Lijepo je vratiti se Tanji Maljarčuk. Nakon što sam prikazao njezin „povijesni“ roman Zaborav, danas ću se posvetiti zbirci pripovijedaka Bestijarij. Negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća u književnoj se kritici (više) i u znanosti o književnosti (manje) pokušao etablirati pojam „žensko pismo“ kojim se htjelo obuhvatiti književnost koju ispisuju žene, ali i pronaći elemente koje bi se moglo smatrati specifičnima za književnost koje pišu žene, kojima bi se, dakle, moglo diferencirati između strategija rodnoga pisanja. Kratkotrajnost je pojma zaslužena, nedovoljna preciznost ali i nemogućnost da se uz njegovu primjenu, i uz primjenu kritičko-znanstvenog aparata koji je s njim i uz njega nastajao, dođe do preciznijih prosudbi natjerali su ga na povlačenje pred radikalnijim, točnijim i beskompromisnijim pojmovljem poput onoga koje je promovirala i konzekventno zastupala Judith Butler.
No ako bi se igdje pojam „ženskoga pisma“ mogao reaktivirati, makar i u promijenjenom kontekstu, bio bi to slučaj sa zbirkom pripovijedaka Tanje Maljarčuk. Bestijarij progovara u tihim tonovima, bez burne retorike ili dramatičnoga narativnog slijeda o sudbinama različitih žena koje žive u Kijivu, u neodređeno ali zasigurno tranzicijsko doba, i slijede svoje „poslove i dane“. U tome smislu knjiga u najvećoj mjeri podsjeća na zbirku Sretna padanja Jevgenije Bjelorusec. I u njoj se u središtu pažnje nalaze žene, najčešće izbjeglice iz Donbasa koje pokušavaju organizirati život u novoj sredini. No jedna se razlika pokazuje centralnom: Maljarčuk ispisuje svoje pripovijetke prije početka agresije na Ukrajinu. Stoga one nisu determinirane ratom ili ratnim traumama. Ipak, iza njih se nalaze druge, traume tranzicije koje su ih izbacile iz uobičajenih životnih tokova i primorale na potragu za, ne uvijek atraktivnim, alternativama.
Naslov knjige odnosi se na pojedine stereotipne osobine kojima pripovjedačica svoje junakinje dovozi u vezu s životinjama. Riječ je o devet pripovijedaka sa sljedećim naslovima (na latinskom koje izostavljam) i podnaslovima (na ukrajinskom): Meduza, Štakor, Vrana, Domaći pas, Domaća kokoš, Zec, Puma, Svinja, Leptir. Pripovijetke su različite dužine – od osam do četrdeset pet stranica i, shodno tome, različitog stupnja kompleksnosti. Za razliku od paraboličnih ili alegoričnih priča o životinjama, u ovima se, s jednim izuzetkom, ne zbiva metamorfoza. Ljudska bića neće biti animalizirana, životinje neće biti antropomorfizirane. Jedna od dominanti zbirke je odnos između dviju žena. Pripovijetke će isprva antagonizirati dvije ženske osobe koje će, nakon toga, otkriti duboke unutarnje srodnosti i prijeći na jedan simbiotički odnos. I obrnuta je varijanta mogućna, dvije su žene bliske, no u prijelomnome momentu pripovjednoga teksta dolazi do njihova otuđenja. One se udaljuju jedna od druge i postaju neprijateljice.
Bitno je razumjeti da je junakinja (ona koja stječe stereotipne karakteristike životinje iz naslova) uvijek osoba sa svetačkim aureolom. Ta činjenica pripovijetkama Maljarčuk pridaje dimenziju sakralnoga. U Meduzi pacijentica dolazi u službu opće liječničke prakse da se požali na eminentno psihološki problem. Liječnica, predočena u širokoj paleti sovjetskih klišeja (zelena sintetička haljina!), isprva agira odbojno, potom ambivalentno da bi se, konačno, poistovjetila s pacijenticom simboličkoga imena Bella. Istovremeno je i njezin patronim vrijedan znak. Nesimpatična medicinska sestra (i inače upadljiva sa svoje odbojnosti) obraća joj se ruskim patronimom, Grigorovna, dok je pripovjedačica obilježava ukrajinski – Hrihorivna. Slično je i s mizoginim liječnikom koji u protoku pripovijetke prelazi s jednog, ukrajinskog, na drugi, ruski, modus obraćanja. Upravo u odnosu s Bellom dolazi do empatije koja Hrihorivnoj omogućuje da odbaci zaštitnu masku odbojnosti i stupi u odnos kojim se nagovještavaju odanost i prisnost. Rezultat je toga oslobađanje i jedne i druge od stega i postupno pretvaranje u lakoću meduze: „Njihala se na površini vode. Bez pokreta. Bez bola bez suza. / a milijuni meduza, male i velike, roza i ljubičaste, njihale su se pored nje. Bez pokreta. Bez bola. Bez suza.“
Pripovijetka Leptir pozicionirat će se na suprotnome poetičkom polu. U njoj će se dvije žene isprva pokazati čak i kao prijateljice ili, bar, poslovne partnerke koje dijele zajednički prostor na željezničkome kolodvoru u predgrađu Kijiva. One to čine bez konkurencije: jedna, Irma, prodaje sladoled, a druga, Žana, piroške. Kao treća pojavljuje se starija žena baka Vika koja priprema piroške za prodavačicu. Modus odnosa mijenja se onog trenutka kada na scenu stupa muškarac. Dvije kontrastivno predočene žene (jedna je nametljiva, samozaljubljena, sklona pametovanju i dijeljenju uglavnom nepotrebnih savjeta) i druga (naivna, povučena, senzibilna, na rubu one svetosti koju sam spomenuo ranije) postaju antagonistkinje onog trenutka kad se šef kolodvora počinje udvarati onoj koja to ne očekuje (pogađate: svetici), a drugu zanemaruje što je primorava na intrigu koja će joj pomoći da ostvari svoj cilj. Baka Vika umire te time Žanu ostavlja bez robe za prodaju. Kada se njezin svijet definitivno ruši, pred njom se pojavljuje Bog koji joj veli da je zaslužila nebesko carstvo: „Tijelo joj postaje primjetno tanje, manje, nježnije, sitnije. Na leđima joj rastu srebrno siva krila – i iznenada se s prozorske daske prema nebu podiže ogromni noćni leptir. On leti iznad dvorišta, iznad topola Mironivke i iznad kolodvora. Let je tegoban jer su krila prevelika i tanana. Moglo bi se pomisliti da se radi o slijepom mišu ili čak sovi, ali nikako o leptiru. ‘Hvala ti Bože’, šapuće Žana od tamo negdje, ‘ali nisam molila za nebesko carstvo. Previše si mi dao. Htjela sam samo NJEGA.’“ To što nema snage da se za „njega“ bori ostaje njezinom slabošću, ali ta se slabost u višem, etičkom, smislu pokazuje upravo kao snaga – jednako kao i odbijanje nebeskoga carstva koje joj se nudi zato što je takva kakva jest.
Takve su priče o „životinjama“ Tanje Maljarčuk. Tihe, nježne, nenametljive, a ipak ispunjene težnjom za nečim boljim, ma koliko skromnim, ovozemnim. Jer život se ipak odvija tu, a ne na nebeskome carstvu.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/23
Tanja Maljarčuk, Bestijarij (2008)
Lijepo je vratiti se Tanji Maljarčuk. Nakon što sam prikazao njezin „povijesni“ roman Zaborav, danas ću se posvetiti zbirci pripovijedaka Bestijarij. Negdje sedamdesetih godina prošloga stoljeća u književnoj se kritici (više) i u znanosti o književnosti (manje) pokušao etablirati pojam „žensko pismo“ kojim se htjelo obuhvatiti književnost koju ispisuju žene, ali i pronaći elemente koje bi se moglo smatrati specifičnima za književnost koje pišu žene, kojima bi se, dakle, moglo diferencirati između strategija rodnoga pisanja. Kratkotrajnost je pojma zaslužena, nedovoljna preciznost ali i nemogućnost da se uz njegovu primjenu, i uz primjenu kritičko-znanstvenog aparata koji je s njim i uz njega nastajao, dođe do preciznijih prosudbi natjerali su ga na povlačenje pred radikalnijim, točnijim i beskompromisnijim pojmovljem poput onoga koje je promovirala i konzekventno zastupala Judith Butler.
No ako bi se igdje pojam „ženskoga pisma“ mogao reaktivirati, makar i u promijenjenom kontekstu, bio bi to slučaj sa zbirkom pripovijedaka Tanje Maljarčuk. Bestijarij progovara u tihim tonovima, bez burne retorike ili dramatičnoga narativnog slijeda o sudbinama različitih žena koje žive u Kijivu, u neodređeno ali zasigurno tranzicijsko doba, i slijede svoje „poslove i dane“. U tome smislu knjiga u najvećoj mjeri podsjeća na zbirku Sretna padanja Jevgenije Bjelorusec. I u njoj se u središtu pažnje nalaze žene, najčešće izbjeglice iz Donbasa koje pokušavaju organizirati život u novoj sredini. No jedna se razlika pokazuje centralnom: Maljarčuk ispisuje svoje pripovijetke prije početka agresije na Ukrajinu. Stoga one nisu determinirane ratom ili ratnim traumama. Ipak, iza njih se nalaze druge, traume tranzicije koje su ih izbacile iz uobičajenih životnih tokova i primorale na potragu za, ne uvijek atraktivnim, alternativama.
Naslov knjige odnosi se na pojedine stereotipne osobine kojima pripovjedačica svoje junakinje dovozi u vezu s životinjama. Riječ je o devet pripovijedaka sa sljedećim naslovima (na latinskom koje izostavljam) i podnaslovima (na ukrajinskom): Meduza, Štakor, Vrana, Domaći pas, Domaća kokoš, Zec, Puma, Svinja, Leptir. Pripovijetke su različite dužine – od osam do četrdeset pet stranica i, shodno tome, različitog stupnja kompleksnosti. Za razliku od paraboličnih ili alegoričnih priča o životinjama, u ovima se, s jednim izuzetkom, ne zbiva metamorfoza. Ljudska bića neće biti animalizirana, životinje neće biti antropomorfizirane. Jedna od dominanti zbirke je odnos između dviju žena. Pripovijetke će isprva antagonizirati dvije ženske osobe koje će, nakon toga, otkriti duboke unutarnje srodnosti i prijeći na jedan simbiotički odnos. I obrnuta je varijanta mogućna, dvije su žene bliske, no u prijelomnome momentu pripovjednoga teksta dolazi do njihova otuđenja. One se udaljuju jedna od druge i postaju neprijateljice.
Bitno je razumjeti da je junakinja (ona koja stječe stereotipne karakteristike životinje iz naslova) uvijek osoba sa svetačkim aureolom. Ta činjenica pripovijetkama Maljarčuk pridaje dimenziju sakralnoga. U Meduzi pacijentica dolazi u službu opće liječničke prakse da se požali na eminentno psihološki problem. Liječnica, predočena u širokoj paleti sovjetskih klišeja (zelena sintetička haljina!), isprva agira odbojno, potom ambivalentno da bi se, konačno, poistovjetila s pacijenticom simboličkoga imena Bella. Istovremeno je i njezin patronim vrijedan znak. Nesimpatična medicinska sestra (i inače upadljiva sa svoje odbojnosti) obraća joj se ruskim patronimom, Grigorovna, dok je pripovjedačica obilježava ukrajinski – Hrihorivna. Slično je i s mizoginim liječnikom koji u protoku pripovijetke prelazi s jednog, ukrajinskog, na drugi, ruski, modus obraćanja. Upravo u odnosu s Bellom dolazi do empatije koja Hrihorivnoj omogućuje da odbaci zaštitnu masku odbojnosti i stupi u odnos kojim se nagovještavaju odanost i prisnost. Rezultat je toga oslobađanje i jedne i druge od stega i postupno pretvaranje u lakoću meduze: „Njihala se na površini vode. Bez pokreta. Bez bola bez suza. / a milijuni meduza, male i velike, roza i ljubičaste, njihale su se pored nje. Bez pokreta. Bez bola. Bez suza.“
Pripovijetka Leptir pozicionirat će se na suprotnome poetičkom polu. U njoj će se dvije žene isprva pokazati čak i kao prijateljice ili, bar, poslovne partnerke koje dijele zajednički prostor na željezničkome kolodvoru u predgrađu Kijiva. One to čine bez konkurencije: jedna, Irma, prodaje sladoled, a druga, Žana, piroške. Kao treća pojavljuje se starija žena baka Vika koja priprema piroške za prodavačicu. Modus odnosa mijenja se onog trenutka kada na scenu stupa muškarac. Dvije kontrastivno predočene žene (jedna je nametljiva, samozaljubljena, sklona pametovanju i dijeljenju uglavnom nepotrebnih savjeta) i druga (naivna, povučena, senzibilna, na rubu one svetosti koju sam spomenuo ranije) postaju antagonistkinje onog trenutka kad se šef kolodvora počinje udvarati onoj koja to ne očekuje (pogađate: svetici), a drugu zanemaruje što je primorava na intrigu koja će joj pomoći da ostvari svoj cilj. Baka Vika umire te time Žanu ostavlja bez robe za prodaju. Kada se njezin svijet definitivno ruši, pred njom se pojavljuje Bog koji joj veli da je zaslužila nebesko carstvo: „Tijelo joj postaje primjetno tanje, manje, nježnije, sitnije. Na leđima joj rastu srebrno siva krila – i iznenada se s prozorske daske prema nebu podiže ogromni noćni leptir. On leti iznad dvorišta, iznad topola Mironivke i iznad kolodvora. Let je tegoban jer su krila prevelika i tanana. Moglo bi se pomisliti da se radi o slijepom mišu ili čak sovi, ali nikako o leptiru. ‘Hvala ti Bože’, šapuće Žana od tamo negdje, ‘ali nisam molila za nebesko carstvo. Previše si mi dao. Htjela sam samo NJEGA.’“ To što nema snage da se za „njega“ bori ostaje njezinom slabošću, ali ta se slabost u višem, etičkom, smislu pokazuje upravo kao snaga – jednako kao i odbijanje nebeskoga carstva koje joj se nudi zato što je takva kakva jest.
Takve su priče o „životinjama“ Tanje Maljarčuk. Tihe, nježne, nenametljive, a ipak ispunjene težnjom za nečim boljim, ma koliko skromnim, ovozemnim. Jer život se ipak odvija tu, a ne na nebeskome carstvu.