vlastite kćeri. Ta se imaginirana pripovijest postupno dovodi u pitanje, ne tako što bismo dobili suprotne informacije od strane drugih likova (oni su sposobni da donekle unesu procijepe u dominantni narativ, ali ne i da ga potresu u temeljima), već standardnim sredstvom verifikacije – predočavanjem autentičnoga dokumenta. Pismo koje je liječnik napisao kćerki vrti se oko savjeta da se što je prije mogućno, po njegovoj smrti koju naslućuje, oslobodi Stefanije – ili tako što će je poslati da radi kao služavka u nekoj drugoj obitelji ili što će joj priskrbiti povoljnu priliku za udaju. Njegova mu mudrost omogućuje da pronikne u moralnu degeneraciju i psihološki poremećaj koji se kriju iza prividne privrženosti obitelji koja joj je omogućila ako ne sretno, a ono bar materijalno osigurano djetinjstvo.
Kada bi stvari ostale na dosada predočenome, ovaj bi se roman mogao promatrati kao realistička slika života u uspavanoj provinciji Austrougarske. Da ne ostane tako pobrinut će se dječak Feliks čije ime paralelizira i sam naslov romana koji se, opet, poziva na čuveni moto slavljenja trijumfa i mudrosti habsburške monarhije: Bella gerant alii, tu Felix Austria nube (Nek’ drugi ratuju, a ti se, sretna Austrijo, vjenčavaj!). No Feliks je i više od simbola mirnoga širenja prostora moći. On u roman unosi fantastiku koja proizlazi iz njegovoga patuljastog stasa povezanog sa sposobnošću mimikrije, elastičnošću koja poprima nadnaravne karakteristike i pokretnošću uz čiju se pomoć može pomjerati s jednoga mjesta na drugo a da pri tome ostane neprimijećen. Njegov je kameleonski život unutar asimetrične obitelji prema tome determiniran fantastičnim elementima koji djeluju na dvostrukoj osnovi: njima se „obitelj“ s jedne strane stabilizira (on je dijete koje nedostaje), ali istovremeno i destabilizira (on nije „normalno“ dijete kakvo želi Adela, već je biće iz tuđega svijeta – Daleki Istok kao mjesto porijekla i fizička drugost kao oblikovanje individue). Adelina će stvarna trudnoća, koja dolazi neočekivano, dovesti do katastrofe, požara kojega izaziva Stefanija (tvrdit će da je to učinila nenamjerno, ali nemamo razloga vjerovati joj – njezina je nepouzdanost nepobitno dokazana) i koji, dotada neprimjetnu, cirkularnu strukturu romana dovodi do završetka kojim se paralelizira njegov početak situiran u vrijeme prije početka vremena pripovijedanja – požar u Stanislavivu kojim se Stefaniji otvara prostor za prodor u obitelj Agner.
Sofiji je Andruhovič pošlo za rukom kreirati kompleksnu sliku života u Zapadnoj Ukrajini na kojoj su izmiješane, što je predočeno veoma diskretno, različite etnije, različite socijalne skupine, s različitim povijesnim pozadinama. Izmjenjujući fantastiku s mimetičkim pripovijedanjem ona realizira panoptikum uz pomoć kojega se, pod laboratorijskim uvjetima, može rekonstruirati izgubljeni svijet. To čini bez nostalgije, bez sentimentalizma, bez žaljenja. U tome se i krije tajna uspjeha ovog iznimnog romana kao još jednog od brojnih dokaza vitalnosti, autohtonosti i autentičnosti suvremene ukrajinske književnosti.